NeVukovi dialektni glasovi

NeVukovi dialektna glasovi (ina nestandardna slova za čakavske, kajkavske i staroštokavske govore): U arhaičnim hrvatskim dialektima, osobito u čakavici i kajkavici pa manje u staroštokavskom se nalazi niz inih posebnih glasova kojih uglavnom nemaju novoštokavci niti standardni srbohrvatski Vukopis: Ä ä, Bj bj, Dz dz, Gj gj, Jn jn, Kh kh, Ö ö, Ś ś, T' t', W w, Y y, Ź ź. Naprotiv se u hrvatskim dialektima izvan štokavštine uglavnom ne nalaze Vukovi glasovi kao Dž - dž ni Lj - lj, a još neki izostaju u pravoj sjevernoj kajkavici (Nj - nj i Ć - ć) i neki ini izostaju u tipskoj čakavici po Istri i većini otoka.

Većinu tih dialektnih glasova kojih nemaju novoštokavci ni Vukopis, vukovci su pri zapisu dialektnih tekstova (čakavskih, kajkavskih i staroštokavskih) često krivotvorili običnim štokavskim slovima, a ako se na istom mjestu ispravno nalaze i u srednjovjekoj starohrvatskoj glagoljici, ovo su samovoljno redom proglasili za navodne "greške nevještih pisara" (ali su to zapravo dogmatske griješke u vukovskim glavama).

Summary

Croatian dialectal sounds (non-standard characters of Chakavians, Kaykavians, and archaic Shtokavians): Gaj's Latin alphabet (Croatian: abeceda, latinica, or gajica) is the form of the Latin script used for Serbo-Croatian (Croatian, Bosnian, Serbian, and Montenegrin). It was devised by Croatian linguist Ljudevit Gaj in 1835, based on Jan Hus's Czech alphabet. A slightly reduced version is used as the script of the Slovene language, and a modified version is used for romanization of the Macedonian language. It was Pavao Ritter Vitezović proposed an idea for orthography solution for Croatian language that every sound should have only one letter, this idea inspired Croatian linguist Ljudevit Gaj who reformed Croatian variant of latin alphabet and introduced new letters based on Czech alphabet with Pavao Ritter Vitezović idea basis. Today's new Croatian alphabet is used in Croatia, Bosnia, Serbia and Montenegro. Many to this day think that it was originally Ljudevit Gaj's idea. However, the dialectal alphabets in Croatia include many specific sounds lacking in Shtokavian standard: Ä ä, Bj bj, Dz dz, Gj gj, Jn jn, Kh kh, Ö ö, Ś ś, T' t', W w, Y y, Ź ź; on the other hand, some standard Shtokavian sounds as Dž - dž, Lj - lj and others, in dialects are almost absent.

Hrvatske abecede

Od 16. do 19. stoljeća su se za pisanje hrvatskom latinicom rabili promjenjivo-nestabilni uzorci alfabeta, koji su imali stalna slova samo za nepalatalne glasove, dok su se za palatale rabile razne dvoslovne kombinacie većinom pod utjecajem magjarske ili talianske latinice. Prvu stabilniju i suvislo kodificiranu abecednu normu za pisanje hrvatskoga u doba Hrvatskog preporoda i ilirskog pokreta je kod nas predložio Ljudevit Gaj od sredine 19. stoljeća. Potom su se u Hrvatskoj od 19. st. do danas rabile 3 različite abecede s razlikama većinom u pisanju palatala: 1. reformirana starija "gajica", pa 2. klasična izvornohrvatska abeceda u smislu Zagrebačke filoložke škole, ter 3. noviji Vukov jugoslavenski alfabet:

Reformirana starija gajica

Tzv. "gajica" je bila prva kodificirana abecedna norma predložena za latinično pisanje hrvatskog jezika, koju su sve do danas razmjerno najvjernije nastavili Slovenci, dok je u Hrvatskoj kasnije naknadno najviše izkrivili vukovci za njihovo pisanje srbohrvatskog jugojezika na latinici.

Prvotna gajica je imala 30 slova: A B C Č D Ď E F G Ǧ H I J K L Ľ M N Ň O P R S Š T Ť U V Z Ž.
Današnja toj najbliža slovenska gajica ima 25 slova: A B C Č D E F G H I J K L M N O P R S Š T U V Z Ž

Klasična hrvatska abeceda

Klasična izvornohrvatska abeceda u smislu Zagrebačke filološke škole se rabila prije Jugoslavije do 1918. i zatim kraće od 1939. do 1945., a hrvatska diaspora i domaći izvornohrvatski korjenopisci ju dijelom rabe do danas. Hrvatski abecedni korjenopis sadrži idućih 30 znakova:

A a, B b, C c, Ć ć, Č č, D d, Dj dj, E e, F f, G g, Gj gj, H h, I i, J j, K k, L l, Lj lj, M m, N n, Nj nj, O o, P p, R r, S s, T t, U u, V v, Y y, Z z, Ž ž.

Jugo-balkanska vukovica

Jugoslavenski vukovci su drugačije preobrazili prvotnu gajicu u noviju balkaniziranu "vukovicu" koja se od prvotne gajice i od klasične izvornohrvatske abecede razlikuje po par inih slova: ima nehrvatsko "Dž" ali nema hrvatsko Gj ni Y. Ova jugobalkanska vukovica se u Hrvatskoj započela uvoditi po direktivi magjaronskog bana Khuena Hedervary-a, ali je posve prevladala tek u SHS-Jugoslaviji od godine 1919. Jugoslavenska vukovica je manjeviše neuporabiva osobito za suvislo pisanje prave kajkavice ni izvorne čakavice, pa čak dijelom niti za vjerni staroštokavski tekst. Ta jugobalkanska vukovica je zapravo podobna samo za novoštokavsko pisanje novosadskim Vukopisom i sadrži idućih 29 slova: Aa, Bb, Cc, Čč, Ćć, Dd, Đđ, Dž dž, Ee, Ff, Gg, Hh, Ii, Jj, Kk, Ll, Lj lj, Mm, Nn, Nj nj, Oo, Pp, Rr, Ss, Šš, Tt, Uu, Vv, Zz, Žž.

Izvorna kajkavska abeceda

Slično donjoj čakavici, tako se i prvotno-kodificirana norma kajkavske abecede može složiti za ikavsku kajkavicu već od reformacie (na glagoljici) i ozaljskoga književnog kruga (dijelom na latinici), koja u latiničnom prijepisu na kajkavici ima ovih 29 slova (deblje = posebni neVukovi glasovi značajni za pravu kajkavicu):

A a, Ä ä, B b, C c, Č č, D d, E e, F f, G g, Gj gj, H h, I i, J j, Jn jn, K k, L l, M m, N n, O o, P p, R r, S s, Š š, T t, U u, V v, Y y, Z z, Ž ž.

Dogmatski vukovci koji grafički bitno različitu kajkavicu, zbog ideološkog jugo-jedinstva uporno nastoje pisati svojom defektnom vukovicom, pritom se svakojako dovijaju dodavanjem nekih (nepotrebnih) kvačica i repića, koji su uglavnom suvišni pri pisanju klasičnom neVukovom gajicom bolje prilagodjenom za kajkavicu.

Čakavska bukvica po glagoljici

Današnja čakavica pisana u latiničnoj inačici dosad tek formalno nema kodificirane norme, ali je prije kroz par stoljeća već postojala na glagoljici bar približno kodificirana norma ranije čakavice (i kajkavske ikavice), koja pri vjernomu latiničnom prijepisu ima idućih 34 slova za fonetski potrebne glasove koji postoje u izvornoj pravoj čakavici Istre i jadranskih otoka (deblje = posebni neVukovi glasovi značajni za pravu čakavicu):

A a, B b, Bj bj, C c, Ć ć, D d, E e, F f, G g, H h, I i, J j, K k, Kh kh, L l, M m, N n, Nj nj, O o, Ö ö, P p, R r, S s, Ś ś, Š š, T t, T' t', U u, V v, W w, Y y, Z z, Ź ź, Ž ž.

Stoga je dialektalno izpisivanje naše izvorne čakavice s nepriklanim slovima i nepostojećim glasovima po novoštokavskom Vukopisu podjednako nestručno i priglupo, kao npr. i prepisivanje cijelih engleskih tekstova na ćirilici (izim tek pojedinih novo-usvojenih anglizama kod ćirilsko-pravoslavnih naroda).

Vukovi novoštokavski palatali

Dio standardnih jugo-glasova i pripadnih Vukovih slova se pojavljuju uglavnom samo u novoštokavskim govorima i jugoslavenskom Vukopisu, a većinom ne postoje u izvornoj čakavici ni kajkavici niti staroštokavskim govorima, izim tek rjedje u prijelaznoj hibridnoj polučakavici i u polukajkavici (noviji hibridni "štokajski"). Takvi su tipični novoštokavski glasovi i slova Dž-dž, Lj-lj i Č-č:

Jugobalkansko Dž - dž

Od slova koje sadrži vukovski standard (balkanski Vukopis) je izrazito nehrvatski dvoslov tzv. "Dž - dž", koji u izvornohrvatskim tekstovima uglavnom nije postojao prije 1. svj. rata i posve je nametnut tek u Jugoslaviji od godine 1919. U pravilnomu klasičnom pisanju izvornohrvatskog jezika se taj glas po potrebi može bolje označiti ranijim već uobičajenim izvornohrvatskim dvoslovom: Gj, gj, kojega izvornohrvatski korjenopisci rabe deo danas kod nas i u diaspori. Taj rjedji glas inače većinom pridolazi u asimiliranim stranim riječima, a najviše u turcizmima i anglizmima.

Dvojni palatali Dž-dž i Đ-đ: Po detaljnim fonometrijskim istraživanjima fonologa prof. I.Škarića, pretežna većina svih Hrvata (izim nekih iz BiH i sr4bojekavskih pravoslavaca) ova dva slična palatala govorno uglavnom ne razlikuju pa obično griješe pri njihovom pisanju, jer pri izgovoru to većinom čuju kao neki srednji medjupalatal, koji je zato najbolje tako i pisati kao klasično-izvornohrvatski srednji dvoslov Gj - gj.

Dvojni palatali Čč - Ćć

Dvojni palatali Čč i Ćć: po sličnim analizama Škarića, niti ova 2 slična palatala većina Hrvata uglavnom ne razlikuju, izim nekih u BiH i srbojekavskih pravoslavaca. Medjutim dosad grafički nema kodificiranog slova za takav prijelazni medjupalatal, izim neslužbenih prijedloga kao C' - c' s okomitom crticom iznad. Kajkavci to većinom pišu kao obično Č-č, a samo na kraju riječi poput inih suglasnika to izgovaraju kao umekšano Ć-ć. Naprotiv svi pravi čakavci (i neki staroštokavci) Č - č većinom izgovaraju kao mekši Ć - ć, dok stvarni Ć - ć izgovaraju još jače umekšano slično kao Tj - tj, što se u starohrvatskoj glagoljici pisalo s dodanim poluglasom kao T' - t' .

Novoštokavsko Lj - lj

Lj - lj: Glas Nj - nj postoji u većini hrvatskih dialekata i standardu, samo što je u kajkavici većinom inverzan kao polupalatal Jn - jn. Naprotiv je Lj - lj većinom ograničen na štokavštinu i standard a rjedji je još u miješanoj polučakavici i 'štokajskoj' polukajkavici, dok ga nema kod pravih čakavaca i kajkavaca. Izvorni kajkavci umjesto tog palatala uglavnom rabe obično nepalatalno L - l, slično kao i dio arhaičnih otočnih čakavaca (npr. Kvarner i sjeverna Istra: dibli = 'divlji'). Većina ostalih čakavaca umjesto štokavskog "Lj-lj" izgovara samo J - j: npr. judi, jubav, divji, itd.

Dialektni neVukovi vokali

Dok novoštokavci zbog naknadne redukcije i fonetskog pojednostavljenja (vidi Balkanski Sprachbund), danas imaju samo 5 glavnih balkanskih vokala (a, e, i, o, u), čakavci i nadasve kajkavci su puno bogatiji raznovrsnim samoglasnicima, kojih pravi éakavci sadrže barem 7, a većina kajkavaca imaju ih do desetak raznolikih kao npr. Englezi: zato kod nas engleski razmjerno brže nauče i najbolje izgovaraju baš kajkavci, a izrazito najlošije balkanski novoštokavci (vidi naš popularni slučaj "Antičević u EUniji"). Glavni su hrvatski neštokavsko-dialektni vokali u čakavici + kajkavici osobito Y - y (Ü - ü), Ö - ö, Ä - ä i još ini rjedji, kao i poluvokal W - w.

Preglašeno neVukovo Y - y

Kod inih Slavena je takvo ranoslavensko Y - y nazočno npr. osobito u poljskom, češkomu, slovačkom, itd. Kod nas je takodjer to manjeviše nazočno u većini hrvatskih dialekata izvan novoštokavskog - ali ga naši dogmatski vukovci po nametnutom Vukopisu često ideološki ne upisuju u dialektalne tekstove (neka prividno postanu što sličniji srbianskima u okviru srbohrvatskog jugojezika). Čakavski znak za Y - y isto postoji i u glagoljici pod posebnim imenom yeri, ali ga vukovizirani krivotvorci većinom lažno prenose u latinične prijepise kao j ili obično i.

Kod nas je Y - y razmjerno najčešći kod arhaičnih pravih čakavaca iz Istre i više otoka, gdje se izgovara kao posebni šesti čakavsko-kajkavski vokal izmedju običnog I - i i preglašenog Ü - ü. U pravoj arhajskoj čakavici on dijelom znači i produženi jat, gdje se kraći jat piše običnim "I-i" (= jekavsko 'je'), a duži jat je tu kao Y-y (= štok. 'ije'). Taj šesti vokal Y - y se manjeviše nalazi i kod pravih kajkavaca, osobito u arhaičnoj bednjanskoj prakajkavici sjevernog Zagorja, ali takodjer i kod ikavskih kajkavaca, pa rjedje kod inih kajkavaca, izim miješanih 'štokajskih' polukajkavaca gdje uglavnom izostaje. Čak i neki štaroštokavci osobito Šokci u donjoj Posavini dijelom rabe taj Y - y npr. arhaični staroikavci u selima oko Davora.

Preglašeno neVukovo Ö - ö

Većina arhaičnih čakavaca i pravih kajkavaca kao i u glagoljici, pri izgovoru manjeviše rabe još i sedmi starohrvatski vokal koji približno odgovara preglašenom germanskomu Ö - ö, koje se već u starohrvatskoj srednjovjekoj glagoljici posebno pisalo slično kao skandinavsko prekriženo Ø - ø. U našim dialektalnim tekstovima na latinici se ovaj za kajkavicu ponekad upisuje kao Oe - oe, a za čakavicu češće kao Uo - uo, dok ga vukovski balkanizirani krivotvorci u dialektnim tekstovima nerijetko lažiraju kao obično O - o (da postanu sličniji srboidnom Vukopisu).

Preglašeno neVukovo Ä - ä

Izim ta 2 najčešća neVukova samoglasnika u većini hrvatskih dialekata, u nekima se još pojavljuje i preglašeno Ä - ä, koje se u dialektalnim tekstovima dijelom upisuje kao Ae - ae, ili lažno vukovski-pojednostavljeno kao obično E - e. Taj glas Ä - ä je npr. čest u arhajskoj bednjanskoj prakajkavici sjevernog Zagorja, pa dijelom kod ikavskih kajkavaca, ali takodjer kod čakavaca u Istri i na otoku Visu.

Ini neVukovi samoglasnici

Povrh tih 8 češćih neVukovih samoglasnika u raznim našim dialektima, postoje kod nas još i ini dialektni vokali sve do njih desetak osobito u arhajskoj bednjanskoj prakajkavici sjevernog Zagorja, koja je najviše zbog toga vukoviziranim gradskim novoštokavcima fonetski uglavnom nerazumljiva kao neki ini strani slavenski jezik.

Prijelazni poluvokal W - w

Prijelazni poluvokal W - w koji se izgovara izmedju V i U, najčešći je u germanskim jezicima i kod Slavena najviše u poljskom jeziku. Medju južnim Slavenima je taj poluvokal većinom nepoznat osobito ne kod štokavaca, a rjedji je medju nekim arhaičnim kajkavcima i čakavcima osobito kod staraca, gdje se približno izgovara kao Vu - vu. Nalazi se još rijetko u bednjanskoj prakajkavici sjevernog Zagorja i u bodulskom cakavizmu kvarnerskih otočana. Primjeri za potrebno pisanje glasa W - w u arhaičnoj otočnoj čakavici: ćwyt (cvijet), swyt (svijet) i slično.

Dialektni neVukovi suglasnici

Izim gornjih desetak dialektnih vokala kojih je u pojednostavljenom balkanskom Vukopisu duplo manje, postoji kod nas još i više dialektnih neVukovih suglasnika (konsonanata) uglavnom posve nepoznatih novoštokavcima i srbohrvatskom Vukopisu, npr. Bj - bj, Dz - dz, Gj - gj, Jn - jn, Kh - kh, Sc - sc, Ś - ś, T' - t', W - w, Ź - ź, pa još ini rjedji osobito u arhajskoj pravoj čakavici kao i u nekim srednjovjekim tekstovima na hrvatskoj glagoljici.

Dialektni palatal Gj - gj

Pravi arhajski čakavci uopće ni nemaju novoštokavske palatale tipa Đ - đ niti Dž - dž, nego umjesto tih većinom rabe obično Ž - ž, ili rjedje u stranim posudjenicama (arabske, engleske i slične) još kao Dz - dz: vidi niže. Naprotiv u inim dialektima, a osobito u kajkavici, staroštokavskom i prijelaznoj polučakavici se većinom nalazi umjesto tih samo jedan srednji prijelazni palatal koji se tradicijski najbolje upisuje klasičnim hrvatskim dvoslovom Gj - gj. Ovaj znak su unitarni balkanski vukovci u 20. stoljeću pod Jugoslavijom dosad uglavnom izbacili iz javne uporabe, iako se do danas bar dielom očuvao osobito u neštokavskim imenima.

Kajkavski polupalatal Jn - jn

Palatalno Nj - nj s jasnim izgovorom medju Hrvatima imaju osobito štokavci i većina čakavaca, pa tek manjim dijelom prijelazni 'štokajski' polukajkavci. Naprotiv većina pravih kajkavaca uglavnom ne rabe takav običan Nj - nj, nego drugi umekšani polupalatal Jn - jn: npr. kojn, dujna i sl. Ovaj jedinstveni dvoslov Jn - jn je posve osobit uglavnom samo za hrvatsku kajkavicu, pa ga nemaju ni Slovenci i pogotovo ne štokavci.

Dialektni sibilar Dz - dz

Glas Dz - dz kao tzv. 'tvrdo' Z postojao je još u staroslavenskomu pod imenom "dzelo" i u staroslavenskim azbukama je označavao i broj 8. Kod nas se taj glas najviše očuvao u kajkavici, npr. starci u zagrebečkim Sesvetama i susjednim selima kod riječi modzek (mozak), bedzek (grm bazga) i sl. Takodjer ra rabe i kvarnerski otočni čakavci osobito pri izgovoru stranih posudjenica kao npr. dzungla (prašuma), dzamper (vesta), dzamya (džamija) i slično.

Pračakavsko arhajsko Bj - bj

Medju većinom inih Slavena i Hrvata, arhajski otočni čakavci u bodulskom cakavizmu na Kvarneru još čuvaju jedinstveni praindoeuropski glas Bj - bj koji je takodjer i u staroj čakavskoj glagoljici naznačen pratećim poluglasom kao B' - b' . Taj je glas najbliži i razvio se kod nas iz indovedskoga Bh - bh nazočnog u arhajskom samskritu, kao i srodni mu ranogermanski glas Bf - bf.

U latiničnim prijepisima iz glagoljice kao i u staročakavskim zapisima iz kvarnerskih otočana, fonetizirani vukovci to uglavnom krivo upisuju kao obično B - b. Ovaj je arhajski glas pod pritiskom škole i javnih medija danas medju kvarnerskim otočanima u izumiraju, pa su ga donedavno još rabili domaći gradjani Raba, a do danas samo poneki domaći starci na Krku. Primjerne čakavske riječi kvarnerskih otočana s tim arhajskim glasom su npr. bjehà (= buha), bjecva (bačva-bure), bjerýt (kapa), bješýd (riječ) i ine slične.

Mekši polupalatali Ś - ś, Ź - ź

Osobiti umekšani polupalatali Ś - ś i Ź - ź se najviše rabe u poljskom jeziku, a od južnih slavena ih takodjer u svom izvornom govoru imaju i Crnogorci. Isti ovi umekšani polupalatali takodjer još postoje i u indovedskom samskritu. Vrlo slični takavi polupalatali se nalaze i u starohrvatskoj glagoljici označeni dodanim poluglasom kao S' - s' i Z' - z' , a isti meki polupalatali na istočnom Jadranu postoje sve do danas u bodulskom cakavizmu jadranskih otočana od Cresa i Baśke do otoka Visa, gdje se izgovaraju približno kao Sj - sj i Zj - zj. Ovi su umekšani polupalatali uglavnom nepoznati kod kajkavaca i hrvatskih štokavaca (izim u Crnoj Gori).

Umekšani polupalatal Tj - tj

U pravoj izvornoj čakavici Istre i većine otoka zapravo ne postoji 'tvrdo' štokavsko Č - č, jer se ono tamo većinom izgovara polumeko tj. uglavnom kao štokavski Ć - ć. Naprotiv, umjesto štokavskoga Ć - ć koje takvo postoji samo kod prijelaznih kopnenih polučakavaca dalmatinske obale, ini pravi otočni čakavci i većina Istriana umjesto toga govore jako umekšani polupalatal Tj - tj.

Ovaj polupalatal već jasno postoji takodjer u srednjovjekoj starohrvatskoj glagoljici kao izvrnuto ćirilsko š sa 3 noge, ili u novijoj kasnoj glagoljici iz doba izumiranja s dodanim poluglasom kao T' - t'. Arhaični primjeri iz prave otočne čakavice: tjaće (= tata), tjarni (crni), tjarv (crv), tjehũl (peteljka), tjepêr (krpelj), vetji (veći) i sl. Takav umekšani polupalatal je uglavnom nepoznat kod štokavaca i kajkavaca.

Nepalatalni skup Sc - sc

Nepalatalni sibilantski skup Sc - sc umjesto običnoga čakavskog Šć - šć (ili kakavskoga ŠČ - šč), posve je nepoznat kod štokavaca i kajkavaca, a i medju čakavcima je danas rijedak, pa je još poznat samo u ekstremnomu bodulskom cakavizmu Kvarnerskih otoka, npr donedavno kod domaćih gradjana Raba i dosad još jedino kod domaćih staraca na jugoistočnom Krku.

Taj je osobiti dvoslov sličan arhajskom skupu Sk - sk u indovedskom samskritu, ter starogermanskom i starogrčkom jeziku. Kvarnerski otočni primjeri toga su: scap (= štap), sceklo (staklo), scerba (krnja), sceta (četina bora), scipat (uštinuti), scyt (štit) i ini slični.

Tvrdje otočno Kh - kh

Većina novoštokavaca (izim književnog standarda) često ne oizgovaraju nikakvo H - h koje posve izostavljaju ili ga zamijene sa J - j ili V - v, a slično je i kod miješanih kopnenih polučakakavaca i 'štokajskih' polukajkavaca. Naprotiv pravi izvorni kajkavci (Zagorje, Medjimurje, Gorski Kotar i sl.), jednako kao i pravi izvorni čakavci u Istri i na vvećini otoka, redovno uglavnom jasno izgovaraju taj neštokavski glas H - h. Dodatno u još ekstremnijem bodulskom cakavizmu kvarnerskih otočana, dosad kod staraca postoji čak još dvojni sličan glas: obično mekše H - h (koje se uvijek izgovara na početku, kraju i u sredini), ter takodjer i drugo tvrdje Kh - kh.

Taj osobiti otočni glas je u srednjem vijeku možda posudjen iz brojnih pomorskih dodira s Arapima,- ili je možda još ranije podrijetlom od staroiranskih Prahrvata. Svakako taj glas kod čakavaca sigurno postoji najmanje od srednjeg vijeka, jer je i posebno označen na srednjovjekom Kvarneru i u čakavskoj glagoljici, kao kukasta swastika oko središnjeg prstena. Donedavna su ga govorom razlikovali gradjani Raba, a dosad samo još starci na otoku Krku (dok mladji čakavci sve to sad već govore kao jedinstveno H - h). Kvarnerski otočni primjeri su: khabãn (kabanica), khabãr (grab), kharba (osa-Vespa), kholùba (štruca kruha), khojàta (jogurt-kiselo vrhnje) i slične.

Literatura

M. Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
M. Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2010), knj. I.- III. Zabok-Krapina 2006.& 2010.
T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, 1284 str. Varaždin 2002.
A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac: Purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrinjska (Jen agrámerski slovár). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2013/14.
R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
M. Hraste, Petar Šimunović & R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
K. Langston: Cakavian Prosody: The Accentual Patterns of the Cakavian Dialects of Croatian]. Bloomington: Slavica 2006. 314 pp.
M. Yoshamya: Glossaries of east Kvarner (Baška, Rab, Vinodol) - dictionary, grammar and culture, vol. 1: 1224 p., ITG - Zagreb 2005.
Тяпко Г.Г. 2006: Хорватское «триязычье» в начале XXI в. Ин-т славяноведения РАН.— М.: Наука.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.