Banovinsko gorje

Banovinsko gorje (Andjelina, Zrinska i Trgovska gora u srednjoj Hrvatskoj): - Banovina je rubni prostor Panonske nizine jugozapadno od sisačke Posavine, a obilježen je brežuljkastim krajolikom, prosječne visine oko 300 m. Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod listopadnim šumama. Najviši je vrh unutar Banovine na Zrinskoj gori (616 m).

Banovina (jugo-srb. 'Banija') ukupno obuhvaća 1803 četvorna kilometra. Banovinsko gorje (jugo-srb. Banijsko pobrđe) tvori sjeverni, dielom ofiolitni rub Dinarida spram jugozapadne Panonije i tu su najveće plohe ofiolitnih ultramafita u Hrvatskoj. Razmjerno niži grebeni Trgovske (630 m) i Zrinske gore (616 m) ter Andjeline (607 m) imaju slabo izraženu visinsku zonaciju.

Trgovska gora, 630m

Trgovska gora visine do 630m je razmjerno najveća na Banovini i to je zapravo rubno pogranično gorje uz Pounje, izmedju sjeverozapadne bosanske krajine i središnje Hrvatske. Trgovska gora po petrografskoj gradji takodjer ima prielazni položaj, pa su joj jugozapadne padine spram Bosne s najvišim vrhom uglavnom izgradjene od vapnenca i inih karbonata, a sjeverne strmine u Hrvatskoj su uglavnom silikatne, dielom s ofiolitnim ultramafitima sličnim kao nastavak iz susjedne Andjeline (vidi niže).

Zrinska gora, 616m

Zrinska gora (srpski: Šamarica, latin. Mons Stridon), nalazi se na Banovini u srednjoj Hrvatskoj, Sisačko-moslavačkoj županiji. Zrinska gora u užem smislu (iztočni dio) je staro silikatno gorje gradjeno većinom od kiselih alumosilikata, bogato rudama i vodom. Najviši vrh Prisika je na 616 metara nadmorske visine.

Poznato je da su po Zrinskoj gori dobili ime slavni Hrvatski velikaši i banovi Zrinski koji su već u srednjem vjeku izgradili poznatu utvrdu Zrin na Zrinskoj gori i tu izkorištavali prirodna i rudna bogatstva. U Gvozdanskom se iskapalo srebro i kovao novac (Hrvatski Banovac). Bilo je i rudnika olova i cinka.

Andjelina (607 m)

Andjelina gora s najvišim vrhom Kapija na 607m, zapadni je nastavak Zrinske gore (u proširenom smislu), tj. leži izmedju Zrinske i Petrove gore. Gradjena je pretežno od modrozelenih ultrabazičnih ofiolita (ultramafiti) i to je razmjerno najveći ofiolitni masiv raznih ultramafitnih stiena u Hrvatskoj, uz još ine manje serpentinske enklave npr. na Papuku, Medvednici, itd.

Ovo je staro silikatno gorje kao sjeverozapadni završetak prostrane ofiolitne zone iz susjedne Bosne i u Hrvatskoj je to skoro jedini veći masiv izgradjen pretežno od bazičnih ofiolita (ultramafiti). Ovdje je usječen i jedini u Hrvatskoj crni ofiolitski kanjon Ljeskovac uz rječicu Stupnica, s posebnom (amaterski krivo nazvanom) tzv. 'serpentinskom' florom na ofiolitnom tlu modrozelenih ultramafita.

Ultramafitno bilje Andjeline

Nestručni amateri na Balkanu i kod nas (npr. u Wikipediji) naklapaju o tzv. (lažnim) "serpentinofitima" što su stručno zapravo bazofilni ofiofiti odporni na težke metale (kobalt, nikal, mangan i sl.): ovi stvarno niti ne rastu na pravomu metamorfnom serpentinu (ni kod nas niti inače), nego obično u njegovom susjedstvu na eruptivnom peridotitu i inim sličnim ultramafitima, što su bazične modrozelene stiene (ne crnosive kao serpentin).

Dok na pravomu geološkom serpentinu kod nas kao i na inim polukiselim silikatima obično rastu divlje cerove i kestenove šume, na peridotitu i inima sličnim bazičnim ultramafitima, koji u Hrvatskoj postoje uglavnom samo na Andjelini (ter iztočnije u Bosni), vrlo su osebujne divlje borove šume balkanskog crnobora (Pinus nigra balcanica).

Na ultramafitnim stienama i modrozelenim kamenim siparima tu raste još ino osebujno endemsko bilje: kod nas na Andjelini npr. Viola beckiana, Euphorbia gregerseni, Centaurea aterrima, Cerastium moesiacum, Stachys zepcensis, Polygonum moesiacum i posebna ofiofitna paprat Notholaena marantae. Svega toga osebujnog ofiofitnog bilja nema na pravim serpentinskim stienama Papuka, iztočne Medvednice ni Petrove gore.

Literatura

• Vjekoslav Majer 1975: Ultramafitni kompleks u području Pokuplja i Banije. Acta Geolog. JAZU 8: 149-202, Zagreb.
• Stjepan Bertović i sur. 1985: Vegetacija sisačko-banijske regije s osobitim obzirom na šume. Prirodne osnove sisačke regije, str. 81-104, Urbanistički institut SRHrvatske, Zagreb.
• B. Sekulić & sur. 1989: Značajna flora i fitocenoze ultramafitnih stijena Banije. Zbornik 100-god. Zemaljskog muzeja Sarajevo, str. 349-356.

Poveznice

• Banovina
• Una i Pounje
• Hrvatska silikatna gorja
• Kiseli silikati u Hrvatskoj

Reference

Enlarged by GNU-license almost from the former WikiSlavia.