Senj (Senia)

Senj (latin. Senia, staročak. Seyn, talij. Segna, njem. Zengg), je donedavno čakavski, primorski grad na jugozapadu Hrvatske, uz Velebitski kanal pod gorjem Senjsko Bilo (sjeverni Velebit). To je najstariji obalni grad na sjevernojadranskom primorju, osnovan još u predrimsko doba prije nekih 3.000 godina (Senia) na brdu Kuk. Bio je najprije središte ilirskog plemena Japoda i potom lučki grad Liburna i Rimljana.

Sadašnje naselje leži podno obronaka Kapele i Velebita. Simbol grada je tvrđava Nehaj na brdu Nehaj, dovršena 1558. godine, pa je od tada bila sjedište Uskoka sve dok oni nisu bili protjerani iz grada 1617. godine nakon što je Habsburška Monarhija sklopila mir s Mlečanima. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji, a ujedno spada i u Gospićko-senjsku biskupiju i u Riječku nadbiskupiju (metropoliju) unutar Rimokatoličke Crkve.

Abstract

Senj (ancient Senia) is the oldest town on the upper Adriatic, and it was founded in the time before the Romans some 3000 years ago (Senia) on the hill Kuk. It was the town of the Illyrian tribes Iapydes and Liburni. The current settlement is situated at the foot of the slopes Mala Kapela and Velebit. The symbol of the town, the Fortress Nehaj (Croatian: Tvrđava Nehaj), that is found on the hill Nehaj, was completed in 1558, and has since then been the seat of the Uskoci until they were banished from the town in the 1617 after the Habsburg Monarchy made peace with the Republic of Venice. Senj is now found in the Lika-Senj County, and is also included in the Roman Catholic Diocese of Gospić-Senj, and the Roman Catholic Archdiocese of Rijeka within the Catholic Church.

Zemljopisno okružje

Senj je najveće naselje na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra, sa 8.132 stalnih stanovnika od kojih su 97% tvrdi Hrvati. Upravno područje grada obuhvaća morsku obalu u dužini od 76 km, a smješten je izmedju mora i 2 najdužih planina u Hrvatskoj: obronaka Kapele na sjeveroistoku i Velebita na jugoistoku. Leži na 14° 54' 10" istočne dužine i 44° 59' 24" sjeverne zemljopisne širine. Njegov položaj na sjeveroistočnoj obali Jadrana pomorski ga povezuje s gradovima i zemljama Sredozemlja. Cestovnim vezama je povezan sa zaledjem preko nižega gorskog sedla Vratnik (697m nad morem) na grebenu Senjsko Bilo kao najnižom i najkraćom brdskom vezom prama Panoniji, a na zapadu s Vinodolskom dolinom, Rijekom i Istrom, pa na jugu sa Zadrom, Splitom i Dalmaciom.

Senjska bura

Glavna klimatska osebujnost Senja je vrlo česta i većinom jaka Senjska bura. Bura je inače česti i razmjerno najjači vjetar uzduž sjeveroistočnog Jadrana, ali kod Senja ona ima 4 izrazito posebne osobitosti (zbog drugog smjera, dužeg trajanja i jače hladnoće):

Uz istočni Jadran je bura većinom sjeverni do sjeveroistočni vjetar, - a naprotiv kod Senja je najjača bura uglavnom istočnjak s glavnim smjerom E do ENE, što je tu uvjetovano meridianskim smjerom pružanja senjske obale i najbližeg gorja sjever-jug, jer bura uvijek puše okomito preko gorja do obale (pa je drugi pravi sjeverac "tramuntana" kod Senja rjedji i slabiji). Ostale naše bure od Bakra do Makarske većinom pušu glavnim smjerom od sjeveroistoka (NE-vjetar), a u istočnoj Istri pod Učkom, pa Karlobag i otok Brač je bura pretežni sjeverac (ENE). Naprotiv je samo Senjska bura pretežni istočnjak (E do ENE): Ali pri najjačoj orkanskoj snagi iznad 12Bf, uz sniježne mećave + ledeno more to postaje puni istočni super-orkan ESE-smjera, tzv. Šyũun-Levantâra (pračakav. šyũun = orkan, od hetit. Shiun i Avesta: siuni,- a čak. Siôn-šyûn = super-orkan preko 12Bf), koji oko Senja i Baške žestoko tutnji kroz sedamdesetak dana godišnje (većinom zimi).

Primorske bure slične olujne do orkanske snage kao i kod Senja bar povremeno pušu (iako rjedje) i drugdje po sjeveroistočnom primorju Jadrana, - ali su inače na tim inim burnim mjestima razmjerno rjedje i kraće, pa tamo uglavnom ne pušu češće od stotinjak dana godišnje tj. pojavljuju se tek u 1/4 do 1/3 godine uglavnom po zimi: npr. Trst, Bakar, Krčki most, Karlobag, Paški most, Maslenica, Omiš (i Crno more: južni Krim i Novorosijsk), itd. Naprotiv oko najburnijeg Senja i susjedne Baške do Lopara, bura je daleko najčešći i dominantni vjetar kroz 2/3 tj. naveći dio godine i tu prosječno puše čak u 203 dana/god., a orkanske snage od 12. Beauforta ili još jače dostiže u 72 dana/god. (tj. mnogostruko češće od popularnih američkih hurricana). Oko Senja je pretežno bez jače bure samo ljeti oko 2 mjeseca u srpnju i kolovozu.

Ostale jače bure na Jadranu uglavnom traju po jedan ili samo par dana. Naprotiv Senjska bura je jednodnevna tek ljeti, dok je inače dugotrajna pa tu puše olujnom snagom uzastopno po tjedan do par tjedana neprekidno. Rekordna Senjska bura je u hladnoj veljači 1956. uzastopce divljala olujnom do orkanskom snagom kroz 35 dana neprekidno ili punih 6 olujnih tjedana bez prestanka (što je mnogostruko dugotrajnije od svih poznatih svjetskih hurricana).

Senjska bura je izrazito hladnija od inih bura na Jadranu, pa je ovo jedini vjetar na Sredozemlju (uz sličnu buru oko Krima), koji zimi stvara na obali debele naslage morskog leda nalik na zimski Baltik. Ove naslage obalnog leda pri najjačoj zimskoj buri oko Senja (ter susjedna Baška i otok Prvić) dostižu debljine od pola do 2 metra: npr. zime 1921, 1943, 1956, 2012, a tanje po desetak cm leda i u mnogim prosječnim zimama.

Senjsko Bilo

Senjsko Bilo (jugo-srb. "Kečina Greda") s najvišim vrhom Konačišta (1494 m) je najbliže primorsko brdo senjskog zaledja izmedju gorja Kapele i Velebita. Od Kapele je odvojeno najnižim gorskim sedlom Vratnik, a od Velebita višim sedlom Oltari. To je najsjeverniji ogranak Velebita koji geolozi i geomorfolozi često smatraju i posebnom planinom. Pruža se u zaledju Senja koso izmedju Velike Kapele i sjevernog Velebita, od Klenovice do Kutereva gdje se dalje nastavlja u Ličko Sredogorje. Za razliku od ostalog Velebita, reljef tog grebena je niži i više zaobljen. Glavni su vrhovi Senjskog Bila u najbližem zaledju Senja: Konačišta 1494m, Bijeli vrh 1492m, Jadićeva Plana 1416m i ini niži.

Senjska Draga

Senjska Draga je dvostruki toponim, kako za najbliže nutarnje selo u neposrednom zaledju grada, tako i za cijelu primorsku dolinu bližeg senjskog zaledja, koja se pruža od gorskog sedla Vratnik nad gradom pa do senjske obale. Zbog zamalo stalne Senjske bure koja vrlo često puše uzduž te udoline, ovo je izrazito najhladnije mjesto uz obale cijelog Jadrana. Zbog toga u Senjskoj Dragi raste tipska brdsko-kontinentalna vegetacija, npr. već od 40m iznad mora bukove šume (Fagus) koje drugdje po Hrvatskoj postoje tek u kopnenom gorju od više stotina metara visine, dok na hladnoj morskoj obali oko Senja (Klenovica - Jurjevo) najviše raste brdski crnograb (Ostrya), inače raširen po primorskom gorju (a ne uz more).

Najbliži otočići

Morske obale oko Senja su većinom strme i klisuraste s nizom manjih šljunkovitih uvalica. Na sjevernom dijelu Velebitskog kanala, u blizini Senja se iz dubljeg dna (30-60m) uzdiže nekoliko kamenitih otočića (čakav. školji) naseljenih galebima: Zecje, Lisac, Sv.Martin i od većih najbliže kvarnerski Prvić sa supovima.

Zecje (jugo-srb. "Zečevo ostrvo") je plosnato-kameniti otočić izdvojen nasred Velebitskog kanala izmedju luke Senj i jugoistočnog rta Krka (gdje administrativno pripada). Na njemu gnijezdi najveća kvarnerska kolonija galebova, a u obalnim rupama i kormorani (Phalacrocorax), pa je zaštićen kao ornitološki rezervat. Zapadnije uz Krk pred uvalom Malalukà je još i drugi klisurasti otočić Matân.
Sv.Martin je donedavna bio niži kameni otočić sjeverno od Senja, uz pliću obalu kod lučice Klenovica (ali je sad nasipom spojen s kopnom kao umjetni morski rt). Zanimljivo je, što se u srednjem vijeku tadanja Zagrebačka županija preko Ogulina pružala dalje na jugozapad, jezikom izmedju Senja i Vinodola sve do morske obale oko Klenovice: Zato je tada kroz par stoljeća i Sv. Martin bio jedini "zagrebéčki otok na Adriânskem morju". Sjeverozapadno od ovoga vani pred lučicom Povile je i drugi otočić Sv.Antôn sa svjetionikom.
Lisac je strmi piramidalni otočić sa svjetionikom, južnije od Senja uz velebitsku obalu pred lučicom Sv.Juraj i na njemu se takodjer gnijezdi kolonija galebova. Dalje na jugozapadu kod Senja prama pučini Kvarnera, uz Velebitski kanal još leži visoki i klisurasti otok Prvić (Parvyć), koji je medju 9 najviših jadranskih otoka s vrhom 363m, a ujedno je to i najveći nenaseljeni otok na Sredozemlju, kao goli kameniti rezervat s većom kolonijom bjeloglavih supova.

Prigradska naselja

Grad Senj se upravno sastoji od 27 prigradskih naselja (stanje 2006): Alan, Biljevine, Bunica, Crni Kal, Jablanac, Klada, Krasno, Krivi Put, Lukovo, Melnice, Mrzli Dol, Pijavica, Podbilo, Prizna, Senj, Senjska Draga, Starigrad, Stinica, Stolac, Sveta Jelena, Sveti Juraj, Velike Brisnice, Veljun Primorski, Volarice, Vrataruša, Vratnik i Vrzići. Donedavna se stoljećima u Senju govorilo čakavicom (ranije nepalatalni cakavizam), ali se u Jugoslaviji i najviše sada u Senj doseljuju brojni novoštokavski ikavci iz ličkog zaledja koji tu već pretežu.

Ekozonacia i vegetacia

Pored hladnog rta Savudria na sjeverozapadnom kraju Istre, okolica Senja je izrazito najhladniji dio hrvatskih obala na istočnom Jadranu, osobito od jeseni do proljeća. Zbog česte i dugotrajne bure se tu iz zaledja na more obilno i uzastopno izlijeva hladan zrak iz Like: Zato je Senj naše obalno naselje s najviše snijega i mrazova, koji su tu mogući kroz 5 mjeseci tj. od kraja studenog sve do početka travnja. Takodjer je i toplinski minimum u Senju najniži od hrvatskih obala, koji je tu kroz 20. stoljeće bio do -19C.

Zbog te bure i hladnoće kroz pola godine, senjska okolica od Klenovice do Jurjeva je i jedini dio hrvatskih obala gdje po šumicama uz more prirodno ne raste čak niti otpornije polusredozemno drveće iz prijelaznog submediterana, inače opće-prošireno uzduž primorja od Istre do Hercegovine: npr. oko Senja nema bjelograba (Carpinus orientalis) niti makljena (Acer monspessulanum) i tu je takodjer nemoguć uzgoj maslina i većine palmi (izim samo kržljavi Trachycarpus fortunei). Naprotiv oko Senja raste drugdje uz more nepoznato brdsko i kontinentalno drveće kao crnograb (Ostrya) i kitnjak (Quercus petraea). Čak u susjednoj Senjskoj Dragi tek 50m nad morem raste i gorska bukva (Fagus), uz zeljasto visinsko bilje s Velebita kao Daphne alpina, Minuartia capillacea, Sesleria tenuifolia i slično planinarsko bilje kakvoga inače drugdje nema na jadranskim obalama nego tek gore više na Dinarskom gorju i Apeninima.

Rana povijest Senja

Prvi sigurno poznati stanovnici na ozemlju Senja bili bi Iliri pa da su oni vjerojatno osnovali ovaj grad pred nekih 3.000 god. Rani arheološki podaci za ovo područje nisu brojni. To su uglavnom kameni ulomci ili ulomci nekoliko nadpisa. Od doba naseljavanja ovoga područja prvo poznato pučanstvo spadalo je u ilirsku skupinu naroda.

Japodski Senj

Najraniji poznati su tu bili Japodi koji su u okolici izgradili prve gradine. Gradine su većinom bile na vrhu brda, pa se lakše moglo pratiti gibanje neprijatelja i njihovo djelovanje. Ovakvih gradinskih naselja bilo je na cijelom prostoru oko Senja, pa potom rimsku Seniu nisu naseljavali samo Iliri s gradine Kuk iznad Senie, nego i s cijelog okolnog prostora gdje je ovakvih naselja bilo mnogo. Zbog svoga povoljnog položaja je luka Senia bila idealno polazišna točka za povezivanje mora s unutrašnjosti.

Senjski Liburni

Od V. st. pr. Kr. ova japodska obala dolazi pod vlast drugoga ilirskog plemena Liburna koji su naseljavali područje od Zadra do istočne Istre i Kvarnersko otočje. Liburni kao vješti i neustrašivi pomorci bili su gospodari cijele istočne obale Jadrana, pa uključuju ovaj prostor u Liburniju koja je obuhvaćala prostor od rijeke Raše, pa sve do rijeke Krke. Liburne su s jugoistoka potisnuli Delmati, pa su ovi lančano potiskivali Japode uz obalni koridor Velebita i tada se počinju širiti prema sjeveru, tako da su ubrzo ovladali cijelim prostorom Kvarnerskog zaljeva. Liburni su na ovim prostorima dobro živjeli zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima, obilju šume i vode, a sam gradinski smještaj štitio ih je od raznih napadača i s kopna i s mora. Pod Liburnskom vlasti naselja na ovom području ujedinjuje se u jedno naselje koje dobiva naziv Senia. To je ime ilirskog podrijetla koje je kasnije ušlo u latinski jezik.

Rimska Senia

Napad Japoda i Histra na novoosnovanu rimsku koloniju Akvileju u sjevernoj Italiji dovodi do rata između Ilira i Rimljana. Oko god. 129. pr.Kr. su Iliri poraženi, pa su stoga morali plaćati Rimu danak. Rimljani iz kolonije Akvileje duboko preko Senie, Gacke i Like prodiru u Ilirsko područje, s Senia postaje polazišna točka u vojnim pohodima Oktavijana Augusta u njegovim vojnim pohodima protiv buntovnih Japoda u zaleđu Senie, tj. u Gackoj i Lici. U tim pohodima Japodi su teško poraženi, tako da je na njihovom prostoru konačno uspostavljana rimska vlast.

U Senii i drugim središtima autohtonih ilirskih zajednica započinje snažan proces romanizacije u svim segmentima života, a tu romanizaciju predvodi domaća aristokracija. Rimljani su znali nagraditi lojalne liburnske zajednice, pa su su pojedine zajednice dobile niz povlastica. Iliri se postupno romaniziraju, mijenjaju svoj stil života, sele se na more i napuštaju svoja ranija uspostavljena gradinska naselja. Zajedno s asimiliranim Ilirima Rimljani-Italici počinju izgrađivati nova naselja koja postaju središta romanizacije ter političkog, gospodarskog i duhovnog života na ovim prostorima.

Senjski Uskoci

Pojam Uskok dolazi od hrvatske riječi 'uskočiti', a ovaj pojam se u prošlosti odnosio na vojnički organiziranu grupu hajduka koje su tvorili uglavnom katolički bjegunci iz Hrvatske, Hercegovine i Bosne koji su se nalazili pod turskom okupaciom. Uskoci su napustili svoju domovinu početkom 16. stoljeća zbog osmanskih osvajanja. Povijest Uskoka se može pratiti sve od borbi hercegovačkih plemena kao što su Drobnjaci. Kasnije su se iz njih na ovim područjima razvili upadajući (uskačući) Uskoci. Naime, tim je Uskocima uspjelo hercegovačkim područjima unutar Osmanskog carstva osigurati odredjeni stupanj autonomije. Većina Uskoka se potom okupila u Dalmaciji na posjedima hrvatskog zapovjednika Petra Kružića u Klisu i okolici. Kada su 1537. Turci osvojili Klis, Uskoci su se morali preseliti u Senj.

Iz Senja su dalje vodili ogorčene borbe kako protiv Turaka tako i protiv Venecie, pogotovo na obali kod Zadra. Iznad grada Senja se nalazi dobro očuvana uskočka tvrdjava Nehaj. U Senju su Uskoci s dopuštanjem Austrije započeli vršiti gerilsko-gusarske napade na venecianske brodove. Mletačkoj Republici nije nikad uspjelo dovesti Uskoke pod svoju kontrolu. Taj je čin 1612. godine bio povod ratu izmedju Austrie i Venecie, čijim su završetkom Uskoci većinom morali napustiti Senj. Njihovi su brodovi bili spaljeni, dok su sami Uskoci bili 1617. godine većinom preseljeni u okolicu Karlovca i na Kupu, gdje je već od 1524. živio jedan dio Uskoka u Žumberačkom gorju. U borbama koje su na tim područjima nastavljene protiv Turaka se je kasnije razvila jezgra Vojne krajine koja je u Osmansko-austrijskim ratovima od 1683. do 1699. i od 1788. do 1791. pružala otpor Turcima.

Uskoci i omiški 'gusari'

Omiški pomorci iz 12. i 13. st. se do danas u susjedstvu pa i kod nas često nazivaju pogrdno "gusarima", dijelom zbog onodobne promičbe susjednih država, ali i zbog sadanjih geopolitičkih pretenzia. Objektivno-neutralni uvid u onodobno političko-diplomatske podatke pokazuje kako se takva difamacia srednjovjekih Omišana smije prihvatiti i možda primjeniti samo za 12. st. tj. od propasti Trpimirovića 1102. pa do omiškog bana Malduka Kačića V.' (1208.- 1221.), kada su Omišani jedini od Hrvata odbili ujediniti se s Ugarskom i ostali autonomnima, ali ih još nitko ini takvima ne priznaje.

Naprotiv, od idućega najjačeg omiškog bana Kolmana Kačića VI. (1221.- 1232.) njegovi Neretvanski banovinu već službeno kao vojnopolitički entitet priznaje i sam rimski papa, kao vrhovni moralno-politički auktoritet tadanje Europe: Zato je to onda bilo približno jednako kao sada priznanje Ujedinjenih Naroda, pa je od Kolmana njihova banovina formalno-politički imala sličan status kao sada Hrvatska, a bivši omiški 'gusari' time postaju vojna flota ili bar pomorski gerilci priznate državice sve do propasti ove banovine god. 1287. Zatim dio tih Omišana uz ine hajduke protiv Turaka i Mlečana, kasnije stvaraju i uskočke čete, s vrlo sličnim brodovljem u Senju kao Omišani: Ipak ti Uskoci bez formalno priznate državice više nemaju legitimni status kao raniji Omišani, nego tek kao gusarski gerilci koje su samo neslužbeno protiv Venecie podržavale Genova i Španjolska.

Domaći govor Senja

Senjska čakavica (TIJAN 1938, 1940, STEINBAUER 1973): U Senju (starije cakavski Sêyn), prije 2. svj. rata je gradska aristokracija domaćih starosjedilaca i pomoraca većinom govorila ikavsko-ekavskom cakavicom koja je tada još bila prestižni elitni govor austrougarskog Senja. Početkom 20.st. uz Senj se još cakavski govorilo i sjevernije u obalnim zaselcima Cupina i Štajelena, a danas su to već sjeverna predgradja Senja uglavnom s ikavskim štokavcima. Pojedini senjski starci u obitelji su bar povremeno govorili nepalatalno cakavski sve do 1980tih godina, nakon čega taj izvorna cakavizam većinom nestaje iz senjske javnosti. Ranije primjere cakavskog govora iz Senja daju TIJAN (1938, 1940), STEINBAUER (1973), ŠIMUNOVIĆ i OLESCH (1981), a bivši senjski cakavizam je vidljiv i u ovdašnjem mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986).

Po dostupnoj dokumentaciji su cakavskog tipa najduže ostali obalni toponimi oko Senja ispod jadranske magistrale od Klenovice do Klade sve do osamdesetih godina 20. st. Sredinom 20. st. u Senju su cakavski govorili većinom domaći starci i ribari, a običnu palatalnu polučakavštinu više rabe mladji Senjani i okolni doseljenici čiji je govor napokon prevladao u Senju do kraja 20. st. Zbog doselidbe i novijeg rasta Senja, tu se sada oblikovala nova osiromašena polučakavština koja je danas već sličnija ličkoj čakavštini oko Otočca. Dakle današnja senjska čakavština koju su razradili MOGUŠ (1966, 2002) i ZEČEVIĆ (1973), zapravo je polučakavski senjski novogovor koji je nastao naknadno nakon izumiranja izvornih senjskih cakavaca i masovne doselidbe ikavskih štokavaca iz ličkog zaledja tijekom 20. stoljeća (TOMLJENOVIĆ 1911).

Gospodarstvo Senja

Donedavna su glavne gospodarske grane u Senju bile lučki promet i drvna industrija iz velebitskih šuma, koje danas sve više stagniraju pa je sada tu najunosnija privredna grana turizam.

Senjska pruga

Već par godina nakon gradnje prve pruge u Europi, ing Kajetan Knežić 1843. objavljuje tehnički program naše pruge Sisak-Senj: Ova dosad nije izgradjena, jer je već od sredine 19. stoljeća glavni brodski promet gornjeg Jadrana preusmjeren iz Senja na Rijeku. Tek potom je željeznička pruga Rieka-Moravice-Ogulin-Karlovac bila prva i najstarija poprječna željeznica dovršena 1873, koja u Hrvatskoj još iz doba Austrougarske povezuje Panoniju s Jadranom.

Senjski turizam

Osim glasovite i vrlo česte Senjske bure, prekrasne prirode, brojnih kulturnih znamenitosti i duge povijesti Senj je poznat i po Senjskom ljetnom karnevalu (Mesopust), najstarijemu i najvećem dogođaju takve vrste u Republici Hrvatskoj. Karnevalska zbivanja tu traju četiri dana tijekom kolovoza. Kulminiraju velikom karnevalskom povorkom u kojoj sudjeluje nekoliko tisuća maškara iz Hrvatske i inozemstva. Najveći doprinos daju maškare iz Senja koje se mjesecima pripremaju za veliku povorku. Mnoštvo maškara predvođenih meštrom karnevala, mnoštvo alegorijskih kola, boja, glazbe i smijeha, ono su što ovaj ljetni karneval razlikuje od drugih. Tradicionalno geslo Senjskog ljetnog "Mesopusta" je: "Karneval biži, ki ča uvati nek drži!". Himna Senjskog ljetnog karnevala je "Dodji u Senj", tekst i glazba Hrvoja Hegedušića.

Naobrazba i kultura

Prva glagoljaška tiskara u Republici Hrvatskoj osnovana u Senju. Između 1494.-1508. godine u *joj se tiskaju knjige na strohrvatkom jeziku, pisane glagoljicom.
1248. senjski biskup Filip dobiva dozvolu pape Inocencija IV. za službu Božju na narodnom jeziku. Prvi put u kršćanskoj povijesti u katoličku katedralu ulazi jezik koji nije latinski, grčki, hebrejski ili aramejski. Drugi narodi ovu povlasticu dobivaju tek u 20. st. na II. Vatikanskom koncilu.
Senjska gimnazija, utemeljena 1725. godine, tijekom 19. i 20. st. dala veliki broj znamenitih ljudi, književnika, znanstvenika. Ista danas nosi ime Pavla Rittera Vitezovića.

Spomenici i znamenitosti

Tvrđava Nehaj
Gradski muzej, postava sakralne baštine
katedrala Sv. Marije iz 12. st.
gradski bedemi i obrambene kule
Ožegovićianum, konvikt za siromašne učenike, osnivač biskup Mirko Ožegović
bura, izrazito snažan i hladan vjetar, kažu da se rađa u Senju, živi u Rijeci, umire u Trstu
ostaci crkve Sv. Franje, uskočki mauzolej, grobnica obitelji Frankopan
crkva Sv. Marije od Arta, zavjetna crkva senjskih mornara i ribara, makete brodova
ostatci Senjske ploče, pisane glagoljicom oko 1100. god.
monumentalni trg Cilnica
radska luka
senjski humor, prvi i najstariji humoristički list u Hrvatskoj, Metla i škavacera
Velika vrata, završetak Jozefinske ceste i ulaz u Grad. Nose oznake udaljenosti između Senja i *rugih gradova izraženih u njemačkim miljama, krasi ih kruna Habsburgovaca.
Katakombe, grobnice ispod Katedrale
Uskočka ulica, prekrasan, nedirnut primjer srednjovjekovne arhitekture
Zvonik katedrale, prekrasan zvuk zvona, najviši zvonik u Gospićko-senjskoj biskupiji i cijeloj Riječkoj metropoliji
Sakralna baština, zbirka portreta senjskih biskupa od 16. do 20. st., zbirka knjiga (inkunabula), izložba zlata i srebra, biskupski štap biskupa Kristofora, zbirka namještaja i misnog ruha i dr.
Gradski muzej

Ugledni Senjàni

Senj je na Hrvatskom primorju izmedju Rijeke i Zadra oduvijek bio jedno od najvažnijih kulturnih središta, pa su mnoge ugledne osobe iz hrvatske povijesti, koje su važne za život i kulturu ovoga grada i cijele Hrvatske ili rodjene u Senju, ili su pak došle ovamo za vrijeme svoga školovanja kako bi tu stekle naobrazbu. Takvi su glasoviti rodjeni Senjàni (= domaći-čakavski izgovor):

Ivan Paskvić - astronom, matematičar, osnivač i prvi upravitelj zvjezdarnice u Budimu, Magjarska.
Nikola Jurišić - vojskovodja, obranio Kiseg u Magjarskoj od navale Osmanlija
Pavao Ritter Vitezović - polihistor, književnik, tiskar
Vjenceslav Novak - književnik i orguljaš
Silvije Strahimir Kranjčević - književnik
Milutin Cihlar Nehajev - književnik
Mirko Ožegović Barlabašev - biskup senjski i modruški, barun Habsburške monarhije, hrvatski preporoditelj i senjski mecena, obnovitelj gimnazije
Ante Glavičić - povjesničar
Milan Moguš - akademik i jezikoslovac
Ivan Đalma Marković - nogometni trener i igrač

Ini uglednici rodjeni drugdje i školovani u Senju:

Ante Starčević - hrvatski političar, otac domovine
Eugen Kvaternik - hrvatski političar, pisac i revolucionar
Janko Polić Kamov - hrvatski književnik
Mihovil Lovrić - povjesnik i geograf
Ante Pavelić - hrvatski političar, čelnik NDH

Literatura

Kovačević I. 1981: Stoljetni izazov Senja. Posebna izdanja Senjskog zbornika, 340 p., Zagreb.
Lovrić A. Ž. 1973: Ekološki aspekti Senjske bure i njezin utjecaj na floru i vegetaciju. Zbornik 1. Kongr. Ekol. Jug. p. 54, Univ. Beograd.
Lovrić A. Ž. 1982: Senjska bura. Priroda (Zagreb), 71 (3): 78-83.
Lukšić I. 1975: Bura u Senju. Zbornik Muzeja Senj, 6: 467-494.
Makjanić B. 1966: Prilog poznavanju klime grada Senja. Pomorski zbornik 4: 603-624.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license from Wikislavia and Wikinfo.