Hrvatski nacionalizam
 Dopunite ga po pravilima Metapedije. |
|---|
Hrvatski nacionalizam ili hrvatsko rodoljublje i domoljublje je nacionalizam (rodoljublje i domoljublje) hrvatskog naroda s obuhvaćenim političkim i društvenim gibanjima, te raspoloženjima nadahnutih osjećajem ponosa i ljubavi prema hrvatskoj kulturi, baštini, jeziku i povijesti, te borbom za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda i hrvatske države u njenom cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru.
Povijest
Premda se 19. stoljeće teoretski uzima kao doba nastanka, kad je preoblikovan institucionalizacijom i prilagodbom suvremenim prilikama, hrvatski nacionalizam je u svojoj biti, poput inih narodnih nacionalizama, star koliko i hrvatski narod, ali u vidu kolektivne narodne svijesti te borbi za vlastiti opstanak i ispunjavanju narodno-državnih ciljeva i interesa. Povijest suvremenog oblika hrvatskog nacionalizma do danas prati djelovanje pravaških organizacija i dijelom organizacija inih nacionalističkih ideja i svjetonazora.
19. stoljeće
20. stoljeće
21. stoljeće
Dolaskom lijevo-liberalne Trećosiječanjske koalicije na vlast 2000. godine, s kojom je započela postupna detuđmanizacija (rashrvaćivanje), hrvatski nacionalizam se ponovno našao u nepovoljnom položaju kao politički i društveno „neprihvatljivi” element, zbog čega se sustavno proganja, marginalizira te javno osuđuje i demonizira hrvatske nacionaliste.
Unatoč političkim progonima i unutarnjim poteškoćama, hrvatski nacionalizam je i dalje postojan i djelatan u domovini, uglavnom u vidu političkih stranaka i organizacija pravaškog i umjereno desnog usmjerenja, kao i u vidu organizacija hrvatskih ratnih veterana. Održavaju se razni nacionalistički skupovi i kulturno-društveni događaji manjih ili većih razmjera, s tim kako je do sad bilo održano i nekoliko većih javnih skupova i prosvjeda, od kojih se najviše ističu: skupovi podrške Anti Gotovini, Mirku Norcu i inim osuđenim hrvatskim vojnim činovnicima Domovinskog rata, prosvjedi protiv referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj zajednici održani 2011. i 2012. godine, protućirilićni prosvjedi održani tijekom 2013., te prosvjedi hrvatskih ratnih veterana ispred zgrade Ministarstva branitelja između 2014. i 2016. godine.
Svjetonazori i ideologija
Hrvatski nacionalizam je u u svojoj svjetonazorskoj biti etnocentričan, u smislu kolektivne narodne svijesti i borbe za opće dobro hrvatskog naroda i hrvatskih narodnih interesa.
Poput inih europskih nacionalizama, svoj suvremeni oblik dobiva tijekom 19. stoljeća, ranije, ali kratkotrajno u vidu Hrvatskog narodnog preporoda, te zatim najviše u okviru Starčevićeve pravaške ideje, što je i danas vodeća i neprekidna predstavnica hrvatskog nacionalizma. U doba između dva svjetska rata, jedan dio hrvatskih nacionalista je uz ili mimo pravaštva prihvaćao i ine europske nacionalističke ideologije prilagođene za hrvatske prilike, poput nacionalsocijalizma te fašizma, dok ih drugi dio nije prihvaćao iz razloga što su ih shvaćali kao nametničke ili kao okupatorske i protuhrvatske ideologije, osobito u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Premda je bio kažnjiv i zabranjen u domovini nakon obnove jugoslavenske države i uspostave komunističkog državnog poretka, hrvatski nacionalizam je ipak opstao u iseljeništvu, uglavnom kod Hrvata izbjeglih pred ili nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, a svjetonazorski je bio povezan s pravaškim idealima Ustaškog pokreta.
Danas, počevši od doba demokratskih promjena i osnutka Republike Hrvatske, hrvatski nacionalizam, uz pravaške organizacije kao vodeće ideološke predstavnice, zastupaju i neke ine organizacije raznih svjetonazora vezanih uz umjerenu desnicu, najčešće predstavljane kao „domoljubne”, s obzirom kako je pojam nacionalizma u javnosti postao politički „nepodoban” i negativno konotiran, kao i zbog činjenice kako dotične organizacije ne podržavaju ili imaju suzdržane stavove o djelovanju hrvatskog nacionalizma u vidu ideja Ustaškog pokreta, kasnije pretočenih kao vodeći državni poredak Nezavisne Države Hrvatske, i suradničkog odnosa prema nacionalsocijalističkim i fašističkim idejama u međuratnom i ratnom dobu. Iako marginalni ili manje popularni, isto tako domaći pobornici nekih inih konzervativnih, krajnje desnih i radikalnih nacionalističkih struja zastupaju hrvatski nacionalizam, također u kombinaciji s idejama dotičnih struja.
Poteškoće
U općem smislu, suvremeni hrvatski nacionalizam je suočen s nizom različitih poteškoća ideološko-svjetonazorske i interesne naravi što su prouzrokovale razjedinjenost hrvatskog nacionalističkog (državotvornog) tijela i njegov otežani, kolebajući daljnji razvitak. Za uzročnike poteškoća, s kojima se hrvatski nacionalizam često suočava, obično se navode iduće pojave:
- Pretjerana ili isključiva usredotočenost na teme hrvatske prošlosti, zbog čega se zapostavljaju ili uopće ne obrađuju teme o hrvatskoj sadašnjosti i vizije hrvatske budućnosti
- Manjak ili nedostatak proaktivnog djelovanja i političkog stvaralaštva
- Sklonosti političkoj podobnosti uzrokovane strahom od kaznenog progona i javnih osuda ili težnjom za pridobivanjem većeg broja pristaša
- Oportunizam te profiterstvo dijela pripadnika političkih stranaka i organizacija
- Međusobna nesloga i neistomišljeništvo, čije posljedice uzrokuju unutarnje raskole i pojavu unutarnjih frakcija, nakon čega nerijetko dolazi do osnutka novih političkih stranaka ili organizacija
- Ideološko-svjetonazorska raznolikost hrvatskog nacionalizma: zastupanje različitih ideja i ideologija u kombinaciji s hrvatskim nacionalizmom
„Hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu.“
„Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega našega programa.[1]“
„Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenog tipa. On se temelji na narodnoj svijesti i ponosu, na samopoštovanju, ali i poštovanju drugoga i različitoga, te na uvjerenju, da bez neovisne Hrvatske nema opstanka hrvatskog naroda. Prema tome, on se ne iscrpljuje samo u stvaranju hrvatske države, nego nju smatra nužnom pretpostavkom opstanka i napretka pojedinaca, skupina i naroda.[1]“
„Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.“
Poveznice
Hrvatsko državno pravo:
Kultura i mediji:
Ini vezani pojmovi:
Literatura
Izvori
|
Ovaj članak je dio portala Hrvatski nacionalizam |
- ↑ 1,0 1,1 Tomislav Jonjić: Hrvatski nacionalizam i europske integracije
