Hrvati u Brazilu

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Croátas Brasilẽiros)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Croátas Brasilẽiros (hrv. Brazilski Hrvati, engl. Croatian Brazilians): Po brojnosti doseljenih Hrvata je Brazil treća država Južne Amerike sa 128.000 Hrvata ili poluhrvatskih potomaka, nakon Čilea (oko 750.000 naših) i Argentine (oko 500.000). Razmjerno najviše Hrvata u Brazilu žive uz najveći São Paulo preko 45.000, pa u Rio de Janeiru oko 30.000 i manje u inim brazilskim naseljima. Većina tih brazilskih Hrvata su iskonom čakavci iz Dalmacije, a najviše s Korčule i susjednih otoka.

Abstract

Croatian Brazilians (Portuguese: Croatas Brasilẽiros) are the Brazilian persons of full, partial, or predominantly Croat ancestry, or a Croat-born person residing in Brazil. It is estimated that 128,000 Croatians live in Brazil, mostly in São Paulo including about 45,000 Croats. Unlike other Southern American countries in which the number of Croatians has stagnated or dropped after the war, Brazil (and Chile) is one of the few countries where the number of Croatian immigrants is constantly on the rise. The training and work qualifications of Croatian emigrants in the inter-war period remained more or less unchanged from what it had been in the earlier period; most emigrants were unskilled farmers and the number of craftsmen who emigrated increased by only a small amount. However, in the countries of South America which became very important emigration targets in the post-World War I period, the agricultural workers or other labourers were still in demand, and in those destinations the bulk of emigrants took up employment in agriculture (Argentina and Brazil) or in the mines (Chile and Bolivia).

Kratki pregled Brazila

Brazil je najveća i najmnogoljudnija tropska država Južne Amerike, s ukupnom površinom 8.514.877 km² i pučanstvom od 183.888.841 stanovnika. Po veličini površine je Brazil peti u svijetu iza Rusije, Kanade, Kine i SAD. Proteže se na velikom prostranstvu uključivo središte kontinenta i istočno primorje Atlantski Ocean. Graniči na jugu s Urugvajom, Argentinom i Paragvajom, pa na zapadu s Bolivijom i Peruom, a na sjeveru s Kolumbijom, Venezuelom, Guajanom, Surinamom i Francuskom Gvajanom. Najveći dio Brazila pripada slivu rijeke Amazone i prekriven je tropskim kišnim prašumama. Brazil je federacija koja se sastoji od 26 država i Saveznog okruga glavnog grada Brazilije u središtu zemlje. Službeni jezik u Brazilu je portugalski, a stvarni javni jezik (vernakular) kojim Brazilci govore je zapravo američko-portugalski dialekt kojeg jezikoslovci zovu brazilski portugalski. Razlike izmedju govornoga portugalskog u Brazilu i tipičnoga portugalskog u Europi su približno slične razlikama izmedju govornog švicarsko-njemačkog i službenoga njemačkog standarda.

Zemljopis i klima

Brazil je 5. po veličini država na svijetu nakon Rusije, Kanade, Kine i SAD, a leži na istoku Južne Amerike i ujedno je najveća država na tom kontinentu. Veći sjeverni i sjeverozapadni dio Brazila u Amazoniji je niža rječna ravnica dijelom još zarasla tropskim prašumama. Jugoistočne obale i primorje Brazila imaju vlažnu i vruću klimu. Na nutarnjem Brazilskom sredogorju su ljeta svježija, a godišnja količina oborina je manja. Samo na polusušnom primorskom sjeveroistoku je količina oborina oskudna oko 400-500mm. Amazonska nizina (Amazonia) prima najveću količinu kiše. Amazonija ima pretežno ekvatorsku klimu s jednolično raspodijeljenim i obilnim oborinama cijele godine, ukupno oko 1.000mm uz obalu i oko 2.000mm u zapadnijem nutarnjem dijelu. Najjužniji dio Brazilskog gorja ulazi u subtropski pojas, a na krajnjem jugu dijelom zalazi i u toplo-umjereni pojas. Veći dio države ima izražene sezonske promjene u količini kiše, toplini i vlažnosti. Južna zima u Brazilu traje od lipnja do kolovoza s prosječnom temperaturom od 13-18°C. U većem dijelu godine su temperature do 25°C, osim ljeti i do 40C. Sjeveroistočna obala je jednako vrela kao i Rio, ali je ipak manje vlažna i zagušljiva. Zbog takve klime Brazil većinom prekrivaju tropske prašume Amazonije, a na istočnom primorju se pruža Atlantski Ocean.

Glavne rijeke koje protječu kroz Brazil su: Amazona, Tocantins, San Francisco, itd. Kroz Brazil teče jedna od najvećih rijeka na svijetu Amazona (Rio Amazonas), koja ima najveću količinu vode od svih rijeka u svijetu. Dužina toka od izvora do Atlantika je 6.180 km, a plovna je duž 4.100 km. Slijev Amazone ima površinu oko 7 milijuna km² i obuhvaća oko 60% brazilskog ozemlja. Sastav pučanstva u Brazilu je mješavina romanskih bijelih doseljenika - većinom Portugalaca i Španjolaca koji su izvršili kolonizaciju "nove zemlje", pa crnih potomaka bivših robova iz Afrike koje su bijelci dovodili za prisilni rad na plantažama, kao i domaćih indianskih plemena koja su odavna nastavala današnji Brazil dugo prije dolaska bijelih doseljenika. Brazil sadrži velika prirodna bogatstva, npr. u Brazilu se nalazi najveća prašuma Amazonija. Najviše je razvijena poljoprivreda i industrija, a veliki udjel tu imaju strane kompanije iz SAD, Švicarske, Japana, Francuske itd. U zadnje vrijeme je zabilježen velik industrijski napredak, a svake se godine posijeku velika prostranstva amazonske prašume i ove se izkrčene plohe dijelom rabe za poljodjelstvo. Najveći dio novih plantaža je u vlasništvu veleposjednika, a veliki utjecaj u tom imaju i strane kompanije.

Brazilsko gorje

Na jugozapadu Brazila je polusuha visoravan Mato Grosso na 800-1.000m, obrasla subtropskim savanama, a duž jugoistočnog primorja se iznad Atlantika strmo uzdiže više hladnijih planinskih grebena preko 2.000m, od kojih je najviša planina Sierra do Caparao s glavnim vrhom Itatiaia 2.830m koji je visinom drugi u zemlji. Najviši vrhunac Brazila je na sjeverozapadu uz granicu Venezuele oštri Pico da Neblina ('Magleni Kuk', 3.014m) na graničnoj planini Itama, koja je jugozapadni i najviši dio staroga Gvajanskog gorja izvan Anda. Ta planina je blizu ekvatora, pa unatoč visine pri šiljato-piramidnom vrhu većinom nema snijega ni mraza, nego je najčešće u magli i oblacima s preko 4.000 mm/god oborina. Oko tog vrha je Nacionalni park, a pristup je težak zbog zabačenog bespuća okolnih prašuma, pa loše orientacije u stalnoj magli i na grebenu trošnih pješčenjaka koji se lome.

Brazilski otoci

Premda veliki dio zemlje leži uz Atlantski Ocean, brazilske su obale dijelom ravne i razmjerno slabije razvedene s manje otoka. Najveći brazilski otok i drugi u Južnoj Americi nakon Ognjene Zemlje, je plosnata Ilha de Marajó u prostranoj zajedničkoj delti najvećih brazilskih rijeka Amazonas i Tocantins, koji je većinom nizak i močvarno-muljevit tj. dijelom poplavljen u doba plime. Okružen je riječnim rukavcima uz još dvadesetak sličnih manjih močvarnih otoka oko njega, koji su pretežno zarasli poplavnim obalnim mangrovama (pluslane plimne šume). Južnije uz prave čvrste obale na istoku i jugoistoku Brazila leži još tridesetak kamenitih otočića, od kojih je uz južnu obalu Brazila razmjerno najveći i naseljen Santa Catarina s jedinim otočnim gradićem Florianópolis. Takodjer i dalje na jugozapadnoj pučini Atlantika su 3 izolirane grupe vulkanskih otočića koji pripadaju zapadnijem Brazilu: Trinidade, Fernando de Noronha i São Pedro e Paulo. Najveći je brazilski poluotok João Maria na jugu uz granicu Urugvaja, koji se pruža uz Atlantik kao izduženi i niski močvarni jezik pred lukom Porto Allegre uz prostrane lagune Mirim i Patos.

Povijest i pučanstvo

Po antropolozima su područje današnjeg Brazila naselila polunomadska plemena Indianaca oko 10.000 godina prije tzv. "prvog iskrcavanja" portugalskih istraživača dne 22. travnja 1500. godine koje je predvodio Pedro Álvares Cabral. Medjutim, po svemu realno izgleda kako Portugalci jamačno nisu ni bili prvi europski 'otkrivači' Brazila (ni Južne Amerike), nego su to po raznim arheonalazima i zapisima najviše uz rijeku Solimões bili najvjerojatnije prapovjesni Feničani [1] oko ušća Amazone negdje od 8.st. pr.Kr. koji su Brazil tj. Južnu Ameriku zvali "Barr Ilu" ('Božanska zemlja'). Potom su nakon Feničana i prije Portugalaca vjerojatno u srednjem vijeku ponovo kao drugi došli još i čakavski Hrvati s Jadrana (vidi niže). Stoga su portugalski konkvistadori stvarno samo prvi koji su vojno osvojili Brazil, ali tek treći preko Atlantika koji su ga samo ponovo preotkrili,- ali se to prije smatra u Brazilu i Portugalu idejno nepodobnim, pa tamo tzv. 'službena' povijest većinom započinje samo od portugalskog 'otkrića' tj. novovjekog osvajanja Brazila.

Tijekom iduća tri novovjeka stoljeća nakon kasnije portugalske kolonizacije su ozemlje Brazila naseljavali Portugalci i izrabljivali prirodna dobra, a u početku je to bilo većinom drvo pernambuco (Pau-Brasil). Potom su se tu masovno počele stvarati plantaže sladorne trske i kave. Također je tada jedna od važnijih djelatnosti bila rudarstvo i većinom se vadilo zlato. Na početku se kao prisilna radna snaga zlorabilo porobljeno indiansko pučanstvo, a nakon 1550. sve više i afričko roblje, ali je potom ropstvo u Brazilu formalno ukinuto od godine 1888. Prvi glavni grad portugalske kolonije Brazil je bio najprije istočni grad Salvador u današnjoj saveznoj državi Bahía, osnovan 1549. Salvador je ostao glavnim gradom do 1763., odkad je Rio de Janeiro postao novim glavnim gradom. Rio je prenio naslov brazilske prijestolnice na novoosnovani grad Brasilia od godine 1960.

73.6% brazilskog pučanstva je katoličke vjere što čini Brazil zemljom s najvećim brojem katolika na svijetu. Brazil je jedina država u obje Amerike gdje je službeni jezik portugalski i to im daje jasno nacionalno značenje etnokulturnog identiteta spram inih istojezičnih država Južne Amerike (većinom španjolski) kao i Sjeverne Amerike: uglavnom engleski. Domaći indianski jezici se većinom rabe na šumskom sjeveru oko Amazonije, ali je i tamo portugalski dosta zastupljen. Ini europski jezici se većinom rabe na jugu Brazila, a njihovi govornici su najčešće ruralno pučanstvo koje je obično dvojezično. Od tih euro-jezika su najvažniji: venecianska inačica talianskog, pa brazilsko-njemački dialekti kao pomeranski dialekt i Riograndenser Hunsrückisch. U São Paulu se u doseljeničkim četvrtima kao npr. Liberdade često čuje japanski, a u većim gradovima je uz ine zastupljen i čakavsko-hrvatski.

Rani Hrvati u Brazilu

Postoje 3 paralelna i neovisna pokazatelja koji upućuju već na mogući raniji dolazak starohrvatskih pomoraca do brazilskih obala:

  • Postoji sugestivna sličnost staroga indianskog toponima za gradić Croatá na istoku Brazila (pokrajina Ceará) našemu starijem medjunarodnom etnonimu Croata (= Hrvat), gdje su u široj okolici poznati još polupismeni i legendarni pokazatelji u istom smislu.
  • Prvi materialni trag ranih pomorskih Hrvata u današnjem istočnom Brazilu je nalaz na primorju kod Bahije jugoistočno od Croatá i sjeveroistočno od Rija 1970tih godina kamene ploče "In­scrições Ru­pestres" sa srednjovjekim glagoljičnim nadpisom: No tada je kod nas državnim udarom uništeno Hrvatsko proljeće i takav 'subverzivni' nalaz je pravovjerni jugo-ministar Stipe Šuvar partijski odbacio kao nemoguć, pa je posve izbrisan iz naše javnosti. Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe). Zatim je u doba jugo-raspada u susjednom Paragvaju nadjeno čak 61 nama sličnih kamenih nadpisa iz srednjeg vijeka i još par u Argentini pa je sad već manjeviše jasno da su i kod Bahije ozemlje Brazila jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi.
  • Najraniji mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s obalama istočnog Brazila sjevernije od današnjeg Rio de Janeira su vjerojatno bili još ranije, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su sa 7 jedrenjaka (mihyrûne) preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) ovi stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušće Amazone i potom do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia, dok se tada u zaledju spominju staročakavski Zahòje (Amazonija-Brazil), Darmûni-Zahôyne (Amazonske prašume), pa južnije još Kraje-Zahôyne (Urugvaj + jug Brazila) i Rykva-Zahôyna (La Plata) gdje je naš Hrvoje stradao i poginuo. Stoga je moguće kako su baš istočne južnoameričke obale današnjeg Brazila bile prvi dio Južne Amerike koji su posjetili raniji starohrvatski moreplovci: vidi o tom pobliže Rani Hrvati u Americi, Amerohrvatski petroglifi i Croatá (Brazil).

Hrvati u Brazilu danas

Sigurno zapisane novovjeke doselidbe južnih Hrvata iz Dalmacije u Brazil započinju pred dva stoljeća. Danas je nakon Čilea i Argentine, Brazil u Južnoj Americi treće važnije odredište prekomorskih iseljenika iz južne Hrvatske tu nazvanih Croátas Brasilẽiros (Brazilski Hrvati). Tako sad u Brazilu živi 128.000 doseljenih južnih Hrvata uglavnom iz Dalmacije i većina njih tu potječe s Korčule i susjednih otoka. Najviše ih ima na atlantskom jugoistoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000, pa još desetak tisuća uz luku Santos i ostali po inim manjim mjestima uglavnom u južnom Brazilu. Brazilski Hrvati (port. Croátas Brasileiros, eng. Croatian Brazilians) su osobe u Brazilu s punim, većinskim, ili djelomičnim hrvatskim podrijetlom, ili su u Hrvatskoj rođene osobe s boravištem u Brazilu. Spram inih južnih država kao Argentina i najviše Čile, uloga i utjecaj Hrvata u Brazilu su razmjerno sporedni, kako zbog razmjerno manje brojnosti i prosječno lošijih kvalifikacija, tako i zato što su većinom rastepeni i ne tvore veće poluhrvatske zajednice kao u nekim čileanskim gradovima, ili bar manja poluhrvatska predgradja kao u Peruu.

Prva masovna doselidba hrvatskog pučanstva u Brazil je započela oko godine 1830. Većina ovih iseljenika su tada napustili svoje domove zbog lošega gospodarskog stanja. Jedan od glavnih uzroka je bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio vrlo nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinijih talianskih vina uz povoljne uvjete, čime je Austro-Ugarska nastojala pridobiti taliansko vojno savezništvo. Hrvatska vinska proizvodnja je bila teško pogodjena tom odlukom bečkih vlasti, a sporazum je vrijedio dugi niz godina. Potom još pridolaze biljne bolesti filoksera i peronospora koje su zamalo posve dotukle naše domaće vinogradarstvo. Nakon drugog svjetskog rata kroz posredno smišljeno "etničko čišćenje" su stotine tisuća Hrvata napustile svoju domovinu zbog opasnosti od velikosrbske odmazde nakon Bleiburga i 'Križnog puta', te zbog ukidanje demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Takvih je bilo mnogo iz otoka Korčule i Hvara gdje su poratni partizani likvidirali tisuće starosjedilaca bacanjem u kraške jame (fojbe) da bi dosad preoteli njihovu imovinu i promijenili sastav pučanstva tih hrvatskih otoka u8 pripremama za buduću 'Veliku Srbiju' do Jadrana. Ovi iseljenici su bili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija. Tzv. lančana iseljavanja odvela su u američko prekomorje i veće povezane skupine iseljenika, tj. cijele obitelji i obiteljske zadruge, pa i čitava ugrožena sela, itd.

Hrvati u São Paulu

Većina brazilskih Hrvata su iskonom s otoka Korčule i u Brazilu žive najviše oko najvećega grada São Paulo njih preko 45.000, koji je time postao najvećom aglomeracijom Korčulana na svijetu - puno više od cijelog otoka Korčule. Još bar tridesetak tisuća naših iseljenika živi istočnije u Rio de Janeiru, a ini drugdje po Brazilu. Tu se doseljeni Hrvati većinom bave subtropskim poljodjelstvom, što im je bilo moguće već iz sličnih iskustava u njihovu mediteranskom zavičaju, pa u Brazilu ovi naši najviše uzgajaju plantaže agruma i manje kavu. Njihovi mladji i obrazovani potomci se već bave i raznim uslužnim djelatnostima u samom velegradu, a dio njih se dalje preselio u susjedne južnoameričke zemlje i najviše u Čile. Od hrvatskih udruga su tu značajne npr. Iseljenički odbor (od 1928), Pjevački zbor "Radić" od 1929, Hrvatski športski klub "Zrinski" od 1929, Nogometni športski klub "Dalmacija" od 1936, itd. Od publikacija brazilskih Hrvata su važniji "Hrvatski list" 1929.- 1930., "Brazilijanske novine" od 1930. i dr. U susjednoj luci Santos živi još desetak tisuća Hrvata iz Dalmacije koji tu rade uglavnom u pomorstvu i industriji. Od 45.000 hrvatskih potomaka u Brazilu i São Paulu, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore portugalski ili dvojezično i engleski. Domaći polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u poljodjelstvu i tako bar povremeno govore starinski kod kuće ili privatno u društvu. Vidi pobliže: São Paulo i čakavci.

Hrvatski potomci u Riju

U Rio de Janeiru se danas nalazi oko 30.000 Hrvata, a većina njih tj. oko 2/3 u Riju su čakavci podrijetlom iz otoka Korčule, a ini su 1/4 štokavci iz našega kopnenog zaledja. Čakavski potomci tu većinom rade u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, a kopneni štokavci u trgovini, obrtima i sl. Za razliku od zapadnijeg São Paula i inih manjih zajednica brazilskih Hrvata gdje su većina naših doseljenika uglavnom usmjereni domoljubno kao Hrvati, ovdje u Riju se znatan dio naših dosad već dugo izjašnjavaju kao 'Jugosloveni' (port. Yugoslavos), pogotovo štokavci iskonom iz našeg zaledja. Zato su tu osnovane unitarne udruge kao Jugoslavenski centar, Jugoslavenski iseljenički odbor i sl. Za razliku od zapadnijeg São Paula gdje naša zajednica kao i ukupno pučanstvo ubrzano rastu, ovdje u Riju naši stagniraju zbog odselidbe u São Paulo ili dalje u Čile, a dio se odnedavna i vraća u slobodnu Hrvatsku. Od nekih 30.000 hrvatskih potomaka u Rio de Janeiru, većina onih iz kasnijih generacija ili s višom naobrazbom uglavnom više ne znaju hrvatski i pretežno već govore portugalski ili dvojezično i popularni engleski. Domaći polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove u Riju donekle znaju tek desetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu, pa bar povremeno govore starinski kod kuće u obitelji ili privatno u društvu i na brodovima. U kulturnom i inom životu Rija malobrojni neorganizirani Hrvati uglavnom nemaju vidljivog utjecaja, kao npr. oni u Čileu i Peruu. Vidi pobliže: Rio deJaneiro i Hrvati.

Literatura

  • Henricus Martellus 1489: Mapa Mundi (America Australis). Sub auspicio cardinalis Nicholas de Cusa, Romae et Florensae.
  • Bernardo de Azevedo da Silva Ramos: Inscriçôes e tradiçôes da América pre-histórica, especialmente do Brasil. Rio de Janeiro, Imprenta Nacional, 1930.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Tanus Jorge Bastani: Lebanon and the Lebanese in Brazil - 8. "Traces of the Phoenician arrival in Brazil" pp. 155-159, Rio de Janeiro, 1945.
  • Lienhardt Delekat: Phönizier in Amerika, Universität Bonn, 1969.
  • Luiz C. Lisboa & Roberto P. Andrade: Columbus antecessors. in Great Enigmas of Mankind Chap. 5: pp. 96- 100. Círculo do Livro Press. São Paulo, 1969.
  • Dick Edgar Ibarra Grasso, 1970: La Representación de América en mapas romanos de tiempos de Cristo, Buenos Aires.
  • Yoshamya, M. 1976: Veyske Povede, I.- IX. (Krčke legende), Baška na Krku (reprint: Croatian medieval archidioms I: 1031-1065, ITG Zagreb 2005).
  • Šišević, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.
  • Dick Edgar Ibarra Grasso 1986: América del Sur en un mapamundi de 1489. Revista de Historia de América, no. 101: 7-36, Mexico.
  • Heinke Sudhoff, 1990: Sorry Columbus. Bergisch Gladbach, Lübbe.
  • Mac Glone & al., 1993: Ancient American inscriptions. Sutton, Massachusetts.
  • Cyr, D. 1998: America's ancient writers. Issue 14 / 4, American Epigraphic Society.
  • Fell, B. 1991: Ancient settlers in the New World. Amazon Books.
  • Lovrić, A.Ž. 1999: Predćirilska glagoljica u predkolumbovoj Americi. Hrvatsko slovo, V/229: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • Nabil Bonduki 2000: Habitar São Paulo: Reflexões sobre a gestão urbana. Editora Liberdade, São Paulo. ISBN 8574480320
  • Paula Porta 2004: História da cidade de São Paulo - 3 vol.. Editora Paz e Terra, São Paulo.
  • Benedito Lima de Toledo 2004: São Paulo, três cidades em um século. Editora Cosac e Naify, São Paulo. ISBN 85-7503-356-5
  • Elisabeth Blum & Peter Neitzke 2004: Favela Metropolis. Berichte und Projekte aus Rio de Janeiro und Sao Paulo. Birkhäuser Basel, Boston, Berlin. ISBN 3-7643-7063-7
  • Paula dos Santos 1999: Stadtplanung von unten; Die Landbesetzung Filhos da Terra in São Paulo. Technische Universität Berlin. ISBN 3798317992
  • Jürgen Dietz: Stadtentwicklung, Wohnungsnot und Selbsthilfe in Rio de Janeiro. Bewertung und Evaluierung von Favela-Programmen und -Projekten. Brasilienkunde-Verlag, Mettingen 2000, ISBN 388559076X.
  • Heike Werner: Rio de Janeiro für Architekten. Werner, München 2003, ISBN 3-00012-540-X

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hrvati_u_Brazilu&oldid=51308"