Korienske filološke škole

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Korienske filoložke škole (glavne jezikoslovne usmjerbe za koriensko pisanje u Hrvatskoj): Korienski pravopis hrvatskog jezika je naš izvorni pravopis koji čuva korien, postanak i postojanje riječi, pa u pravomu korienskom i nekim inačicama polukorjenskog pisanja riječima čuva korienske suglasnike. Pravopis je inače način pisanja, a ne govora (izim u čakavici), pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho": Medjutim je to zapravo tek kompromisno polukorjensko pravilo prielaznog hrvatskoga, jer je u srednjovjekomu starohrvatskom manjeviše postojao i korienski izgovor, vidljiv iz glagoljice i današnjih arhajskih pradialekata.

Temeljna razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom očituje u očuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju nepodobnih suglasnika iz nekih suglasničkih skupova: uglavnom onih koje nemaju Srbi tj. izjednačavanje sa srboidnim pisanjem. U 19. stoljeću su postojale 2 važnije filološke škole za književno kodificiranje izvornohrvatske norme korienskog pisanja:

  • Zagrebačka filoložka škola pod vodstvom Adolfa Vebera Tkalčevića je najviše utjecala na koriensko pisanje.
  • Riečka filoložka škola koju vodi Fran Kurelac je predlagala ekstremni ultrakorienski i ima manji utjecaj.

Abstract

Etymological phylology schools in Croatia (two main historical models of codified norms for the classical Croatian language): In 19th century two main philological schools promoted the etymological (morphological) writing models of Croatiam language.

  • Zagreb philology school was the most important one, leaded by A.V. Tkalcevic.
  • Rieka philology school was the most consequent one but less important, leaded by Fran Kurelac.

Poviestni proslov

Korienskim (morfoložkim) ili bar polukorienskim (morfonoložkim) pravopisima službeno piše danas većina europskih i američkih naroda: zamalo svi romanski i germanski jezici, a od inih još npr. književni grčki (Katharevousa), ter većina inih slavenskih jezika (izvan Balkana). Inače se fonetski u Europi (izvan Balkana) pišu uglavnom šatrovački polupismeni tekstovi, a doslovnim fonetskim pisanjem se danas pretežito služe noviji, donedavna agrafički (nepismeni) jezici afroazijskih domorodaca, ter dielom slični i polupismeni balkanski jezici jugoiztočne Europe: vidi o tomu još pobliže Balkanski Sprachbund i Balkan, vukopis i dimotiki.

Poviest korienskog normiranja

Sve do 18. stoljeća se hrvatsko koriensko pisanje rabilo više stihijski po tradiciji, iako je već Ozaljski književni krug zrinsko-frankopanskog jezika napola kodificirao ikavsku kajkavicu kao polukorjensku normu tadanje književnosti i jezikoslovlja. Pravo stručno kodificiranje izvornohrvatske književne norme za klasično koriensko pisanje na staroštokavskom temelju po načelima Zagrebačke filološke škole je dovršio naš "otac korjenopisa" - Adolfo Veber Tkalčević do god. 1884. (publikaciom Brus jezika ili Zagrebačka škola). Potom je Hrvatsko koriensko pisanje još naknadno obširnije razradio u doba NDHrvatske najviše Adolf Bratoljub Klaić 1942. i 1944. Danas je naugledniji noviji stručnjak i priznati glavni auktoritet za izvornohrvatsku koriensku normu prof.dr. Bulcsu Laszlo.

Poviestna uporaba korjenopisa

Koriensko pisanje je kod Hrvata bilo u javnoj uporabi kroz najveći dio njihove poviesti tiekom prošlih 9 stoljeća, od prvih očuvanih glagoljičnih tekstova iz 10/11. st., pa sve do kraja 19. st., a na korjenopisu je dakako zapisana i ogromna većina svih ranijih tekstova na čakavici, kajkavici i staroštokavskoj ikavici. Tomu protivni fonetski vukopis balkansko-urodjeničkog tipa u hrvatskoj javnosti je bio nepoznat sve do sredine 19. st., tj. do jugoslavenskog bečkog dogovora s Vukom Stefanovićom Karadžićem, ali se sve do kraja 19. st. uglavnom još rjedje rabi i tek nakon magjaronske diktature Khuena Hedervarya od 1892, taj novi balkanski vukopis postupno prodire u školstvo i širju javnost. Kao službeni javni pravopis tj. dio kolonialnog srpsko-hrvatskog novogovora, nametnut nam je u porobljenoj domovini Hrvatskoj vojnopolicijskom silom tek pod Jugoslavijom od 1919-1939, ter ponovno od 1946-1990.

Domaći noviji korjenopisci

U hrvatskoj prekomorskoj diaspori (izseljeničtvu) se izvorni starohrvatski korjenopis rabi manjeviše stalno sve do danas, osobito u Australiji, Kanadi i Švicarskoj, dok je u domovini pod jugoslavenskom okupacijom bio manjeviše potisnut, ter povremeno zabranjen i kažnjavan. Izmedju 2 rata u prvoj Jugoslaviji još dosta pišu javnim korjenopisom npr. Slavko Kolar, Petar Guberina, Ksaver Šandor Gjalski (do smrti), pa braća Radići i Hrvatska seljačka stranka, većina izdanja 'Seljačke sloge', itd. Potom uoči i tiekom 2. svj. rata korjenopis opet postaje pretežiti javni pravopis u Hrvatskoj od 1939.- 1945, nakon čega je u komunističkoj Jugoslaviji hrvatski korjenopis opet ukinut, zabranjen i često kažnjavan, jer nam je od 1946.-1970. u domovini prisilno partijski bio nametnut balkanski fonetski vukopis i kolonialni srbohrvatski novogovor tipa hibridni pidgin.

Čak i tiekom druge komunističke Jugoslavije, a osobito nakon 1971, poneki noviji jezikoslovci i hrvatski književnici (danas već pokojni) ipak bar povremeno još pišu manjeviše korienski ili bar polukorjenski, npr. Kruno Krstić, Franjo Cipra, prof. Mitjel Yošamya, dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, ...itd. Sve do danas, kod nas u Hrvatskoj pišu manjeviše korienski ili bar polukorienski kao poznati javni djelatnici, književnici i jezikoslovci, npr. prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Zagrebačka filoložka škola

Jezikoslovno oblikovanje klasičnoga hrvatskog jezika za književnu i službeno-javnu uporabu u 19. stoljeću najjače je normirala Zagrebačka filoložka škola, po čijim se književnim normama u Hrvatskoj pisalo do god. 1918., pa ponovo od 1939.- 1945. i manje dielom nedavno od 1991.- 2010. Začetnik joj je gramatičar Vjekoslav Babukić i zatim Antun Mažuranić. Ponajviše se razvijala kad ju je zatim predvodio gramatičar i književnik Adolfo Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su razvijala i branila dotadanji način tradicijskog pisanja klasičnoga izvornohrvatskog jezika. Tkalčević se posebno zalagao za stariji dialektni nastavak -ah u genitivu množine, predlažući neka se takav oblik i govori. Stoga su protuhrvatski vukovci njega i sljedbenike podrugljivo nazivali "ahavcima".

U njihovom je radu takodjer značajan i leksički purizam tj. težnja za jezičnom čistoćom hrvatskog rječnika. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tudjica hrvatskim riečima. Šulek je nastojao stvoriti hrvatsko znanstveno nazivlje, pa je zbog otpora spram germanizacie i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjestno nastojao unositi domaće rieči. Ako ih nije bilo, stvarao je nove većinom kao prievodne kalkove, ili ih je preuzimao iz inih slavenskih jezika, najviše iz češkoga i ruskog, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su tj. Tkalčević svojim člancima i gramatikama kao i Šulek svojim rječnicima, najviše zaslužni što su njihovi suvremenici u 19. st. dobili razradjeni domaći jezik sposoban za svakodnevnu praktičnu uporabu u školama, upravi, književnosti i znanosti. Preko toga su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje Hrvata sve do danas.

A.V. Tkalčević je "otac korjenopisa" jer je prvi gramatički normirao i kodificirao hrvatsko koriensko pisanje kao klasični oblik hrvatskog jezika. Takodjer je i noviji hrvatski jezik nezamisliv bez Šulekovih novotvorbi npr. pojam, olovka, kišobran, vodovod, nogostup, kisik, vodik, ugljik, veleizdaja, računovodja ... itd. Po njihovoj su normi pisal9i i najveći pisci klasične hrvatske književnosti kao August Šenoa, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjenceslav Novak i jedan od posljednjih značajnih predvukovskih klasika zagrebačke škole Ksaver Šandor Gjalski. Njihova su izvornohrvatska djela potom u Jugoslaviji vukovci neovlašteno preveli tj. krivotvorili na balkanski vukopis i posmrtno su im lažno pretiskana fonetskim srbohrvatskim vukopisom.

Nakon toga je u Jugoslaviji kroz više desetljeća u 20. st. jezik Zagrebačke škole dielom potisnut iz javnosti, iako su njime još i dalje uglavnom pisali npr. braća Radić, Slavko Kolar, Mitjel Yošamya, Seljačka Sloga i dr. Jezik Zagrebačke škole je obnovljen i postao je službenom javnom normom od 1939.- 1945. u Banovini Hrvatskoj i osobito u ratnoj NDHrvatskoj. Nakon toga je u Titinom jugokomunizmu opet zabranjen od 1946.-1970, pa dijelom ukratko obnovljen 1971. i opet zabranjen do 1990. Odnedavna nakon propale Jugoslavije ovu normu Zagrebačke škole u Hrvatskoj opet strukovno zastupaju i javno razradjuju jezikoslovci Bulcsú László, Zorislav Šojat i Marijan Krmpotić, a u praksi to manjeviše primjenjuju noviji književnici kao Mato Marčinko, Marijan Horvat Mileković, Branko Petener, Dragan Hazler i ini.

Riečka jezikoslovna škola

Logičan posljedak i naknadni izhod takove ultrakorienske glagoljske čakavice je u 19. stoljeću bila Riečka filoložka škola, koja je od svih onodobnih najdosljednije zastupala strogo koriensko-etimoložko pisanje uglavnom bez Vukovog fonetiziranja. Njezin glavni predvodnik je bio akademik prof. Fran Kurelac (1811.- 1874.), a ini su važniji pristalice bili uglavnom njegovi učenici kao dr. Ivan Dežman (1841.- 1873.), pravaš prof. Fran Pilepić (1838.- 1890.), pa mladji Bude Budisavljević (1843.- 1919.) i dr. Glede pisanja su se zalagali za vrlo dosljedan morfološko-tvorbeni (etimologijski) pravopis.

Značajno im je nastojanje za uvedbom tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine i starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik. Ova je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je Fran Kurelac koji se zalaže za arhaičan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije čakavsko najrečje, koje on smatra ranom jezgrom hrvatskog jezika. Smatrali su kako glavnu osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Ova arhaična Riečka škola do danas najviše odgovara arhajskoj domaćoj čakavici Kvarnerskih otočana i diela Istre.

Riečka filoložka škola se zalagala za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i kod glagola (ter me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za arhaične konstrukcije kao poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, pa za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile zastarjele, (čest - sreća, dugotrp - strpljiv, lotrija - besposlica, nauzprek - protivan, saharana - spasenje, zaobstun - uzalud itd.). Taksativno se zalažu za:

  • Gen. mn. na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), 1. l. pz. na –u (ja ispletu),
  • za dvojinu i kod imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), koja je nalik slovenskom do dandanas očuvana u čakavskoj Istri, Vinodolu, Cresu i najarhaičnija na Krku (nalik lužičkom dualu).
  • za stari čakavski kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi.
  • za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit),
  • za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola.
  • za posve arhaične konstrukcije kao što su čakavski poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe),
  • za dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim) te
  • za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile dielom zastarile, kojima je on sam mijenjao dotadanja značenja ili koje je posuđivao iz inih slavenskih jezika: čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, zaobstun – uzalud itd.), kao i za arhaične oblike: čto, vsaki, udilje – odmah (to nije arhaizam: otočni čakavci i danas !). Vidi još pobliže: Korienska neVukova čakavica.

Korienske hrvatske slovnice

  • F. Cipra, B. Klaić: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovice, I. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944.
  • Umberto Urbani: Grammatica della lingua croata, F. Zigiotti, 149 str. 1945.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (rukopis završen 1948.), pretisak: Zagreb 1992.

Ina slična literatura

  • V. Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraćena izdanja)
  • I. Esih: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika. Zagreb 1941.
  • Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje, Zagreb 1942.
  • Franjo Cipra i A.B. Klaić 1944: Hrvatski pravopis. Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 451 str. (2. pretisak: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1992, 466 str.).
  • P. Guberina & K. Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Zagreb 1940 (pretisak: Mainz 1977).
  • M. Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa 2001.
  • M. Samardžija: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, 150 str. Zagreb 1993.
  • I. Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb 2001.
  • M. Horvat-Mileković: Korieni. ITG, 359 str., Zagreb 2006.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Korienske_filološke_škole&oldid=45104"