Japodi (Iapydes)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati. Iz arheonalaza je potvrđeno kontinuirano naseljavanje Japoda oko Like barem od 9 stoljeća pr.Kr., a nakon pada pod rimsku vlast su dijelom romanizirani Japodi tu većinom nastavili živjeli bar do propasti Rimskog carstva, tj. ukupno tisućljeće i pol. Iako su Rimljani i još manje Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i povijesti (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Abstract

The Iapydes (or Iapodes, Japodes, Giapidi; Greek,"Ιάποδες") were an ancient people who dwelt north of and inland from the Liburnians, off the Adriatic coast and eastwards of the Istrian peninsula. They occupied the interior of the country between the Colapis (Kupa) and Oeneus (Una) rivers, and the Velebit mountain range (Mons Baebius) which separated them from the coastal Liburnians. Their territory covered the central inlands of modern Croatia and Una River Valley in today's Bosnia and Herzegovina. Archeological documentation confirms their presence in these countries at least from ninth century BC, and they persisted in their area longer than a millennium. The ancient written documentation on inland Iapydes is scarcer than on the adjacent coastal peoples (Liburni, Delmatae, etc.) that had more frequent maritime contacts with ancient Greeks and Romans. Iapydes had their maximal development and territorial expansion from 8th-4th cent. BC. They settled mostly in inland mountain valleys between Pannonia and the coastal Adriatic basin, but in disputation with southern Liburni they periodically reached also the northern Adriatic coast at Vinodol valley (classical Valdevinum). The Iapydes were a mixed nation of Celts and Pannonian Illyrians with a strong Venetic element.

Ratovi s Rimom

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antička izvješća Apijana (Appianos) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda. Za razliku od ratobornih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su razmjerno manje ratovali i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Ipak su ih iz strateških razloga imperijalni Rimljani uporno optuživali za napade i pljačke, najviše zato da bi osvojili njihove metalne rudnike za proizvodnju svog oružja i da bi baš kroz japodske doline probili svoje ceste za dalja osvajanja Panonije i srednje Europe.

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije (Caius Cassius) 171. pr.Kr., pa opet Junije Brut 129 pr.Kr. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78.- 76. Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od god. 52.- 47. opet pobunili i prekinuli savezništvo. Zato je 34. pr.Kr. car Oktavijan August (Octavianus Augustus) poveo glasoviti rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo, razorio i spalio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), a zbog uporne obrane toga grada je u boju i vatri stradala većina njegovih branitelja, žena i djece. Nakon toga japodsko ozemlje tj. današnji Gorski Kotar, Lika i Kordun ostaju trajno pod rimskom vlašću sve do propasti carstva. Ovo japodsko područje je potom uključeno u rimski Ilirik gdje ima ograničenu autonomiju, pa im je na čelu domaći romanizirani poglavar tzv. Praepositus Iapodum.

Podrijetlo Japoda

Japodi su uz Liburne jedna od najranije poznatih ilirskih etnoskupina, pa su u svom zavičaju po arheonalazima nedvojbeno živjeli već od 9. st. pr. Kr., a po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz 6. st., prvi ih spominje Hekatej (Hekataios). Prije toga, o njihovom iskonu ili mogućoj doselidbi i ranom razvitku nema nekih izravnih pokazatelja. Po arheonalazima je njihova kultura na prijelazu od sjevernijih plemena Panonaca prema pravim Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Delmati) uvjetno mogu smatrati "Poluilirima". Strabon je na temelju nejasnih legenda smatrao Japode mješancima Kelta i Ilira, ali o tom keltskom udjelu nema arheološke potvrde u njihovoj kulturi, osim nešto keltskog oružja najviše uz Kupu, koje je među njih vjerojatnije stiglo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima. Ovi Kelti se doseljuju u susjedstvo Japoda tek kasnije u 4. st., kada je japodska kultura već razvijena pa imaju metalurgiju i rudarstvo pola tisućljeća prije dolaska Kelta.

Dok je na bivšem ozemlju Dalmata i Liburna njihovo bar djelomično naslijeđe kod današnjih starosjedilaca višestruko potvrđeno u pučkoj etnokulturi, dialektalnim arhaizmima i odnedavna još u neslavenskoj biogenetici, za bivše područje Japoda slične veze zasad još nije moguće potvrditi. Poneki pokazatelji tu se spominju samo iz pučke kulture, npr. poznata lička kapa i slični ukrasi na glavi Japoda, ali to je ipak premalo i nesigurno. Biogenetske analize iz Like još su oskudne (malo uzoraka iz Gospića), a dialektalne poredbe domaćih arhaizama su nedovoljne. Dodatni je problem što je većina srednjovjekog čakavskog pučanstva Like i Korduna uništena i protjerana turskim provalama, a potom doseljeni štokavci iz Bosne teško da imaju veze s Japodima. Zato moguće nasljednike Japoda prije treba potražiti i analizirati u Gradišću i drugdje, negoli kod nas.

Kultura i gospodarstvo

Kako je japodski zavičaj kao i danas bio bogat prostranim gorskim šumama, njihove su seoske kuće bile uglavnom drvene pa je od njih ostalo malo arheonalaza. Kamene građevine su podizali samo u gradovima koji su se većinom nalazili na brdskim glavicama i imali su do 3.000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i ostali manji, a dosad je između Kupe i Une nađeno osamdesetak njihovih gradina.

U njihovu šarolikom društvenom ustroju su bili najvažniji rudari, kovači, seljaci, pastiri, ratnici i druga zanimanja. Po političkom ustroju su Japodi vjerojatno tvorili labavi plemenski savez bez glavnog čelnika. Rimljani navode da su u njihovoj prijestolnici razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu samoupravu.

Japodski seljaci su uzgajali raznoliku stoku, žitarice i mahunarke. Njihova umjetnost ima razmjerno malo osobitosti i uglavnom je mješavina raznih ilirskih, panonskih, rimskih i grčkih utjecaja. Njihovi su ukrasi iz metala i od jantara kao ogrlice, te spiralni i trokutasti privjesci. Prije dolaska Rimljana su Japodi uglavnom bili nepismeni i tek nakon rimskih osvajanja se kod njih nalaze vlastiti nadgrobni natpisi na latinici. Zato je njihov jezik ostao većinom nepoznat i jedini zapisi o tom su njihova nadgrobna imena (tafonimi) i od Rimljana popisan mjestopis japodskih naselja i rijeka (toponimi). Iz tih oskudnih pokazatelja se čini, da je izvorni japodski jezik (slično kao i kultura) bio približno na prijelazu između Panonaca i južnijih pravih Ilira.

Vjera i grobovi

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali dijelom imaju svoja posebna božanstva. Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu. Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus (Vidak) tj. bog liječništva, pa božica izvora Thana koja je slična rimskoj Diani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio lik konja, a također su štovali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

U rano doba su se slobodni Japodi često zakapali u pećinama, a kasnije s drvenim lijesovima u zidane obiteljske grobnice na padinama ispod gradine, ili su se dijelom spaljivali i spremali u pogrebne urne najviše na istoku uz Unu pod utjecajem ostalih Ilira. Na ozemlju Japoda uglavnom nisu poznate obredne gomile u obliku kamenih kurgana kakve su česte kod južnijih Dalmata. Takodjer u grobovima razmjerno miroljubivih Japoda, kao ni u južnijim grobovima Liburna skoro nikad nije priloženo oružje, nasuprot ratobornim Dalmatima i drugim jugoistočnim Ilirima gdje je oružje redovito i obilno u muškim grobovima.

Literatura

  • Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
  • B. Raunig: Umjetnost i religija Japoda. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004.
  • B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, 299 str. Zagreb 2007.

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and above literature (and a stub in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Japodi_(Iapydes)&oldid=35933"