Hrvatski pravopis

SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU (auktor: prof. Marijan Krmpotić, Zagreb)

A. OBĆENITO

Pravopis je skup propisa o načinu pisanja. Pravopis propisuje, kako to i njegovo ime kaže, kako se rieči pišu, a ne kako se izgovaraju, odnosno čitaju. U nas danas poznajemo dva pravopisa:

• (1.) naš tradicionalni hrvatski pravopis u načelu je tvorbeni ili korienski (etimologijski ili morfologijski) pravopis kako ga je usustavio Ljudevit Gaj na temelju tradicionalnoga hrvatskoga načina pisanja. U njem se čuva glavni dio rieči (korien i osnovu), pa suglasnici po njemu ostaju uglavnom netaknutima, ne izjednačuju (sljubljuju) se po zvučnosti; niti izpadaju. kao u govoru. Osnovno mu je načelo: "Piši za oko, a čitaj za uho", jerbo rieči se drugačije pišu nego što se izgovaraju, t.j izjednačuju po glasovnim zakonima; PRIMJERICE: pišemo "Hrvatska" < (prema) Hrvat, a izgovaramo 'hrvacka' ili pišemo "gradski" < grad, a izgovaramo 'gracki', pišemo "splitski" < Split, a izgovaramo 'splicki', pišemo "srbski" < Srbija, a izgovaramo 'srpski', "vrabac/vrabca", a izgovaramo 'vrabac/vrapca' i t.d.

• (2.) srbijanski izgovorni ili zvučni (fonologijski) Vuka Stefanovića Karadžića novijega je postanka. Osnovno mu je načelo: "Piši, kano što govoriš, a čitaj, kako je napisano" , jerbo u njem se suglasnici izjednačuju (sljubljuju) po zvučnosti ili izpadaju u pismu i u govoru. Taj je pravopis Hrvatima nametnut bio radi posrbljenja hrvatskoga jezika.

UPUTBENA PRIPOMENA:

Valja znati da je nemoguće pisati kano što se govori, ter čitati kako je napisano. Jerbo, govor je zvučna stvarnost, a pisanje znakovna, na svoj način slikovna, pokretna (mehanička). Prema tome jedna se vrsta znakova ne može pretočiti u drugu, a ipak pisati se mora - onako kako se može. K tomu rieč je dio rečenice, nije dakle samostalna, stoga je podređena izgovornim mogućnostima i zakonima. Govorenje je popraćeno modulacijom (dizanjem i spuštanjem) glasa /intonation/, njegovom jakosti /pitch/, prekidima /interuptions/, stankama /pauses/, pokretima tijela iliti gestama /gestures/, mimikom /mimicking/, a pisana je rečenica - gola (bezglasna slika). Ako, pak, u pisanju nije zastupljena znanstvenost - upadamo u nerazumljivost. Da su se vukovci u Hrvatskoj držali Vukove t.j. Adelungove zasade koju je Vuk prodavao pod svoju, pisali bi: "bracki, brocki, govecki. gracki, hrvacki, narocki, švecki" - ali nisu. Ipak su pisali: bratski, brodski, hrvatski govedski, i t.d. Još su mnogo veće promjene u rečenicama, jer pri izgovoru susjedne rieči djeluju jedna na drugu. PRIMJERICE: tako pišemo: "brod plovi, kod kuće, puž klizi, bez puške, bob trune, niz krov, s bratom, s čovjekom, k banu, brat bježi, snop gori, plot zelen", a izgovaramo [brotplovi, kotkuće, pušklizi, bespuške, boptrune, niskrov, zbratom, ščovjekom, gbanu, bradbježi, snobgori, plodzelen]. Kako vidimo, međurječne veze pišemo korienski, jerbo se glasovne promjene koje nastaju među riečima u govornome nizu ne odražavaju u pismu, t.j. pojedine rieči pišemo kao da tih promjena u govoru nema. Pisanje kako se rieči izgovaraju stvara zbrku. Oni što stoje iza Adelungove, odnosno novopečene Karadžićeve zasade, naprosto nemaju pojma o jeziku .

• UPOZORBA 1.: Važno je znati da se nekada i srbski pisao korienskim pravopisom kako neupućen sviet ne bi više nasjedao na laž kako je korienski pravopis "ustaška" tvorevina. Svejedno, danas se koriensko pisanje smatra izključivo hrvatskim, a izgovorno izključivo srbskim načinom pisanja premda je u prošlosti tu i tamo bilo Srba koji su pisali korienski.
• UPOZORBA 2.: Premda su u jezicima diljem svieta, pa i u većini slavenskih jezika, pravopisi ponajviše korienski, nigdje nema podpuno korienskih ili podpuno izgovornih načina pisanja. Hrvatski korienski pravopis već je toliko prilagođen sudobnim potrebama da ga, u uzporedbi s korienskim načinom pisanja s početka 18. stoljeća, možemo smatrati polukorienskim načinom pisanja, ali on unatoč nekim prilagodbama u sebi čuva hrvatsku pravopisnu produžnost (kontinuitet). A do koje granice može ići poraba umjerene fonetike u korienskom načinu pisanja, kazat će nam pravila hrvatskoga korienskoga pisanja koja su u ovaj Priručnik u poglavljima "Pravila korienskoga pisanja" i "Odstupanja od korienskoga pisanja" unieta iz pretiska "Hrvatskoga pravopisa" objavljena u Zagrebu 1992. Sastavili su ga 1944. Franjo Cipra, profesor učiteljske škole u miru i dr. A. B. Klaić, profesor Visoke pedagoške škole u Zagrebu. Tim je pravopisom i ovaj Priručnik za hrvatski napisan.
• UPOZORBA 3.: Etimoložki pravopis ni u kojem slučaju ne podrazumieva "etimoložki izgovor". Drugim riečima, mi možemo pisati bud hrvatski korienski bud srbski izgovorno - ali u oba slučaja izgovor naš mora ostati i s t i.
  • VAŽAN NAPUTAK: Svejedno pišemo li mlijeko ili mlieko; svijet ili sviet lijep ili liep - u hrvatskom izgovaramo mljeko, svjet, ljep, i t.d.

• UPOZORBA 4.: Po hrvatskom načinu pisanja niečnicu "ne" u niečnom obliku svih glagola pišemo razstavljeno od glagola;
  • PRIMJERICE: "ne znam, ne čitam, ne pušim", jerbo nema glagola 'neznati, nečitati, nepušti', u neodređenom liku (infinitivu). U hrvatskom imamo samo glagole: "znati, čitati, pušiti" i t.d. u jesnom: "ja čitam" i niječnom obliku: "ja ne čitam", i t.d.

Tako i u nenaglašenu niečnom obliku pomoćnoga glagola "htjeti" Hrvati pišu niečnicu "ne" razstavljeno od glagola; PRIMJERICE: "ne ću, ne ćeš, ne će; ne ćemo, ne ćete, ne će"; PRIMJERICE: "ja ne ću čitati; mi ne ćemo pjevati" i t.d.

• • OBRAZLOŽBA: U po službenom "Pravopisnom uputstvu Ministarstva prosvete Kraljevine SHS" 1928. Hrvati su prvi put u poviesti hrvatskoga jezika morali pisati "neću" zajedno kano Srbi do uzpostave Banovine Hrvatske 1939. i ponovno u SFRJ po unitarističkom novosadskom pravopisu 1960. (v. Uvod);
  • UPUTBENA PRIPOMENA: U hrvatskom smijemo i niječni oblik glagola "imati" pisati raztavljeno od "ne"; PRIMJERICE: "ne imam, ne imaš, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju".
  • NAPUTAK: U hrvatskom se uobičajilo pisati:"nisam, nisi, nije, nismo, niste nisu", premda neki niečni oblik glagola "biti" pišu i razstavljeno od niečnice "ne" ; PRIMJERICE: "Vuk Stefanović Karadžić u svojoj osnovi ni je priznavao postojanje hrvatskoga naroda".

• UPOZORBA 5.: Nije točno da je hrvatski korienski pravopis teže naučiti negoli Karadžićev izgovorni srbski, kako hrvatski puk plaše vukovci. Zar nije lakše zapamtiti; primjerice: (1) da se po Karadžićevu pravopisu priedlog "raz-" piše se na pet različitih načina, a po hrvatskom samo na jedan način; PRIMJERICE po Vuku: -razbiti, raščlaniti, ražđipati, raširiti, rastočiti = hrv. "razbiti, razčlaniti, razđipati, razširiti, raztočiti"; (2) da se po Karadžićevu pravopisu suglasnici "d" i "t" gube između drugih suglasnika kada su ispred njih suglasnici: z, s, ž ili š, a iza njih: b, k, l, lj, m, n, ili nj; dok u hrvatskom korienskom pravopisu toga pravila nema, jerbo "t" i "d" ostaju gdje im je po korienu rieči mjesto, a po Vuku: -bolesnik = hrv."bolestnik < bolest.

TEMELJNA NAČELA KORIENSKOGA PRAVOPISA

O korienskom pravopisu hrvatski (ilirski) slovničar, pisac prve preporodne slovnice Vjekoslav Babukić (1812.-1875.) kaže: "Treba najviše paziti na etimologiju (korien rieči), jer se njome razumljivost najbolje postiže. A zar nije razumljivost svrha pisanja?.(v.MaS). Korienski način pisanja uglavnom čuva korienske ili osnovne suglasnike i u padežnim položajima, a Karadžićev izgovorni bilježi glasovne promjene unutar rieči, bilo po izjednačivanju suglasnika po zvučnosti, mjestu tvorbe ili po izpadanju suglasnika iz nekih suglasničnih skupova.

(C) Koriensko pisanje

PRAVILA HRVATSKOGA KORIENSKOGA NAČINA PISANJA:

• 1./ Imenice i pridjevi s nepostojanim "a" u sklonitbi bez obzira na padežni položaj ne mienjaju i ne gube korienski osnovni suglasnik. Stoga pišemo PRIMJERICE:

a) prema imenici "dolazak > (Gjd.- 2.pad.) dolazka; listak > listka; redak > redka; sudac > sudca; vrabac > vrabca; ždriebac > ždriebca", i t.d. b) prema mužkom rodu pridjeva pišemo i ženski rod; PRIMJERICE: "gladak > (ženski rod) gladka; težak > težka, častan > častna", i t.d.; UPUTBENA PRIPOMENA: I izvedenice od spomenutih i sličnih rieči prema tome (v.točku 3.) zadržavaju korienske i osnovne samoglasnike, te pišemo: "vrabčev, vrabčji, kobčev, hrbtenica, hrbtenični, hrbtenjača, zubčanik, gladčalica, gladčalo, gladčati, želudčani, mladčev, bogčev, listnat, častniji, častnik, bolestnica, mastnoća, plitčina, otežčati, nuždniji, daždnjak, otčev, otčevina", i t.d.

• 2./ Kod složenih rieči ne mienja se suglasnik kojim se završuje prvi dio složenice. Prema tome se ravnaju:
  • (a) složenice s priedlogom (početkom - prefiksom), te pišemo:
    • bez - bezcarisnki, bezčuvstven, bezćutan, obezhrabriti, bezznačajan, bezzvučan, i t.d.;
    • iz - izcuriti, izčekivati, izhod, izključiti, iztok, i t.d.;
    • kroz - krozsred;
    • nad - nadcestar, nadčovjek, nadkriliti, nadpis, nadporučnik, i t.d.;
    • nuz - nuzpojava, nuzpristojba, nuzproizvod, nuzprostorija, nuzzanimanje, nuzzarada;
    • ob- občarati, obćina, obhodnja, obkoliti, obseg, observatorij, obširan, obtrčati, i t.d.;
    • od - odciepiti, odčepiti, odćušnuti, odhrvati se, odkad, odpečatiti, odtada, i t.d.;
    • pod - podcrtati, podčiniti, podhodnik, podkopati, podpaliti, podsjeći, i t.d.;
    • pred - predkućnica, predpotopni, predšastnik, predteča, i t.d.;
    • raz - razciepiti, razkol, razprava, razširiti, razsuti, i t.d.;
    • uz - Uzkrs, uzkršnji, uzpinjača, uzšetati se, uzhit, uztrajan, i t.d.;

• • UPUTBENA PRIPOMENA: Ovako se vladaju i latinski priedlozi:
    • ab - absolutan, absolvent, absorbirati, abstitent, abstraktan, absurd, absurdan, i t.d.;
    • ad - adherencija, adherentan, adherent; adhezija, adhezijski, adhezivan; adhortacija; i t.d.;
    • sub - substantiv, substitucija, substrat, subtilan, subtropski, i t.d.;

• • (b) Ili složenice u kojima prvi dio nije priedlog nego neka druga rieč: primjerice: "petdeset, šestdeset, kadkad", i t.d.;

• 3./ U tvorbi rieči s dočetcima (sufiksima) koji se počinju sa suglasnikom , ne mienja se suglasnik, kojim se svršuje osnova pojedine rieči. Toga se drže:
  • a) i m e n i c e,: te na pr. prema:
    • svat - pišemo: svatba;
    • glas - glasba:
    • naručiti - naručba;
    • hiniti - hinba;
    • gost - gostba;
    • za dušu - zadušbina
    • nebo - nebce;
    • Zagreb - Zagrebčanin;
    • govedo - govedče;
    • sirota - sirotče, sirotčad
    • šiba - šibka, šibčica;
    • opaziti - opazka;
    • bilježiti - bilježka;
    • služiti - služkinja;
    • tvrd - Tvrdko;
    • gospodin - gospodštija;
    • samac - samačtvo;
    • pjesnik - pjesničtvo;
    • drug - družtvo;
    • vitez - vitežtvo.
  • UPOZORBA: Prema "srdaca, srdačan" piše se "srdce" [čitaj: srce], a prema "Mletaka, mletački" – [Mletci]

• • UPUTBENE PRIPOMENE:
    • 1. Izvedenice od spomenuti i sličnih rieči također zadržavaju korienski suglasnik, pa pišemo na pr.: "svatben, glasbalo, glasben, glasbenik, hinben, naručbenica, činbenik, izvlastben, nebčan, srdčan grč, Mletčanin, šibčica, bilježčica, Tvrtkov".
    • 2. Imenice s dočetkom "-tvo" koji je postao od nastavka "-stvo" odpadanjem glasa "s" pred tim dočetkom ostavljaju u pismu osnovne glasove "č" i "ž" koji su postali od korjenitih "c – k", g – z"; primjerice: "samačtvo, junačtvo, pokućtvo, pravaštvo, siromaštvo, družtvo, knežtvo".
  • b) p r i d j e v i, pa, primjerice, prema usta - pišemo: ustmen; kazalište - kazalištni; baba -babski; Kavkaz - Kavkazki; samac - samački; junak - junački; muž - mužki; vitez - vitežki.

• • UPUTBENE PRIPOMENE:
    • (1) Prema "godina" u hrv.imamo izvedenice: "godišnji" a prema "godište" imamo "godištni" i imenice "godištnica" (služkinja koja se najmi na godište) i "godištnik" (sluga koji se najmi na godište), pridjev im je "godištnički".
    • (2) Prema "središte" imamo "središnji" (centralni) i "središnjica" (centrala), ali u hrv. imamo i "središtni" (koji pripada središtu) i "središtnica" (crta koja prolazi kroz središte).
    • (3) Pridjevi s dočetkom "-ki" koji je postao od "-ski" odpadanjem glasa "s" pred tim dočetkom ostavljaju u pismu osnovne glasove "z", te "ć" i "ž" koji su postali od "c – k", g – z"; primjerice: "kovački, samački, seljački, plemićki, ruski, kliški, pravaški, siromaški, kavkazki, vitežki, mužki, vražki"(v. Odstupanja od korienskoga pisanja).
  • c) g l a g o l i , te na pr. prema: jedem - pišemo: jedkati,(v.jetkati); grizem - grizkati; dražim - dražkati; grebem - grebsti; grizem - grizti;

• • d) p r i l o z i, te na pr. prema: grabiti - pišemo: uzagrabce; gledati - očigledce; noga, nožica - četverenožke; leđa - naleđke.

(D) PISANJE OSOBNIH I MJESTNIH IMENA

• 1./ Osobna se imena pišu onako kako ih piše njihov nositelj.
• 2./ Za mjestna imena i njihove izvedenice vriede pravila korienskoga pisanja; primjerice: Podkapela, Raztoka, bažki, Pažkinja, Babogredac - Babogredca; Medak - Medka; Požežki Brestovac, Ludbrežki Globočec.
• 3./ Neka imena mogu se i dalje pisati uobičajenim načinom ako im postanak nije vidljiv ili to traže opravdani razlozi (na pr. narječni).

(E) ODSTUPI OD KORIENSKOGA PISANJA

• 1./ Mjesto: "sbor, sbiti, sbilja, sbiljski, sbrka, sdravlje, sdružiti, sgrabiti, sgrada, sčepati, sćućuriti se" kako se hrvatski pisalo u doba Hrvatskoga preporoda i kako još i danas neki hrvatski slovničari i pisci pišu. "s" se mienja i u pismu izpred "b,d,g" u "z", a u "š" izpred "č" i "ć" kao i u izgovornom prapopisu, pa pišemo: "zbor, zbiti, zbilja, zbiljski, zbrka, zdravlje, združiti, zgrabiti, zgrada, ščepati, šćućuriti se";

• 2./ Mjesto: "oddavna, oddahnuti, oddignuti, oddieliti, oddužiti se" kako se hrvatski pisalo u doba Hrvatskoga preporoda i kako još i danas neki hrvastki slovničari i pisci pišu - prema Hrvatskom pravopisu 1944. i izgovornom pravopisu, t.j. korjenito "d" odpada kad se nađe izpred drugoga "d", te pišemo: "odavna, odahnuti, odignuti, odieliti, odužiti se, podanik. Korjenito "d" ostaje, ako je to potrebno za razumievanje, primjerice: naddimnjačar, naddružtven, naddržavni, poddialekt, poddioba;, preddiplomski,; i t.d.

• 3./ Mjesto "poslie, prie" kako neki i danas pišu, možemo pisati i: "poslije, prije".

• 4./ Korjenski i osnovni suglasnici "t" i "d" izpadaju
  • a) u izvedenicama kao i po izgovornom pravopisu od rieči: d i e t e ( djeca, dječaćić, dječji, dječurlija, i t.d.); k á d a (kaca, kačara, kačica); s r d c e: (srčan = hrabar, srčanost = hrabrost), srčanica, srčanost (hrabrost), srčba, srčika; IZNIMKA: srdčan (što pripada srdcu); s v e t a c:(svečan, svečanost, svečanostnik, svečar);
  • b) iz skupova kao i po izgovornom pravopisu:

- s t l: pišemo "rasla", a ne rastla, prema rastal. Odatle dakako: "raslina, raslica, obraslost"; - s t nj-: pišemo "vršnjak", a ne vrstnjak, prema vrsta;

• 5./ Od nastavka "-stvo" odpada "s" izpred osnova koje završavaju na "č,ć,š,ž"; primjerice: "samačtvo, junačtvo, pravaštvo, siromaštvo, družtvo, knežtvo".

• 6./ Od nastavka "-ski" odpada "s" izpred osnova koje se završavaju na "č,ć,s,š,z,ž", pa se te rieči pišu; primjerice:" kavkazki, kliški, kovački, mužki, plemićki, pravaški, ruski, samački, seljački, siromaški, vitežki, vražki i t.d.;

• 7./ Od korienskoga pisanja odstupaju i neke rieči kojima je težko na prvi pogled prepoznati korien i koje hrvatski pisci obćenito iz davnine pišu isto kao i po izgovornom načinu, primjerice: svagda, negda, iskon, jeftin, luckast, maslo, kriška, nozdrva, ozdol, ozgor, prazni, puce, trska, trščak, usna (i izvedenice: usnat, usnen, usnica), vazda. RAZLIKUJTE:

• • poddnevnik (sporedni dnevnik) - podnevnik (meridian)
  • podstaviti (kaput svilom) - postaviti (namjestiti)
  • odčepiti ( izvaditri čep) - očepiti (stati komu na nogu)
  • izstupiti (na pr. iz družtva) - iztupiti (učiniti tupim, na pr.: nož)
  • razstaviti (na dielove) - raztaliti (kovinu)
  • ràztući (razlupati, razbiti) - rástući (koji raste, gl.pril.od rasti)
  • uzpeti se (na drvo) - uspeti = uspjeti (u nekom podhvatu)
  • uzskakati se (skakati amo-tamo) - uskakati (skakati u što)
  • uzšetati se (šetati amo-tamo) - ušetati (šetajući ući)
  • srdčan (grč, t.j. grč srdca) - srčan (junačan, hrabar)
  • grozdni (od grozd, na pr.:grozdni vinogradi) - grozni (od grozan, užasan)
  • središtnjica (crta koja prolazi kroz središte) - središnjica (centrala)
  • dvorištni (od dvorište) - okolišni (od okoliš)
  • šibla (od šiba) - šipka (2. pad. jed.od šipak)
  • kòritce (malo koriti) - korice (oklop knjige)
  • patče (mlado od patke) - pače (prilog, štoviše)
  • gubitci (mn. od gubitak) - gubici (3.pad.jed. od gubica)
  • otčev - očevidac
  • svetčev - svečan
  • ustmen (na pr.: ustmena predaja; od usta) - usnen (na pr. usneni suglasnici; od usna) ustnica (na svirali; od usta) - usnica (umanjenica od usna).

• POZOR! Za množtvo inih primjera s pravilima o izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i mjestu tvorbe v. RAZLIKOVNI I PRAVOPISNI SLOVAR.
• NAPUTAK: Sva ostala pravopisna pravila ista su kao i u Pravopisu Babić/Finka/Moguš koji je danas u školskoj porabi u RH.

(F) KADA PISATI "IE" – "JE" – "IJE"

Dvoglas, odraz staroga "jat-a" piše se u dugom slogu "ie" (diete), a u kratkom "je" (djeca) ili drugim riečima gdje je u ikavaskom dugo "i", ili u ekavskom dugo "e" tu pišemo "ie", a gdje je kratko, tu pišemo "je". Taj skup "ie" jednosložan je dvoglas, pa se ne smije raztavljati; primjerice: snieg, snie-ga;

• NAPUTAK 1.: Tamo gdje smo dosada prema dugom "jatu" po Vukovu zvučnom pisali troslovno "ije", po hrvatskom pišemo dvoslovno "ie", a gdje smo prema kratkom "jatu" pisali "je" ostaje "je"i u hrvatskom pravopisu. Izgovor ostaje nepromienjen jekavski (iekavski) isti kao i do sada.
  • UPUTBENA PRIPOMENA: Hrvatski književni jezik je u osnovi štokavski jekavskoga izgovora, pa je svejedno pišemo li: brijeg ili "brieg" - izgovaramo [brjeg]; cvijet ili "cviet" -izgovaramo [cvjet]; mlijeko ili "mlieko" - izgovaramo [mljeko]; riječ ili "rieč" -izgovaramo [rječ]; svijet ili "sviet" - izgovaramo [svjet]; zvijezda ili "zviezda" - izgovaramo [zvjezda], i t.d.

• NAPUTAK 2.: Po hrvatskom korienskom načinu pisanja dvosložni (troslovni) skup "ije" ostaje tamo gdje po postanku različit od "ie", t.j. nije od(raz) "jata":
  • a) u prilozima: "PRIJE, POSLIJE, DRUGAČIJE";
  • b) u zamjenicama: "ČIJE, ČIJEGA, ČIJEMU; SVAČIJE, NIČIJE, IČIJE";
  • c) u gl. obliku: "NIJE"
  • d) u riečima: "IJEDAN, NIJEDAN";
  • e) u stupnjevanju pridjeva: "ČISTIJE, ZDRAVIJE, NOVIJEMU, STARIJEGA", i t.d.
  • f) u sadašnjem vrjemenu (prezentu) i trpnom pridjevu (particip pasivni) i glagolskim imenicama (ako se ne tvore na neki drugi način) - ovih glagola i njihovih složenica: primjerice: "BITI" (ne pomoćni gl./to be/ nego: tući /to beat/), bijem, biješ, bije, bijemo, bijete, biju; bijen,-a,-o; bijenje – tako i od "dobiti": dobijem; ... "NABITI" nabijen; .., pa "ODBITI, POBITI, PREBITI, PRIBITI, PROBITI, RAZBITI, UBITI, ZBITI, SUZBITI". Ostali glagoli iz te skupine su: "GNJITI, KRITI, LITI, MITI, PITI, RITI, ŠITI, ŠTITI, VITI, BRIJATI, GRIJATI, SIJATI, SMIJATI SE, VIJATI, SMJETI, UMJETI, (DO)SPJETI, (PRO)HTJETI";
  • g) u Gj. (2.pad.jed) i u Nm. (1.pad.mn) imenica na "-ija"; PRIMJERICE: "biskupija - BISKUPIJE; nacija - NACIJE; davorija - DAVORIJE; Ilirija -ILIRIJE; pukovnija -PUKOVNIJE; zmija - ZMIJE", i t.d.
  • h) u tuđim riečima kao: "ARIJE, PONCIJE, STUDIJE, STUDIJEM, PONCIJEM, VERDIJEM, NATRIJEV, PONCIJEV, VERDIJEV, ARIJEVAC, ARIJEVSKI.", i t.d.;

• NAPUTAK 3. Na početku rieči iza "r" u kratkom slogu ( kratki "jat") piše se "je" i izgovara se [je] i kad je pred "r" suglasnik i kad je "r" iza stalne suglasničke skupine, t.zv. "pokriveno r"; Običnije rieči koje u hrvatskom dolaze s promjenom "-je-" (gdje je u ekavici '-e-' kano u Srbijanskom); POZOR! Ostali primjeri upisani su u RAZLUČNI I PRAVOPISNI SLOVAR.

• NAPUTAK 4. Po hrvatskom korienskom načinu pisanja "j" ne pišemo u tuđicama:
  • (a) između "i-a", izim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka; PRIMJERICE: "cian, Siam, dialog, Diana, piaster, trializam, alianca, Efialt, gladiator, Iliada, kariatida, miliarda, salmiak, socialist, trivialan, amoniak, materializam, maridian, provincial", i t.d.:
  • (b) između "i-e" izim na kraju rieči i izpred dočetka za oblike i tvorbu;; PRIMJERICE: "hieroglif, garsoniere, orient, trienij;"
  • (c) između "i-u" ako nije na kraju rieči ili izpred "n"; PRIMJERICE: "triumf, mediumizam (ali milijun, špijun);

(G) DODATNA OBJASNITBA:

• (1) Njegovo (Vukovo) pravopisno načelo »'piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano' moglo je proizteči samo iz glave priprosta čovjeka neopterećena poviestnim jezičnim preokupacijamam koji drugačije i ne može pisati nego onako kako rieč čuje«, piše ZlatkoVince u knjizi "Putovima hrvatskoga književnog jezika. (podcrtao M.K.) Zapravo, to je načelo njemačkoga jezikoslovca Johanna Cristophora Adelunga (1732.-1806.) i poznato je u svietu kano "Adelungova zasada" i zapravo glasi: »schreib wie du sprichst und sprich wie du denkst«. Pouka je: »schreib we du denkst«, dakle piši kao što misliš, što opet znači piši jezikom kojim misliš, jer je jezik uviek misao. Preokrenuvši smisao Adelungova načela, Vuk i vukovci počeli utuvljivati u pamet ljudima da je tek onaj pravopis dobar kojim se piše kako se zaista izgovara. A takva pravopisa jednostavno nema . (više o tome v. UPOZORBA 5; UPUTBENE PRIPOMENE);

• (2) Većina h r v a t s k i h jezikoslovaca misli i prihvaća da pisanje "ie" mjesto "dugoga jata" najbolje odražava narav hrvatskoga jezika (mlieko, tielo, biel, liep, sviet i dr.) i svi se slažu da je pisanje "dugoga jata" kao "ije" neprimjerno, jerbo Hrvati nikada nisu prihvatili dvosložni izgovor "dugoga jata". Pisanje "mlijeko, tijelo, lijep" i t.d. izrazita je karadžićevština koju je Hrvatima u pravopis uvalio Srbin iz Vojvodine Đura Popović, alias Daničić, koji je tako upisivao rieči i u Akedemijin veliki rječnik (JAZU) kano njegov prvi urednik. K tomu kano izrazita karadžićevština "ije" nipošto ne odgovara hrvatskom izgovoru toga glasa - a i politički gledano nuždno je potrebno da napustimo takvo pisanje, pogotovu danas kad Srbi opet uporno dokazuju da smo svoj jezik (pre)uzeli od njih, pa se i iz političkih i iz strategijskih, i (ne samo) znanstvenih razloga Hrvati moraju vratiti svojem tradicionalnom korienskom načinu pisanja, kako bi i na taj način također pobili laži srbijanskih nadrilingvista.

(F) ZAGLAVAK:

• (1) Kako vidimo pravila hrvatskoga korienskoga načina pisanja vrlo su jednostavna ,jer su logična i kratka. Po njima nema glasovnih i morfologijskih promjena unutar rieči sa izjednačivanjima (sljubljivanjima) suglasnika po zvučnosti i mjestu tvorbe i izpadanjima pojedinih slova.

• (2) Premda u hrvatskoj književnosti obstoji duga i bogata tradicija pisanja korienskim načinom u Republici Hrvatskoj nije u javnu porabu vraćen tradicionalni hrvatski korienski način pisanja. Nu, zato imamo (22.3.2001.) čak dva pravopisa na Karadžićevim srbskim izgovornim načelima i s pogrješnim naslovom "Hrvatski pravopis" što neupućene zavodi, jerbo u njima je malo što, što pripada hrvatskomu tradicionalnomu korienskomu načinu pisanja .

• (3) Kada ponovno vratimo u javnu porabu hratski tradicionalni korienski način pisanja što moramo što prije učiniti zbog velikih jezičnih i ozbiljnih obranbeno-stratežkih razloga – u hrvatskom ćemo jeziku osigurati i očuvati njegove osnovne prepoznatljive osobine koje je izgubio u doba nasilnoga razhrvaćivanja, obnoviti ćemo mu njegovu samobitnost i podići ugled u svietu na pripadajuću mu razinu.Tuđinci će onda upravo i po pravopisu najlakše uočiti razliku između hrvatskoga i srbskoga jezika. Jerbo, Hrvati će tada napokon prestati pisati srbijanskim pravopisom. (v. podrubnicu br.6);

Izvorni citati

• 1. To je t.zv. "Adelungova zasada"- potječe od njemačkoga jezikoslovca Johana Cristophora Adelunga (1732.-1806.).
• 2. v. Mate Šimundić: "Pogled na hrvatski pravopis (II); Politički zatvorenik, br.64/65, srpanj/kolovoz 1997.
• 3. v. Milija Stanić i Damjan Moračić: »"Jezičko pravopisni savetnik" (IRO "RAD", Beograd.1981.str. 206.); podnalov SRPSKI (SRBSKI)- Suglasničke promene . Englezi kažu 'Šekspir', a pišu Shakespeare, Nemci kažu 'majn' (moj), a ne pišu majn, već mein ... Francuzi izgovaraju 'boku', a pišu 'beaucoup'. Kao što vidite, ovi veliki narodi mnoge reči u svom jeziku izgovaraju na jedan, a pišu na drugi način. Drugim rečima, oni ne pišu sasvim kao što govore. Ima još dosta naroda koji čine isto tako. — I kod nas se nekad pisalo 'sgusnut, prositba, srbski', i tako dalje, a izgovaralo se u narodu "zgusnut, prosidba, srpski". To je tako kod nas trajalo sve do Vuka Karadžića, do pre oko sto pedeset godina«.
• 4. Prof.dr. Mato Šimundić o Vuku Stefanoviću Karadžiću u sastavku: "Pogled na hrvatski pravopis (III); Politički zatvorenik, br.64/65. srpanj/kolovoz 1997.
• 5. POZOR! Po "Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika";. Vladimira Anića i Josipa Silića u izdanju "Sveučilišne naklade »Liber«-Školska knjiga", Zgb.1987, te rieči se pišu : "atherencija, athezija, athezijski, athezioni". U "Hrvatskom pravopisu", ŠK Zgb.1971. i u "Velikom rječniku stranih riječi" Bratoljuba Klaića; MH 1978. pišu kao u korienskom "Hrvatskom pravopisu" UHJ, Zgb. 1944.
• 6. Primjerice jezikoslovci: prof. dr. Mate Šimundić; v. njegov "Rječnik suvišnjih tuđica u hrvatskom jeziku", Zgb. 1994.; Bulcsú Lászlo, prof. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; Marijan Horvat-Mileković, književnik i pjesnik;
• 7. v.VJ Kultura 9.2.2001.; Milan Moguš: "Udari na hrvatski pravopis";
• 8. v. VL 13.9.1988. "Novi srbski memorandum - Hrvatski jezik ne postoji već samo, srbski s dva izgovora i pisanja: ekavskim i ijekavskim". Da Hrvati govore zagrebačkom (zapadnom) variantom srbskoga Vukova jezika podpisalo je 15 srbijanskih lingvista u knjižici "Slovo o srbskom jeziku" koju su tiskali na 5 svjetskih jezika i dielili na Slavističkom konresu u Krakovu 1988. (više o tomu v. PRISTUP)
• 9. Tekar u V.izdanju Pravopisa Babić-Finka-Moguš (BFM) vraćene su neke značajke tradicionalnoga hrvatskoga načina pisanja. U ožujku 2001. se pojavio. također na karadžičevskoj osnovi napisan i pod krivim imenom, "Pravopis hrvatskoga jezika" Anića, Silića (ASG) i Goldsteina kano izdavača, koji je još 1990. u 3. izdanju imao naslov "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika". Taj se "Pravopis" tada smatran nadomjestkom za novosadski unitaristički pravopis iz 1960. koji je bio inače u Hrvatskoj odbačen 1967./1968. nakon "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika"
• 10. Primjerice Hrvatski pravopis iz 1944. godine za koji u zaglavku njegova pretiska 1992. ugledni hrvatski jezikoslovac Stjepko Težak tvrdi da je jedan od najboljih hrvatskih pravopisnih priručnika koji su Hrvati ikada imali.

____________________________________________________

• • Auktorizirana izvorna razprava prof. Marijana Krmpotića (Zagreb), izvorno iz knjige "Hrvatski jezični priručnik", str. 115-133, Agapa - Kloštar Ivanić 2001.

Literatura

• BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
• CIPRA, F.& KLAIĆ, B. 1942: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
• ĆIRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Beograd.
• ESIH, I. 1941: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika, Zagreb.
• GUBERINA, P.& KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str. (pretisak: Mainz 1977).
• HORVAT-MILEKOVIĆ, M.& LOVRIĆ, A.Ž. 1998: Kajkavska ikavica (Brajska besyda), nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski književni list 32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
• KALMETA, R. 1990: Toponimija i politika. Glasnik HDZ, 12: str. 63, Zagreb (11. 6. 1990).
• KAŠIĆ, B. 1604: Institutionum linguae Illyricae libri duo (auctore Bartolomaeo Cassio), I - II. Apud Aloysium Zanettum, Romae, 189 p.
• KRMPOTIĆ, M. 2001: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa.
• KRSTIĆ, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
• LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.
• MANDIĆ, D. 1990: Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. Matica Hrvatska, Zagreb, 320 str.
• RAC, M. 1998: Međunarodni standardi UN i naš kolonijalni mjestopis. Ognjište 9: 422-424, Karlovac-Zagreb.
• SAKAČ, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
• SAMARDŽIJA, M. 1993: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 150 str.
• ŠKARIĆ, I. 2001: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb.
• VANČIK, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
• VANČIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
• VANČIK, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište 8: 204-216, Karlovac - Zagreb.

Poveznice

• Hrvatski jezik
• Koriensko pisanje
• Svima koji vole hrvatski
• Poviest hrvatskog jezika
• Korienske filološke škole
• Izvornohrvatski pravopisi
• Izvornohrvatski književnici
• Londonac: školski pravopis
• Izvornohrvatski (starohrvatski)
• Jugobalkanski povratni Vukopis
• Jugojezična rekonkvista po Vuku

Reference

Authorized original proceeding by professor Marijan Krmpotić, Zagreb (Croatia): may be quoted and used without any changes.