Antun Gustav Matoš

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
Antun Gustav Matoš
A gustav matos--550x300.jpg
Obći podatci
Rodjenje 13. lipnja 1873.
Tovarnik, Kraljevina Hrvatska i Slavonia, Austro-Ugarska
Smrt 17. ožujka 1914.
Zagreb, Kraljevina Hrvatska i Slavonia, Austro-Ugarska
Narodnost Hrvat
Politička usmjerba pravaštvo
Književno djelovanje
Književno razdoblje moderna
Književna vrsta poezia, novela, feljton, esej
Teme domoljublje, pejzaž
Poznata djela Iverje, Notturno
Podpis
Matos potpis.JPG
HrvatGrb.png

Antun Gustav Matoš (Tovarnik 13. lipnja 1873.Zagreb 17. ožujka 1914.), hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Matoševo je djelo prielomno u poviesti hrvatske književnosti 20. stoljeća: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezie, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo.

Sadržaj

Životopis

Rodjen je u Sriemu, u Tovarniku. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac porieklom, Sriemac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do šestoga razreda gimnazie bio je učenik gornjogradske gimnazie, a u sedmom razredu propao je osim iz fizike i propedeutike i iz - hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sliedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrie bježi u Srbiu, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tiekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci "čelist, pa novinar, literat". U siečnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrieme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uviek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tiekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908., poslie trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od karcinoma grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripoviedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika. Cieli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Stranci prava. Primjerice, Matoš je pisao "Oj hrvatska zemljo mila" kao drugi stih prve kitice hrvatske himne.

Književna djelatnost

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednivanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralačtva.

U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralačtva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripoviedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

  • jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
  • drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije rieč o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".

Prozna djela

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenie i intenzivnie doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih dogodjaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciu, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralačtvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na izvanjskoj slici, on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asociacie za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva odredjenu funkciu da kao povod emocionalnom uzbudjenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asociacia - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.

Pjesničtvo

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Ne prieporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo odredjenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe rieči, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziu, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacie - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezie.

Ljubav i cviet, možda dvije ključne rieči i njihovo variranje, medjusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcie poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvieta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".

Nu, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcia života i svieta, traženjem puta do ljepote i harmonie, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Književna kritika

Uz iskričav polemički duh kojim se tiekom svojega spisateljskog puta ne rietko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je ne rietko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao sinonim za liepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti rieči i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike izmedju pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle odredjenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo je djelo prielomno u poviesti hrvatske književnosti 20. stoljeća: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezie, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargie provincializma i uveo ju u maticu svjetske pisane rieči.

Književna djela

  • Iverje (1899.)
  • Novo iverje (1900.)
  • Ogledi (1905.)
  • Vidici i putovi (1907.)
  • Umorne priče (1909.)
  • Cvijet sa raskršća
  • Naši ljudi i krajevi (1910.)
  • Pjesme
  • Notturno
  • Utjeha kose

Abstract

Antun Gustav Matoš (June 13, 1873 - March 17, 1914) was a Croatian poet, short story writer, journalist, essayist and travelogue writer. He is considered the champion of Croatian modernist literature, opening Croatia to the currents of European modernism, and one of the greatest Croatian literary figures.

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and partly Croatian Wikipedia).

Osobni pribor