Londonac: školski pravopis

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Londonac - školski pravopis: "Londonac" je uobičajen kolokvialni naziv za kompromisni "Hrvatski pravopis" Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen u doba Hrvatskog Proljeća 1971. godine, koji je nakon Titina državnog udara iz Karađorđeva 1971. politički zabranio i uništio zloglasni partijski sekretar Stipe Šuvar, ali se ipak u fototipskom pretisku zatim pojavljuje u Londonu.

Nakon objave hrvatske jezične Deklaracije je 1971. obnovljeni Hrvatski pravopis auktora Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš tiskan u 40.000 primjeraka,- ali je zbog Titina državnog udara protiv Hrvata krajem god. 1971, od toga spašeno i u Londonu uvezano tek 400 raritetnih primjeraka kao tzv. pravopis-'Londonac'. Svu preostalu nakladu toga nesudjenog Hrvatskog pravopisa pod Jugoslaviom je zaplienila i nasilno uništila jugo-UDBA kao tzv. "stara bre hartija" (tj. stari papir za preradu).

Na temelju toga spašenog pretiska se do god. 1990. nastavljaju još 3. i 4. neslužbeni pretisak i napokon u oslobodjenoj novoj Hrvatskoj slijedi niz naklada kao službeni i javni novohrvatski pravopis za škole, koji su potom opet ukinuli i zabranili neokomunisti na vlasti god. 2013/15., pa ga ubuduće zamienili starim novosadskim Vukopisom srbohrvatskog jugojezika.

Deklaracia o hrvatskom jeziku

"Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika": Unitaristički "Novosadski dogovor" 1954. o srbohrvatskom jugo-jeziku nije bio prihvaćen od dijela svjesnih hrvatskih jezikoslovaca, pa čak i onih jezičnih oportunista (umjerenih poluvukovaca) koji su, ne želeći mu se odmah javno uzprotiviti, ipak stavili na njega svoje podpise. Ovi su jezikoslovci potom bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik ujednačavao i u skladu s Novosadskim dogovorom kao križanac nazivao hrvatskosrpskim/srpskohrvatskim. Stoga su 1967. u listu "Telegram" objavili "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika", u kojoj su iznesli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru iz 1954., što je potom podpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Tekst ove deklaracie je napisan u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske, a tvorilo ju je 7 članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadanji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Završni rezultat nastojanja hrvatskih jezikoslovaca u doba Hrvatskog Proljeća, tj. zapravo umjerenih poluvukovaca je bio kompromisni novohrvatski pravopis tzv. "Londonac" koji je do godine 1971. već bio u probnom otisku, ali je nakon Titina džavnog udara iz Karađorđeva većinu te naklade, izim par primjeraka zabranio i uništio partijski sekretar Stipe Šuvar.

Londonac: pravopisni kompromis

Donedavna pravopisna praksa, koja se dosad primjenjivala i poučavala u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, utemeljena je na pravilima Hrvatskog pravopisa od Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1996. godine. Radi se o 4. izdanju toga priručnika, koji je pod istim naslovom tiskan i odmah uništen 1971. godine. Do njegovog objavljivanja u Hrvatskom Proljeću prijelomne 1971. godine su vriedila pravopisna pravila tzv. "novosadskog" Vukopisa "hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom" iz 1960. godine. U Predgovoru tom Hrvatskom pravopisu od 10. rujna 1971., auktori tumače kako dotadanji pravopis "... nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, ... a još manje svojim rječnikom". Stoga je, kako bi se uklonio nesklad izmedju pravopisne norme i pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska medju članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.

Potom su Babić, Finka i Moguš odabrani za auktore i povjerena im je izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile ta načela, a auktori su izradili rukopis.

Osnovom za izradu rukopisa je poslužilo deveto vukovsko izdanje Boranićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1947. godine. Zaključno auktori pišu: "Nadamo se da je ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više neće mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis".

Premda je tekst tiskan u rujnu 1971. godine, zbog Titina državnog udara iz Karađorđeva je cijela ta naklada opet uništena u tvornici papira, a samo je 600 primjeraka provizorno uvezano - bez Predgovora, Uvoda, Kratica i Kazala - pa označeno sintagmom "samo za internu upotrebu". U cijelosti je taj Hrvatski pravopis pretiskan tek u kolovozu 1990. godine, premda je Nova Hrvatska u Londonu izdala taj pravopis u pretisku 1972. i 1984. godine, no sa svojom Uvodnom riječi. Otuda potječe i njegov popularni naziv "Londonac". Taj domaći i četvrti pretisak iz 1990. je imao nakladu od 10.000 primjeraka.

Hrvatski školski pravopis

Hrvatski školski pravopis troje autora: Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša pravopis je nastao na temelju Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša 1971. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša je nastao 1971. godine, ali čim je objavljen, odmah je i uništen zbog istodobna Titinog državnog udara iz Karađorđeva. Nekoliko je primjeraka ipak očuvano i preneseno u London, pa tamo dvaput pretisnuto. Stoga je Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis uz ime imao i nadimak "Londonac".

Zanimljivo je što su mnogi pismeni ljudi pisali po pravilima Babić-Finka-Moguševa pravopisa i u vrijeme dok je on bio zabranjen i nedostupan, jer pravila koja je taj pravopis propisivao su bila ukorijenjena u hrvatskoj pisanoj praksi, što znači poznata i prihvaćena. Godine 1990. izlazi pretisak Hrvatskog pravopisa iz 1971. godine i tek tada dvadeset godina nakon nastanka, hrvatski gradjani mogu doći do te normativne knjige i proučavati ju. Dosad je izašlo osam dopunjenih i izmijenjenih izdanja tog pravopisa, a ovo je »školsko« izdanje (deveto) nastalo na temelju posljednjega izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa.

Sadržaj pravopisa

Pravopisni je uzor Babić-Ham-Moguševa pravopisa bio Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis (Londonac), a novi pravopis troje auktora ima još jedan atribut u naslovu uz hrvatski - školski. Dakle, temelji su pravopisne prakse već zacrtani u ranijemu većem pravopisu trojice auktora, a ovaj troje autora je skraćen i prilagodjen za škole. Stoga je on tanji i metodički prilagođen za osnovne i srednje škole.

Podijeljen je na 3 velika poglavlja: Pravopisna pravila, Rječnik nazivlja i Pravopisni rječnik. Poglavlje Pravopisna pravila podijeljeno je na uobičajena poglavlja u pravopisu: Slovopis i pravopis, Glasovi i glasovni skupovi, Velika i mala početna slova, Tuđice, Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, Pravopisni znakovi, Kratice. Razvidno je u ovoj podjeli na velika i manja poglavlja da autori rabe već u naslovima domaće nazivlje. U svezi s nazivljem, treba upozoriti na poglavlje Rječnik nazivlja u kojemu je abecednim redom poredano pravopisno nazivlje. To je poglavlje opravdano za školski pravopis, jer pojedini pravopisni pojmovi imaju različito nazivlje u različitim hrvatskim priručnicima pa se ovim pravopisom ono nastoji usustaviti, ujednačiti, ali i upoznati školsku djecu s navedenim nazivljem.

Dovoljno je pogledati već prvu od tri stranice ovoga maloga rječnika, pa uočiti različitost nazivlja. U Hrvatskom se školskom pravopisu rabi naziv zapornik, ali u Rječniku nazivlja nalazimo afrikata ili slivenik - v. zapornik. Ili pod natuknicom interpunkcija zapisano je v. razgodak. Sličnih primjera ima više, a njihov je cilj:

  • a) uputiti učenike na hrvatsko nazivlje koje se rabi u Školskom pravopisu i
  • b) omogućiti učenicima snalaženje u tekstovima koji rabe drugo nazivlje. Iz navedenih je primjera razvidno kako auktori uvijek daju prednost domaćem nazivu što je prirodno za svaki normirani jezik, a za pravopis namijenjen školskoj djeci i potrebno zbog pedagoških razloga.

Hrvatski školski rječnik

Na temelju toga školskog pravopisa, tj. ranijeg "Londonca" je u novije doba objavljen i opširni "Školski rječnik hrvatskoga jezika" (grupa auktora 2012). Školski rječnik hrvatskoga jezika je jednojezični normativni rječnik namijenjen u prvome redu učenicima srednjoškolcima, ali i svima inima koji se služe hrvatskim standardnim jezikom. Ovaj Školski rječnik hrvatskoga jezika obuhvaća više od 30.000 natuknica, pa u dodatku skoro 1000 zemljopisnih imena s etnicima i kteticima.

U uvodnom dijelu je detaljno izložena koncepcija rječnika, a ponuđene su i upute za laku i brzu uporabu priručnika. Osnovna su načela na kojima se temelji Školski rječnik hrvatskoga jezika normativnost, sustavnost, ekonomičnost, primjerenost korisniku i potvrdjenost u korpusu. Obradba natuknica je sustavna i pregledna, o svakoj riječi dani su iscrpni gramatički i akcentski podatci. Značenja su opisana jasno i sažeto, a uz riječi se daju njihovi sinonim i antonimi. Upućuje se i na temeljnu frazeologiju.

Neokomunisti: ukinuće i zabrana

Od god. 2000., nakon dolaska na vlast crvene "trećojanuarske" koalicije, u tijeku tzv. "detudjmanizacije" tj. dekroatizacie nove Hrvatske, uz ine protuhrvatske djelatnosti su desetak vukovskih 'jugo-jezičara' u Hrvatskoj djelovali na torpediranju i budućem ukinuću toga kompromisnog školskog pravopica i 'Londonca' u cjelini, a za povrat novosadskog Vukopisa. U tomu su se manjeviše isticali npr. Josip Silić, Željko Jozić, Mate Kapović, Ivo Pranjković, Stjepan Damjanović, Slavko Goldstein, Robert Pauletić i manje ini, a najoštrije je protiv Londonca nastupila ultradogmatska unitarna vukovka Snježana Kordić, koja svojim književnim pamfletom "Jezik i nacionalizam" (2010.) uz zabranu Londonca čak traži i kazneno ukidanje cijele akademije HAZU.

U sličnom sliedu nakon te pozadinske predigre, krajem 2011. dolazi na vlast u Hrvatskoj crvena koalicia 'Kukuriku', pa uz ine nedavne protuhrvatske djelatnosti ovi neokomunisti eskaliraju i protiv hrvatskog jezika i crveni ministar Ž. Jovanović dne 23 svibnja 2012. obznanjuje dekret kojim se odsad opet ukida službeno državno Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika: Ovime se zapravo silom vraćamo na novosadski hibrid srbohrvatskog jezika iz Jugoslavije. Konačno od veljače 2013. neokomunisti preko raznih medija počinju javno i otvoreno ozloglašenje Londonca i ukinuće pripadnoga Školskog pravopisa, uz ponovno nametanje ranijega novosadskog Vukopisa i srbohrvatskog jugojezika u školskoj godini 2013/14. (istodobno s pedofilnim preodgojem učenika).

Kraj Zokipisa: opet Londonac

Početak kraja ovoga, novo-zbrkanoga i partijski oktroiranog 'Zokipisa', koji nam je od 2013-2015. umjesto ranijeg 'Londonca' nametnuo vladajući Zoki Milanović preko svoga idejnog pulena Ž. Jozića (tzv. 'Institut za jezik...'), započeo je s političkim padom crvenog Milanovića u izborima 2015. tj. pred Badnjak te godine.

Bez crvenoga političkog zaledja i jugopartijskog blagoslova, posve je jasno kako će taj ideološko-oktroirani 'Zokipis' tek s nepune 3 godine javnosti, bez Zokijeva jugopartijskog zaledja već vrlo uskoro tj. negdje od Nove godine 2016. nedvojbeno završiti u prašini poviesne ropotarnice, slično kao i njegov raniji brat-blizanac tj. Titin partijski 'Vukopis', kojega je u istu jugo-ropotarnicu potom izbacio slobodni hrvatski 'Londonac' (1992.- 2011.).

Na sličan način od 2016., umjesto oktroiranoga partijskog 'Zokipisa', opet treba realno očekivati slobodni povratak i javno oživljavanje jugopartijski prognanog 'Londonca', - kako bi se napokon prirodno i logično akademski nastavila i dovršila javna standardizacija stvarnoga i poviestnog hrvatskoga jezika u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj, bez dosad uzastopnoga jugopartijskog remećenja i ideopolitičkog tutorstva.

Summary

Croatian orthography "Londoner" for schools: From 16th century up to 1918, Croats in the official public communication almost used the original classic Croatian, being intermediate between the Slovene and Bosnian languages; it returned shortly in official use also 1939-1945. However during Yugoslavia from 1919-1938 and anew 1945-1990, this original Croatian was forbidden (except in private use only), and Croatia became a Serbian lingual colony with forcibly imposed another divergent Serbian hybrid pidgin.

In 1971, a new true Croatian orthography was printed, but the communist dictator J.B. Tito decided to destroy its entire edition; few specimens were saved abroad and reprinted in London thus nicknamed 'Londoner'. Since ex-Yugoslavia's disaster, 1991-2011 in the new independent Croatia this original Croatian 'Londoner' became again the official public one for schools. However in 2012 the neo-communists returned on power in Croatia, and thus the original true Croatian is then again forbidden, and the serbized hybrid pidgin from ex-Yugoslavia is now anew imposed there.

Literatura

  • Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš: Hrvatski pravopis (3. pretisak), »Školska knjiga«, Zagreb, kolovoz 1990., ISBN 86-03-00121-9
  • S. Babić, B. Finka, M. Moguš: Hrvatski pravopis. Školska knjiga, Zagreb 1994 (ili ino novije izdanje do 2003.)
  • Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš: Hrvatski školski pravopis. Školska knjiga, 164 str. Zagreb 2008.
  • D.B. Rončević, L. Hudeček i sur.: Školski rječnik hrvatskoga jezika. Školska knjiga, 992 str. Zagreb. ISBN 978-953-0-40038-2
  • V. Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraćena izdanja)
  • M. Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa 2001.
  • I. Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb 2001.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Londonac:_školski_pravopis&oldid=46237"