Stipan Konzul Istrian

Stipan Konzul Istrian
Stipan Konzul Istrian (Kukuljević: Glasoviti Hrvati, 1886.)
Opći podatci
Smrt	1579. Željezno, Kraljevina Ugarska
Narodnost	Hrvat

Stipan Konzul Istrian (jugo-vukovski: "Stjepan Istranin"; Buzet 1521. - Eisenstadt/Gradišće 1579.) , hrvatski protestantski pisac u doba reformacije i jedan od ranih utemeljitelja klasičnoga izvornohrvatskog jezika. Takodjer je važan i za dialektalnu lingvistiku, jer je kao Antun Dalmatin i Juraj Juričić, u 16. stoljeću bio jedan od prvih poznatih književnika koji je svoja djela većinom objavio na prijelaznoj kajkavskoj ikavici, što je dalje nastavio i razvio Ozaljski književni krug Zrinskih i Frankopana u 17. stoljeću. Prvobitno je bio istarski glagoljaš, a koparski biskup Peter Pavao Vergerije preveo ga je na protestantizam.

Abstract

Stipan Konzul Istrian (Buzet 1521 - Eisenstadt 1579) was a protestantic writer of Croatian reformation, and among the most important organizers of original classic Croatian language for public use in 16th and 17th century (before its recent Serbo-Croat hybridizing in Yugoslavia), used also now by Croats in Burgenland and other Croatian diaspora. His main works are dozen religious books translated in true Croatian, and published in Urach Biblical institution at Tübingen in 1561 to 1565.

Životopis

Prvi hrvatski prevoditelj na kajkavsku ikavicu, Stipan Konzul Istrijan rođen je 1521. godine u Buzetu (lat. Pinguentum, tal. Pinguente). Najprije djeluje kao katolički svećenik, pop glagoljaš. Za vrijeme njegova boravka u Istri glagoljica je još uvijek bila u funkciji službe božje u crkvi i široj javnosti. Prodiranje novog duha reformacije tada zahvaća sve slojeve svećenstva. Ubrzo nakon što je 1545. koparski biskup Petar P. Vergerije započeo s reformacijom i sam Konzul ubrzo prihvaća protestantsko učenje. Poradi toga 1549. godine mletačka ga inkvizicija protjeruje iz župe Stari Pazin nakon čega odlazi prvo u Ljubljanu, a potom u Kranj gdje je obavljao službu protestantskog propovjednika. No, ni situacija u Kranjskoj nije bila sigurna. Konzul poput mnogih u to doba mora tražiti utočište gdje protestanti nisu bili proganjani.

Slijedeći primjer Primoža Trubara, koji je već prije zbog svojih uvjerenja napustio rodnu deželu otišavši u Bavarsku, Konzul 1552. godine odlazi u Rottenburg kod Taubera. Već 1553. odlaze zajedno u Kempten a iste godine zapošljava se kao učitelj pjevanja (Cantor in der Poetisch Schul) na evangeličkoj školi u Regensburgu. Iste godine oženio se Walpurgom s kojom je imao troje djece: Nikolu, Oswalda i Anu. Nakon tri godine odlazi u grad Cham gdje ga snalazi velika nesreća jer mu je izgorjela kuća pa se morao ispočetka okućiti. Ponovno se vraća u Regensburg, a u toj nevolji sjetio ga se Trubar pa ga nagovara na prevođenje njegovih slovenskih knjiga na hrvatski jezik. Već iduće godine Konzul je započeo s prevođenjem Trubarova prijevoda Novog Zavjeta (Novog Testamenta) sa slovenskoga na hrvatski. Konzul se zapošljava kako učitelj glazbe na gimnaziji u Regensburgu gdje zajedno s Dalmatinom 1568. izdaje prijevod Brencijeve "Postille" koju su namijenili gradišćanskim Hrvatima. Ne zna se pouzdano kada je umro, pretpostavlja se da je to bilo 1579. godine u okolici Železna/Eisenstadt (Gradišće).

Djelatnost

Tijekom 1558. g. Konzul je preveo Matejevo evanđelje i priredio po Trubarovu Abecedariju glagoljsku Tablu za dicu. Iz svega izlazi da je Konzul prevodio više djela usporedno. Premda je Trubar bio zadovoljan njegovim prevođenjem, Konzul je želio svoje prijevode podastrti ocjenjivačkom sudu zbog čega 1559. godine odlazi u Ljubljanu, gdje se susreće s Antunom Dalmatinom. Dne 28. kolovoza 1559. godine skupina teoloških i jezičnih stručnjaka u Metliki s oduševljenjem je prihvatila Konzulove prijevode. Godine 1560. Konzul seli u Urach pa na preporuku Primoža Trubara dobiva službu kod Ivana Ungnada. Tako su se na okupu našli Petar Pavao Vergerije (koji je uspio nagovoriti Trubara da svoje prevodilačko djelovanje „za ljube Slovence“ proširi i na ostale Južne Slavene), Trubar, Konzul (koji se prihvatio mjesta prvoga Trubarova suradnika i službenog prevoditelja na hrvatski te priređivača i odgovornog urednika svih glagoljskih izdanja), Ungnad (financijski pokretač čitavog poduhvata i osoba bez koje uraška izdanja nikada ne bi ugledala svjetlo dana) i Dalmatin (koji dolazi nešto kasnije). Svoj naum o tiskanju hrvatskih knjiga kojima bi proširili novo učenje mogli su započeti.

Još iste godine započelo se s radom tiskare. Kao istarski glagoljaš, Konzul je znao da će njegovi prijevodi tiskani glagoljicom naići na odobravanje, pa stoga 23. travnja 1560. dolazi u Nürnberg kako bi dao upute za lijevanje glagoljskih slova koja su izrezana prema predlošku iz starih glagoljskih knjiga koje je nosio sa sobom. S izlivenim slovima 20. kolovoza ide za Tübingen, u kojem su najprije mislili utemeljiti hrvatsku tiskaru. Tu tiska probni glagoljski list s pet oblika različitih glagoljskih slova koji je odmah razaslan u Beč, Ljubljanu i u druga mjesta. Konzul nije dugo čekao i odmah je javio Ungnadu da su glagoljska slova već gotova, te da bi trebalo izliti i ćirilska. Zato već iduće godine, uz glagoljsku, u Urachu biva osnovana i ćirilska tiskara, o čemu 1. rujna 1561. Ungnad obavještava kralja Maksimiliana poručivši mu da će za koji dan početi s tiskanjem ćirilskog Katekizma.

Kako je Konzul stalno poboljevao, za rad u tiskari bilo je potrebno još suradnika, pa su se tako Trubar i Ungnad sastali u Tübingenu i dogovorili kako će zamoliti kranjske staleže da im pošalju barem dva Hrvata s Konzulovim već ispravljenim prijevodima koje će trebati za korekturu i prijevod. Na ovu zamolbu u Ljubljani je odlučeno da im pošalju Antuna Dalmatina u Urach i s njim hrvatske slagare koje bi dobili na jugu, ter njemačke koji bi radili usprkos nepoznavanju jezika. Svoje prijevode Konzul je zbog manjka učenih grafičara morao slagati i pripremati sam za tisak. Dolazak Antuna Dalmatina u Urach bio je od velike koristi jer je izim pomoći Konzulu pri prevođenju bio i vještiji u bosančici. Cijelu 1561. godinu Konzul i Dalmatin obavljali su pripreme oko lijevanja glagoljskih, ćirilićnih i latiničnih slova, a Ungnad je financirao taj pothvat. Izmedju ostalog doznajemo da je 8. lipnja 1561. Konzul ostao u Urachu 15 tjedana na opskrbi kod Ungnada za što mu je ovaj platio 1 forintu na tjedan. Glavne osobe za prevođenje u hrvatskoj tiskari bili su Konzul i Dalmatin. Tako su u svega 5 godina djelovanja tiskare objavili 26 knjiga zajedno, 4 u suradnji s drugima te 3 Konzul sam. Tek je Merčerić izdao jedno djelo latinicom (Proroci). Zbog njihovog predanog rada, važno je napomenuti da su Konzula i Dalmatina njihovi suvremenici prozvali drugim Ćirilom i Metodom.

Prva tiskana knjiga bila je “Tabla za dicu” ili Abecedarij, koju je Konzul priredio po Trubarovu originalu, i to u 2000 primjeraka na glagoljici. Bila je namijenjena svima koji nisu znali čitati, ne samo djeci nego i odraslima. Kako je tiskanje tek počelo, ponajviše se gledalo pri podjeli knjige da stručnjaci s juga daju svoje mišljenje o slovima. Praksa slanja knjiga na ocjenu suradnicima u Hrvatskoj tako je nastavljena tijekom cijelog djelovanja hrvatske tiskare u Urachu. Slijedeće knjige bile su: Mali glagoljski katekizam i Katekizam (Konzulov prijevod Trubarova Katekizma), u čijem predgovoru je najavljen izlazak Novoga Testamenta, tj. Evanđelja i Poslanica. U ožujku 1562. izdaju prvi dio Novoga zavjeta pod naslovom: Prvi del Novoga testamenta, va tom jesu svi četiri evangelisti i Dijanje apostolsko, iz mnozih jazikov v općeni sadašnji i razumni hrvacki jazik, po Antunu Dalmatinu i Stipanu Istrianu, s pomoću drugih bratov, sada prvo verno stlmačen. Opširan i opsežan predgovor na njemačkom jeziku za ovo izdanje napisao je Primož Trubar, a knjiga je posvećena kralju Maksimilianu. Izlaskom Novoga Testamenta započinje sukob između Trubara i Konzula u kojem je dolazilo do vrlo oštrih međusobnih optuživanja. Prepirka je bitno obilježila djelovanje hrvatske tiskare u Urachu, pa se odrazila i na ostale djelatnike uraškog kruga.

Kada se 1562. godine Primož Trubar nakon trinaest godina izbivanja vratio u Ljubljanu kako bi uredio slovensku protestantsku crkvu, Konzul u želji da se riješi njegova protektorata i da ima veću samostalnost u radu hrvatske tiskare u razgovoru uspijeva pridobiti Ungnada protivno Trubaru, koji nakon toga redovito u svađama stoji na Konzulovoj strani. Koncem 1562. i početkom 1563. godine Konzul po Ungnadovu nalogu, a bez Trubarova znanja s kojim se više nisu dobro slagali, ide na put u potragu za novim suradnicima hrvatske tiskare i da dade na pregled svoje tekstove. Naime Ungnad je sumnjao da Konzul, koji je boravio već duži niz godina izvan domovine, nije potpuno dorastao svojoj zadaći tj. prevođenju. Njegovu sumnju pobudile su Trubarove optužbe na račun Konzulovih prijevoda u odnosu na ranije izjave u kojima je hvalio razumljivost jezika, ljepotu tiska i dobru kvalitetu prijevoda. I sam Konzul je vjerojatno sumnjao u svoje sposobnosti, no po mišljenju Franje Bučara on je ipak za ondašnje prilike svoju zadaću prilično dobro riješio. Matija Klombner, staleški pisar u Ljubljani, Konzulu je preko kranjskih staleža preporučio kao korektore ove ljude: “iz Istre Ivana Fabijančića, svećenika u Pazinu, župnika na Krasu Ivana Lamellu iz Vipave, župnika iz Staroga Trga u Kranjskoj, Grgura Vlahovića iz Metlike i Jurja Pišeca, staroga i iskusnoga pisara u Metlici, jer su svi oni vrlo vješti hrvatskom jeziku i pismu.” Konzul je dosta vremena proveo putujući po domovini i tražeći mišljenje stručnih ljudi o kvaliteti svojih prijevoda. Kako je dobivao pozitivne kritike, značilo je to njegovu pobjedu nad Trubarom nakon čega je jaz između njih dvojice postao nepremostiv. Kako su kranjski staleži stajali uz Trubara njihove donacije hrvatskoj tiskari bile su sve oskudnije. No, Konzul po povratku iz domovine po Ungnadovom nalogu putuje od grada do grada po Njemačkoj, sakupljajući novčana pomoć pri čemu kupuje nova slova za tiskanje latiničnih izdanja. 1564. godine rad u tiskari posebice je živnuo, tiskano je devet izdanja i jedan pokusni list, što govori da je vjerojatno za svog putovanja po Njemačkoj Konzul prikupio dosta novca. Nakon Ungnadove smrti zajedno s Dalmatinom 1565. izdaje posljednju urašku knjigu "Beneficium Christi" nakon čega ih vojvoda Krištof otpušta iz službe, na njihovu zamolbu.

Literatura

• Stipan Konzul i Antun Dalmatin: Katehismus, jedna malahna kniga v koji jesu vele potribni i korisni nauci..., Urach 1564 (pretisak i komentar: A. Jembrih, Pazin 1991).
• F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti. Zagreb 1910.
• F. Fancev: Jezik hrvatskih protestantskih pisaca 16. vijeka. Rad JAZU 212 & 214, Zagreb 1916.
• F. Bučar, F. Fancev: Bibliografija hrvatske protestantske književnosti reformacije. Starine JAZU 39, Zagreb 1938.
• S. Stanojević: Konzul Stjepan, Dalmatin Antun, Juričić Juraj. Narodna enciklopedija I.-II., Zagreb 1924-1926.
• A. Jembrih: Stipan Konzul i njegovo sjelo u kroatističkim istraživanjima. Buzetski zbornik 28, Buzet 2002.
• A. Jembrih: Stipan Konzul i "Biblijski zavod" u Urachu. Teološki fakultet "Matija Vlačić Ilirik" 389 str. Zagreb 2007.
• J. Cesar: Hrvatska tiskara u Urachu. Reformirana kršćanska crkva, Zagreb 2008.

Poveznice

• Kajkavska ikavica
• Antun Dalmatin
• Juraj Juričić
• Juraj Cvečić
• Književnost reformacije
• Frankopani (Frangipani)
• Zrinski (banovi)

Reference

Original compilation from above literature, available by GNU-license from Croatian Wikislavia.