Karantanski Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Karantanski Hrvati (srednjovjeki rani prakajkavci Koruške, plemena Korušaki iz Kur-Khoruša): Karantanija (Carantania) je bila rana srednjovjeka kneževina nastala od 7. stoljeća, kao nastarija potvrdjena država pretežno nastanjena jugozapadnim Slavenima, a vjerojatno su ju vodili Iranohrvati plemena Korušaki, doseljeni iz zapadnoiranskoga gorja Kur-Khoruša. U južnoj Koruškoj je u 7. st. već bila poznata poluautomna „marca Vinedorum“ (slavenska pokrajina) s vlastitim knezom na čelu, koji se ustoličavao na Gosposvetskom polju. Godine 623. je ušla u plemenski savez vodstvom čelnika Sama. Po propasti Samovog plemenskog saveza 658. godine, ova pokrajina Karantanija sa središtem u Krnskom gradu sjeverno od današnjeg Celovca, koja je potom stotinjak godina bila samostalnom kneževinom.

Kada su Karantanci oko 743. godine zamolili Bavarce za pomoć u obrani od Avara, morali su priznati i njihovu vrhovnu vlast, pa je odonda Karantanija vazalna kneževina u okviru Franačkog carstva pod dinastiom Karolinga. Uz priznanje vazalstva u zamjenu za pomoć i sigurnost su ovi Karantanci morali Bavarcima još dati kao talce Gorazda, sina kneza Boruta i knezovog nećaka Hotimira, koje su Bavarci pokrstili. Godine 751. u doba vladavine kneza Hotimira, počinje i pokrštavanje Karantanaca, koje nije išlo glatko i došlo je do 3 neuspjela ustanka. Porazom bavarskog kneza Tasila III. godine, Karantanija zajedno s Bavarskom ulazi u Franačko carstvo Karla Velikog. Kada je knez donjopanonskih Slovena Ljudevit Posavski 819. godine podigao ustanak zbog nasilja franačkog markgrofa Kadolaha, njemu su se pridružili i Karantanci. Nakon gušenja tog ustanka 828. godine, Franci reorganizuju upravu u Karantaniji i tada domaće knezove zamenjuju franački grofovi. Ipak su se tragovi ranije karantanske samouprave očuvali sve do 1414. godine u posebnom obredu ustoličenja koruških vojvoda, koji je vršen na slavenskom jeziku.

Summary

Carantanian Croats (early Croatian tribe Korushaki immigrating from West-Iranian Mt Korusha): Carantania, also known as Carentania (Slovene: Karantanija, German: Karantanien, in Old Slavic *Korǫtanъ) was a Slavic principality that emerged in the second half of the 7th century, in the territory of present-day southern Austria and north-eastern Slovenia. It was the predecessor of the March of Carinthia, created within the Carolingian Empire in 889. Carantania's capital was most likely Karnburg (Slovene: Krnski grad) in the Zollfeld Field (Gosposvetsko polje), north of modern-day town of Klagenfurt (Celovec). The principality was centered in the area of modern Carinthia, and included territories of modern Styria, most of today's East Tyrol and of the Puster Valley, the Lungau and Ennspongau regions of Salzburg, and parts of southern Upper Austria and Lower Austria. It most probably also included the territory of the modern Slovenian province of Carinthia.

The few existing historical sources distinguish between two separate Slavic principalities in the Eastern Alpine area: Carantania and Carniola. The latter, which appears in historical records dating from the late 8th century, was situated in the central part of modern Slovenia. It was (at least by name) the predecessor of the later Duchy of Carniola. The borders of the later Carantania state, which was under the feudal overlordship of the Carolingians, and its successor, the March of Carinthia, 826-976), as well as of the later Duchy of Carinthia (from 976), extended beyond historical Carantania. Slavic settlement of the Eastern Alps region was a historic process that took place between the 6th and 9th century AD, having culminated in the final quarter of the 6th century. During this period, the Eastern Alps, comprising the area of modern Slovenia and large parts of modern Austria (Carinthia, Styria, East Tyrol, Lower Austria and parts of Upper Austria) were settled by Slavic tribes. This settlement meant the beginning of the ethnogenesis of the Slovene people.

Izkon koruških Hrvata

Karantanski rani Hrvati koji su se početkom srednjeg vijeka medju prvim Hrvatima doselili u jugoiztočne Alpe, pripadaju ranohrvatskoj skupini predslavenskih Iranohrvata i to najvjerojatnije našem praplemenu Korušaki: Ovi su već u pradavnim klinopisima iz rane Mezopotamie bili višeput zapisani oko gorja Kur-Khoruša (= sadanji Gjebel Bašicha) u Kurdistanu blizu tromedje zapadnog Irana, sjevernog Iraka i jugoiztočne Turske.

Od ovih je kasnije nastalo naše hrvatsko ime Koruška i slovensko Koroška za to područje, kojim su u srednjem vieku zavladali iranohrvatski Korušaki doseljeni iz ranoga kurdo-iranskog gorja Kur-Khoruša. Naprotiv je europsko ime Carantania romanskog podrietla, nastalo od antičkoga područnog plemena Carni u doba vlasti Rimskog Carstva nad ovim ozemljem.

Rano srednjovjeko središte iranohrvatskih Korušaka je bilo oko Gospe Svete (njem. MariaSaal), koja je u poviestnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouuati" = “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”. Staro hrvatsko vojno plemstvo, tzv. kosezi ili kasazi (njem. Edlingen) koji su medju sobom birali karantanskog autonomnog kneza, imali su brojna svoja naselja diljem Koruške i Štajerske s jasnim i znakovitim nazivima hrvatskog podrietla: Krowat, Krabaten, Krabatenberg, Krabersdorf, Krautkogel, Kraubat, Chrawate, Chrabertsort, Krawbaten, Kraubart i slična.

Srednjovjeka Karantania

Karantania je prva zajednička država jugozapadnih Slavena, nastala u do sredine 7. stoljeća na ozemlju nekadanjeg Koruškog vojvodstva, a današnje savezne pokrajine Koruške u Austriji (njem. Kärnten). Država kralja Sama tj. njegov plemenski savez nastaje oko god. 623., a navodi se na ozemlju Slovačke, Moravske i Donje Austrije (Niederösterreich). Pripadni Slaveni se uz pomoć trgovca oružjem Sama oslobadjaju prevlasti Avara i Karantaniom (marca Vinedorum) sjeverno od Karavanki zavladao je Valuk (Wallux dux Winedorum). Karantania je autonomna sve do Samove smrti, što se dogodilo 658. ili 665., pa su Avari opet zavladali dijelom ovih krajeva, a Samov plemenski savez se raspada.

Doselidba karantanskih Slavena je bila od god 611. kad oni prolaze bavarskim ozemljem blizu izvora Drave i razaraju cijelo područje. Samovom smrću ona ipak ne nestaje i 745. postaje autonomnim dijelom Franačkog carstva pod vodstvom Karla Velikog, koji je uz pomoć Karantanaca od 790.- 805. uništio Avare. Godine 843. Karantania pada pod vlast Ludviga Njemačkog (Ludwig der Deutsche), pa se gubitkom samostalnosti od 745. uklapa u povijest Franaka. Ime Karantania je dosad očuvano u suvremenim nazivima Koroška i Kärnten, a slavenski potomci tj. narod koji danas tamo živi se većinom sada smatraju Slovencima. Slovenci i Slovaci koji imaju zajedničke korijene, jedini su narodi koji su očuvali zajedničko slavensko ime, a slavensko područno ime je još očuvano i na istočnom hrvatskom ozemlju kao Slavonija.

Karantanski prakajkavci

Po očuvanim oskudnim dokumentima su Karantanski Hrvati nakon pokrštavanja bar od 10. st. takodjer bili pismeni. Ovo potvrdjuju Brižinski listići kao najraniji srednjovjeki rukopisi slični kajkavici i ekavskoj čakavici. Brižinski listići (Freising manuscript) su najstariji očuvani dokumenti pisani latinicom na nekomu od slavenskih jezika. Jugoslavisti ih često ističu kao primjer panonsko-slovenske redakcije staroslavenskog jezika. Nastali su izmedju 972. i 1039. godine, najverojatnije u dolini reke Molna, danas na ozemlju Koruške u Austriji. Svoj naziv su dobili po okružju Freising, jer su ih bavarski bibliotekari pronašli u zbirki pergamenata koja je 1803. stigla iz Freisinga. Freising je na neke slavenske jezike (slovenski, bugarski, ruski...) prepisan kao Brižinj, pa se ovi dokumenti na slavenskim jezicima nazivaju i Brižinski spomenici.

Pri upisu tih tekstova je uporabljen tip latinice koja su upotrebljavala iz doba nakon vladavine Karla Velikog, pa se to zato naziva karolinška minuscula. Premda jugoslavisti većinom tvrde kako je to staroslavenski u prvoj slovenskoj inačici, ovo važi samo za rukopise br. II. i III. koji su doista različiti od srednjovjekih starohrvatskih na glagoljici. Naprotiv je prvi rukopis Freising - 1. jezično ipak malo drukčiji, jer napadno podsjeća na hrvatsku ekavsku čakavicu arhaičnog tipa, kao u srednjovjekomu Istarskom razvodu i čak kao živa današnja u istočnoj Istri i na sjevernom Cresu. Stoga se tu vjerojatno radi o srednjovjekom govoru karantanskih Hrvata.

Za razliku od toga prvog rukopisa, ina dva su duža i nešto drugačiji na razini dialekta, pa se doista mogu opravdano smatrati prijelaznima izmedju staroslavenskoga spram kasnijega slovenskog jezika i ujedno takodjer spram naše sjevernohrvatske kajkavice. Stoga je prvi rukopis najvjerojatnije pisao drugi (ranočakavski) pisac, negoli ostala dva donja koja su možda i od zajedničkog (prakajkavskog) pisara, jer su oba jezično dosta slična. Zato tu niže dajemo svima na uvid službeni prijepis toga za Hrvate najvažnijeg rukopisa br. 1, po vjerodostojnom izvorniku: Frederik Kortlandt, Freising manuscripts.

  • 1101 GLAGOLITE PONAZ REDKA ZLOUEZA.
  • 1102 Bose gozpodi miloztiuv'i. otze bose. tebe izpovuede.
  • 1103 vuez moi greh. I'zuetemu creztu. I'zuetei marii. I'zue
  • 1104 temu michaelu. Iuuizem crilatcem bosiem. I zuetemu pe
  • 1105 tru. Iu'zem zelom bosiem. Iu'zem musenicom bosiem.
  • 1106 Iu'zem vuernicom bosiem. Iu'zem. devua'm praudnim. Iu'z*e
  • 1107 praudnim. Itebe bosirabe. choku'. biti. izpovueden. uzeh. moih
  • 1108 greh. I'vueruiu'. dami. ie. nazem zuete. beusi. iti se. na on'
  • 1109 zuet. pakise uztati. nazod\ni den. I'meti mi ie.'sivuot'
  • 1110 pozem. I'me ti mi ie. otpuztic moih grechou. Bose
  • 1111 miloztiuvi. primi moiv. izpovued. moih grechou. Ese
  • 1112 iezem ztuoril zla. pot den pongese bih nazi zvuet.
  • 1113 v'uuraken. ibih crisken. Ese pomngu. ili ne pomngu. Ili
  • 1114 vu'olu. ili ne vu'olu. Ili vu'ede. ili ne vu'ede. Ili u'ne praud
  • 1115 nei rote. ili u'lsi. Ili tatbe. ili zavuizti. ili v' uzmazi.
  • 1116 Ili vzinistue. ili ese mizetomu. chotelo. emuse mibi. ne doz
  • 1117 talo. choteti. Ili vpoglagolani. ili zpe'. ili nezp'e.' Ili ese
  • 1118 iezem. ne zpazal. nedela. ni zu'eta vue'cera. ni mega
  • 1119 pozta. I'. inoga. mnogoga. ese protiubogu. i'protiu me
  • 1120 mu creztu. Ti' edin bose. vu'ez. caco mi iega potre
  • 1121 ba vu'elica. Bose gozpodi miloztivi'. tebe ze mil
  • 1122 tuoriv'. od. zih postenih greh. I'. odineh mnozeh.
  • 1123 I. vu'ensih. i' minsih. Ese iezem ztvoril. teh ze.'tebe
  • 1124 miltuoriv'. I'. zuetei marii. I'. v'zem zvetim'.*
  • 1201 Idabim nazem zuete. tacoga grecha pocazen v'zel.
  • 1202 a'cose ti mi zadenes. iacose tua' milozt. itebe liubo.
  • 1203 Bose ti pride zenebeze. v'se zeda vmoku. za vui'z
  • 1204 na'rod. Dabini zlodeiu ote'l. otmime vzem zlo
  • 1205 deiem. Miloztivui bose. tebe poronso me telo. I'.
  • 1206 mo' dusu'. I. moia zlovueza. I'me delo. I'mo' vuoliu.
  • 1207 I'. mo vueru. i'moi sivuo't. Idabim uzlissal. nazodni
  • 1208 den tuo' milozt vueliu. ztemi iese v'zovues tvo'i
  • 1209 mi vzti. Pridete otza mega izvuolieni. pri
  • 1210 mete vu'ecsne vu'ezelie. i' vu'ecsni sivuo't Esev
  • 1211 iezt. ugotoulieno. iz uueka v' uuek. amen.

Literatura

  • Ljudmil Hauptman: "Karantanska Hrvatska" Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925.
  • Bogo Grafenauer: "Hrvati u Karantaniji". Historijski zbornik 1958.- 1959.
  • Bogo Grafenauer: "Naselitev Slovanov v Vzhodnih Alpah in vprašanje kontinuitete" [Slavic settlement of the Eastern Alps and the issue of continuity], Arheološki vestnik 21-22 (1970–71), p. 17-32;
  • Mitja Guštin, ed.: "Zgodnji Slovani: zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp. = Die frühen Slawen: frühmittelalterliche Keramik am Rand der Ostalpen". Ljubljana, 2002.
  • Hans-Dietrich Kahl: "Der Staat der Karantanen: Fakten, Thesen und Fragen zu einer frühen slawischen Machtbildung im Ostalpenraum". Ljubljana, 2002.
  • Aleš Žužek: "Naselitev Slovanov v vzhodnoalpski prostor" [Slavic settlement of the Eastern Alps area], Zgodovinski časopis = Historical Review 61 (2007), p. 261-287.
  • Hans-Dietrich Kahl, Der Staat der Karantanen: Fakten, Thesen und Fragen zu einer frühen slawischen Machtbildung im Ostalpenraum, Ljubljana, 2002.
  • Peter Štih: »Karantanci - zgodnjesrednjeveško ljudstvo med Vzhodom in Zahodom«, Zgodovinski časopis 61 (2007), s. 47-58.
  • Janko Jež, Monumenta Frisingensia: la prima presentazione in Italia dei Monumenti letterari sloveni di Frisinga del X-XI secolo ...: con traduzione dei testi, cenni di storia del popolo sloveno e dati sugli Sloveni in Italia – Trieste: Mladika; Firenze: Vallecchi Editore, 1994 - ISBN 88-8252-024-2

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted, enlarged and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo (and partly from Slovenian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Karantanski_Hrvati&oldid=44961"