Sava i Posavina

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Bosanska Posavina)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Sava (staroperz. Savaka, latin. Savus, grč. Saos, njem. Sawe & Sau) je 946 kilometara duga rijeka u jugoistočnoj Europi, gdje teče kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju. Nastaje spajanjem izvorišnih rječica Sava Dolinka koja izvire na Kranjskoj gori i spušta se izmedju Karavanka i Julijskim Alpa na jugoistok i Sava Bohinjka što izvire južno od Triglava kod Radovljice. Zatim teče na jugoistok pored Kranja i nakon 300 kilometara kroz Zagreb glavni grad Hrvatske. Nizvodno je velikim dijelom pogranična rijeka izmedju Hrvatske i Bosne, a u Dunav se ulijeva u Beogradu, glavnom gradu Srbije. Plovna je tek od Siska, pa u Zagrebu nije plovna i tu nije ni pitka zbog uzvodno razvijene industrije i otpadnih voda koje se ne pročišćuju. Zanimljivo je da unatoč tomu ribiči na njenim obalama redovito pecaju zagadjene ribe. Područje lijevo i desno od Save se naziva Posavina. Dužina tijeka Save je 946 km, a površina sliva je 96.328 kv.km.

Abstract

Sava river & its valley: The Sava is a river in Southeast Europe, a right side tributary of the Danube river at Belgrade. Counting from Zelenci, the source of Sava Dolinka, it is 947 kilometres (588 mi) long and drains 97,713 square kilometres (37,727 sq mi) of surface area. It flows through the countries Slovenia, Croatia, Bosnia, and Serbia. It also forms the northern border of Bosnia and Herzegovina, with the Croatian territory on the north bank. Through the Danube, it belongs to the Black Sea drainage basin, and represents the longest right tributary and the second longest of all, as well as the richest with water, by far. It is also the 16th longest river in Europe and the longest one that does not join directly a sea.

Prapovijest

Najranije poznato ime rijeke Save prije Krista je staroperzijski Savaka što teče kroz plodnu nizinu Pendanaya (Panonija) i na njoj je bio grad Segestân osnovan od Perzijanaca. Kod starogrčkih geografa od 3.st. pr.Kr. prije Krista je ime bilo Saos potamos, sa 2 rana predrimska grada prapovijesne Panonije: Segestike (Sisak) i Syrmion (Mitrovica). U to doba duž rane Posavine živi više plemena: u srednjoj Sloveniji Taurisci, pa Andizetes kod Zagreba, Segestani oko ušća Kupe, Oseriates u Moslavini, Breuci u južnoj Slavoniji i Amantini do ušća uz Bosut. Od tih antičkih Oseriata vjerojatno je ime planine Kozare (a možda i slavizirana prezimena Kozarac i Kozarčanin). Tek kasnije je antička Sava poznata u Rimskom Carstvu kao latinski Savus flumen, a uz Savu je bio još niz rimskih naselja: npr. Aemona (Ljubljana), Neviodunum (Drnovo kod Krškog), Andautonia (Ščitarjevo kod Zagreba), Siscia (Sisak), Servitium (Gradiška), Marsonia (Slavonski Brod), Sirmium (Mitrovica) i na ušću Singidunum (Beograd).

Mitologija imena

Po navodnoj 'antičkoj' mitologiji u novijoj preradi (Wikipedia) je Sava imenovana iz osnove: σα, σως : ѕa, sos (jak, snažan, siguran), što je značajka ove velike rijeke. Sa sufiksom -ava je Sava snažna rijeka koja bogu Zeusu (Dunavu) nalijeva nektar i hrani ga ambrozijom, da bi bio besmrtan i nadprirodan. Iz hidronima Sava bi imalo iskon i ime Sabazios (Σαβαζιος), sa Save. U mitologiji je Sabazije tračko-frigijsko božanstvo, a njegov otac je Zeus, koji se u obliku zmije sjedinio s Persefonom, Hadovom ženom u njegovim dvorima kraj rijeke Stixa. Boga Sabazija su slavili orgijastički ljudi nalik na Dionisa, a posebno žene iz prostog naroda. Medjutim, već raniji staroperzijski hidronim (Savaka) za ovu rijeku nema previše veze s tim mitovima.

Zemljopisni uvid

Sava je jedna od 3 najduže rijeke u Hrvatskoj ukupne dužine 947 km, a druge dvije velike su Drava i Dunav. Površina sliva Save je 95.720 km2, pa savski sliv pokriva pretežni dio ili 3/5 Hrvatske. Sava nastaje na izvorištu kod Bohinja u Sloveniji, spajanjem Save Dolinke koja izvire u dolini između Triglava i slovensko-austrijske granice kod Kranjske Gore na 833m visine, te od Save Bohinjke što istječe iz Bohinjskog jezera kod sela Ribčev Laz blizu Lancova. U srednjem tijeku Sava tvori prirodnu riječnu granicu izmedju Republike Hrvatske i BiH, a potom u donjem tijeku između BiH i Srbije, a utječe u Dunav u Beogradu. Širina korita u Zagrebu je oko 100m, a na ušću 280m. Sava je najvodonosniji pritok Dunava, pa kod ušća njezin srednji protok iznosi 1.760 m³/sec, a maksimalni je na prijelazu zime u proljeće do 5.000 m³/sec. Led se stvara zamalo svake godine. Važniji su pritoci Save od izvorišta nizvodno prama ušću (* u Hrvatskoj):

  • Lijevi (sjeverni): Savinja, Sutla*, Krapina*, Lonja*, Orljava* i Bosut*;
  • Desni (jugozapadni): Ljubljanica, Krka (slovenska), Kupa*, Una*, Jablanica, Vrbas, Ukrina, Bosna, Tinja, Drina i Kolubara.

Postanak korita

Svladavši barieru kod Podsuseda, rijeka Sava je probila svoj današnji srednji koridor, približno pred 10.000 godina, tj. podkraj zadnjeg oledebe kad se zbog velikog topljenja leda brzo povećao njen protok. Tad se nekoć dugi cjeloviti lanac od Žumberka do Kalnika pojačanom erozijom razdvojio na 3 manja masiva: Samoborsko gorje, Medvednicu i Kalnik. Od tog vremena do danas je Sava nataložila ogromne količine šljunka i pijeska cijelom svojom dolinom, a ponegdje je debljina tih postglacialnih naslaga i do četrdesetak metara. Nije jasno mitsko pisanje nekih antičkih auktora da se tada navodno Dunav preko Save povezao (spojio) s Jadranskim morem.

Plovnost Save

Sava je za veće brodove plovna nizvodno od Siska, što znači da u Zagrebu uglavnom nije plovna osim tek za manje brodovi pri višem vodostaju do Rugvice kod Sesveta. Sava u Hrvatskoj nije ni pitka zbog jake industrije uzvodno i obilja otpadnih voda koje se ne pročišćuju. Zanimljivo je da unatoč tomu na njenim ribiči obalama redovito pecaju zagadjene ribe. Za jedan od razloga zagađenosti Save često se navodi nuklearka Krško u Sloveniji,- ali izuzev zagrijavanja vode, zasad još nema većih štetnih utjecaja (dok ne grune kao u Japanu ?).

Hrvatski pritoci

Najveći pritoci Save jesu (* = teku u Hrvatskoj): slovenska Krka, Krapina*, Kupa*, Orljava*, Una*, Vrbas, Bosna, Drina, Bosut* i Kolubara. Ovdje se redom sažeto navedeni važniji pritoci Save koji teku kroz Republiku Hrvatsku:

Kupa i pritoci

Kupa ( latin. Colapis, sloven. Kolpa, čakav. Kulpa) je pretežnim dijelom tj. duž 3/5 svoga gornjeg i srednjeg tijeka granična rijeka Hrvatske i Slovenije, a od toga 1/3 gornje Kupe teče kroz Gorski Kotar. Kupa izvire iz kraškog jezerca tamnozelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom Kotaru. Oko 100m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane je povremeni pritok Sušica gdje skreće prama sjeveroistoku, pa zatim na sjever. Ispod izvora je Kupa brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pogon vodenica tj. mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu. U svomu gornjem tijeku se Kupa probija kroz duboki šumoviti kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje pa se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća druga veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je Lahinja sa sjevera iz Slovenije.

Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tijek. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka Dobra pa ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke žumberačka Kupčina s lijeve i banijska Glina s desne strane, a kod Petrinje se ulijeva i Petrinjčica iz Zrinske gore. Na kraju blizu njenog ušća u Savu kod Siska se u Kupu s lijeve strane ulijeva još i turopoljska rijeka Odra. Ukupna dužina korita rijeke Kupe je 296 km. Minimalna izdašnost izvora rijeke Kupe iznosi 1,2 m3/s, a maksimalna čak 144 m3/s, mjereno na limnigrafu u Kuparima. Srednja temperatura vode je 7°C. Glavni izvor nije kaptiran, a voda istječe na visini od 321 mnm. Kupa u godišnjem prosjeku rijeci Savi donese 283 m3/s vode. Na rijeci Kupi postoji samo jedna hidroelektrana (Gradska munjara Ozalj) koju je konstruirao Nikola Tesla. Vidi još pobliže: Kupa i Pokupje.

Una i pritoci

Una (latin. Oeneus, jugo-'latin'. "Unda") je većinom granična rijeka na sjeverozapadu BiH i srednje Hrvatske, od čega 2/3 teče duž državne granice, a ostalo u srednjem tijeku (Bihać-Novigrad) prolazi kroz Bosnu, pa Una čini veliki dio prirodne granice Hrvatske i BiH. Ukupna dužina Une je 212 km, a površina sliva 9.368 km² i prosječni protok 202 m³/s. Veliko kraško vrelo Une je u ličkom Pounju tj. istočnoj Lici kod Suvaje, na sjeveroistočnoj strani brda Stražbenica na visini 520m. Novijim istraživanjima i ronjenjem u izvor Une je dostignuta dubina od 205m, ali dno još nije pronađeno. Izvor rijeke se nalazi na oko 450 metara nadmorske visine i podsjeća na kameno jezerce okruženo vapnenačkim stijenama. Izvor ima status zaštićenog geografsko-geološkog spomenika prirode. Od desetak manjih pritoka oko izvorišta su važniji Srebrenica, Sredica, Studeni potok i Krčka rijeka uz granicu zapadne Bosne. Na izvorištu do Martinbroda je to brza gorska rijeka, a nizvodno od Bihaća do ušća postaje sporijom nizinskom rijekom.

U početnom tijeku sve do Martinbroda je kakvoća njene vode prve kategorije. Sve do Bihaća Una teče dinarskim smjerom tj. od jugoistoka prama sjeverozapadu, a zatim rijeka skreće u smjeru sjeveroistoka i dalje teče dubokom i prostranom dolinom gdje je kvaliteta vode druge kategorije. Prvi veliki unski slapovi su nha sastavcima Unca kod Martinbroda, koje naselje leži na dnu dvojnog kanjona gdje Uni pritječe kanjonska rijeka Unac. Upravo na ovom dijelu Una je najatraktivnija jer je sedra stvorila mnoštvo kanala, brzaka i otočića s nekoliko većih vodopada od kojih visina najvećeg iznosi oko 55 metara. Tu kod Martinbroda se održava i tradicionalna Unska regata (međunarodna turistička kajak-regata) koja je bila prekinuta početkom devedestih ali je obnovljena prije nekoliko godina. Martinbrod je širom Evrope poznat po raftingu, športu kojem pogoduje nemiran tok rijeke, pa svake godine na Unu dolaze športaši iz niza europskih zemalja. Uz Unu se u neposrednoj blizini Martin Broda nalazi i nekoliko spomenika kulture npr. manastir Rmanj i Milančeva kula, gradjevina iz rimskog doba. Drugi veliki unski slap nizvodno je Štrbački buk kod sela Donji Štrbci u neposrednoj blizini hrvatske granice. Štrbački buk se sastoji od nekoliko vodopada koji su blizu jedan drugom, a najveći je visok oko 25 metara.

Ušće Une u Savu je kod gradića Jesenovac (jugo-srb. Jasenovac), gdje godišnje donese blizu 8 milijardi kubnih metara vode, a plovna je tek za manje brodove nizvodno od Dubice do Save. Pritoci su većinom s istočne strane iz Bosne: Unac, Klokot, Krušnica i najveća rijeka Sana, a manji zapadni iz Hrvatske su gornji lički uz izvorište Srebrenica i Krčka rijeka, te donji iz Banovine rječica Žirovac. U kanjonskom dijelu gornje Une je više sedrenih slapova, a najveći su Štrbački Buk i sastavci Una-Unac u Martinbrodu. Una protječe kroz Martinbrod, Bihać, Bosansku Krupu, Novigrad, Kostajnicu, Dubicu i Jesenovac. Kod Bosanske Otoke je nadjen veliki čamac izdubljen u deblu, koji se po po arheologici Branki Raunig (Regionalni muzej Pounja - Bihać) rabio za prijevoz robe i ljudi. Klima unskog sliva je umjerena brdsko-kontinentalna s prosječnom godišnjom temperaturom oko 9,5C. U soba sušnih ljetnih mjeseci je vodostaj Une karakteristično nizak, a od studenog do kraja proljeća je vodostaj visok, pa tad rijeka često uvjetuje poplavu. Plodna zemlja i pristupačan teren su glavni razlozi što se u slivu Une (9.368 km²) nastanilo preko 700.000 stanovnika. Vidi još pobliže: Una i Pounje.

Rijeka Krapina

Krapina je rijeka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i lijevi pritok rijeke Save, a dugačka je oko 75 kilometara i pripada crnomorskom slivu. Izvire na jugoistoku gorja Ivâčica kod sela Pece i cijelim svojim tijekom protječe kroz Hrvatsko Zagorje, a ulijeva se u Savu kod Podsuseda na zapadnom rubu Zagreba. Tu je ranije tvorila širju deltu i otok s franjevačkim samostanom, što je kasnije nestalo kanaliziranjem ušća i tu je u planu pregradnja nove hidroakumulacije za buduću hidrocentralu Podsused. Najprije teče sredinom Zagorja na zapad, pa jugozapad i jug, a u selu Kupljenovo 10km uzvodno od ušća u Savu je stalna vodomjerna postaja. Najveća naselja uz koja teče Krapina jesu Konjščina, Bedékovčina, Zabok i Zaprešić. Uglavnom ima desne pritoke koji izviru iz Ivânščice i Strahînščice, od kojih je najveća Krapinica koja izvire ispod Macelja.

Lonja i Pakra

Lonja (kajkav. Lojna) je lijevi pritok Save u srednjoj Hrvatskoj, dugačka je 132,5 km, a površina sliva iznosi 5.944 km². Izvire izmedju gorja Ivanščice i Kalnika i protječe prvo na jug brežuljkastim područjem, a zatim na jugoistok Lonjskim poljem gdje je dio njenog tijeka paralelan sa Savom. U donjem tijeku se račva u 2 rukava od kojih se desni kao Stara Lonja ulijeva u Savu kod sela Lonja, a lijevi pod imenom Trebež još 5,5 km nizvodno. Glavni pritoci su Zelina, Čazma (jugo-srb. "Česma"), Ilova i najveći donji pritok Pakra.

Pakra je brdska rijeka u jugozapadnoj Slavoniji, kao donji lijevi pritok kod ušća Lonje. Izvire na jugozapadnoj padini slavonske Ravne Gore (778 m) i uglavnom teče na zapad sjevernim podnožjem Psunja, pa se južno od Kutine ulijeva u donju Lonju par kilometara uzvodno od njenog ušća u Savu. Najveće naselje na Pakri je gradić Pakrac. U gornjem slivu kod manastira Pakra je dublja klisurasta sutjeska u vapnenačkom krasu izmedju Ravne Gore i južne strmine Papuka, gdje zbog toplije kanjonske mikroklime uz ino submediteransko bilje rastu najsjevernije u Hrvatskoj i južne šumice primorskog bjelograba (Carpinus orientalis).

Orljava i Londja

Orljava je lijevi pritok Save i glavna rijeka u Požeškoj kotlini, a od izvora do Save je dugačka 89 km. Izvire iz Psunja na visini iznad 800 metara i prvo teče od zapada na istok. gdje se nju slijevaju sve vode gorskih potoka oko Požeške kotline. Kod Požege u Orljavu utječe njezin veći pritok s Papuka – Veličanka i veći potok s Požeške gore – Vučjak. Pokraj Pleternice prima os istoka svoj najveći pritok rječicu Londja koja izvire na jugoistoku Krndije. Tu na sutoku Orljava mijenja smjer otjecanja i zavija prama jugu, pa dolinom između Požeške i Dilj gore prolazi u Posavinu, gdje se ulijeva u Savu kod Slavonskog Kobaša. Rijeke Orljava i Londža su zgodne za ribolov, a slap na Orljavi kod Pleternice poznato je ribolovno i izletničko mjesto.

Rijeka Bosut

Bosut je nizinska rijeka u jugoistočnoj Slavoniji na području Spačva i u Vojvodini na jugu Srijema, kao najveća nutarnja rijeka u Slavoniji i Srijemu. Dužina tijeka Bosuta je 186 km, a površina sliva 3.097 km². Bosut nastaje kod Štitara blizu Županje spajanjem potoka Bidja i Berave, pa teče sporo i vijugavo na istok kroz predjel Spačva izmedju prostranih močvara, zatim prelazi u južni Srijem i ulijeva se u donju Savu kod rječne luke Bosut. Pritoci Bosuta su rječice Bidj, Berava, Studva i Spačva. Naselja kraj Bosuta su nizvodno: Štitar, Gradište, Cerna, Andrijaševci, Rokovci, pa najveće Vinkovci, Privlaka, Đeletovci, Nijemci, Podgrađe, Apševci, Lipovac, Batrovci, Morović, Višnjićevo i Bosut. Priča se da su stari Rimljani govorili kako u svom carstvu imaju rijeku koja dopodne teče na jednu stranu, a popodne na drugu, a misli se na spori močvarni Bosut, koji ponekad tako mirno teče da i s malim vjetrom voda poteče u jednom ili drugom smjeru.

Biogenom i dialekti

U 20. stoljeću za vrijeme Jugoslavije su unitarni jugoistoričari, zbog preotimanja plodnoga starohrvatskog Posavja izmislili mnoštvo ideopolitičkih obmana i manipulacija oko iskona posavskog pučanstva, koje su tek u novije doba konačno razotkrile moderne biogenomske analize. Tako je odnedavna I. Jurić (2003, 2005, 2007 i u tisku) ovdje proveo detaljne biokemijske analize Y-haplotipa kod autohtonih Hrvata i osobito kod Šokaca, koji sadrži 2/5 ili preko 40% osobitog haplotipa Eu7/I1b, pa je time bitno različit od Srba i inih Slavena. Ove objektivne analize odsad nam jasno dokazuju da su izvorno u Posavini hrvatski Šokci najranija autohtona etnogrupa nastala srednjovjekim slaviziranjem prvotnih Ilira, tj. prapovjesnih slavonskih Breuka, prasrijemskih Amantina i inih ranih posavskih plemena, kojih genomski pretci ovdje žive najmanje kroz prethodnih 20 tisućljeća ili kroz punih 200 stoljeća posavske predpovijesti. Stoga s biogenomskog aspekta, njihovo novo jugoslavensko potiskivanje osobito u Srijemu i bosanskoj Posavini ima sve značajke tipičnoga genocida izvornog pučanstva. Ta nova biogenomika arhaičnih Šokaca objektivno i konačno ruši izmišljenu novosrpsku propagandu kako su "Srbi tu odvajkada svi i svuda", čemu je glavni dokaz medijski povratni vremeplov. Zato je doselidba Srba u novovjeki Srijem i Posavinu tek s Turcima bila čak 50 puta mladjim doseljenicima od predpovijesnih šokačkih predaka sada tu objektivno potvrdjenih biokemijskom genetikom.

Jugo-mozaik dialekata

Nakon novijega jugoslavenskog kolonializma su izvorni starohrvatski Šokci, prije dominantni u donjoj Posavini od Gradiške pa sve do Bosuta, dosad velikim dijelom već potisnuti, asimilirani i istrijebljeni, pa su danas tek mozaično očuvani najviše oko Davora i Vinkovaca. Umjesto donedavna dominantnih staroikavskih Šokaca donje Posavine i takodjer dominantnih kajkavaca gornje Posavine, u okružju autohtonih dialektalnih sela su dosad kroz 70 godina Jugoslavije pod unitarnim pritiskom jugoslavista izrasle balkanske metastaze Vukovih etnojezičnih tumora kao Novi Zagreb, zagrebačka Dubrava, jugo-Sisak (donedavni Sisek), jugo-Jasenovac (hrvatski Jesenovac), Slavonski Brod, Sremska Mitrovica (prije Sriemska), ...itd.

Današnje šaroliko stanje raznih dialekata duž Posavine je tek umjetna posljedica novijeg razbijanja pučanstva i jugo-pritiska velikosrbskih Vukovaca kroz zadnjih 70 godina. Prije toga je kroz niz stoljeća do 1. svj. rata dialektalna slika Posavine bila bitno drugačija i puno jednostavnija: od slovenske granice i ušća Sutle do Jesenovca i ušća Une su posve dominirali kajkavci, a nizvodno od Gradiške pa do ušća Bosuta su uglavnom prevladavali staroikavski Šokci tj. šćakavci. Ekavskih Srba je izvorno prije bilo većinom samo jugoistočno oko ušća Save do Drine.

  • Ekavski kajkavci: od slovenske granice pa sve do kajkavskog Jesenovca, uključivo i Sisek su donedavna posve dominirali autohtoni kajkavci, ali su dosad izvorni gradski kajkavci u Sisku uglavnom istrijebljeni, izim tek novodoseljene polukajkavske manjine iz okolnih sela sisačkog okružja. Takodjer i u današnjem Zaprešiću i polukajkavskom Zagrebu su usred čistoga kajkavskog okružja izrasli Vukovi novoštokavski tumori kao Novi Zagreb i Dubrava.
  • Kajkavski ikavci: Osobiti prijelazni ikavski kajkavci postoje već stoljećima jugozapadno od Zagreba u gornjoj Posavini od Turopolja do Klanjca, gdje su se dosad još dijelom mozaično očuvali uz donju Sutlu, pa Zdenčina, Horvati i ini susjedni turopoljski zaselci. U ranijim je stoljećima donedavno još bio ikavsko-kajkavski Zaprešič i isto danas zagrebačko predgradje "Trešnjevka" (prije Črišnjêfka) gdje se danas vukovizirani "Trešnjevački" trg prije zvao: Plac pod črišnju, vidi o tom pobliže Kajkavska ikavica.
  • Nepalatalni cakâjski: Savski sliv je u Hrvatskoj (i svijetu) još jedino područje gdje na 2 mjesta postoje egzotične oaze nepalatalnih cakâjskih govora (zamjenica kaj bez slavenskih č, ž, š) kao slavizirani potomci antičkih prastanovnika: Uz izvorište Čabranke kod Prezida i susjednih sela žive zadnji cakâjski potomci slaviziranih Japoda, a oko Sesveta i okolnih sela su zadnji cakâjski potomci slaviziranih Andizeta iz antičke Andautonije: vidi o tom pobliže: Bodulski cakavizam.
  • Staroštokavski Šokci (šćakavski ikavci), nekoć dominantni od Gradiške do ušća Bosuta, danas su većinom asimilirani ili istrijebljeni, izim tek mozaično preostalih šokačkih govornih oaza razmjerno najbolje očuvanih oko Davora i Vinkovaca: vidi pobliže Staroštokavska ikavica.
  • Novoikavski Bunjevci: ovo su novoštokavski ikavci naknadno doseljeni do Posavine u doba Turaka i Jugoslavije, većinom iz Hercegovine i dalmatinske Zagore, a pojavljuju se u donjoj Posavini mozaično npr. izmedju Jesenovca i Gradiške, pa u bosanskoj Posavini oko Dervente i dr.
  • Jekavski novoštokavci (Vlasi-Prečani): Vukovi novoštokavski jekavci su u Posavini pretežno pravoslavni Vlasi ili tzv. Srbi-"Prečani", naknadno doseljeni u doba Turaka i Jugoslavije, pa dosad najviše dominiraju u "Republici Srpskoj" duž bosanske Posavine izmedju rječnih ušća Une i Bosne te istočnije u Semberiji uz ušće Drine. Danas nakon umjetne jugoslavenske vukovizacije pod utjecajem škole i medija, ovima slično jekavsko-novoštokavski odnedavna govore takodjer i otudjeni vukovizirani gradjani Novog Zagreba i Dubrave, Siska, Slavonskog Broda, itd.
  • Ekavski novoštokavci (Srbijanci): izvorno su ranije dominirali samo u najdonjoj Posavini, najviše u Semberiji, južno od donje Save od ušća Drine do Beograda. U novije doba se ideološki trude govoriti i pisati slično ekavski još i pravoslavni 'Prečani' iz Republike Srpske u sjevernoj Bosni kako bi se jezično bolje diferencirali od inih jekavaca (najviše islamskih Bošnjaka),- ali im to baš ne uspijeva izim tek dijelom u medijima i upravi.

Opseg Posavine

Posavina je prirodno-zemljopisni pojam proširene savske doline, približno od Podsuseda nizvodno do Šabca. U polukrugu je ova dolina Posavine omedjena nizom osrednjeg i nižega gorja: na sjeveru najviša Medvednica (1.035 m), Moslavačka gora (489 m), Psunj (984 m), Požeška gora (616 m), Dilj-gora (459 m) i Fruška gora (539 m), a na jugozapadu Samoborska gora (871 m), Zrinska gora (615 m), Kozara (978 m), Motajica (652 m), Majevica (815 m) i na jugoistoku kod ušća Avala (511 m).

Bosanska Posavina

Bosanska Posavina (šćakav. Prikosavje, novo: Republika Srpska) je brežuljkasta nizina u sjeveroistočnom dijelu Bosne i najveća bosanska ravnica koja se na sjeveru proteže uz Savu izmedju ušća Vrbasa i Drine. Njezin najširi i najplodniji dio u kutu prama ušću Drine je Semberija, dok je preko donje Drine takodjer uz donju Savu u zapadnoj Srbiji nastavlja plodna Mačva. Prostornu cjelovitost južne Posavine ili starijega šćakavskog "Prikosavja" na sjeveru zatvara rijeka Sava i izdvojena stara gora Motajica (652 m), pa još dalje na jugu ofiolitne bosanske planine Trebova (618 m), Ozren (917 m), Majevica (815 m) i dr. Sa središnjim dijelovima Bosne i Hercegovine je najviše povezana prirodnim prolazom u dolini rijeke Bosne kroz dobojsku i vrandučku sutjesku, dok su jugozapadni dijelovi takodjer dostupni kroz prirodni prolaz uz rijeku Ukrinu. Bosanska Posavina se nalazi na široko otvorenoj i lako prohodnoj peripanonskoj nizini.

Bosanska Posavina administrativno spada pod sljedeće općine: Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Orašje, pa dio općina Gradačac (sela Gornje i Donje Ledenice, Tramošnica Gornja i Donja, Njivak, Orlovo Polje, Šamarevac, Pelagićevo,Turić, Blaževac, Hrgovi Donji), Srebrenik (sela Cerik, Hrgovi Gornji i Špionica Srednja) i Doboj: sela Johovac, Veliki Prnjavor, Foča, Kotorsko, Komarica, Vranduk, Bukovac, Ritešić, Majevac, Trnjani, Božinci Donji, Glogovica, Podnovlje. Prama popisu pučanstva iz 1991. godine je Bosanska Posavina imala 312.401 stanovnika, od toga: Hrvati 135.640 (44%), Srbi 79.643 (26%) i Bošnjaci 72.126 (23%).

Gospodarstvo

U predratno doba i osobito u zadnjih deset godina je Bosanska Posavina bila jedno od najbogatijih područja u BiH. Značajna je poljoprivredno jer je Bosanska Posavina najveća žitnica u BiH, pa po prirodnim riječnim bogatstvima i šumama, kao i ekonomski: rafinerije nafte u Bosanskom Brodu i Modriči, tvornice namještaja, tekstila, obuće, metalna industrija, kemijska industrija i dr. Poznata je i zato što je mnogo ljudi (većinom Hrvata) odatle bilo na privremenom radu u inozemstvu. Područje je usmjereno Zapadu, a sve su to predpostavke suvremenog življenja ovdašnjih ljudi, s jasnim pokazateljima vrlo brzog uvrštenja u europske civilizacijske, ekonomske i kulturne tijekove.

Promet i veze

Bosanska Posavina je s drugim dijelovima BiH, Hrvatskom i Europom povezana kvalitetnim cestovnim, željezničkim i riječnim prometnicama. Osobito su tu važni glavni cestovni pravci: Bosanski Šamac - Modriča - Doboj - Sarajevo - Mostar - Ploče; pa Orašje - Tuzla - Sarajevo - Mostar - Ploče, odnosno Bosanski Brod - Derventa - Doboj - Zenica - Sarajevo - Mostar - Ploče. Također je iznutra cijela Bosanska Posavina razmjerno dobro povezana asfaltnim regionalnim i općinskim cestama. Najznačajnija je željeznička prometnica magistralna pruga Bosanski Šamac - Modriča - Zenica - Sarajevo - Mostar - Ploče. Rijeka Sava je uz Bosansku Posavinu cijelom dužinom plovna, s izgrađenim značajnim lukama posebno u Bosanskom Šamcu gdje je najveća riječna luka s vertikalnim dokom u bivšoj Jugoslaviji.

Gradovi duž Save

  • Slovenija: Kranj, Radeče, Krško i Brežice;
  • Hrvatska: Zagreb, Sisak, Slavonski Brod i Županja;
  • Bosna: Bosanski Brod, Bosanski Šamac i Brčko;
  • Srbija: Sremska Mitrovica, Šabac i Beograd.

Literatura

  • Pavičić, S. 1953: Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb.
  • Bösendorfer, J. 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom Interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.
  • A.Ž. Lovrić & Mladen Rac 2006: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok.
  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
  • Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.