Admiral Galib

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Admiral Galib (Ghâlib al-Nasiri): Galib je podrijetlom iz Dalmacije, a postao je maurohrvatski admiral u srednjovjeko doba omayadskih kalifa Hakim II. i Hisham II., te šogor generala Almanzôra. Zbog svoje vojne sposobnosti je postao glavnim vojno-pomorskim zapovjednikom u Magrebu. Po smrti Hakima god. 976, sukobio se s berberskim vojvodom Al-Hadjib Mushaf-om kojega idući kalif Hišam II. postavlja za vojnog ministra. Od 977. se Galib povezuje s budućim vezirom Muhammed ibn Amir-om (špan. Almanzôr) i god. 978. je udao svoju kćer Asma za novog vezira Almanzora. Zbog stalnih sukoba s Mushafom, Ghalib napokon napušta kalifat i prelazi u savez sa sjevernim španjolskim kršćanima. Time je došao i u sukob sa svojim zetom, vezirom Almanzorom s kojim se našao na suprotnim stranama u bitki kod San-Vincente-a gdje je poginuo 981.

Abstract

Admiral Galib (Ghâlib al-Nasiri) was the head of the fleet and then of army of the Umayyad caliphs al-Hakam II, and Hisham II. He was the stepfather of Almanzor, who killed him in 981. The nautical experience and military talents of Ghalib made him the main admiral and first general of the forces of the Caliph in the Maghreb. In 974, after having subdued the rebellion, he returned bringing a captive insurgent leader from there. In 975, Caliph appointed chief of the army sent against Christians in Castile, where he delivers the besieged garrison Gormaz. On the death of al-Hakam in 976, he is the enemy of Berber chieftain Al-hadjib Mushaf which governs on behalf of Hisham II, but he considered an upstart Berber. In 977, he befriends the vizier Muhammad ibn Abi Amir, Almanzor the future. Top 978, he married his daughter Asma al-Mushaf rather than attempting to reconcile with him. March 26, al-Mushaf is stopped and replaced by ibn Abi Amir. Their break was final in April when 980 Ghalib wounded him during a campaign in Aragon. Since this conflict, Ghalib will go up an alliance with Christians. The troops of the both ones finally meet in July 981 at the Battle of San Vicente, where Ghalib was killed during a cavalry charge.

Mladost i pomorstvo

Naš Galib je rodjen u prvoj polovici 10. stoljeća u Dalmaciji za vrijeme kralja Tomislava (910-. 928.), a ini detalji o njegovo rodjenju i mladosti su slabo poznati. Rodom je iz Neretvanske banovine i u mladosti je bio jadranski pomorac, a u doba kralja Trpimira II. (929.- 935.) oteli su ga kod nas saracenski gusari i prodali ga kao roba u Kordovski emirat gdje je završio na dvoru Abdurahmana III. (912.- 961.). Ovaj ga je po diplomatskom dogovoru sa savezničkim Tomislavom brzo oslobodio i uočio njegove pomorske i organizacijske sposobnosti, pa ga je uskoro unaprijedio za glavnog admirala maurske ratne mornarice s bazom u luci Almeria. Time je Galib postao najmoćnijim srednjovjekim admiralom, jer je brojna maurska flota na zapadu (uz kinesku na istoku) tada bila najveća na svijetu, pa je onda manjeviše kontrolirala veći dio Sredozemlja do Sicilije, Sirije i Egipta, kao i srednji Atlantik do Azora, Kanara, Kapverda i povremeno možda do Antila (arapski zapisi i Kufski novci tamo).

Kao odlučan i sposoban admiral je naš Galib uspješno vodio niz pomorskih bitaka na zapadu Španjolske sve do Biskajskog zaljeva protiv učestalih napada normanske flote koju je protjerao na sjever. Nakon toga je unaprijedjen za glavnoga vojnog poglavara (velikog vezira) Kordovskog kalifata, kada kod nas već vlada Mihael Krešimir II. (949.- 969.). Nakon sjevernih pobjeda i odbacivanja Normana, po uputi novoga kalifa Hakima II. Omayada (961.- 976.) njegova Maurska flota se od 972. godine okreće na jug gdje potom ratuje protiv Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tu je imao zadatak pobijediti i uništiti dotadašnju dinastiju Idrisida, koje je konačno svladao i zarobio njihova kralja Hasana II. ibn-Kannûn (954.- 985.) kojega odvodi živog kao ratni trofej u Cordobu, a afrički Magreb se na jugu preko Gibraltara odonda pripaja u prošireni Kordovski kalifat.

Veliki boj za Gormaz 975.

Nakon toga je kalif Hakim teže obolio 974/975., a na tu vijest su sa sjevera na kalifat brzo navalili španjolski kršćani, koji prekidaju ranije primirje i žele početi rekonkvistu. Tada kalif imenuje uspješnog admirala Galiba još i vrhovnim vezirom sveukupne maurske vojske pa tada naš Galib postaje drugim najmoćnijim čelnikom u Španjolskoj nakon samog kalifa. Kratko potom je sjeverni kršćanski vojskovodja Garcia Fernandez s velikom vojskom konkvistadora već napao i opkolio strateški ključnu maursku tvrdjavu Gormaz kod San Esteban-a u namjeri da osvoji Kastilju u središtu Španjolske. Galib još nije ni stigao skupiti i organizirati dovoljno maurske vojske pa je tek s priručnim trupama pojurio u pomoć opkoljenom Gormazu, gdje je 21. srpnja 975. već počela prva neodlučena kršćansko-maurska bitka. Kroz iduće dane obje strane dovlače znatna vojna pojačanja, pa sjeverna kršćanska vojska tu dostiže čak 60.000 poletnih konkvistadora kojima su se priključili svi kršćanski vladari i vojna elita sjeverne Španjolske: Elviro Ramirez od Leona, Ramiro III. od Navarre, Sancho II. Abarca, Fernando Ansures i grof Saldani Gomez Dias.

Ta golema sjeverna vojska dne 18. lipnja 974. opet neuspješno napada Gormaz, ali je nakon gubitaka odbijena i povlače se u svoj logor. Ubrzo zatim sam logor tih konkvistadora iznenada pod vodstvom našega Galiba, žestoko napada elitna mauro-hrvatska garda s desetak tisuća naših dalmatinskih legionara koji su brzo uništili sam logor, te dijelom poubijali i razjurili ambiciozne konkvistadore. Ovi nakon gubitka većine ranjenih ili mrtvih vojnika konačno prekidaju dalju opsadu Gormaza i opet se poraženi povlače svaki u svoju državicu na sjeveru Španjolske. Medjutim i u bijegu na sjever ih ponovo napada sva ina već pristigla maurska vojska pod vodstvom Galiba, pa su oko Lange prvo uništili trupe Garcia Fernandeza, potom su prešli Duero i kod Zaragoze još potukli vojsku Sancha II. Abarca i vratili pod kontrolu cijelu nutarnju Kastilju. Ova velika i odlučna pobjeda nad ujedinjenim sjevernim konkvistadorima jako je podigla vojni ugled našeg Galiba koji tada postaje najpopularnijom osobom u Maurskoj državi, što je bio i vrhunac njegove uspješne vojne kariere.

Kao što to inače često biva kod južnjaka na Mediteranu, nakon te pobjede Galib postaje nepoželjnim konkurentom inim ambicioznim maurskim čelnicima ispod kalifa, pa nakon smrti drugog kalifa Hakima god. 976, počinju i opasne dvorske spletke protiv njega da ga se neutralizira i po mogućnosti ukloni. Sam Galib ne sudjeluje u spletkama pa je početkom vlasti trećeg kalifa Hišama II. (976.- 1008. & 1010.- 1013.) još zadržao ugled i čast glavnoga vojnog čelnika u zemlji. U prijateljskoj suradnji s novim premijerom Almanzorom (Muhammad ibn-Amir) god. 977. oboje odlaze na sjever u uspješne vojne pohode gdje su zauzeli grad Salamanca i opet porazili 3 ujedinjene vojske sjevernih španjolskih vladara: Garcia Fernandez, Ramiro III. i Sancho II. Abarca. Potom je 16. kolovoza 977. ministar Almanzôr još oženio Galibovu kćerku Asma, nakon čega ovaj postaje glavnim vezirom kalifata. Medjutim je dotle u dvorskim spletkama i buntovni berberski vojvoda Jafar al-Mushafi pokušao oženiti Galibovu Asmu u žudnji da se nekako dokopa vlasti i postane vezirom, pa je nakon tog neuspjeha izbio njegov žestoki sukob s Galibom, zbog čega je al-Mushafi izgubio popularnost i podršku vojske pa je ubrzo i uhićen. Zatim je Almanzôr proveo lošu administrativnu reformu maurske vojske, kojom su veću vlast i utjecaj opet dobili nepouzdani i buntovni Berberi, a s njima se ponovno izdiže i važnost ambicioznog vojvode Al-Mushafija. Tomu se Galib načelno protivio kao lošem za dalju sigurnost i budućnost države, jer su time ujedno smanjene ovlasti i značaj elitne Slavenske garde dalmatinskih legionara, a sam kalif postaje odvojen od izravne vlasti.

Starost i smrt

Zatim su zbog te reorganizacije započela i vidljiva neslaganja izmedju već ostarjelog Galiba i njegova zeta Almanzôra i pri idućem zajedničkom vojnom pohodu na sjeveru u pokrajini Aragon, na jednoj lokalnoj tvrdjavi je medju njima izbila politička svadja, kad je Galib mačem lakše ranio svog zeta Almanzora bez daljih posljedica, pa je Almanzor sa slugama pobjegao iz tvrdjave, a Galib ga je napustio neka ode. Nakon tog incidenta je Galib vjerujući da još ima dovoljnu podršku vojske, prebjegao iz te tvrdave na protivnu kršćansku stranu i to je iz maurske povijesti jedini zabilježen slučaj da bi neki od brojnih značajnih Maurohrvata napustio kalifat i prebjegao sjevernim konkvistadorima. Kako je Galib već predvidio, u medjuvremenu su pobunjeni Berberi u Cordobi svrgnuli samoga kalifa Hishama II. i uveli vojnu diktaturu svoga vojvode Al-Mushafija, pa u maurskom kalifatu nastupa opće rasulo kroz nekoliko idućih godina. Dotle je raniji pobjednički Galib s malobrojnim još vjernim pristašama stigao kao izbjeglica u sjeverno Kraljevstvo León, gdje je zatražio pomoć od kršćanskog kralja Ramira III. koji je to prihvatio iz praktičnih strateških razloga.

Potom je u ljeti 981. godine, zajednička vojska sjevernih konkvistadora i Galibovih južnih pristalica otišla na novi vojni pohod protiv Maurskog kalifata, pod izgovorom da vrate na vlast zakonitog kalifa Hišama II. Protiv te sjeverne vojske je pošla s juga ustanička berberska vojska pod vodstvom Galibova zeta Almanzora i sukobili su se kod naselja Atienza blizu San Vincente 10. srpnja 981. Na početku su Galib i Ramiro II. imali premoć, ali je usred bitke već stariji Galib pao s konja i pritom umro od udarca glave na mjestu Torrevicente (danas Soria). Potom su njegovi maurski pristaše pobjegli s bojišta i ostavili ga, nakon čega je vojska Leona poražena i Ramiro II. se povlači natrag na sjever. Znakovito je (i zlokobno za uzurpatore) kako nakon reorganizacije, u svim tim bitkama više nije sudjelovala naša elitna garda dalmatinskih legionara. Pobjednički Almanzôr i pobunjeni berberski Al-Mushafi su nakon ove pirove pobjede u Cordobi bučno proslavili berberski trijumf i uveli vojnu diktaturu nad kalifatom. Pritom su krvožedni Berberi mrtvom Galibu oderali skalp i još odrubili glavu pa mu unakaženo truplo tjednima razapeli na gradskim vratima Cordobe, a očevu glavu su dali u naručje njegove užasnute kćerke Asme Almanzôr.

Maurohrvatski protuudar

Dotle je naša maurohrvatska garda u pozadini tog nereda šutjela i tiho se spremala na strahoviti obračun u ime ubijenog Galiba i svrgnutog kalifa Hišama (i saveznika mu Držislava). Hišam je o svemu diplomatski izvijestio svog saveznika Držislava s molbom za pomoć u ime ranijih protuusluga od Abdurahmana nadalje - koliko je moguće, što nije bilo uzalud. Nakon priprema od par godina u čemu je logistički sudjelovala i prva hrvatska embahada u Cordobi, iznenada je iskrsnuo novi nemilosrdni osvetnik u ime mrtvoga Galiba i svrgnutog kalifa Hišama uz suradnju našeg Držislava: to je bio iz srednjovjeke španjolske povijesti "el regulo Eslavo" Al-Wahdid tj. naš glasoviti maurohrvatski vojskovodja Wadha el-Ameri čiji su vjerni generalski potomci Al-Ameri zatim još desetljećima vojno čuvali i tresli maursku Španjolsku (vidi pobliže Vojskovođe Ameri).

Par godina nakon svrgavanja Hišama i ubojstva Galiba, u berberskoj Cordobi i širom kalifata je naš Al-Wahdid iznenada izveo savršeni vojni udar (= naš prototip srednjovjeke "Oluje") i sva elitna Slavenska garda oko 15.000 tvrdokornih maurohrvatskih legionara (u kojoj su bar trećina stigli svježi Držislavovi bojovnici s Jadrana), ubrzo je likvidirala uzurpatore Almanzora i vojvodu Al-Mushafija, pa odmah vratili na prijestolje legalnog kalifa Hišama II. Potom su ukratko izveli strahoviti pokolj inih berberskih glavešina, a preostale su pobunjene Berbere većinom izjurili preko Gibraltara natrag u Afriku. Kasnije su naš Al-Wadhid i njegovi generalski potomci s moćnom gardom dalmatinskih legionara još dugi niz godina vjerno čuvali Maursku državu i niz kalifa protiv Berbera i konkvistadora sve do zadnjeg raspada kalifata godine 1038. Da nije bilo tog saveza Omayadi-Trpimirovići, maurohrvatskih legionara i naših generala, Maurski kalifat bi jamačno propao već od Hišama II.- a ovako su južni Berberi i sjeverni konkvistadori morali pričekati još niz desetljeća do par stoljeća da dostignu taj cilj. Iako je ovaj veliki i napredni kalifat propao par desetljeća prije male Kraljevine Hrvatske, njihov nestanak je bar dijelom uzročno povezan, što još treba pobliže poredbeno proučiti.

Maurohrvatski legionari

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) i ovog admirala Galiba, potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha El-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair Al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Literatura

  • V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
  • J. Andrassy: Slaveni u Španiji prije 1000 godina. Narodne starine 7, no. 16, 1927.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • Eduardo Manzano Moreno: Conquistadores, emires y califas. Los omeyas y la formación de al-Andalus. Crítica, Barcelona, 2006. ISBN 84-8432-674-8
  • Antonio Muñoz Molina: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona, 1991. ISBN 84-08-02495-7
  • Caludio Sánchez Albornoz: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid, 1986. ISBN 84-239-4915-X
  • Reinhart Dozy: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner, 2004.
  • Mohamed Meouak: La biographie de Galib, haut fonctionnaire andalous de l'époque califale: carrière politique et titres honorifiques. Revista de estudios árabes 11/1: 95-112, Al-Qantara 1990.
  • M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Admiral_Galib&oldid=44937"