Miro Barešić

Miro Barešić
Miro Barešić za vrijeme boravka u iseljeništvu
Opći podatci
Rodno ime	Miroslav Barešić
Rođenje	10. rujna 1950. Šibenik, NR Hrvatska, FNRJ
Smrt	31. srpnja 1991. Miranje Donje, Republika Hrvatska
Nadimak	„Toni Šarić”, „Tony Favik”, „Božidar Smotalić”, „Marko Marić”
Suprug(a)	Slavica Dalić
Djeca	Andrea Jelena, Ivan Viktor, Vera Viktorija
Narodnost	Hrvat
Vjeroispovijed	Katoličanstvo
Organizacija	Hrvatski narodni odpor
Vojno službeništvo
Čin	Satnik (Capitán) Bojnik (posmrtno) Pukovnik (posmrtno)
Ratovi	Domovinski rat
Odanost	Paragvaj Republika Hrvatska
Vojska	Paragvajske oružane snage Zbor narodne garde
Jedinice	Posebna diverzantska jedinica pod izravnim zapovjedništvom MORH-a 1. hrvatski gardijski zdrug (posmrtno)

Miroslav (Miro) Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. - Miranje Donje, 31. srpnja 1991.) je bio hrvatski politički aktivist, disident, revolucionar i vojni časnik.

Životopis

Miro Barešić je rođen 1950. godine u Šibeniku kao najmlađe od petoro djece u obitelji Jure Barešića i Vjere rođ. Stojanov. Imao je sestru Milku, te braću Matu, Joška i Ivicu. Bio je u braku sa Slavicom Dalić, s kojom je imao kćeri Andreu Jelenu i Veru Viktoriju, i sina Ivana Viktora.

Nakon uspostave talijanske vlasti i s dolaskom Talijanske kraljevske vojske u Drage 1941. godine, njegov otac je bio prisilno mobiliziran u vojsku, ali je tri mjeseca kasnije uspio pobjeći i pridružiti se partizanima, zbog čega je talijanska vojska zapalila obiteljsku kuću u Dragama i internirala majku, sestru i brata Matu u talijanski sabirni logor Molat. Brat Mate je preminuo od posljedica gladi ili trbušnog tifusa, a majka i sestra su se nalazile u logoru do kapitulacije Kraljevine Italije 1943. godine, nakon čega su se vratile u Drage. Po dolasku oca iz partizana, obitelj se preselila u Šibenik.

Njegova četiri ujaka su bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, smaknuti od partizana poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Rani život

Premda je u djetinjstvu zbog očevog statusa uživao povlastice, Barešić je kao maloljetnik promijenio politička stajališta osjetivši problematičan odnos jugoslavenskih komunističkih struktura prema hrvatskom narodu. Iz političkih razloga je, zajedno s dvojicom prijatelja, odlučio 1965. godine napustiti Jugoslaviju skriven u čamcu za spašavanje. Međutim, posada broda ih je otkrila i četiri mjeseca ih je zadržala pod nadzorom sve do povratka drugim brodom u Pulu, gdje su bili privedeni i od kuda su bili prebačeni najprije u Rijeku, zatim u Zadar i Šibenik. Barešić je preko očevih veza izbjegao zatvorsku kaznu, dok su njegovi suputnici bili osuđeni na višemjesečnu zatvorsku kaznu.

Radio je kao konobar u očevom restoranu do 1968. godine, kada ga je šibenski sud zbog sukoba sa sinom partizanskog narodnog heroja Drage Živkovića osudio na šestomjesečnu zatvorsku kaznu koju je služio na Golom otoku ^↓1.

Djelovanje u inozemstvu

Anđelko Brajković i Miro Barešić tijekom privođenja iz veleposlanstva nedugo nakon pucnjave u Stockholmu 1971. godine

Po izlasku iz zatvora, 1969. godine je otišao u Švedsku, gdje se povezao s pripadnicima hrvatskog političkog iseljeništva i članovima Hrvatskog narodnog odpora.

U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovom, 7. travnja 1971. godine je izveo akciju zarobljavanja veleposlanika Vladimira Rolovića u jugoslavenskom veleposlanstvu u Stockholmu, s ciljem iznudbe puštanja hrvatskih političkih zatvorenika, ali je u samoobrani upucao Rolovića, preminuloga 8 dana kasnije od posljedice ranjavanja, i nakon toga se predao švedskom redarstvu. Prilikom privođenja s mjesta događaja, Barešić je pred okupljenim mnoštvom poljubio Brajkovića u obraz i zajedno s njim počeo pjevati i uzvikivati „Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”, „Živila Nezavisna Hrvatska” i „Živio Ante Pavelić”.

Okružni sud u Stockholmu je 10. rujna 1971. osudio Barešića na doživotnu zatvorsku kaznu, Antu Stojanova na 4 godine, te Marinka Lemu i Stanislava Milićevića na 2 godine zatvora. Tijekom služenja zatvorske kazne, UDBA-ini suradnici su u zatvoru pokušali izvesti atentat na Miru Barešića.

Godinu kasnije, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih političkih aktivista je otela putnički zrakoplov na letu Göteborg - Stockholm, tražeći oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon ispunjenja zahtjeva i napuštanja otetog zrakoplova, otmičari su u Španjolskoj bili osuđeni na 12 godina zatvora, no bili su na kraju pomilovani. Barešić je nastavio služiti zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci, nakon čega nije bio izručen Švedskoj, nego je po dogovoru španjolskih i paragvajskih vlasti, iz sigurnosnih razloga, prebačen u Paragvaj.

U Paragavaju je promijenio identitet i djelovao pod pseudonimom „Toni Šarić”. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala, u znak zahvalnosti je bio primljen na vojnu akademiju „Mariscal Francisco Solano López” u Capiati. Služio je u Paragvajskim oružanim snagama, gdje je dobio čin satnika. Bio je karatist, tjelobranitelj i šef sigurnosti paragvajskog veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je 1978. godine pobijedio Antu Nobila na svjetskom taekwondo prvenstvu u Oklahoma Cityju, zatražio je isticanje hrvatskog barjaka uz paragvajski i izvedbu hrvatske himne tijekom proglašenja pobjednika.

Kada je njegov pravi identitet bio otkriven, američke vlasti su zatražile Barešićevo izručenje, no taj zahtjev je odlučno odbio tadašnji paragvajski predsjednik Alfredo Stroessner, vjerujući kako se radi o podvali namještenoj radi izručenja jugoslavenskim vlastima. Nekoliko mjeseci nakon toga, Barešića su prijevarom oteli naoružani američki maršali i, zajedno s također zarobljenim suborcem Ivanom Vuičevićem, odveden je u New York, gdje je boravio u zatvorskoj izolaciji i bio podvrgnut mučenju. Četiri mjeseca kasnije, 16. svibnja 1980. godine, američke vlasti su ga izručile Švedskoj, gdje je služio zatvorsku kaznu u zatvoru Kumla u podzemnoj samici. Zbog zlostavljanja i teških uvjeta u zatvoru, štrajkao je glađu 50-ak dana sve dok ga švedske vlasti nisu odlučile prebaciti u zatvor poluotvorene vrste. Zatvorska kazna mu je 1985. godine smanjena s doživotne kazne na 18 godina, a 7. rujna iste godine se vjenčao sa Slavicom Dalić. Švedske vlasti su ga 1987. godine oslobodile iz zatvora, ali su njega i njegovu obitelj iz sigurnosnih razloga, zbog bojazni od napada UDBA-inih agenata, odlučile deportirati vojnim transportnim zrakoplovom u Paragvaj 10. prosinca 1987. godine.

U Paragvaju je osnovao svoj borilački klub i otvorio automehaničarsku radionu.

Povratak u domovinu i smrt

Barešić se vratio 12. srpnja 1991. godine u Hrvatsku pod pseudonimom „Božidar Smotalić”, kojega je po dolasku promijenio u „Marko Marić”.

Susreo se s ostalim hrvatskim iseljenicima i pridružio Zboru narodne garde, u kojemu je kao vojni zapovjednik planirao vojne akcije. Međutim, tri tjedna nakon povratka u domovinu, poginuo je pod sumnjivim okolnostima 31. srpnja 1991. u Miranjima Donjim tijekom jedne vojne akcije. Njegovo tijelo je pronađeno na mjestu događaja pet dana kasnije i prebačeno u zadarsku bolnicu na obdukciju, gdje je utvrđeno kako je upucan u leđa iz neposredne blizine. Barešić je najprije bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom „Ante Katić”, a zatim su 26. lipnja 1992. godine njegovi posmrtni ostatci premješteni u grob u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Službeni izvori navode kako je Barešić poginuo tijekom oružanog sukoba sa srpskom postrojbom, no iskazi niza svjedoka i osoba bliskih Miri Barešiću te niz činjenica vezanih za identifikaciju, obdukciju i pokop mrtvog tijela Mira Barešića upućuju na utemeljenost sumnje kako se radi o politički motiviranom umorstvu počinjenoga po nalogu bivših pripadnika UDBA-e u strukturama vlasti Republike Hrvatske.

Posmrtno je promaknut u čin bojnika, a kasnije u čin pukovnika.

Baština i posvete

Manifestacije

• Memorijalni noćni malonogometni turnir „Hrvatski vitez Miro Barešić”, Pakoštane

Književna djela

Do danas je objavljeno nekoliko knjiga na temu života, djelovanja i sumnjivih okolnosti smrti Mire Barešića:

• Miro Barešić: borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini, nejasnoće oko pogibije (Vjekoslav Lasić, 2009.)
• Let za Hrvatsku (Mirjana Jurić, 2012.)
• Miro Barešić: Sve za Hrvatsku (Bože Vukušić, 2013.)
• Hrvatski vojnik Miro Barešić: Nije poginuo u okršaju sa Srbima već je likvidiran u smišljenoj zavjeri (Mario Barišić i Stipe Jukić, 2014.)
• Metak u leđa za Mira Barešića (Darko Petričić, Ivica Bačić i Ante Belak, 2014.)

Umjetnička djela

• Dokumentarni film Miro Barešić - Život za Hrvatsku Obrada Kosovca
• Dokumentarni film Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića Nikole Majstorovića

Spomenici i spomen-ploče

• Drage - kip, Trg Mira Barešića
• Miranje Donje - spomen-križ

Eponimi

• Trgovi - Drage
• Ulice - Seget Vranjica, Split

Odličja i priznanja

• Red kneza Domagoja s ogrlicom (posmrtno, 26. svibnja 1995.)
• Red Nikole Šubića Zrinskog (posmrtno, 18. lipnja 1997.)
• Red hrvatskog trolista (posmrtno, 10. studenog 1997.)
• Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (posmrtno)
• Spomenica domovinske zahvalnosti (posmrtno)
• Spomenica Domovinskog rata (posmrtno)
• Priznanje „Junak hrvatskog Domovinskog rata” (posmrtno, 10. rujna 2020.)

Literatura

• Hrvatski list, Hrvatski list, br. 7-8, Lund 1980.
• Josip Jurčević: Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti, Dokumentacijsko informacijsko središte - Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb 2013., str. 252 - 257

Bilješka

^↑1  Neki izvori kao razlog osude na zatvorsku kaznu navode Barešićevo odbijanje služenja vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Vanjske sveze

• HAZUD: „NAJSTROŽE ČUVANI DOKUMENTI IZAŠLI NA SVJETLO DANA: Tko je ubio Miru Barešića?”
• Hrvatski tjednik: Ivica Marijačić: „Barešić jest bio borac za Hrvatsku”
• Kamenjar.com:
  • Dinko Dedić: „Miro Barešić — Neukrotivi buntovnik i borac protiv nepravde”
  • Mladen Pavković: Ivan Viktor Barešić – „Saznao sam kako je ubijen moj otac, ali nisam u mogućnosti iznijeti istinu na vidjelo”
• Komunistickizlocini.net: „Miru Barešića 1991. likvidirali hrvatski udbaši koji su zapovijedali i izvršavali ubojstva hrvatskih emigranata u doba Jugoslavije”
• Narod.hr: „Kći Mire Barešića: Milanović je uvrijedio sve branitelje kad je mog oca nazvao teroristom”
• Otporaš: Krešo Mišetić: Razgovor s Mirom Barešićem za „Hrvatski list” veljača 1980.
• Projekt Velebit:
  • Dinko Dedić: „Djeca hrvatske revolucije dižu svoj glas”
  • Dinko Dedić: „S Mirom Barešićem na putu od 500 km, vlakom do Gothenburga”
  • Nikola Šteduk: „Kako sam 1981. uspio spriječiti smrt Mire Barešića”
  • Podcast Velebit: Ivan Viktor Barešić: „Imam dužnost učiniti sve što mogu da žrtva mog oca Mire ne bude uzaludna”

Izvori