Poluhrvatski prekomorski gradovi

Poluhrvatski prekomorski gradovi (veća naselja s najviše Hrvata na inim kontinentima): - Ovdje se daje ukupni pregled većih naselja hrvatskih prekomorskih odsljenika u svijetu, a najviše u obje Amerike. Postotni udjel hrvatskih potomaka u Australiji i južnoj Africi je spram ukupnoga tamošnjeg pučanstva razmjerno malen - tek po par postotaka, pa uglavnom spram iztoka naši ne tvore dominantne prekomorske populacije. Takvu veću ulogu ima hrvatska diaspora samo na zapadu, manjim dielom u Sjevernoj i više u Južnoj Americi, a nadasve u Čileu i dielom u Argentini, danas s izrazitim poluhrvatskim gradovima: Antofagasta, Iquique, Punta Arenas, pa sjevernije San Pedro i Strawberry Hill (Kansas) i ini manji.

• Simbol Hrvatske bratske zajednice u Pittsburgu, najveće starije udruge američkih Hrvata

Hrvatska diaspora u Americi

U obje Amerike razmjerno najviše hrvatskih potomaka ili 2/3 njih žive u Južnoj Americi osobito u Čileu i Argentini. U Sjevernoj Americi se veće skupine hrvatske diaspore, pretežno već asimilirane nalaze na iztoku SAD i na zapadu u Kaliforniji, pa u kopnenoj unutrašnjosti npr. Pittsburgh i Chicago, ter ini sjevernije u Kanadi. Razmjerno najveća hrvatska diaspora u SAD (oko 200.000 doseljenika) živi uz Pittsburgh, što je 1/10 njegovih stanovnika, pa je zato tu i sjedište Hrvatske bratske zajednice. To su jezično većinom potomci odseljenih kopnenih štokavaca iz srednje Hrvatske i BiH, dok su rjedji kajkavci kojih je najveća prekomorska aglomeracija Kansas City. Primorskih čakavaca s Jadrana je najviše preseljenih po Južnoj Americi, a sjevernije više na zapadnim (pacifičkim) obalama, osobito Kalifornija i Vancouver.

Naši odseljenici u Kaliforniji

San Pedro je najveća ribarska luka na pacifičkoj obali zapadnih SAD. To je ranije bio poseban kalifornijski gradić, ali je s porastom susjednog Los Angelesa u 20. stoljeću ovomu pripojen kao južno lučko predgradje. U San Pedru je i najveća hrvatska zajednica zapadne obale SAD-a, ali se u popularnoj promičbi (Wikipedia i sl.) zbog idejne podobnosti tih Poluhrvata posve krivo navodi da je to tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku: mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših.

Kod Los Angelesa i najviše u San Pedru živi tek oko 35.000 hrvatskih potomaka - ali su ovi kod nas dosad vrlo poznati i podobni, jer su do 1. svj. rata dijelom podržavali dalmatinsko autonomaštvo i još potom su kroz 20. stoljeće većinom su bili usmjereni pro-jugoslavenski pod znatnim utjecajem Udbe i Agitpropa, za razliku od većine inih Hrvata u obje Amerike (i Australiji) koji su ipak bili više domoljubno usmjereni od početka do danas. Njihovu dugotrajnu usmjerbu jasno iskazuju čak 17 jugo-društava tih kalifornijskih Poluhrvata u 20. stoljeću: Dalmatinska sloga, Jugoslavenski klub, Jugoslavenski dom, Radnički klub, Jugoslavenski ženski klub, Jugoslavenski sportski klub, Klub amerikanaca jugoslavenskog porijekla, pa još izdavanje kalifornijskog lista "Jugoslaven", vlasništvo broda "Jugoslavija"... i tomu slično.

U nizu lučkih gradova duž obala Kalifornije su manjeviše nazočni polučakavski potomci hrvatskih iseljenika s Jadrana, a tu je njihova najveća zajednica u lučkom naselju San Pedro uz Los Angeles. Ovi čakavski potomci u Kaliforniji su uglavnom iz Dalmacije tj. većinom iz otoka Brača, Hvara, Visa i Korčule i sada se pretežno bave raznim pomorsko-ribarskim i sličnim djelatnostima, pa su tamo imali do 5.000 ribarskih brodica i 101 brod veće tonaže. Kao dalmatinski otočni pomorci su ovi kalifornijski Hrvati nakon doselidbe većinom radili u ribolovu i povezanoj ribarskoj industriji, gdje imaju podjednaku važnost i utjecaj kao i kalifornijski Taliani kojih tu ima 45.000 oko Los Angelesa. Jezična je posljedica što su ti kalifornijski čakavci većinom bili usmjereni jugoslavenski pa su sve donedavna podržavali stvaranje i obnovu Jugoslavije: Zato su odatle prihvaćali Vukovski hibridni jezik i rado su preuzeli u govoru brojne jugoštokavske i čak tursko-balkanske riječi usred Amerike, pa mnogi njihovi jugoslavenski potomci sada tamo govore osiromašenom anglo-jugo-turskom mješavinom, tek s malo čakavske baštine.

Od tih hrvatskih potomaka u Kaliforniji, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ni ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore engleski. Domaći polučakavski s puno jugo-balkanskih i engleskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek oko 5 tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski kod kuće ili privatno u društvu na svojim brodovima. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni i hibridni polučakavci iz Kalifornije, a ini američki se često izostavljaju i prešućuju. U ideološki kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržava bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije. Tek u novije doba, nakon raspada Jugoslavije i ovi kalifornijski Poluhrvati pragmatično napokon iskazuju nešto više domoljublja spram "starog kraja".

Prekomorski kajkavci

Prvi poznati kajkavci na ranim prekomorskim putovanjima bili su hrvatski misionari u Americi iz 17. i 18. st.: u Meksiku su boravili Ivan Ratkaj (1647-1683) i Ferdinand Konščak (1703-1759), a Ignac Šentmartoni (1718-1793) je istraživao Amazonu u Brazilu. Potom se krajem 19. i osobito kroz 20. st., zbog gospodarskih neprilika i političkog pritiska iz Jugoslavije odselio u potrazi za slobodom i boljim životom znatan broj kajkavaca u Ameriku i Australiju. Najveću cjelovitu kajkavsku zajednicu dosad u prekomorskim zemljama sadrži osobito Kansas City u SAD, gdje zajedno blizu 20.000 hrvatskih iseljenika iz Pokupja i Gorskog Kotara još često govore kajkavicom ili bar anglizirani polukajkavski. Manje kajkavske skupine i pojedine obitelji susreću se još diljem hrvatske diaspore u SAD i Kanadi, gdje polukajkavski dijelom govore bar kod kuće i u privatnom društvu. Prekomorskih kajkavaca ima takodjer u Australiji, starijih odseljenih iz Medjimorja najviše na jugozapadu oko Pertha, a novijih iz Jugoslavije osobito na jugoistoku npr. u Sidneyu, Melbournu itd.

Amero-kajkavci: Kansas City

Kansas i kajkavci (najveća prekomorska naselja kajkavaca): Američka savezna država Kansas se nalazi u zemljopisnom središtu SAD na području Midwest ili tzv. "Srednji Zapad". Kansas City je najveći grad u saveznoj državi Missouri i rubni pogranični grad Kansasa, ali ipak nije glavni (glavni grad je Jefferson City). Šire područje grada (metropolitanska regija) se proteže oko granice izmedju država Missouri i Kansas. Za nas je posebno značajan zapadni dio toga pograničnog grada u Kansasu, jer tu živi naša najveća aglomeracija iseljenih prekomorskih kajkavaca izvan Europe.

Grad Kansas City

Kansas City se nalazi u središnjem dijelu SAD-a (zbog toga se naziva "Srcem Amerike") na ušću rijeke Kansas u rijeku Missouri i leži na krajnjem zapadu države Missouri uz granicu s državom Kansas. Zapadnije u državi Kansas odmah do njega preko formalne granice se nastavlja istoimeni satelitski grad koji se također zove Kansas City, kao manje zapadno predgradje. Ovaj ima oko 150.000 stanovnika i s Kansas Cityem u državi Missouri je spojen u metropolitansko područje, pa Kansas City u stvarnosti funkcionira kao jedan grad na granici 2 savezne države. Okolni reljef je nizinski, a klima je vlažna kontinentalna s obilnim oborinama i zimskim snijegom, a grad je često na udaru tornada.

Kansas City u američkoj državi Missouri uključuje dijelove Okruga Jackson, Clay, Cass i Platte. Smješten je na ušću tj. sutoku poput rta (Kaw Point) rijeke Kansas u Missouri, pa se nalazi nasuprot istoimenog grada Kansas City u susjednoj državi Kansas. To je središte Metropolitanske oblasti Kansas City, najmnogoljudniji je grad u Missouriju, sedmi najveći grad na Srednjem Zapadu i 39. najveći grad u SAD. Godine 2006. procijenjeno je da ima 447.306 stanovnika. Gradska voda Kansasa je sada rangirana kao najčišća među 50 najvećih gradova SAD, bez ikakvih onečišćenja. Grad ima najduže bulevare u Americi i po tom je drugi na svijetu nakon Pariza. Kansas City takodjer ima više fontana negoli ijedan drugi grad u Americi i time je drugi na svijetu nakon Rima.

Prvi Europljanin koji je posjetio prostor današnjeg Kansas Citya je bio Francuz Étienne de Veniard koji je početkom 18. st. istraživao prostor duž rijeke Missouri. Prvo naselje Europljana na prostoru današnje metropolitanske regije je bio Westport utemeljen 1833. godine. Današnji grad Kansas City je službeno osnovan 22. veljače 1833. Tijekom Američkoga građanskog rata je grad imao veliko vojno značenje i kod mjesta Independence u njegovoj blizini su vođene dvije bitke u kojima su pobijedile snage Konfederacije (Južnjaci), ali su snage Unije (Sjevernjaci) pobijedile u bitki kod Westporta također u blizini grada. Nakon gradjanskog rata se taj grad brzo razvija osobito nakon izgradnje željezničkog mosta preko rijeke Missouri. Strukturu grada je uredio arhitekt George Kessler i u grad se uključuju okolna naselja. Nakon ubojstva Martina Luthera Kinga 1968. je došlo do nereda u gradu. 1981. se srušio hotel "Hyatt Regency" i pritom je bilo 114 mrtvih, što je najsmrtonosnije rušenje neke zgrade u američkoj povijesti.

Arhitekt George Kessler je u 19. st. grad uredio po arhitektonskom pokretu nazvanom "lijepi grad". Kansas City je najpoznatiji po svojim brojnim fontanama i dugačkim avenijama. Grad ima pravokutnu strukturu ulica, mnogo parkova i širokih ulica s drvoredima i smatra se drugim gradom u svijetu po dužini takvih bulevarskih ulica nakon Pariza. Najpoznatiji spomenik u gradu je Spomenik slobode s Nacionalnim muzejom izgradjen 1926. godine. Značajan je i 317m visok televizijski toranj (KCTV). Najvažniji kulturni centar je Municipal Auditorium sa športskom arenom, kazalištem i koncertnom dvoranom.

Američki kajkavci Kansasa

Zapadni dio grada Kansas City je najveća američka aglomeracija iseljenih prekomorskih kajkavaca izvan Hrvatske, a većina njih potječu iz Gorskog Kotara. Tu je naseljeno oko 20.000 hrvatskih kajkavaca, pa je to u iseljeništvu dosad najveće naselje hrvatskih Gorana na svijetu, veće od naših domaćih Delnica i Ogulina. Glavna kajkavska područja grada Kansas gdje do danas poretežu aktivni govorni kajkavci jesu duž velike avenije StJohns Street, ter predgradje Strawberry Hill na sutoku rijeka Kansas i Missouri. Drugi značajan prekomorski grad s kajkavskim iseljenicima još je Perth u zapadnoj Australiji, gdje su od dvadesetak tisuća hrvatskih iseljenika polovica kajkavci iz našeg Medjimurja. Po broju kajkavaca je Kansas City šesti grad na svijetu, nakon našeg Zagreba (1/2 kajkavci), pa Varaždina, Velke Gorice, Sesveta i Koprivnice.

Kajkavski Strawberry Hill

Strawberry Hill je zapadno predgradje metropole Kansas City u državi Kansas, a leži na slikovitoj strmini iznad sutoka pritoke Kansas u veliku rijeku Missouri. Strawberry Hill je ranije bio poznat kao Splitlog Hill, nazvanom po Mathias Splitlogu, bogatom Indijancu i vlasniku mlinova koji je kupio ovo područje i 1870. tu izgradio svoj dvorac. Kasnije je tu prodao svoje parcele za Katoličku crkvu i željezničku prugu. Nakon što je taj prostor bio podijeljen, tu je krajem 19. stoljeća izgradjena nova četvrt Strawberry Field s većinom doseljenika iz zapadne Hrvatske i Slovenije, s kućama na padini iznad sutoka 2 rijeke. Ovdje se oblikovala i najveća zajednica kajkavskih Hrvata u Americi, doseljenih većinom iz Gorskog Kotara, koji su tu do danas očuvali svoju kulturu i kajkavski jezik u američkom okružju.

Čakavska prekomorska diaspora

Čakavska diaspora: Medju svim hrvatskim dialektima, čakavci su se najranije počeli iseljavati izvan hrvatskog etnoprostora još od srednjeg vijeka, pa su zato dosad u domovini izgubili odselidbom najveći dio svoje dialektalne populacije. Može se procijeniti da je od prvotnih najbrojnijih čakavaca u srednjoj i južnoj Hrvatskoj, nakon srednjega vijeka dosad već iseljeno njih 2/3 do 3/4 izvan Hrvatske. U srednjem vijeku čakavica je bila službeni javni jezik Kraljevine Hrvatske pod dinastijama Trpimirovića i Arpadovića, jer prvobitni većinski čakavci tada naseljavaju glavninu Hrvatske južno od Save i zapadno od Une, pa na jugu otočje i primorje sve do Dubrovnika i Boke Kotorske gdje je dosad od toga na jugu preostalo još jedino otok Lastovo (i reliktni čakavski mjestopis Elafita).

Potom od 16. stoljeća slijede turske provale, čime je protjerana iz zavičaja većina ranije brojnih čakavaca iz kopnenog zaledja srednje Hrvatske, Pounja, Like i dalmatinske Zagore, koji se većinom odseljuju sjevernije do Gradišća. Nakon toga u Austrougarskoj, s otkrićem Amerike i Australije, u 18. i 19. stoljeću opet počinje ekonomska odselidba jadranskih čakavaca iz primorja i otoka u prekomorske zemlje, pa uoči 1. svj. rata čakavci tvore tek 1/4 ili oko 23% Hrvata.

Potom u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće počinje novi pritisak javnog ukidanja čakavice kroz službeno nametanje čistoga štokavskog standarda (Vukopisa), pa dotle polovica donedavnih čakavaca postaju poluikavski štokavci - osobito na dalmatinskom kopnu gdje su čakavci već zamalo nestali. Nakon toga potiskivanja i velike odselidbe je već absurdno stanje, da čak oko 2/3 čakavaca sad žive izvan Hrvatske u prekomorskoj diaspori, većinom u Južnoj Americi gdje sam Čile već ima podjednaki broj čakavaca kao i Hrvatska. Rezultat svih tih negativnih silnica je da su danas početkom 21. stoljeća, čakavci mnogostruko smanjeni na jedva 11%, od prvotnih 2/3 Hrvata u srednjem vijeku, pa je to hrvatski dialekt u najbržem odumiranju.

Prekomorska diaspora 18.-19. stoljeća

Nakon brojne staročakavske diaspore iz srednjovjeke Dalmacije po Sredozemlju (Španjolska, Sicilija, Grčka itd.), novi veliki val čakavske diaspore iz hrvatskih obala i otoka prelazi u daleke preokooceanske zemlje za vrijeme Austrougarske, osobito u 18. i 19. stoljeću. Nakon velikih prekomorskih otkrića Amerike i Australije, onamo iz prenaseljene Europe seli brojno ekonomsko iseljeništvo, medju inima najviše naši čakavci s jadranske obale i otočja, a glavna područja te novije diaspore su obje Amerike, pa Australija i Novi Zeland, ter manje Južna Afrika. Glavna zanimanja tih prekomorskih čakavaca u novoj domovini su postala vinogradarstvo i ribarstvo čime su se mnogi od njih obogatili i potom postigli ine ugledne položaje u tamošnjem društvu. Nažalost, u izvješćima iz tih ranijih stoljeća uglavnom nema naznaka o izvornom dialektu hrvatskih iseljenika, pa se njihov prvotni domaći govor može izvesti tek iz hrvatskih mjesta njihovog iskona i dijelom još iz današnjih tragova u govoru njihovih potomaka. Takodjer ni današnja Hrvatska matica iseljenika, u svojim izvješćima ne daje skoro ništa o dialektnoj pripadnosti novijih iseljenika, što i danas treba tražiti "izmedju redaka".

Pored Hercegovine, Dalmacija je stoljećima bila najveće područje hrvatskog iseljavanja još od srednjeg vijeka. Prva srednjovjeka odredišta masovnog odlaska dalmatinskih iseljenika su bili sredozemni otoci Sicilija i Kreta, te maurska Španjolska gdje se već tada iselilo do stotinjak tisuća Hrvata iz Dalmacije. U novom vijeku pretežu dalje prekomorske odselidbe u Australiju i Sjevernu Ameriku, a ponajviše u Južnu Ameriku. U Sjevernoj Americi je najviše dalmatinskih iseljenika oko pomorskih gradova Los Angeles i New Orleans. U Južnoj Americi i svijetu je najbrojnija diaspora iz Dalmacije u Čileu, gdje se smatra da živi oko 750.000 hrvatskih potomaka od kojih su polovica već posve asimilirani i jezično hispanizirani. Preostalih 380.000 Čileanaca su još posve svjesni svojih korijena iz Dalmacije i znaju bar ponešto čakavski, a tu je najveća hrvatska aglomeracija grad Antofagasta s oko 160.000 južnih Hrvata. Stoga sama Antofagasta ima više doseljenih dalmatinskih čakavaca negoli svi dalmatinski gradovi zajedno, a uz nju su još Iquique s oko 70.000 čakavaca, Punta Arenas blizu 60.000 naših, itd. Razmjerno mnogo južnohrvatskih potomaka iz Dalmacije sadrže još npr. Argentina (250.000), Brazil (45.000), Peru (18.000) i manje u inim južnoameričkim zemljama. U Sjevernoj Americi su najveće obalne aglomeracije čakavskih iseljenika iz Dalmacije u Californiji San Pedro 35.000, u Louisiani oko New Orleansa desetak tisuća i u Kanadi Vancouver oko 3.000.

Čakavci Sjeverne Amerike

Sjeverna Amerika: Najpoznatiji i najbrojniji sjevernoamerički čakavci u hrvatskoj diaspori naseljeni su kao tradicijski pomorci na obalama USA i Kanade gdje često posjeduju bogate i ugledne ribarske udruge, servisna brodogradilišta i slične pomorske sadržaje, u kojima još dijelom neslužbeno komuniciraju jadranskim polučakavskim žargonom s dosta engleskih i španjolskih primjesa u jeziku. Najveće i ugledne pomorsko-ribarske zajednice angločakavaca u Sjevernoj Americi su iduće tri u Louisiani, Kaliforniji i Vancouveru. U inim nutarnjim naseljima USA i Kanade, iseljeni čakavci su rjedji i uglavnom osamljeni medju štokavskim iseljenicima, pa svoj polučakavski još rabe uglavnom samo privatno unutar obitelji.

• 1. Louisiana: Angločakavske ribarske udruge na otočju Breton, istočni dio ušća rijeke Missisippi uz grad Baton-Rouge kod New Orleansa su vjerojatno danas najveća jezično očuvana zajednica odseljenih čakavaca izvan Jadrana. To su pretežno potomci jadranskih čakavaca iz Pelješca, Korčule i susjednih otoka Dalmacije, gdje se naša američka čakavica još razmjerno bolje održala u dosta arhaičnom obliku s više asimiliranih španjolskih i engleskih primjesa u rječniku.

• 2. Kalifornija: U nizu lučkih gradova duž obala Kalifornije su manjeviše nazočni polučakavski potomci hrvatskih iseljenika s Jadrana, a tu je njihova najveća zajednica u lučkom naselju San Pedro uz Los Angeles. Ovi čakavski potomci su većinom s dalmatinskih otoka i tamo se pretežno bave raznim pomorsko-ribarskim i sličnim djelatnostima. Jezično je važno da su ti kalifornijski čakavci većinom bili usmjereni jugoslavenski pa su sve donedavna podržavali stvaranje i obnovu Jugoslavije: Zato su odatle rado preuzeli u govoru brojne jugoštokavske i čak tursko-balkanske riječi usred Amerike, pa mnogi njihovi jugoslavenski potomci sada tamo govore osiromašenom anglo-jugo-turskom mješavinom, tek s malo čakavske baštine.

• 3. Vancouver: Treću donekle očuvanu polučakavsku zajednicu tvori hrvatska diaspora većinom iz jadranskih otoka, okupljena uz ribarske i brodogradjevne udruge na jugozapadnom kanadskom otočju, oko lučkog grada Vancouver u Britanskoj Kolumbiji. Premda im je jezik polučakavski s obiljem anglizama u rječniku, ovi su kao i većina kanadskih Hrvata tradicijom bili nastrojeni oštro protujugoslavenski, pa zato u svojoj osiromašenoj polučakavici uglavnom nemaju jugo-balkanskih jezičnih zagadjenja.

Južnoamerički čakavci

Čakavska diaspora je najbrojnija u Južnoj Americi, gdje izrazito pretežu čakavci u hrvatskoj diaspori u Čileu. Čileanski čakavci su najviše poznati kao ugledni vinogradari i vinari, a manji dio njih se takodjer uzdigao na ribarstvu, stočarstvu itd. Jedno od najvažnijih čakavskih naselja Južne Amerike, s najjužnijim čakavcima u svijetu je luka Punta Arenas na Magellanovom tjesnacu, a najviše čakavaca ima i u inim sjevernijim gradovima Čilea, osobito Antofagasta i Iquique. U ostalim južnoameričkim državama su čakavci manje brojni npr. u Argentini i Brazilu. U inim južnoameričkim zemljama većinu diaspore tvore štokavski ikavci iz kopnene Hrvatske i Bosne doseljeni u 20. st., npr. u Paragvaju. Unutar Južne Amerike, naši čakavski iseljenici posve izostaju u Kolumbiji.

Polučakavci Australije i Oceanije

Dostupni podatci o iseljenim čakavcima u Australiji i Oceaniji su oskudniji nego za obje Amerike, pa po svemu izgleda da ondje unutar hrvatske diaspore nemaju nekoga većeg utjecaja, izim kao poznati vinogradari. Na australskom kontinentu je razmjerno najveća skupina polučakavaca naseljena na jugozapadu oko Pertha, a maji udjel imaju u našoj diaspori na jugoistoku (Sydney, Melbourne, Canberra itd. Od inih otoka Oceanije, čakavska zajednica je još dosta važna i na Novom Zelandu, gdje su poznati kao vinogradari, a manje u ribarstvu i inim djelatnostima.

Iz povijesnih naznaka je vidljivo da su ranije od 17.- 18. naši jadranski pomorci i trgovci, nakon ranih pomorskih ekspedicija Vice Bune Petrova na jugozapadnom Pacifiku u 16. st. (vidi: Čakavski na Pacifiku), imali značajniju ulogu u današnjoj Melaneziji, gdje su ostavili šezdesetak slaveno-čakavskih toponima za brojne otkrivene otoke, rtove, atole, vulkane itd. Najviše je takvih u Solomunskom Otočju oko otoka Velakula, gdje je ranije postojao dalmatinski emporij (trgovačka baza), oko koje su dosad očuvani naši toponimi otoka Velakula, Kolan, Owan, Lina, Japa, Boga, Mato, Batak, Tokova, Sukina, Narovo, Uweli, Torokina, Rendova, Banica, Sawa, Mala, Ulova, pa još rtovi: Alan, Debeli, Sokolovi, ter otočni vulkani: Mt Kula (1661 m), Mt Kollovrat (1412 m), itd.

Južnoafrički polučakavci

Najoskudnije su dostupne naznake za naše prekomorske polučakavce u Južnoj Africi, a po svemu su čakavci u ovdašnjoj hrvatskoj diaspori manjina. Više čakavskih potomaka je nazočno oko najjužnije afričke luke Capetown, ali ni tamo nemaju neke važnije društvene uloge. Zato se medju izoliranim južnoafričkim polučakavcima, već osiromašena i anglizirana čakavica uglavnom rjedje rabi samo privatno unutar obitelji.

Južnoamerički Hrvati

Najveće skupine odseljenih Hrvata (oko miliun i pol) pretežno potomci jadranskih čakavaca, izvan domovine dosad žive u Južnoj Americi, odobito u Čileu (preko 750.000), pa još u Argentini, Brazilu, Peruu, itd.

Čileanski Hrvati

Po najvjerojatnijim procjenama i pojedinačnim podatcima iz većih čileanskih gradova, danas u Čileu sigurno živi bar 380.000 Hrvata i poluhrvatskih potomaka koji su svjesni svog iskona i ponešto znaju ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski, što je bar 2,4% čileanskog pučanstva. Približno još toliko njih su već posve asimilirani tj. hispanizirani i dielom više nisu svjesni iskona svojih predaka. Medjutim je u Chileu slično kao i u Španjolskoj, zakonski strogo naredjeno kako svi moraju imati dupla prezimena oca i majke,- što mnogo pomaže u izvidima našeg iskona. Zato se danas tu procjenjuje (Memoria Chilena) kako u Čileu sveukupno živi oko 750.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka što je 4,7% ukupnoga čileanskog pučanstva, pa su tu Hrvati nakon najbrojnijih romanskih potomaka (Španjolci, Talijani i sl.) jedna od brojnijih inih etnogrupa europskog iskona. Zato je hrvatska prekomorska diaspora u Čileu najbrojnija izvan Europe, nakon čega tek slijede podjednake naše zajednice u SAD i Argentini, pa znatno manje u Brazilu, Kanadi, Peruu, Australiji, itd.

Naše najveće prigradske zajednice hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Čileu poredane po brojnosti (samo svjesni naši potomci), danas su poluhrvatska Antofagasta sa 160.000 naših, pa Santiago oko 150.000, Iquique 80.000, Punta Arenas 25.000, Calama oko 20.000 i ini čileanski gradovi tek po par tisuća ili manje. U zastarjelim i nesigurnim domaćim izvorima iz Hrvatske (uključivo i hr.wikipedia) se krivo navodi kako je za nas popularna Punta Arenas navodno glavna i najveća hrvatska zajednica u Čileu, iako je u čileanskoj stvarnosti to po broju Hrvata tek četvrti gradić, jer mnogo više hrvatskih potomaka danas zapravo sadrže Antofagasta, Santiago i Iquique. Najviše uglednih i utjecajnih Hrvata u Čileu dolaze iz gradova Antofagasta, Iquique i Punta Arenas, dok u samoj prijestolnici Santiago kod naših više pretežu kratkotrajne pop-zvijezde, športaši i slične mladje osobe skromnijeg obrazovanja. Vidi pobliže: Chile i čakavci.

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. negostoljubiva kamena pustinja Atacáma na sjeveru Čilea ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zyvû šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarima žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara brzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u pustoj Atacami je sad naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadašnjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu domaći Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem). Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma.

Argentinski Hrvati

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, ova naša u Argentini se ističe nizom osobitosti:

• Po brojnosti naše zajednice oko Buenos Airesa je to dosad najveća prigradska skupina prekomorskih Hrvata izvan Europe s oko 180.000 hrvatskih potomaka.
• Po trendu su Hrvati oko Buenos Airesa, uz slični manji Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
• Uz manji kanadski Vancouver, naša zajednica uz Buenos Aires se ističe obiljem sjevernojadranskih doseljenika oko Kvarnera, koji su rjedji u inim južnoameričkim gradovima gdje uglavnom prevladavaju južnojadranski doseljenici iz Dalmacije.
• Uz našu manju sličnu zajednicu u Paragvaju (Asuncion), oko Buenos Airesa živi i najviše naših izrazito desničarskih nacionalista u Južnoj Americi, kojih je tu najmanje 20.000.

Iako sigurni i jasni pismeni navodi za doselidbu Hrvata u Argentinu nisu stariji od 2 stoljeća, polupismeni i ini legendarni pokazatelji o našim posjetima tom dijelu Južne Amerike su još mnogostruko stariji. Prvi materialni tragovi starih srednjovjekih Hrvata su nadjeni u južnom Paragvaju, gdje je dosad poznato čak 61 kamenih ploča s glagoljičnim nadpisom iz srednjeg vijeka i još par nama sličnih kamenih nadpisa u susjednoj Argentini, pa je sad već manjeviše jasno da su tada obale Argentine i La Plate jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi. Slični mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s istočnom obalom Južne Amerike su još poznati i iz naše domaće predaje, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) najprije stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušća Amazone. Potom se kaže kako su jedrili do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia i na kraju do širokog ušća 'Sutonske rijeke' (Rýkva-Zahôyna) - možda La Plata, u koju su uplovili uzvodno sve do mjesta gdje su plićine i brzice zaustavile njihove mihyrûne (jedrenjake). Tu da su ostali par godina te razgledavali okolicu: to je vjerojatno rijeka Paraná uz granicu Argentina/Paragvaj,- gdje je baš kod rječne luke Ybyturuzu nedavno nadjeno i desetak glagoljskih nadpisa.

Inače je argentinska zajednica Hrvata jedna od starijih i ranije najvećih u Južnoj Americi, pa je tako npr. početkom 20. st. tamo živjelo oko 120.000 južnih Hrvata iz Kvarnera i Dalmacije. Sada u cijeloj Argentini živi dvostruko više tj. bar oko 250.000 hrvatskih potomaka koji su svjesni našeg iskona i ponešto znaju hrvatsko-čakavski ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski. Zajedno s još toliko posve asimiliranih bez svijesti o našem iskonu, procjenjuje se kako u Argentini postoji oko pola milijuna bar poluhrvatskih potomaka, po čemu je podjednaka kao SAD i druga u obje Amerike nakon Čilea s oko 750.000 naših potomaka (380.000 svjesnih). Većina ili oko 3/4 argentinskih Hrvata žive uz prijestolnicu Buenos Aires, dok nas u inim gradovima ima mnogo manje, npr. u Cordobi tek dvadesetak tisuća. Buenos Aires je dosad bio prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata, gdje naš udjel odnedavna stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, te novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle npr. u novoj čileanskoj Antofagasti zbog opće demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će već poluhrvatska Antofagasta u idućih par godina nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata, gdje su već dosad 2/5 ili 160.000 podrijetlom južni Hrvati većinom iz Dalmacije. Po iskonu i dialektu su i u Argentini većina naših južni čakavci iz Kvarnera i Dalmacije od Vinodola do južnih otoka. Znatno je manje oko 20.000 (10%) naših kopnenih štokavaca iz zaledja i ovi su većinom došli od sredine 20. st. kao kasnije poratne izbjeglice nakon 2. svj. rata.

Veći dio doseljenih južnih Hrvata s Jadrana su tu isprva radili u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, gdje postaju vodećom etnogrupom u zemlji. Medju prvima se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao poznati brodovlasnik i osnivač argentinske trgovačke flote, sa 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. Drugi glasoviti naš potomak je donedavni argentinski predsjednik Néstor Kirchner Ostoić, pa još glasoviti antropolog Juan Vucetich koji je prvi razvio policijske identifikacije otiskom prsta. Inih naših obrazovanih uglednika u Argentini je inače znatno manje negoli u susjednom Čileu, pa su danas većina poznatih Hrvata u Buenos Airesu uglavnom popularni pjevači, filmaši, tenisači, nogometaši i slični kratkotrajni pop-idoli. Znatan problem naših i inih doseljenika u Argentini je bio da su ranije vojne diktature tamo uzastopce nametale prisilnu asimilaciju i brzu hispanizaciju doseljenika, što su donekle ublažile naše crkvene misije i najviše franjevci. Zato od naših potomaka u Argentini, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici, u svojim klubovima i na brodovima. Vidi pobliže: BuenosAires i čakavci.

Croátas Brasilẽiros

Postoje 3 paralelna i neovisna pokazatelja koji upućuju već na mogući raniji dolazak starohrvatskih pomoraca do brazilskih obala:

• Postoji sugestivna sličnost staroga indianskog toponima za gradić Croatá na istoku Brazila (pokrajina Ceará) našemu starijem medjunarodnom etnonimu Croata (= Hrvat), gdje su u široj okolici poznati još polupismeni i legendarni pokazatelji u istom smislu.

• Prvi materialni trag ranih pomorskih Hrvata u današnjem istočnom Brazilu je nalaz na primorju kod Bahije jugoistočno od Croatá i sjeveroistočno od Rija 1970tih godina kamene ploče "In­scrições Ru­pestres" sa srednjovjekim glagoljičnim nadpisom: No tada je kod nas državnim udarom uništeno Hrvatsko proljeće i takav 'subverzivni' nalaz je pravovjerni jugo-ministar Stipe Šuvar partijski odbacio kao nemoguć, pa je posve izbrisan iz naše javnosti. Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe). Zatim je u doba jugo-raspada u susjednom Paragvaju nadjeno čak 61 nama sličnih kamenih nadpisa iz srednjeg vijeka i još par u Argentini pa je sad već manjeviše jasno da su i kod Bahije ozemlje Brazila jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi.

• Najraniji mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s obalama istočnog Brazila sjevernije od današnjeg Rio de Janeira su vjerojatno bili još ranije, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) ovi stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušće Amazone i potom do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia. Stoga je moguće kako su baš istočne južnoameričke obale današnjeg Brazila bile prvi dio Južne Amerike koji su posjetili raniji starohrvatski moreplovci: vidi o tom pobliže Rani Hrvati u Americi, Amerohrvatski petroglifi i Croatá (Brazil).

Hrvati u Brazilu danas

Sigurno zapisane novovjeke doselidbe južnih Hrvata iz Dalmacije u Brazil započinju pred dva stoljeća. Danas je nakon Čilea i Argentine, Brazil u Južnoj Americi treće važnije odredište prekomorskih iseljenika iz južne Hrvatske tu nazvanih Croátas Brasilẽiros (Brazilski Hrvati). Tako sad u Brazilu živi 128.000 doseljenih južnih Hrvata uglavnom iz Dalmacije i većina njih tu potječe s Korčule i susjednih otoka. Najviše ih ima na atlantskom jugoistoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000, pa još desetak tisuća uz luku Santos i ostali po inim manjim mjestima uglavnom u južnom Brazilu. Brazilski Hrvati (port. Croátas Brasileiros, eng. Croatian Brazilians) su osobe u Brazilu s punim, većinskim, ili djelomičnim hrvatskim podrijetlom, ili su u Hrvatskoj rođene osobe s boravištem u Brazilu. Spram inih južnih država kao Argentina i najviše Čile, uloga i utjecaj Hrvata u Brazilu su razmjerno sporedni, kako zbog razmjerno manje brojnosti i prosječno lošijih kvalifikacija, tako i zato što su većinom rastepeni i ne tvore veće poluhrvatske zajednice kao u nekim čileanskim gradovima, ili bar manja poluhrvatska predgradja kao u Peruu.

Prva masovna doselidba hrvatskog pučanstva u Brazil je započela oko godine 1830. Većina ovih iseljenika su tada napustili svoje domove zbog lošega gospodarskog stanja. Jedan od glavnih uzroka je bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio vrlo nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinijih talianskih vina uz povoljne uvjete, čime je Austro-Ugarska nastojala pridobiti taliansko vojno savezništvo. Hrvatska vinska proizvodnja je bila teško pogodjena tom odlukom bečkih vlasti, a sporazum je vrijedio dugi niz godina. Potom još pridolaze biljne bolesti filoksera i peronospora koje su zamalo posve dotukle naše domaće vinogradarstvo. Nakon drugog svjetskog rata kroz posredno smišljeno "etničko čišćenje" su stotine tisuća Hrvata napustile svoju domovinu zbog opasnosti od velikosrbske odmazde nakon Bleiburga i 'Križnog puta', te zbog ukidanje demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Takvih je bilo mnogo iz otoka Korčule i Hvara gdje su poratni partizani likvidirali tisuće starosjedilaca bacanjem u kraške jame (fojbe) da bi dosad preoteli njihovu imovinu i promijenili sastav pučanstva tih hrvatskih otoka u8 pripremama za buduću 'Veliku Srbiju' do Jadrana. Ovi iseljenici su bili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija. Tzv. lančana iseljavanja odvela su u američko prekomorje i veće povezane skupine iseljenika, tj. cijele obitelji i obiteljske zadruge, pa i čitava ugrožena sela, itd. Vidi pobliže: Croátas Brasilẽiros.

Peruanski Hrvati

Peruanska zajednica Hrvata oko Lime je najsjevernija na pacifičkoj obali Južne Amerike, pa sjevernije uz Tihi Ocean u zapadnim tropima srednje Amerike sve do San Diega u Kaliforniji nema veće grupe naših iseljenika. Prva poznata doselidba Hrvata u Peru je počela pred dva stoljeća od 1821. Tada su prvi Hrvati do 1. svj. rata bili politički zapisani kao tzv. "Austrijanci", jer su stigli iz Habsburške Monarhije, a kasniji doseljenici iz Hrvatske još do kraja 20. st. se tu navode kao "Jugoslaveni". Većina tih naših ranih doseljenika su napustili domovinu zbog gospodarske krize. Glavni uzrok je tada bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma između Austougarske i Italije od 1891., koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinih talianskih vina uz povoljne uvjete. Hrvatsko vinogradarstvo je time teško pogođeno, a sporazum je trajao dugi niz godina. Nakon toga još slijede biljne bolesti peronospora i filoksera, pa je zbog osiromašenja najviše ranih doseljenika stiglo iz vinorodnih južnih krajeva. Nakon 2. svj. rata je mnoštvo Hrvata još izbjeglo iz domovine zbog poratnih velikosrbskih pokolja i ukinuća demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Ovi doseljenici su bili uglavnom mladji ljudi iz ruralnih područja bez stručnih kvalifikacija. Lančana rodbinska odselidba je pritom ovamo dovela cijele ugrožene obitelji i čitava nepodobna sela. Većina tih Hrvata su u Peruu započeli s najtežim poslovima, kako bi stekli imetak i potom se obrazovali radom u industriji, trgovini itd.

Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko 18.000 hrvatskih potomaka bar djelomično našeg iskona, pa je Peru po tomu četvrti u Južnoj Americi nakon Čilea, Argentine i Brazila. Njih 2/3 su već posve asimilirani tj. hispanizirani pa dijelom nisu svjesni svog iskona i ne znaju više ništa hrvatski. Naših je najviše oko glavnoga grada Lime gdje živi oko 15.000 hrvatskih potomaka, a većina njih su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije. Od tih su tek oko 6.000 svjesni Hrvati i znaju bar ponešto hrvatski ili ga tek pasivno donekle razumiju. Glavna aglomeracija Hrvata tu živi u jugozapadnom obalnom predgradju Lime, Miraflores koji je i jedno od glavnih turističkih odredišta Perua. U Limi je danas najpoznatija i cijenjena dalmatinska kuhinja s plodovima mora i tu glasovitim našim palačinkama kao 'peruanski' specialitet spram ine Latinske Amerike, pa naša ugostiteljska tvrtka "Palachinke" u gradu ima 3 veća ugledna restorana. Drugi je poznati hrvatski šport raširen u Limi "bocchas" tj. naše jadransko boćanje na kuglaškim terenima, najviše u predgradju Chorillos odakle se taj popularni šport proširio diljem Perua, u čemu je za Južnu Ameriku vodeći naš Regatas Lima club. Najugledniji zaslužni Hrvat iz Lime je bio peruanski admiral i ministar pomorstva Cesar Bielich-Pomareda (1871.– 1950.), pa još ini ugledni Peruanci iz hrvatskih obitelji Pavlich, Bielich itd. Stoga u Peruu sposobni Hrvati imaju približno sličan javni ugled kao i u Argentini, a zaostaju jedino za susjednim Čileom gdje su brojni prekomorski Hrvati najutjecajniji izvan Europe. Vidi pobliže: Lima i Hrvati.

• Obalna panorama Antofagaste iz Pacifika: najveći čakavski i poluhrvatski grad izvan Jadrana (u pozadini golet Atacama)

Poluhrvatska Antofagasta

Antofagasta (kratica: "Antofá", starije: La Chimba) je obalni grad i luka na sjeveru Čilea, kao središte istoimene provincije i sjevernog područja Gran Norte tj. primorske pustinje Atacama. U gradu živi 360.473 stanovnika po podatcima iz 2009. Zvučno ime Antofagasta vjerojatno potječe iz indianskog jezika Kechua i značilo bi "Selo na polju salitre". Taj grad leži izmedju pacifičke obale i pustinje Atacama uz obalu Tihog Oceana, a od južnije čileanske prijestolnice Santiago je udaljen oko 1400 km. Klima u Antofagasti je sušna pustinjska i veći dio godine ugodna, izim vreloga i sparnog južnog ljeta (siečanj-veljača). Preko 1/3 gradjana Antofagaste su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije i to je po brojnosti Hrvata izvan Europe dosad drugi veći prekomorski grad nakon Buenos Airesa, - ali zbog vrlo ubrzanog porasta pučanstva vjerojatno će to uskoro biti najveći poluhrvatski i čakavski grad u svijetu izvan Hrvatske.

Hrvati u Atacami

Glede europske naselidbe, izpočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjenih na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati, tj. naši "ljudi s kamenjara" koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu odmah snašli i brzo prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini), vidi pobliže: Ekosociologia Prahrvata. Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata, Atacama je od donedavno zabačene zaostale pustinje tek kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato uskoro nakon toga, kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni 'Hrvati iz kamenjara' postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice sveukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati upravo sada imaju populacijski boom, tj. mnogostruko brži porast nataliteta negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem neka kod nas Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Polučakavska Antofagasta

Prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata je dosad bio Buenos Aires, gdje naš udjel odnedavna stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, ter novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle u Antofagasti zbog demografske eksplozije i naša brojnost raste pa brzo treba očekivati kako će nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata izvan domovine. Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike. Sada je daleka Antofagasta već po broju čakavaca danas mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova bivše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih iz zaledja masovno doseljeni kopneni štakavci (tzv. 'Vlaji').

Zbog idejne podobnosti jugoslavenski usmjerenih Poluhrvata u San Pedru (SAD), kod nas se posve krivo ponavlja da je tamo tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku (tek oko 35.000 naših): mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni jugo-čakavci iz Kalifornie, a ini veći američki se često izostavljaju i ideološki prešućuju. U kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržavaju bratstvo-jedinstvo i podobnost Jugoslavije.

Poslovna važnost naših

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima, ali su se njihovi sposobni i marljivi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu sve do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori: Medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić, pa književnici Anton Skarmeta, Antonio Rendić i ini. Pored španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa Antofagaste, pa tako ovi Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u tom dalekom gradu na suprotnoj strani globusa.

Glavne elitne udruge naših čakavaca u Antofagasti su Hrvatski dom i Hrvatski Sokol, a zbog poštovanja i ugleda hrvatskih gradjana je glavna ulica usred Antofagaste Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska) i najveći gradski perivoj je Parco Croáta (Hrvatski Perivoj), pa najveći nogometni Stadio Croáto (Hrvatski stadion). Očito je kako danas Croátas (Hrvati) u dalekoj Antofagasti i inače u Čileu imaju ustvari znatno veća prava i ugled, negoli tek formalno na papiru u susjednom Sarajevu, Mostaru i Subotici. Za razliku od patriarhalnog Balkana, u Čileu su po španjolskom modelu zakonski obvezatna dupla prezimena i po ženskoj lozi, pa tko ih nema - ne naslijedi majčine predke. Baš zato su u Južnoj Americi takodjer i ženski potomci Poluhrvata bolje poznati i brojniji negoli drugdje u svijetu.

Od naših potomaka u Antofagasti, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem razmjerno slabije ili već nikako ne znaju rodnu hrvatsku čakavicu, pa većinom javno govore španjolski, dok ponešto hrvatski tek pasivno razumiju. Domaću hispaniziranu polučakavicu s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju i stalno ju rabe tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, dok ini bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim klubovima.

Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske, gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Antofagasti kao i u susjednom Iquique, pa u južnijoj Punta Arenas i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom ovih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne javne "fešte" u našemu 'dalmatinskom' stilu u toj "Novoj Dalmaciji" na suprotnoj strani globusa.

Poluhrvatski Iquique

Iquique (starije: Icaiza i Tarapaca) je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i glavni grad sjevernog područja Tarapaca (Gran Norte). U tom gradu po podatcima iz 2002. godine živi 216.700 gradjana, a sa širom prigradskom okolicom ukupno 264.782 stanovnika (2008.). Glavni i najveći dohodak je tu iz oceanskog ribolova i iz rudarstva (bakar i salitra). Oko grada Iquique su 1/3 ili oko 80.000 doseljeni južni Hrvati iz Dalmacije, po čemu je treći u Čileu nakon Antofagaste i Santiaga.

Od ukupnoga prigradskog pučanstva grada Iquique su preko 1/3 ili oko 80.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje ikavci s kopnenog primorja. Odselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Iquique traje već oko 140 godina, pa je npr. 1887. godine tamo zapisano stotinjak Dalmatinaca, a god. 1900. njih oko 300 u daljem porastu. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je Iquique treća najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a po brojnosti hrvatskih imigranata su ispred njega samo još susjedna čileanska Antofagasta (160.000 naših) i Santiago de Chile (oko 150.000). Spram naših primorskih gradova, čileanski Iquique ima manje čakavaca samo od najveće polučakavske Rijeke s oko 100.000 čakavaca. Naprotiv je daleki Iquique danas već po mnogim značajkama ipak "dalmatinskiji" od već balkaniziranih obalnih gradova naše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima i manje u ribarstvu, ali su se njihovi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori. Nakon španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa u tom gradu, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u dalekom gradu Iquique. Glavne i ugledne udruge naših čakavaca u gradu Iquique su Hrvatski dom i Hrvatski klub, a u centru grada je i Plaza Croáta (Hrvatski trg). Od hrvatskih potomaka iz Iquiquea, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na brodovima.

• Obalna panorama najjužnijeg poluhrvatskog grada PuntaArenas: u pozadini Magellanov tjesnac i sniježni otok Ognjena Zemlja

Poluhrvatska Punta Arenas

Punta Arenas (ranije Magallanes) je najjužniji na svijetu veći grad, koji leži u Magellanovom tjesnacu južnog Čilea u Patagoniji, smješten na 53°10'S i 70°54'W. Tek par manjih gradića i više sela još ima i na južnijem otoku Ognjena Zemlja (špan. Tierra del Fuego, čakav. Brač Sorýnji). Po podatcima iz godine 2008, Punta Arenas sad ima 150.826 stanovnika, od kojih su tu preoko 25.000 hrvatskog iskona iz Dalmacije, a najviše njih su čakavci s otoka Brača i to je naš najjužniji poluhrvatski grad na svijetu.

Južna Patagonija

Patagonija (staročakav. Velasorýn) je najjužniji dio Južne Amerike izmedju Magellanova prolaza i Río Negra, pa izmedju Anda i Atlantskog oceana, koji pokriva površinu od oko 800 000 km². Patagonija obuhvaća hladniji dio Južne Amerike koji se nalazi južnije od 42° S. Jugozapadni čileanski dio obuhvaća područja Aysen i Magallanes (izuzev dio Antarktika pod Čileom). Jugoistočni argentinski dio Patagonije nalazi se istočno od Anda i obuhvaća provincije Neuquén, Río Negro, Chubut, Santa Cruz i Tierra del Fuego. Patagoniji u širem smislu se često pribraja i Ognjena zemlja (Tierra del Fuego). Sastoji se od visoravni, izpresijecane paralelnim tokovima rijeka (Chubut, Río Colorado, Deseado, Chico, Río Negro, Neuquén), koja se stupnjevito spušta prama Atlantskom oceanu. Na području Anda nalaze se velika jezera (Nahuel Huapi, Viedma, Argentino) glacijalnog podrijetla. Suha i hladna klima povoljna je za ovčarstvo. Oko grada Comodoro Rivadavia nalaze se ležišta nafte i tu je koncentrirano 4/5 argentinske proizvodnje nafte. Patagonija je rijetko naseljena, dok se veći gradovi nalaze uz obale Atlantskog oceana: Punta Arenas, Neuquén, Comodoro Rivadavia i još ini manji gradići.

Značajke Punte Arenas

Punta Arenas (= "Pješčani Rt") je u svijetu najjužniji veći grad koji po popisu iz 2008. ima 150.826 stanovnika. Grad leži na polotoku Brunswick, na krajnem jugoistoku Čilea u srednjem dijelu Magellanovog tjesnaca izmedju Atlantika i Pacifika. Punta Arenas je upravno središte najjužnije 12. provincije Čilea nazvane Magellanes y la Antárctica Chilena. To je najveći grad južne Patagonije, kao najužniji veći grad na svijetu, a južnije od njega su tek 2 manja gradića i više sela na Ognjenoj Zemlji. Nakon 1. svj. rata je Punta Arenas kroz idućih pola stoljeća dijelom stagnirao zbog otvaranja Panamskog kanala i zato smanjenog prometa Magelanovim tjesnacom. Medjutim su nakon gospodarske preusmjerbe grada od polovice 20. st. i tu obnovljen razvitak raznih gospodarskih grana što je privuklo novu doselidbu iz Patagonije i širih područja. Zato je dosad u zadnjih par desetljeća tu opet vidljiv ubrzani razvitak uz dvostruki demografski porast grada: god. 1976. je gradić Punta Arenas imao tek 76.879 stanovnika, dok od predlani tu već živi 150.826 gradjana po podacima iz 2008.

Povijest naselja

Država Čile je 1843. u blizini izgradila utvrdu Fuerte Bulnes i time prisvojila Magellanov prolaz, ali se već prve zime pokazalo da mjesto nije dobro odabrano zbog stalnih udara olujnoga ledenog vjetra (Willyvavos). Vojni guverner José de los Santos Mardones je zato godine 1848. naredio selidbu naselja oko 60 km sjevernije na zaklonjeno ušće rijeke Las Limas, gdje su uvjeti za život bili povoljniji. Dotle je nova lokacija na zemljovidima bila označen engleski kao Sandy Point (Pješčani rt). Dne 18. prosinca 1848. je tu službeno ustrojeno naselje koje su prvo nazvali Punta Arenosa po prijevodu s engleskog na španjolski, a kasnije se ustalio današnji naziv gradića Punta Arenas. Isprva je to naselje bilo kažnjenička kolonija i garnizon za discipliniranje vojnika. Godine 1877. je izbila velika pobuna kažnjenika kad je veliki dio naselja uništen. Lokalno gospodarstvo se isprva temeljilo na trgovini tuljanovim kožama, ugljenom, guanom i ispiranju zlata. Gospodarstvo se tu najviše razvilo krajem 19. st., kad je počeo uvoz ovaca s Falklandskih otoka. Između 1890. i 1940. je okolno područje Magallanes postalo najveće uzgajalište ovaca na svijetu. Svu tu ovčju proizvodnju je kontrolirala uglavnom lokalna tvrtka Sociedad Explotadora de Tierra del Fuego, koja je imala pod sobom preko 10,000 kv.km zemlje u južnom Čileu i Argentini, a sjedište tvrtke i njezinih vlasnika bio je grad Punta Arenas.

Gradska luka ima 4 veća lukobrana i pristanište za tankere, a dubina mora uz pristanište je od 8m - 24m. Uz luku je više električnih dizalica i isteg za remont brodova do 1000t. Glavni lučki uvoz je razna hrana i tekstil zbog zime, a izvozi se nafta, ugljen, vuna, krzna, koža, smrznuto meso, riblje konzerve, itd. Već prije je luka Punta Arenas bila nezaobilazna postaja opskrbe za sve brodove koji su ranije plovili izmedju Atlantika i Tihog oceana, a promet se tuda osobito povećao u doba kalifornijske zlatne groznice. Nagli gospodarski razvitak tog kraja je tada privukao brojne nove doseljenike i osim španjolskih Čileanaca iz zapadnijeg otočja Chiloé, tu su još stigli sve brojniji stranci iz Europe: najviše čakavski Hrvati iz dalmatinskih otoka, pa još Irci, Španjolci, Portugalci i ostali, tako da su već krajem 19. st. (1885.) tu 1/3 bili doseljeni Hrvati iz Dalmacije kao najbrojnija etnogrupa (danas 1/2). Ti novi stanovnici su u Punta Arenas donijeli i novi stil gradnje po europskoj arhitekturi, neuobičajenoj za ostali topliji sjeverni dio Čilea, pa proizvodnju piva itd. Hrvatski utjecaj na Punta Arenas je uz ino vidljiv po brojnim našim nazivima trgovina i ulica.

Hrvati u Punta Arenas

Od ukupnog pučanstva u najjužnijem gradu Punta Arenas su preko 25.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz Dalmacije, a najviše ih je iz otoka Brača i manje s kopnenog primorja. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije ovamo traje već stoljeće i pol, pa je npr. iz godine 1885. poznato da je ovdje već živjelo 30% Hrvata i oni su tu do danas ostali dominantna etnogrupa. Stoga je po brojnosti Hrvata Punta Arenas peta u Južnoj Americi, a ispred nje su najveći Buenos Aires (oko 180.000 naših), Antofagasta (160.000), Santiago de Chile (150.000) i Iquique (80.000). Ranije su se ovdašnji Hrvati većinom bavili raznim obrtima, trgovinom i pomorstvom, pa i danas se tu po gradu vidi niz natpisa raznih trgovina, lokala, udruga i imena ulica na čakavsko-hrvatskom. Potom su se njihovi potomci školovali i dostigli ugledne položaje, npr. danas su akademici i profesori Ernesto Andres Livacić i Roque Esteban Scarpa, pa naši čileanski pisci i književnici hrvatskog iskona - rodjeni u Punta Arenas npr. Mateo Martinić i Ramon Diaz Eterović, itd.

Od naših potomaka u tom gradu, dio onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabije znaju rodnu hrvatsku čakavicu i češće govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim lokalima i klubovima. Za razliku od inih gradova u obje Amerike su Punta Arenas i veća Antofagasta zamalo jedini gdje se do danas još javno čuje čakavsko-hrvatski govor po ulicama na mnogo mjesta u gradu.

Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Punta Arenas kao i u sjevernijoj Antofagasti i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom ovih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. U tom gradu je osnovan niz naših udruga: Hrvatsko dobrotvorno društvo od 1900., Hrvatsko vatrogasno društvo od 1902, Hrvatsko tamburaško društvo "Tomislav" od 1904, Hrvatsko športsko društvo "Sokol" od 1912, Kolo hrvatskih iseljenika od 1913, Hrvatski dom od 1915, Hrvatska žena od 1915, ...itd. Od ovih su dosad tu osobito aktivni Hrvatski dom i Hrvatski Sokol.

Abstract

Overseas half-Croatian towns: A worldwide survey is offered, presenting towns with the considerable participation of emigrated trans-oceanic Croats (more than 1/4 of urban population), occuring mostly in Americas: Antofagasta, Iquique and Punta Arenas in Chile, then San Pedro (at Los Angeles), etc. In the African and Australian towns, Croatian emigrants constitute neglectable percentages or are almost absent.

Literatura

• Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
• Ivan Brabec: Kajkavci u dijaspori. Hrvat. dijalektološki zbornik 6: 77-84, JAZU - Zagreb 1982
• Mijo Lončarić: Kajkavština izvan Hrvatske. Kaj 39/3: 31-43, Kajkavsko spravišče, Zagreb 2006 (pretisak u zborniku: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 395-408, Udruga Muži zagorskog srca, Zabok 2006.)
• Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
• Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
• Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
• Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
• Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.

Poveznice

• Američki Hrvati
• Demografija Amero-Hrvata
• Vela Dalmácia (ConoSur)
• Antofagasta i čakavci
• Poluhrvatska Atacáma
• Kajkavska diaspora
• Čakavska diaspora
• Kansas i kajkavci
• Iquique i čakavci
• Chile i čakavci

Reference

Adapted and combined by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.