Antički južni Panonci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Antički južni Panonci (Kelti i Poluiliri jugozapadne Panonije): Na dinarsko-jadranskim prostorima južnije od rijeke Save, u prapovijesti i Starom vijeku su uglavnom prevladavala prava ilirska plemena (većinom uz jugoistočni Jadran), ili zapadnije do Kupe mješovito-prijelazni Poluiliri. Ova (polu)ilirska plemena iz antike su kod nas razmjerno bolje poznata zbog blizine primorja gdje su vodile prve i najvažnije pomorsko-trgovačke veze s ranim civilizacijama Sredozemlja već prije Rimljana tj. najkasnije od 8. stoljeća pr.Kr.: Liburni, Etruski, Feničani, rani Grci itd. Naprotiv u dubljemu tad još teže dostupnom zaledju tj. u savsko-dravskom medjurječju jugozapadne Panonije, prije rimskih provala približno do Kristova doba su kopnene veze bile vrlo loše i nesigurne, pa se o tamošnjim etnoplemenskim skupinama u prapoviesti i ranoj antici prije Krista znalo vrlo malo. Najraniji poimenični podatci su staroperzijski nakon 6 st. pr.Kr., koji tu spominju plodnu ravnicu Pendanaya (Panonija) i u njoj grad Segestân (Sisak) na rijeci Savaka.

Prva još oskudna starogrčka topografija iz Panonije počinje od 3. st. pr.Kr., a rimska od 2. st. pr.Kr. Razmjerno suvisli pisani podatci o panonskim etnogrupama postoje tek sa širenjem Rimskog Carstva na Panoniju, ali su i tada sve do propasti carstva ti navodi bili još dijelom nesigurni i oskudniji negoli za primorske Ilire. Glavna povijesna zbivanja prije Rimljana koja su oblikovala etnoplemenski mozaik rane Panonije, jesu velike selidbene provale duž rječnih dolina sa sjeverozapada na jugoistok zapadnoeuropskih Kelta (lat. Celtae, grč. Keltoi) izmedju 5. i 3. stoljeća i najviše u 4.st. pr.Kr., koje su dosegle ne samo Panoniju nego dijelom i dalje do Grčke i Male Azije. Stoga se većinom smatra kako su glavna antička plemena jugozapadne Panonije u našem medjurječju pretežno bila mješovita bar polukeltska od ranijih Panonaca + doseljenih Kelta, a rubne zapadne etnogrupe kao Boji i Tauriski bile su najvjerojatnije većinski Kelti, što osim klasične arheologije još neovisno potvrdjuju i nove biogenetske analize.

Summary

Ancient South Pannonians (Pannonian Celts): The Celts (or Kelts) were an ethno-linguistic group of tribal societies in Iron Age of Medieval Europe who spoke Celtic languages and had a similar culture. The earliest archaeological culture that may justifiably be considered as Proto-Celtic is the Late Bronze Age Urnfield culture of central Europe from the last quarter of the second millennium BC. Their fully Celtic descendants in central Europe were the people of the Iron Age Hallstatt culture (c. 800-450 BC) named for the rich grave finds in Hallstatt, Austria. By the later La Tène period (c. 450 BC up to the Roman conquest), this Celtic culture had expanded over a wide range of regions, whether by diffusion or migration: to the British Isles (Insular Celts), France and The Low Countries (Gauls), Bohemia, Poland and much of Central Europe, the Iberian Peninsula (Celtiberians, Celtici and Gallaeci) and northern Italy (Golaseccans and Cisalpine Gauls) and following the Gallic invasion of the Balkans in 279 BC as far east as central Anatolia (Galatians).

The earliest directly attested examples of a Celtic language are the Lepontic inscriptions, beginning from the 6th century BC. Continental Celtic languages are attested only in inscriptions and place-names. Insular Celtic is attested from about the 4th century in ogham inscriptions, although it is clearly much earlier. Literary tradition begins with Old Irish from about the 8th century. Coherent texts of Early Irish literature, such as the Táin Bó Cúailnge (The Cattle Raid of Cooley), survive in 12th-century recensions. By mid 1st millennium AD, following the expansion of the Roman Empire and the Great Migrations (Migration Period) of Germanic peoples, Celtic culture and Insular Celtic had become restricted to Ireland, to the western and northern parts of Great Britain (Wales, Scotland, Cornwall and the Isle of Man), and to northern France (Brittany).

Between the fifth and eighth centuries the Celtic-speaking communities of the Atlantic regions had emerged as a reasonably cohesive cultural entity. In language, religion, and art they shared a common heritage that distinguished them from the culture of surrounding polities. The Continental Celtic languages ceased to be widely used by the 6th century. Insular Celtic culture diversified into that of the Gaels (Irish, Scottish and Manx) and the Brythonic Celts (Welsh, Cornish, and Bretons) of the medieval and modern periods. A modern "Celtic identity" was constructed in the context of the Romanticist Celtic Revival in Great Britain, Ireland, and other European territories, such as Polish and Spanish Galicia. Today Irish, Scottish Gaelic, Welsh, and Breton remain spoken in parts of their historical territories, and both Cornish and Manx are currently undergoing revival.

Povijest i kultura Kelta

Kelti (latin. Gallii, grč. Keltoi, akad. Gimirrai) je skupni naziv za srodna plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom selidbama na jugoistok u 5. i 4. stoljeću pr.Kr. do Panonije i čak do Bospora. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekmurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.

Ranoantički Kelti

U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.

Negdje oko 600. god. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Ukrajine te Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.

Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.

Keltsko društvo

Keltska plemena imali su tri glavne klase: ratnike, druide i ratare. Ratovanje je bilo važan dio života pa su ratnici sa sofisticiranim oružjem pripadali aristokraciji. Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su osvojili. U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo.

Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove. Svako je pogansko keltsko pleme imalo svoga kralja, a možda čak i svoje bogove. Vješti metalci vjerojatno su imali visok status. Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, pa je ustvrdio kako ih dijele skupine od 10 do 12 muškaraca, uglavnom očeva i sinova.

Pismo i umjetnost

Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.

Kelti su bili ratnički narod, no bili su i nadareni obrtnici i umjetnici. Keltski metalci su se isticali u ukrašavanju oružja, nakita, posuđa i zrcala. Nakon prjelaska na kršćanstvo, keltski svećenici na Britanskom otočju ilustrirali su svete knjige čudesnim detaljima. U Lindisfarnskim evanđeljima ima 45 različitih boja a sve su napravljene od mljevenih minerala ili biljnih bojila. Mnogi najljepši brončani keltski štitovi bili su previše tanki da bi se koristili u bitkama i njihova namjena je bila samo dekorativne prirode. Štit Battersea vjerojatno se koristio samo za vojne smotre. Jedan takav štit pronađen je u rijeci Temzi u Londonu 1857. god.

Vjerski obredi

Druidi su bili "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima. Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Druidi nisu ostavili pisane zapise pa su njihovi obredi obavijeni velom tajne.

Kelti su štovali mnoge bogove i duhove, drveća, stijena i planina. Jedan od najstarijih bogova bio je Cernunno, poznat kao gospodar zvijeri. Često se prikazivao sa rogovima ili sa rogatim životinjama, kao što su jeleni. Često se prikazivao i kako nosi zlatne torce i smatra se da predstavlja plodnost i obilje. Poganskim Keltima glava je bila jako važna, kao i broj "3". Jedan od običaja bio je odrezati glavu mrtvom neprijatelju, objesiti je o konjske uzde, a zatim je javno izložiti. To je možda bilo stoga što su druidi vjerovali da je čovjekova duša u njegovoj glavi i mora se pokoriti.

Mitologija

Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Kako izvorni Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje. Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj englenskog kralja Artura.

Dolazak kršćanstva

U Britaniju je kršćanstvo stiglo tijekom rimske vladavine ali se nije duboko ukorijenilo. Međutim je jedan preobraćenik Sv.Patrik nastavio preobraćivati pogansku keltsku Irsku u 5. st. Nakon toga Kelti su sa oduševljenjem prihvatili ovu vjeru i Irska je postala kršćansko uporište sljedeća tri stoljeća. Keltsko kršćanstvo je bilo poznato po strogom redovničkom životu ushićenosti njihovom pobožnošću. Od 6 st. bilo je jednoćelijskih samostana za jednog redovnika, ali i zajednica veličine grada. Nakon što su irski kršćani osnovali samostane u Britaniji, Francuskoj,i sjevernoj Italiji, počeli su pokrštavati domorodačko stanovništvo. Redovnici su voljeli učiti i pridonijeli su očuvanju kulture u Europi tijekom kaosa što je uslijedio nakon pada Rimskog Carstva. Irski redovnici su djelovali iz otoka Iona u zapadnoj Škotskoj i stvorili su prekrasnu Knjigu Kellsa 800.god., s izuzetnim iluminiranim (ukrašenim) slovima.

Keltski narodi i jezici

Danas se govore i pišu još dvije skupine keltskih jezika: gaelski (irski, gelski, manski), ter britonski (bretonski, velški i kornvolski), a svi vuku podrijetlo iz zajedničkog ranoga indoeuropskog jezika. Današnji keltski narodi žive na Britanskom otočju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.

Novi biogenski pokazatelji

Za današnje zapadnoeuropske etnogrupe koje bar dijelom još govore keltskim jezicima (Irci, Škoti, Velšani, Bretanjci i ini manji), kao i za povijesno dokumentirane Kelte koji su dosad kulturno romanizirani i dijelom germanizirani (Portugal, Francuska, Belgija, Švicarska itd.), nove biokemijsko-genomske analize jasno dokazuju kako po Y-kromosomu pripadaju u osobitu zapadno-atlantsku haplogrupu R1b (ili Eu18) s velikim udjelom izmedju 50% - 90% pučanstva. Naprotiv, istočnoeuropski Slaveni biogenetski većinom pripadaju drugoj eurazijsko-indoeuropskoj haplogrupi R1a (Eu19), izuzev tzv. južne "Slavene" (tj. naknadno slavizirane) koji većinski pripadaju trećoj velikoj balkano-kavkazkoj haplogrupi I-2 (Eu7).

Posebno je znakovito što je isti kelto-atlantski genotip (R1b / Eu18) sve dosad manjeviše obilno fizički nazočan preko Europe uzduž cijele putanje kojom su se baš selili ti ranoantički Kelti tj. gdje su tek naknadno prvotnim Keltima vojnoupravnom prisilom nametnute ine strane kulture: Švicarska - Austrija - Slovenija - Češka - Slovačka ..., sve do zapadne Turske. Npr. u formalno slavenskoj Češkoj i Sloveniji isti zapadnokeltski genotip obuhvaća 1/3 do 2/5 pučanstva pa su to mješoviti keltoslavenski narodi dijelom tek naknadno slavizirani. U Hrvatskoj je taj zapadnokeltski genotip (lokalno sa 10 - 20%) izrazit samo na sjeverozapadu duž slovenske granice kao genski trag slaviziranih antičkih Boja, Tauriska i inih manjih keltskih plemena: sjeverna Istra, Gorski Kotar, Pokupje, Žumberak, Zagorje i Medjimurje.

Rana plemena južne Panonije

Raznolika antička plemena Panonske nizine, uglavnom bez obzira na njihove kulture i srodnost, kod starih Grka i Rimljana su šablonski dobila skupni naziv 'Panonci': lat. Pannonii, grč. Παννόνιοι (Pannonioi). Taj je heterogeni magloviti naziv sličan kao i za južnija brdsko-primorska plemena "Iliri", ili npr. danas tzv. "Balkanci" za razne jugoistočne Europljane. Po arheonalazima + zapisima + genomima, u savsko-dravskom prostoru sjeverne Hrvatske manjeviše sigurno kroz Stari vijek žive dosad asimilirani keltski Boji na sjevernom rubu u Medjimurju (i dalje Gradišće i Češka-Bohemia), pa na sjeverozapadu slavizirani antički Tauriski od Pokupja do Zagorja (i dalje najviše u Sloveniji), ter u Podravini kroatizirani panonski Jazi (lat. Iasi) od Varaždina do Daruvara. Za ina navodno "keltska" plemena iz antičke sjeverne Hrvatske, arheonalazi su nejasni i etnički dvoznačni, dok u lokalnoj biogenetici uglavnom nema tragova zapadno-keltskog genoma ili je tek nazočan u neznatnom preniskom udjelu (ispod desetak posto): takve su uglavnom lažnokeltske etnogrupe Japodi, Skordiski, Segestani i još poneke manje.

Zapadnopanonski Boji

Boji su bili veliko keltsko pleme u srednjoj Europi. Živjeli su najviše na ozemlju današnje Češke, Slovačke, Austrije i Magjarske, pa dalje do Hrvatske i sjeverne Italije. Podrijetlo imena Boja nije sigurno poznato. Pored keltskog naziva za ratnika (i hrv. bojnik) postoji i mogućnost da im je ime od vlasnika stoke (indogerm. gwowjeh³s). Potvrđeni nazivi su Bojoriks (kralj Boja) i Bojodurum (danas Passau u Austriji). Ime se možda očuavalo u nazivima Bohemia-Češka (Boio-hemum = dom(ovina) Boja) i Bavarske (lat: Baiuvarii, germanski Baio-warioz), u kojem je prvi dio germanska inačica za Boje, a drugi znači "stanovnik". Za ranu pradomovinu Boja se smatra trokut izmedju Rajne, Majne i Dunava. U 4. st. pr.Kr. su se Boji podijelili u dve podgrupe, od kojih je jedna prešla u sjevernu Italiju a druga u Češku (Boihahemum).

Češka grupa Boja se širila do Norika, Panonije i Galije. Boje su u 1. st. pr.Kr. potisnuli Markomani i Dačani. Dio Boja koji je ostao u srednjoj Europi su potom asimilirani s Markomanima i Dačanima. U Češkoj su se Boji proširili do južne Poljske i Šlezije, gde su ih u 3. i 4. st. potisnuli germanski Vandali. Na istoku su stigli su do današnjeg Erdelja gde su ih zaustavili Tračani. U zapadnoj Mađarskoj i istočnoj Austriji su Boji pod Bojoriksom kraljem Kimbra koji je vjerojatno vladao i nad Bojima, potisnuti s istoka od Dačana pod kraljem Borrebista (82.- 44. god. pr.Kr.) koji ih je porazio u panonskim ratovima. U sjevernoj Austriji su se uspješno borili protiv Kimbra, Teutona i Ambrona. Cezar je pisao (De bello Gallico) kako su Boji vršili opsadu Norika, prije nego što su se sa 32.000 ljudi priključili zapadnijim Helvetima. Nakon boja kod Bibracte je Cezar poražene Boje preselio oko Gorgobine u Galiji. U toku alpske vojne Augustovog vojskovođe i budućeg nasljednika Tiberija 16. god. pr.Kr. se i Boji spominju kao jedno od 45 pokorenih plemena južnog dijela današnje Bavarske. Smatra se kako samo ime Bavarske dolazi od Boja, ali izravna etnogeneza od Boja do Bajuvara (Bavarci) se smatra manje vjerojatnom.

Ostali Boji u Italiji su se izmiješali s Etruskima i Umbrima, gdje su preuzeli etrursko naselje Felsina i podigli svoje glavno naselje Bononia (danas Bolonja). Zbog uskog prostora keltskih plemena u sjevernoj Italiji i viška zemlje koje su imali Etruski, koji ipak nisu htjeli to prepustiti Bojima, došlo je do rata u kojem su Etrurci dobili podršku Rimljana s kojima su inače bili u neprijateljskom odnosu. God. 390. ili 387. pr.Kr. su Kelti obsjedali etrurski grad Clusium, a Rimljani su poslali svoje poslanike koji su trebali postići mirni prekid opsade, ali su i ovi ubrzo ušli u borbu na strani Kluzuja i pritom je jedan od rimskih poslanika pogubio jednoga keltskih poglavara. Zbog rimskog miješanja i ubojstva svog čelnika, Kelti su poslali delegaciju u Rim tražeći izručenje ubojice tj. rimskog poslanika, što su Rimljani dakako odbili. Tako je došlo do Brenovog pohoda i keltskog osvajanja Rima u 4. st. pr.Kr. od keltskih Senona i dijelom Boja, Insubra i Lingona.

Potom su Boji naselili zemlju sjeverno od Apenina do rijeke Pad i tu se izmješali s Etruskima, gdje su pronadjeni tzv. kneževski grobovi s etrurskim oklopima i keltskim oružjem. To kulturno miješanje je još djelovalo na Ligure i ina keltska plemena, dok primjeri istog kulturnog stila nadjeni u Bohemiji tada govore o daljoj vezi talianskih i čeških Boja. Rimsko uništenje Senona je bio povod za ostala keltska plemena da počnu zajednički napad na Rim, koji se završio katastrofalnom porazu te keltske koalicije u boju kod Telamona 225. god. pr.Kr. sa 40.000 poginulih i 10.000 zarobljenih Kelta. Nakon toga su Rimljani owsvojili italske zemlje Boja i ostalih keltskih plemena, a dio Kelta je prebjegao svojim suplemenicima u srednjoj Europi. Preostali Kelti su šest godina nakon katastrofe kod Telamona digli ustanak protiv Rimljana dok je Hanibal ratovao po Italiji. Kad se Hanibal vratio u Kartagu, Kelti su zauvijek poraženi i pokoreni od Rimljana. Time u sjevernoj Italiji nestaju Boja kao neovisna plemena i počinje doba njihove romanizacije.

Taurisci i srodnici

Tauriski (lat. Taurisci), je naziv za pravo keltsko pleme od više uglavnom neimenovanih rodova, a živjeli su u istočnoj Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj i jugozapadnoj Magjarskoj. Srodni su im još podravski Iasi, pokupski Varciani i ljubljanski Latobici. Iz matične Galije su se vjerojatno doselili kroz 2 vala po Strabonu. Prvi je preko Alpa prešao u Italiju gdje su bili god. 225. poraženi i odbačeni iz Toskane, a drugi val je išao niz Dunav u Panoniju do Blatnog jezera (Lacus Pelso) i dalje na jugozapad edo Vrhnike (Nauportus) gdje su ih zaustavili Rimljani god. 129. pr.Kr. (Caius Sempronius Tuditanus). Oko god. 50. pr.Kr. ih je preko Panonije razbio kralj Burebista iz Dacije (Ttransilvania), a 35.- 16. ih je zarobio i pokorio rimski car Oktavian.

Međimurski Serapilli

Serapilli (grč. Syrapilloi, antički Medjimurci) je antički naziv za keltsko pleme koje spominje Plinije u svom radu: "Incolae Alpium multi populi, sed inlustres a Pola ad Tergestis regionem Fecusses, Subocrini, Catali, Menocaleni, iuxtaque quondam Taurisci appelati, nunc Norici". Po Pliniju, Serapili su živili u Podravini u zapadnoj Panoniji nedaleko od granice prama Noriku. Zapadno od njih su bila plemena Serretes i Taurisci), severoistočno plemena Boii, Hercuniates i Eravisci, jugoistočno Iasi, a južnije plemena Varciani i Latobici. To znači da su živili u trokutu sutoka Mure i Drave tj. većinom u sadanjem Medjimurju. I po klasičnom filologu A. Mayeru u Medjimurju su živjela plemena Serapilla, a njihovo ime govori da koriste "žitne jame". Serapilli su stoga autohtono stanovništvo koje je, pomiješano s Keltima, dočekalo rimske osvajače. Rimljani su tu uz most na donjoj Muri izgradili naselje Halicanum (sada Sv.Martin na Muri).

Podravski Jazi (Iasi)

Jazi (latin. Iasi) su bili keltizirani Panonci. Navode ih npr. Plinije i Ptolomej uz Dravu, u srednjoj Podravini izmedju Varaždina i Daruvara, tj. u antici izmedju Varaždinskih Toplica (Aquae Iasae) do Daruvara (Aquae Balissae). Kod Daruvara su nadjeni antički nadpisi koji tu navode "municipium Iasorum" (Aquae Balissae) u rimsko doba kao upravno središte plemena Iasi, današnji Daruvar.

Podunavski Cornacates

Cornacates su manje keltsko pleme Pannonaca u jugozapadnom Podunavlju tj. istočnoj Slavoniji i Srijemu uz veliki zavoj Dunava izmedju Vukovara i Iloka. Živjeli su oko središnjeg naselja Cornacum, kasnijega rimskog tabora (castrum) uz sadanje bogato arheonalazište Sotin. Rimski castrum Cornacum se razvio iz ranoantičkoga keltsko-latenskog naselja. Taj vojni castrum uz dunavski limes je izvorno bio na sjeverozapadu Sotina uz Dunav, danas Popino brdo s dobrim strateškim pregledom na zavoj Dunava. Krajem 1. st. ili početkom 2.st., se oko vojnog tabora civilni gradić Cornacum proširio duboko na jugozapad kroz cjeli sadanje naselje Sotin. Do kraja 4. st. ranije veliko i bogato rimsko naselje Cornacum opet postupno nestaje u ruševinama, pod uzastopnim masovnim provalama panonskih barbara preko Dunava izmedju god. 364.- 392., kada je napušten i sam vojni logor.

Pokupski Colapiani

Colapiani (antički Pokupci): U antičko doba je na srednjem Pokupju živjelo posebno panonsko pleme Colapiani koje tu navode npr. Plinije, Ptolomej i još raniji dosad izgubljeni izvori, a dobili su naziv po antičkom hidronimu rijeke Kupe: Colapis tj. = antički 'Pokupci'. Nastavali su područja oko Karlovca, Žumberak i Belu Krajinu, a bavili su se uglavnom metalurgijom, trgovinom i rječnim brodarstvom nizvodno na Kupi do Save, pa su najviše povezani sa Segestanima oko Siska i Petrinje. Južnije od Kupe su tada po Kordunu i Gorskom Kotaru prevladavali brdski Japodi, a sjeverozapadno u Sloveniji su bili Latobici i keltski Tauriski. Slovenski arheolozi D. Božič i J. Šašel smatraju kako od Colapiana potječu arheonalazi antičke kulture Vinica na Kupi.

Antički izvori povezuju Colapiane s panonskim Poluilirima, dok ih noviji povjesničari naprotiv ubrajaju u keltizirana plemena. Najnovije biogenetske analize baš na tom području Colapiana potvrdjuju unutar Hrvatske razmjerno najviši udjel zapadnoga atlanto-keltskog genotipa R1b/Eu18 do dvadesetak posto, što tu jasno dokazuje visoki udjel keltskih potomaka pa to sada neovisno potvrdjuje novije nazore o pokupskim Keltima. Naime, nakon Rimljana uglavnom više nije bilo keltskih doselidbi sa zapada, pa je obilje toga keltskog genoma uz Kupu fizički objašnjivo samo iz lokalne baštine antičkih Kelta, tj. da su prije srednjovjeke doselidbe Slavena uz Kupu fizički morali živiti Kelti.

Posavski Varciani

Varciani (grč. Οὐαρκιανοί - Uarkianoi) su antičko keltsko pleme na jugozapadu Panonije, koje navode Plinije (3.28) i Ptolomej (2.15.2). Živjeli su najviše u srednjoj Posavini izmedju Sesveta i ušća Lonje, oko zapisanog grada Varceia po kom su prozvani, a koji arheološki dosad tu još nije pobliže odredjen. Na njihovom etnoprostoru jugoistočno od današnjega Zagreba, kod sadanjega Ščitarjeva Rimljani su nakon Krista izgradili važnu rječnu luku i grad - samoupravni municipij Andautonia (grč. Άγρανον - 'Agranon), po tipskom obrascu rimske urbane arhitekture.

Romanizirani Varciani su bili unovačeni u rimske legije već od doba Panonskog ustanka god. 6. - 9. po Kr. (CIL XIII 7707, 7804, 8188; CIL V 875; CIL VI 3257) kao posebna konjička jedinica Cohors Varcianorum Equitata. O njihovu središnjem naselju Varceia govori i očuvani metalni nadpis: Aper equiti Iantumaro Andedunis f(ilio) / Varciano descr(iptum) et recogn(itum) ex tabula / aenea quae fixa est in Capitol(io) ad la/tus sinistr(um) aedis thensar(um) extri(n)secus. (Kunsthistorisches Museum Wien, Inv. no. AS III 169), pa su vjerojatno etnoplemenski naziv Varciani po tom starijem gradu stvorili tek Rimljani (slično kao za keltske Cornacates po gradu Cornacum = Sotin).

Posavski Scordisci

Skordisci (lat. Scordistae, grč. Σκορδίσκοι - Skordiskoi) su bili antičko polukeltsko (iliro-tračko ?) pleme koje je naseljavalo južni rub nekadanje rimske provincije Panonije, oko srednjeg Dunava i donje Save do ušća Morave. Svoju su povijesnu važnost doživjeli početkom 3. stoljeća pr.Kr., a na vrhuncu moći, njihov se utjecaj pružao kroz današnju istočnu Hrvatsku, južnu Magjarsku, sjevernu Bosnu i sjeverozapadnu Srbiju. Etnička pripadnost plemena Skordiski je predmet ideoloških rasprava: Iako suvremeni povijesničar J.J. Wilkes smatra kako je njihovo porijeklo keltsko, pozivajući se, između ostalog, na antičkog povijesničara Strabona, Christopher Webber ih ipak svrstava u Tračane, a neki ini u Ilire itd. Naprotiv Andras Mocsy objašnjava njihovo podrijetlo kako se ne radi o pravomu keltskom plemenu, već o "keltskoj političkoj kreaciji", - što je realno u skladu s biogenetskim tragovima uz neznatni udjel stvarnoga keltskog genoma.

Scordiski su se oblikovali nakon 278. godine pr. Kr., od malobrojnih preostalih Kelta koji su preživili keltsku invaziju na Grčku i poraz kod Delfa. Njihovi ostatci u povlačenju su naselili gore navedena područja, što ih čini mladjim od domaćih iliro-tračkih plemena s kojima su se zatim pomiješali. Njihovo središte je zatim bio Srijem s ranim naseljem Syrmion (Srijemska Mitrovica), što je u savsko-dravskom medjurječju već prije Rimljana postao drugi veći ranoantički grad (nakon najranije Segeste - Sisak). Tamo su se nametnuli kao malobrojna i snažna vladajuća elita, ali su se razmjerno brzo stopili u brojnije populacije domaćeg pučanstva.

Iako se njihov keltski naziv plemena i dalje održao, "ilirizirana" verzija Scordistae se često koristila nakon 2. stoljeća pr.Kr. Andras Mocsy navodi kako su osobna imena Skordiska iz južne Panonije poprimila ilirska obilježja, a zapadno od Morave tračanska. Pronađeno je dosta keltskih predmeta koji potječu iz kulture La Tène i to na području srednje Panonije i sjeverne Mezije što upućuje na tamošnju koncentraciju keltskih naselja. Međutim južno od rijeke Save takvi su keltski predmeti rijetki, pa Andras Mocsy smatra kako su Skordisci tamo imali tek posrednu i samo povremenu kontrolu.

Posavski Breuci

Breuci (grč. Βρεῦκοι - Breukoi) su u slavonskom medjurječju bili izrazito ilirsko pleme uglavnom bez keltskih primjesa, nastanjeno u južnoj Slavoniji i donjoj Posavini izmedju ušća Vrbasa i Drine, tj. od Novske do Slavonskog gorja na sjeveru i do Bosuta na istoku. Rimljani ih svrstavaju kao dio veće grupe plemena pod zajedničkim nazivom Panonci. Glavni okolni susjedi su im bili Andizeti, Amantini i Skordisci (ilirsko-keltska grupa). Pružali su snažan otpor rimskom osvajanju i za vrijeme Batonovog ustanka (6.-9. god. pr.Kr.) nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije pobunili su se protiv rimske vlasti, visokih poreza i prisilne regrutacije.

Baton Breučki je bio vođa Breuka, a Pines i Baton I. predvodili su Dezitijate. Rimske trgovačke rute su tada bile prekinute, a vojne jedinice uništene. Za samo nekoliko tjedana ozemlje današnje Bosne bilo je izgubljeno za Rim. Rimljani su morali angažirati oko 15 legija i saveznike iz Trakije kako bi ugušili ustanak. Nakon teških gerilskih borbi u bosanskim planinama i močvarama Slavonije, Breuci su poraženi i porobljeni, a mnogi su bili preseljeni u Daciju gdje su se asimilirali s lokalnim pučanstvom. Nakon rimske propasti, poluromanski potomci Breuka se miješaju s doseljenim srednjovjekim Hrvatima i njihovi današnji ostatci se pučki nazivaju Brajci (štokavski) ili Brajaki (kajkavsko-čakavski), a s njima su povezana i prezimena kao Brajek, Brajak, Brajković i sl. (Marijana Gušić, JAZU 1967).

Po nalazu rimske vojničke diplome iz Slavonskog Broda (iz doba vladavine cara Vespazijana god. 71.) centurion kojem je dodijeljena diploma bio je časnik u carskoj rimskoj vojsci bio je Breuk imenom Likaj, sin Birsa iz Marsonie, što pokazuje brzu asimilaciju domaćeg pučanstva u Rimsko carstvo. Iliri su činili značajne snage rimske vojske nakon prvog stoljeća i slovili su kao odlični vojnici. Za vladavine cara Trajana dobili su i preostali Breuci rimsko građanstvo (civitas). U rimsko doba je na ozemlju Breuka najvažnije gradsko naselje bila antička Marsonia (Slavonski Brod).

Posavski Osseriates

Ozerijati (lat. Osseriates, grč. ᾿Oσερίατες) su uglavnom živjeli u srednjoj Posavini izmedju ušća Une i Vrbasa tj. u sjeverozapadnoj Bosni i susjednoj Moslavini, južno do Banjaluke i sjeverno do Čazme. Vjerojatno su bili većinom ilirskog iskona uz nešto keltskih primjesa. Njihovo ime se etimološki može izvoditi iz satemsko-indoeuropskog hidronima eghero (ozero = jezero), a iz plemenskog imena Osseriates najvjerojatnije dosad potječe i noviji oronim za gorje Kozara u sjeverozapadnoj Bosni. Glavno antičko naselje na ozemlju Ozerijata je bio rimski Servitium kod sadanje Gradiške.

Smatra se kako su se kao pleme odvojili negdje u Kristovo doba nakon gušenja velikoga Batonovog ustanka Ilira (6.- 9. god. po Kr.). Odonda se pod udarom Rimljana, veliko starije posavsko pleme Breuci (Breukoi) razpalo na više manjih plemena, pa su kasnije pravi ilirski Breuci u užem smislu živjeli samo u donjoj Posavini izmedju ušća Vrbasa i Drine. Zapadnije od njih uz miješanje s Keltima se potom nakon Krista odvojilo i oblikovalo novije i manje iliro-keltsko pleme Osseriati. Na ozemlju Oseriata uz Savu leži važno antičko arheonalazište Donja Dolina, koje je odraz njihove etnokulture.

Posavski Segestani

Oko 5. stoljeća prije Krista nakon provale Darijeve vojske na Balkan, kroz ravnicu Pendanaya (= perz. Panonija) do sutoka Kupe i Save (Savaka) od istoka stiže pleme Segestani (grč. Σεγεστανοί - Segestanoi, staroperzijski Segestân) i tu se miješaju s ranijim starosjediocima (Breuci), a zajedničkom naselju daju svoje ime Segeste (grč. Segestike). Čini se da je ovaj grad, smješten s desne obale Kupe, već tada bio najveći rani grad jugozapadne Panonije. Taj ranoantički pragrad Segestana se nalazio na brežuljku u donjem zavoju Kupe, približno gdje je danas sisačka bolnica i staro gradsko groblje.

Rimljani su u više navrata stoljećima pokušavali osvojiti Segestu, no to im je uspjelo tek 35. pr.Kr., kad mladi Oktavijan koji će kasnije postati rimski car August, nakon jednomjesečne opsade s vojskom od 12.000 ljudi, osvaja taj tvrdi ranopanonski grad, a s lijeve obale kod ušća Kupe osnivaju rimski vojni logor Siscia. Novije ideološko izjednačavanje nepodobnih Segestana i susjednih Colapiana (podvala lokalnih 'srboida') je posve besmisleno, jer im se biokemijsko-genomski nalazi drastično razlikuju: Segestani su većinski jugoistočni tip I-2/Eu7, a Colapiani više keltozapadni R1b/Eu18.

S ranohrvatskom etnogenezom je povezan i prahrvatski iskon imena Siska, za koji je nedavno izveden pouzdaniji izvor i približna godina postanka (M.N. Ćurić 1991.). U antičkom Perzijskom carstvu dinastije Ahemenida, prije Krista je unutar banovine Harauvatya na granici Irana i Afganistana živjelo rano pleme Harauvati-Segestâni u svojoj pokrajini Segestân oko velikog jezera Hilmend (= danas novoiranski vilayet Sistân s gradom Sisaht). God. 514. pr.Kr. car Darije skuplja ogromnu vojsku u kojoj je i veća četa tih istočnih Segestâna, pa svi odlaze na zapad preko Bospora, gdje osvajaju Trakiju (tj. Bugarsku) i sjevernu Grčku do Atene, Macedoniju, Kosovo i Sandjak. Potom se većina vojske povlači, a ini ostaju kao perzijska predstraža u Europi pa zatim dijelom naseljuju ravnicu Pendanaya, uz ine i ovi iranohrvatski Segestani (Ćurić 1991). U arheonalazima osobite umjetnosti ranih Segestana su najviše zastupljene ljudske figurice, a od životinjskih prevladavaju prikazi konja. Takva antropomorfna i zoomorfna plastika je česta u blizini žrtvenika ili kao grobni prilog, što je znakovito za istočnoarijske kulture iranoskitskog kruga.

Nova biogenetika nam pokazuje da su oko polovice ljudi iz okolice Siska najvjerojatnije fizički potomci tih predslavenskih istočnih Segestâna, jer se izvan Dalmacije i Hercegovine, baš u srednjoj Hrvatskoj na području oko Siska i Petrinje nalazi razmjerno najviši udjel tj. preko 1/2 ovdašnje muške populacije sadrži naš specifični dinaro-kavkazki genom I-2 (Eu7: Kavkaz 30-62%, Teheran 33%, itd.), dok je tu slavenski R1b (Eu19) razmjerno najniži izvan Dalmacije. Slično genetici je to vidljivo i u staroj sisečko-petrinjskoj kajkavici, donedavna sa 7% staroperzijskih riječi. Ovi Harauvati-Segestani (tj. Prahrvati-Sišćani) izmedju god. 512. i 510, tj. krajem VI. st. pr.Kr. grade stari panonski grad Segesta koji je od 4. st. zapisan u grčkom obliku Segestike, a od god. 35. pr.Kr. osvaja ga car August i postaje rimska Siscia, kasnije od srednjeg vijeka je slaviziran u kajkavski Sisek, potom u Jugoslaviji kao balkansko-štokavski Sisak. Ime susjednog grada Petrinja najvjerojatnije je grčkog iskona od naziva petrîna = kamenolom i u tom obliku (Petrynia) je zapisana iz srednjeg vijeka.

Andisetes (Andrizetioi) ?

Latinski Andisetes i starogrčki Andrizetoi ili Andizetioi su slična etnoplemenska imena za jedno ili možda i više homonimskih plemena, za koje se većina starih auktora slažu kako je to manje pleme koje je živjelo negdje na jugu ili jugozapadu Panonije, ali je od imenovanih panonskih plemena smještaj ovoga dosad razmjerno najmanje jasan. Glede njegova pobližeg smještaja se stari pisci kao i razni noviji povjesnici dosta razlikuju, jer je tu vjerojatnije u pitanju više raznih plemena sa sličnim nazivima, a nijedan od novije predloženih idejnih "dokaza" baš ni ne djeluju previše uvjerljivo. Stoga se do daljnjega, dokle god se ipak ne pronadje neka stvarna i sigurna povezanost Andizeta s odredjenim užim područjem, pobliži smještaj tog plemena negdje unutar Panonije do daljega ipak mora smatrati vrlo nejasnim i neizvjesnim:

  • Slovenski auktori i dio sjevernohrvatskih smještaju te Andizete na jugozapadni rub Panonije, u sjevernu Hrvatsku u trokutu izmedju Kupe i Save tj. uglavnom u Turopolju oko Velike Gorice. Tu s Andizetima povezuju ime rimskoga antičkog grada Andautonia na Savi: danas Ščitarjevo na jugoistoku Zagreba.
  • Magjarski i hrvatsko-slavonski auktori opet smještaju Andizete po procjeni dalje na istok i bliže središnjoj Panoniji tj. u donju Podravinu i Baranju zapadno od Dunava, bez jasnih dokaza.
  • Srbijanski, bosanski i ini balkanski pisci pak uvjereno tvrde kako su se ovi Andizeti nalazili na južnom rubu Panonije tj. negdje u Bosni bez pobližeg smještaja. Navodni razlog bi bio taj, što su kod antičkih plemena u Bosni i južnije bila česta ilirska osobna imena Andes, Andis, Andia, Andion itd.

Nesigurni Amantini ?

Poput gornjih Andizeta su i antički Amantini još uvijek vrlo nejasno antičko pleme po svom smještaju i čak je nesigurno jesu li živjeli negdje u južnoj Panoniji ili puno južnije na Balkanu. U tom pogledu dosad postoje bar 3 različite predpostavke:

  • Magjarski i hrvatski povjesnici smještaju Amantine većinom uz ušće Drave kod Osijeka (antička Mursa).
  • Srbijanski i bosanski pisci smještaju ih u istočni Srijem, izmedju antičkih gradova Syrmium (Sremska Mitrovica) i Singidunum (Beograd).
  • Južniji balkanski auktori i najviše grčki smještaju to pleme u Epir kod granice Albanije i Grčke tj. oko antičkog grada Amantia u dolini rijeke Vojuše (grč. Aoos, alban. Vjosë).

Ini Panonci izvan Slavonije

Izim gore nabrojenih, iz širje Panonije je u antici poznato još inih dvadesetak različitih etnoplemenskih imena koja su živjela podalje izvan sjeverne Hrvatske i Slavonije. Takva su npr. antička plemena u Magjarskoj, Vojvodini i sjevernoj Bosni koja tu nisu pobliže prikazana:

  • Peripanonska plemena uz južni rub antičke Panonije u sjevernoj Bosni su još bila Lamatini, Derriopes, Cellegeri, Glinditiones i dr.
  • Jugoistočni Panonci u antičkoj Vojvodini i sjevernoj Srbiji: Metanastae, Iazyges, Albucenses, Saldenses, Pincenses, itd.
  • Središnji antički Panonci uglavnom u sadanjoj Magjarskoj npr.: Eravisci, Arviates, Hercuniates, Predavenses, ...itd.

Literatura

  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
  • M. Gušić, 1967: Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje 43: 7-124, JAZU - Zagreb.
  • J. Filip: Keltove ve stredni Evrope. Praha 1956.
  • P.M. Duval: Les Celtes. Paris 1977.
  • V. Kruta, M. Szabo: Die Kelten. Freiburg-Basel-Wien, 1979.
  • M. Guštin: Die Kelten in Jugoslavien (Übersicht über dem archäologische Fundgut). Arheološki muzej, Ljubljana 1984.
  • Collis, John. The Celts: Origins, Myths and Inventions. Stroud: Tempus Publishing, 2003. ISBN 0-7524-2913-2. Historiography of Celtic studies.
  • Cunliffe, Barry. The Ancient Celts. Oxford: Oxford University Press, 1997. ISBN 0-19-815010-5.
  • Cunliffe, Barry. Iron Age Britain. London: Batsford, 2004. ISBN 0-7134-8839-5
  • Cunliffe, Barry. The Celts: A Very Short Introduction. 2003
  • Herm, Gerhard: The Celts: The People who Came out of the Darkness. New York: St. Martin's Press, 1977.
  • James, Simon: Exploring the World of the Celts 1993.
  • James, Simon: The Atlantic Celts - Ancient People Or Modern Invention? Madison: University of Wisconsin Press, August 1999. ISBN 0-299-16674-0.
  • James, Simon & Rigby, Valerie: Britain and the Celtic Iron Age. London: British Museum Press, 1997. ISBN 0-7141-2306-4.
  • Kruta, V., O. Frey, Barry Raftery and M. Szabo. eds. The Celts. New York: Thames & Hudson, 1991. ISBN 0-8478-2193-5. A translation of Les Celtes: Histoire et Dictionnaire 2000.
  • Laing, Lloyd: The Archaeology of Late Celtic Britain and Ireland c. 400–1200 AD. London: Methuen, 1975. ISBN 0-416-82360-2
  • Laing, Lloyd and Jenifer Laing: Art of the Celts, London: Thames and Hudson, 1992 ISBN 0-500-20256-7
  • MacKillop, James: A Dictionary of Celtic Mythology. Oxford: Oxford University Press, 1998. ISBN 0-19-280120-1
  • Bernhard Maier: Celts: A History from Earliest Times to the Present. University of Notre Dame Press 2003. ISBN 978-0-268-02361-4
  • Mallory, J. P. In Search of the Indo-Europeans: Language, Archaeology and Myth. London: Thames and Hudson, 1991. ISBN 0-500-27616-1.
  • O'Rahilly, T. F. Early Irish History. Dublin Institute for Advanced Studies, 1946.
  • Powell, T. G. E. The Celts. New York: Thames and Hudson, 1980. third ed. 1997. ISBN 0-500-27275-1.
  • Raftery, Barry. Pagan Celtic Ireland: The Enigma of the Irish Iron Age. London: Thames & Hudson, 1994. ISBN 0-500-27983-7.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from Croatian Wikinfo (and partly from a stub in Croatian Wikipedia: Kelti).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Antički_južni_Panonci&oldid=45850"