Hrvati u Aziji

Hrvati u Aziji (hrvatski govornici na Azijskom kontinentu): Azija je najveći kontinent na Zemlji s najbrojnijim pučanstvom. Ona graniči s Europom na zapadu i granice su planinski lanci Kavkaz i Ural na kopnu, pa morski prolazi Bospor i Dardaneli na moru. Od Afrike na jugozapadu ju odvaja Sueski kanal, Crveno more i tjesnac Bab-el-Mandeb, dok Australija leži južnije i Amerika istočno od Azije pa nemaju kopnenu granicu s njom. Površinom su najveće države u Aziji: Rusija (djelomično) i u cjelini Kina, Indija, Kazahstan, Iran, Turska i ine manje. U cijeloj prostranoj Aziji danas stalno živi jedva desetak tisuća novovjekih Hrvata (koji bar ponešto znaju hrvatski).

Abstract

Croats in Asia (Croatian speakers in continental Asia): Asia is the world's largest and most populous continent, located chiefly in the eastern and northern hemispheres. It covers 8.6% of the Earth's total surface (or 29.9% of its land area) and with approximately 4 billion people, it hosts 60% of the world's current human population. During the 20th century Asia's population nearly quadrupled. Asia's toponym dates back to classical antiquity; it is traditionally defined as a major part of the landmass of Eurasia, with the western peninsula of the latter occupied by Europe, located to the east of the Suez Canal, east of the Ural Mountains and south of the Caucasus Mountains (or the Kuma-Manych Depression) and the Caspian and Black Seas. It is bounded on the east by the Pacific Ocean, on the south by the Indian Ocean and on the north by the Arctic Ocean. Given its size and diversity, Asia is more a cultural concept incorporating a number of regions and peoples than a homogeneous physical entity. The wealth of Asia differs very widely among and within its regions, due to its vast size and huge range of different cultures, environments, historical ties and government systems. Asia has been the historical birthplace of all major world religions. Recent ethnic Croats in continental Asia are very scattered, not surpassing about dozen thousand ones in subentire continent.

Zemljopisni pregled

Ime Azija potječe od asirske riječi Asu u značenju 'izlazak Sunca', a slično je i kod nas staročakavski Zihòd (Azija) = 'Izlaz Sunca'. Azija je najveći i najnaseljeniji kontinent, pa zauzima 30% Zemljine površine. Sastoji se od 46 država i izlazi na tri oceana: Indijski Ocean na jugu, Sjeverni ledeni Ocean na sjeveru i Tihi Ocean (Pacifik) na istoku. Od kontinenata graniči s Europom na zapadu i granice su planinski grebeni Kavkaza i Urala na kopnu, pa morski tjesnaci Bospor i Dardaneli na moru, a od Afrike na jugozapadu ju odvaja Sueski kanal, Crveno more i tjesnac Bab-el-Mandeb. Australija je izdvojena južnije, a Amerika istočno od Azije i nemaju kopnene veze s njom. Po procjeni iz 2002. godine je mnogoljudna Azija ukupno imala oko 3,8 milijarde stanovnika (bez evropskog dijela država Rusije i Turske i afričkog dijela Egipta), što je 58% ili 3/5 ukupnoga svjetskog pučanstva. Prosječna gustoća naseljenosti je oko 86 stanovnika/km2, čime je ujedno i najgušće naseljeni kontinent.

Azija je kontinent prepun suprotnosti, a duž njenih obala na istoku i jugu se pružaju najdublje morske potoline. U srednjoj Aziji su i najviše planine na svijetu kao Himalaja, Karakorum, Hindukuš, Kwenlun, Pamir i Tjenšan, sa stotinjak vrhunaca viših od andske Aconcague: Mt Everest/Chomolungma 8.848m, Karakorum 8.611m, Kančenđunga (Himalaja) 8.586m, Dhaulagiri 8.167m, NangaParbat 8.126m, Annapurna 8.091m, Tirić-Mir (Hindukuš) 7.708m, Mustagata (Kwenlun) 7.546m, Konguršan (Kwenlun) 7.530m, Ismail-Samani (Pamir) 7.495m, Nošak (Hindukuš) 7.492m, Đengiš-Čokšu (Tjenšan) 7.439m, itd. U Aziji se nalaze oblasti s jakom vulkanskom aktivnošću, ali i mirna područja, pa najveće visoravni, velike nizine i veće zatvorene kotline bez odvodnje k moru. Najveći dio svjetskog pučanstva živi u Aziji, a nacionalni i jezični sastav je raznovrsniji negoli na bilo kojem inom kontinentu. Aziju odlikuje bogatstvo starih kultura, ali i velike vjerske, gospodarske i socialne suprotnosti. Ogromna prostranstva nutarnje Azije skoro su nenaseljena, ali Azija je ipak kontinent s najvećim brojem stanovnika. Na jugu i istoku nekoliko zemalja obogatilo se zahvaljujući svojim velikim rezervama nafte ili uspješnoj modernoj industriji, a naprotiv u mnogim inim zemljama vlada siromaštvo. Većina ljudi bavi se obradom zemlje i zavisi od poplava ili suša. Gradovi u Aziji postaju sve veći jer se u njih doseljava sve više ljudi iz provincije u potrazi za poslom.

Azija je najveći kontinent na svijetu, a najveći dio Azije je na severnoj hemisferi. Ima više tisuća kilometara kopnene granice s Europom, koja je zapravo njen zapadni poluotok i stoga se ova dva kontinenta često nazivaju zajedničkim imenom Eurazija. Po nekim mišljenjima, teorijska granica ide Uralom, Kaspijskim jezerom i Kumo-Maničkom udolinom do Azovskog mora. Postoje ina mišljenja kako granicu izmedju Azije i Europe tvore Ural i Kaspijsko more, pa po tomu cijelo bivše Sovjetsko Zakavkazje još spada u Europu. Ranije je Azija imala kopnenu vezu s Afrikom, dok ih sada odvaja Sueski kanal. Između Azije i Amerike se pruža prostrani Tihi Ocean, ali su na krajnjem sjeveru u Beringovom tjesnacu obje udaljene samo 92 km. Zato se smatra kako su preko tog tjesnaca zimi kad je more zaledjeno, pretci Indianaca došli iz Azije u Ameriku, a u novije vrijeme su taj put rabili ruski kolonisti do Aljaske.

Za Azijski reljef je karakteristično veliko prostranstvo reljefnih cjelina. Za razliku od rasjeckanog europskog reljefa, gdje se na razmjerno malim prostorima reljef brzo mijenja, u Aziji prevladavaju puno veća prostranstva sličnog reljefa. Nizinska ravna područja su pretežno u zapadnom Sibiru, pa u istočnoj i južnoj Aziji, gdje obuhvaćaju četvrtinu površine kontinenta. Šestina površine Azije je na nadmorskoj visini preko 2.000m. Ovo su uglavnom mladje lančane planine, koje su se izdigle iznad stare mase Sibira na sjeveru, te Dekana i Arabije na jugu. Ove planine se nastavljaju na slične europske iz Alpskog sustava i u Maloj Aziji se dijele na „Sjeverni luk“ koji se pruža duž Crnog mora preko Kavkaza i Elbrusa prama Pamiru, i „Južni luk“ duž južnog ruba Male Azije i Irana, skrećući u pakistanskom Beludjistanu prama sjeveroistoku do Pamira. Na istočnom kraju najvišeg lanca Himalaje, uz planinu MinyaGonkar ove lančane planine skreću na jug i polako se snizuju i račvaju u indonežanskom prostoru. Uz istočnu obalu Azije od istočnog Sibira preko Sahalina i Japana, ide drugi luk mladjih lančanih planina koji se na Timoru dodiruje sa eurazijskim sustavom. Sjeverni rub Tibeta, najveće visoravni na svijetu je omedjen starijim više zaravnjenim planinama. Područje mladih lančanih planina je bogato dubokim dolinama, živim i mrtvim vulkanima, a česti su i jaki potresi.

Klima Azije

Najveće razlike izmedju raznih dijelova Azije vide se u klimi. Sjevernu trećinu Azije posve zauzima Rusija, gdje prevladava ledena tundra i sjeverne crnogorične tajge, a dalje na jugu se nalaze sušni pašnjaci i stepe srednje Azije. Velikim dijelom jugozapadne Azije koji se naziva 'Bliski istok', takodjer prevladava polupustinja koja je često pjeskovita, gdje je klima žarka i sušna. Južno od najvišeg planinskog lanca na svijetu Himalaje, u zemljama južne Azije vlada topla monsunska klima. Duga razdoblja žarkog, suhog vremena izmjenjuju obilne kiše. Idući na jugoistok, Malajski poluotok se pruža prama brojnim otocima Indonezije gdje su velike plohe gustih tropskih prašuma. Cijela sjeverna i srednja Azija je visokim planinama zaklonjena od utjecaja toplog Indijskog Oceana i zato na ovom prostoru vlada izrazita kontinentalna klima. U rubnim područjima koja su otvorena prama Indijskom i Tihom Oceanu vlada monsunska klima gdje su ljeta vrlo vlažna i zime suhe. Klima u jugozapadnoj Aziji je sušno-subtropska. Krajnji jug Azije i osobito otoci spadaju u pravi tropski pojas. Od Indonezije do Šri Lanke se pruža vječnozeleni, toplo-vlažni tropski pojas. U toplim južnim krajevima gdje zbog monsunske klime vladaju duže suše, rastu listopadne „monsunske šume“. Još sušnija područja, zaklonjena od monsunskih vjetrova su pod savanama i stepama. U jugozapadnoj Aziji zbog suše prevladavaju sušne stepe, polupustinje i pustinje, a samo je duž sredozemnih obala i u oazama vegetacija bujnija.

S obzirom da ljudi već jako dugo naseljavaju ova područja, prvotna vegetacije, kao posljedica prirodnih uvjeta je dosad znatno izmjenjena. Prirodni preduvjeti su raznovrsni i omogućavaju sadjenje brojnih nasada. Azija je domovina većine žitarica. Monsunske zemlje danas sudjeluju s oko 90% u svjetskoj proizvodnji riže. Vrlo je značajna i proizvodnja ječma u sjevernoj Kini i sjevernoj Indiji, a kukuruza u južnoj Kini i maloj Aziji. Za domaću prehranu ima veliki značaj proizvodnja krumpira i soje. U tropskim predjelima se proizvode šećerna trska, začini i kokosova palma. Azija u proizvodnji čaja sudjeluje s 90 posto. Veliko značenje ima i uzgoj kaučuka, jer Azija daje oko 90% svjetske proizvodnje. U većini azijskih zemalja je razvoj stočarstva ometen iz vjerskih razloga. Indijci smatraju kako je krava sveta životinja, a muslimanima je zabranjen uzgoj i korištenje svinjskog mesa. Mnogi ini istočnoazijski narodi još imaju razne vjerske predrasude o uporabi mesa nekih životinja. Među svim kontinentima ima Azija najviše prirodnih bogatstava, iako su mnoge oblasti još nedovoljno istražene. Najveća prirodna bogatstva su u Sibiru i Kini (ugljen, željezo itd.), premda je u zadnje doba Kina zbog eksplozivnog gospodarskog razvitka postala velikim uvoznikom raznih sirovina čime diže cijene na svjetskom tržištu. Jugozapadna Azija je vrlo značajan proizvođač nafte i obojenih metala.

Pučanstvo Azije

Azija ima 3,6 milijarde stanovnika, a veliki dio tj. 2/5 azijskog pučanstva čine Kinezi sa 38%. Gustoća naseljenosti je 80 stanovnika po kv.kilometru. Naseljenost Azije je vrlo nejednaka, a devet desetina azijskog pučanstva tj. polovica čovječanstva živi u monsunskim zemljama. Veći dio azijskog pučanstva tvore narodi mongoloidnog biotipa, podijeljeni u više grupa: istočnoazijsku (Kinezi, Korejci), srednjoazijsku (Mongoli), jugoistočnoazijsku (Vijetnamci). Po gruboj procjeni, u ovu grupu bi se mogli svrstati i muslimanski narodi srednje Azije koji su mješavina europoidne i mongoloidne biološke zajednice ali s više mongoloidnih gena, kao i Japanci koji su mješavina japanskih starosjedilaca negroidnog izgleda (Ainu) s doseljenicima mongoloidnog biotipa. Evropeidni biotip nema manje pripadnika u Aziji od mongoloidnog tipa, a ovaj tip čine Indijci, Iranci i stanovnici zapadnih azijskih zemalja, posebno arapske zemlje.

Rana povijest Azije

Pored afričkog Egipta, Azija je inače domovina najstarijih kultura: sumerska u Mezopotamiji, hetitske u Maloj Aziji od 20.st. pr.Kr., asirske 1.250 – 600 pr.Kr. u Mezopotamiji, kao i babilonske do 600 pr.Kr. Potom slijedi perzijsko doba od 6.- 4. st. pr.Kr. U Indiji je od 20.st. pr.Kr. postojala jaka država s najvišim stupnjem razvitka do 5 st. pr.Kr. U jugozapadnoj Aziji su se razvile 3 velike monoteističke religije: hebrejska religija, kršćanstvo i islam. Indija je domovina hinduizma i budizma, iz kojih su se razvili konfucionizam i šintoizam, koji prevladavaju u Kini i Japanu. Sve ove religije imaju vrlo jak utjecaj na socijalno i gospodarsko uređenje u pojedinim zemljama. Animizam i totemizam su očuvani samo kod manje razvijenih naroda.

Na povijest Azije zbog veličine i udaljenosti pojedinih područja se može gledati kao na zasebne povijesti istočne Azije, povijest jugoistočne Azije i povijest jugozapadne Azije tzv. 'Bliskog Istoka', koje povezuje povijest stepa središnjeg dijela Azije. Obalna područja Azije su bila mjesta nastanka prvih civilizacija, od kojih se svaka smjestila u plodne doline rijeka npr. Mezopotamija između Eufrata i Tigrisa, dolina rijeke Ind ili kineske rijeke Huang He (Žuta rijeka). U tim dolinama su nastali brojni gradovi i carstva. Civilizacije davne Mezopotamije, doline rijeke Ind i Huang He su izmjenjivale mnoga otkrića kao što su matematika ili kotač, dok su se neka kao što je npr. pismo razvila posebno. Jerihon je rano neolitsko naselje i smatra se najstarijim gradskim naseljem, a utemeljen je 8350.– 7350. pr.Kr.

Središnja Azija u području stepa bila je naseljena nomadskim plemenima koja su iz srednje Azije mogla lutati u potragu za hranom u ostala područja. Najranije zabilježeno takvo gibanje je širenje Praindoeuropljana, čiji se prajezik proširio na Bliski Istok, Južnu Aziju i granična područja Kine. Sjeverni dio Azija zahvaća područje Sibira koje je rijetko naseljeno pa zbog nepovoljnih klimatskih uvijeta širenje nomada nije išlo u tom smjeru. Središnja Azija je okružena visokim planinskim lancima i nepreglednim pustinjama, što je dijelom štitilo od učestalih napada nutarnjih nomada rubna podučja Azije, u kojima su se razvili gradovi i države. Kavkaz i Himalaja, pustinje Karakum i Gobi prirodne su prepreke koje su nomadska plemena prelazila rijetko uz velike teškoće. Nastale civilizacije i gradovi u plodnim dolinama su bili znatno tehnološki i društveno napredniji od nomada, ali se nisu mogli vojno oduprijeti jahaćim hordama iz stepa. Novopridošli nomadi koji su osvajali područja Indije, Kine i Bliskog Istoka, došavši u nove krajeve gdje nisu mogli prehraniti svoju brojnu konjicu i održavati prijašnji način života, s vremenom bi se prilagodili novim uvjetima i tako prešli na isti način života kao i starije pučanstvo.

Hrvati u Aziji danas

Sada je u cijeloj Aziji vrlo malo stalno naseljenih Hrvata. Još do kraja 20.st. je najmanje iseljenih Hrvata izvan Europe bilo u Africi (tek dvadesetak tisuća) dok ih je u Aziji donedavna stalno živilo blizu 50.000. Prije toga je kroz Novi vijek od 16.- 19.st. najveća hrvatska kolonija São Braz (Sv. Blaž) bila uz luku Goa na jugozapadu Indije. Ondje su rani Dubrovčani u savezu s prvim Portugalcima još od 1490tih osnovali tu našu koloniju kao glavni dubrovački emporij za trgovinu oko Indijskog Oceana, ali je potom ova naša naselidba kasnijom asimilacijom dosad nestala i tu je danas indijsko naselje Gandaulim.

Većina tih donedavnih azijskih Hrvata su boravili u Turskoj oko 30.000 i manje u Egiptu, Iranu i susjednim zemljama jugozapadne Azije, kamo su se odselili najviše iz Bosne nakon 1. svj. rata i stvaranja prve Jugoslavije-SHS zbog unitarističkih pritisaka i progona. Oni su se u Turskoj ponajviše naselili u nutarnjoj Anatoliji po manjim naseljima oko Ankare, gdje su većinom govorili arhaičnim šćakavskim dialektom s puno asimiliranih turcizama: Ovakvo starinsko narječje je prije Jugoslavije dominiralo u velikom dijelu Bosne, ali je prvo unitarnim jezičnim jugoslavizmom i nedavnim ratom u Bosni većinom uništeno i dijelom je već nestalo - osobito proširenjem nove Republike Srpske. U Turskoj su neki šćakavski izbjeglice kasnijim školovanjem nedavno postigli i više položaje kao ugledni islamski Hrvati iz bivše "Turske Hrvatske". Medjutim, nakon krvave propasti komunističke Jugoslavije i oblikovanja posebne BiH s bošnjačko-islamskim narodom, potom se od 1990tih takodjer i većina tih iseljenih islamskih Hrvata u Turskoj i susjednim državama odnedavna izjašnjavaju kao posebni Bošnjaci, pa se time broj iseljenih azijskih Hrvata znatno smanjen.

U doba druge komunističke Jugoslavije je preko "Pokreta nesvrstanih" uspostavljena uža gospodarska suradnja s nizom azijskih 'zemalja u razvoju', pa su tamo uspješno poslovala mnoga naša poduzeća, pretežno iz industrijski razvijenije SR Hrvatske. Pritom se zbog unosnih poslova onamo privremeno ili trajno preselio niz hrvatskih radnika i naših stručnjaka, od kojih su se neki mladji ondje poženili i ostali u miješanim brakovima. Medjutim, zbog raspada Jugoslavije i našega Domovinskog rata je ta gospodarska suradnja s nesvrstanima oslabila i dosad je većinom prestala zbog dodatnog pritiska Europe i Amerike protiv novog terorizma koji je dijelom baš iz tih nesvrstanih krajeva. Tako se zbog slabljenja te privredne suradnje 'nesvrstanih' i istodobno još zbog izjašnjavanja većine naših ranijih iseljenika kao islamski Bošnjaci, hrvatska diaspora u Aziji kroz zadnjih dvadesetak godina naglo i mnogostruko smanjila. Zato sad u cijeloj prostranoj Aziji, zajedno s hrvatskim diplomatima i radnicima naših poduzeća, danas ne boravi više od desetak tisuća Hrvata pa je tako najveća Azija danas postala kontinentom s najmanje naseljenih Hrvata, čime je preuzela donedavni negativni primat od Afrike s oko 15.000 naših novijih iseljenika.

Prahrvati iz Starog Orienta

Izim tih naših novijih iseljenika i radnika u jugozapadnoj Aziji iz bivše Jugoslavije u 20.st., u jugozapadnoj Aziji se takodjer bar povremeno spominju i naši puno raniji prethodnici od antičkih prednjoazijskih Prahrvata. Npr. neki raniji čelnici iz Afganistana u 20.st. povremeno navode bez detalja, kako u njihovoj zemlji uz brojne ine etnogrupe i plemena žive još i "Hrvati" (Croats), ali uglavnom bez sigurnih navoda kako, kada i gdje se zapravo nalaze ti afganski 'Hrvati'. Iako je dosad u dostupnoj literaturi (i na internetu) uglavnom nepoznato gdje bi živjeli ti afganski Croats, koliko ih ima i kako govore, ovi se nejasni i nesigurni navodi bez pravog izvornika, o današnjim Hrvatima u Afganistanu nerijetko ponavljaju u etnogenetskoj literaturi o iranskom iskonu Hrvata. Ipak je noviji kontekst Afganistana nakon više tisućljeća etnički i jezično dosta različit i premda tamo veliki dio pučanstva još govore indoiranskim jezicima, njihovi rječnici su dijelom mongolizirani zbog agresija i doselidbe brojnih mongoloida, dok su vjerski uglavnom islamizirani s neznatnim tragom ranijeg mazdaizma, tako da se ovaj asimilirani dio mongolo-arabiziranih Afganistanaca sad već teško mogu ubrojiti u našu hrvatsku diasporu. Klasičnim afganskim Prahrvatima bi jezično bio možda najbliži naš donedavni pračakavski arhidiom kvarnerskih otočana tj. Gan-Veyân (Yoshamya 2005), koji još dosad sadrži do 21% predslavenskih indoiranskih arhaizama: vidi pobliže Gan-Veyãn (pračakavski).

Po novijim arheonalazima i analizama paleolingvista S. KalyaNaraman-a iz III. tisućljeća pr.Kr., na graničnom gorskom području Pakistan/Afganistan sada nazvanom "Tribal Area", uz prapovijesnu rijeku Kupha i današnju kraško-vapnenačku planinu Tahti-Dinarah (3.270 m), u pradavnim ranoindskim slikopisima (piktogrami) iz doba pracivilizacije Harappa se uz ino spominju i naša praplemena Haraxvati i Haraquati koji da su po KalyaNaramanu govorili prijelaznim indoiranskim pradialektom izmedju rigvedskog (Saraswati) i ranoiranskog (Avesta). Po KalyaNaramanu je to bio naš najraniji predhrvatski protonim u razvojnom nizu: hipotetski predpovijesni Sarasvati - rigvedski Haraxvati - ranoarijski Haraquati - perzijski Harauvati - tanajski Horouathoi - čakavski Harvati - kajkavski Horvati - novoštokavski Hrvati. Kasnije u klasičnoj staroperzijskoj civilizaciji dinastije Ahemenida (Hakkamaniš), prahrvatski iranski Harauvati se bar desetak puta izrijekom navode u nizu carskih nadpisa kao pripadni narod Perzijskog carstva, vidi još pobliže Indoiranski Prahrvati.

Naprotiv uskoro nakon uništenja Ahemenida je Aleksandar Makedonski uz Perziju u 4.st. pr.Kr. osvojio i našu afgansku pradomovinu Harauvatya (staročakavski: Hrvatska = Harvatýa), pa ju je preimenovao iskrivljeno-grčki kao tzv. Arachosia pod kojim se do danas navodi u Europi, a eufemistički-prikriveno i kod nas da se ne uzbude podobni slaveno-Hrvati. Kasnije je još preko ozemlja Harauvatiye/Arahozije od antike do danas protutnjao veliki niz raznih osvajača, od ratobornih sjevernih Kušana (= 'Koljači'), pa potom Arapa, ... Sovjeta, Natoa, itd. Stoga su naši Harauvati uskoro nakon propasti Perzije shvatili da na toj prometnoj geostrateškoj 'vjetrometini' nemaju mogućnosti dužeg opstanka, pa su u Kristovo doba većina njih odselili dalje na sjeverozapad oko Kavkaza do Azova i Krima, gdje su potom triput zapisani u 2.i 3.st. po Kr. na 2 ploče kao Horoathoi i Horouathos, pa u 4.st. kao Horites (Orosius Presbiter) i još u 5.st. kao Hrwts (Zacharias Rhetor), itd. - vidi pobliže: Velikaya Horvatiya.

Izraelski genski antropolog N. Goldstein procjenjuje kako se tada iz Starog Orienta do Balkana naselilo oko desetak tisuća naših neslavenskih predaka (što njegov povijesni prezimenjak kod nas idejno odbacuje). Ipak dosad većina hrvatskih povjesnika uglavnom već priznaju kako je barem naš etnonim (narodno ime) Hrvata izvorno neslavenski i najvjerojatnije indoiranskog iskona, ako mnogi još idejno vjeruju da su Hrvati kulturno ipak uglavnom Slaveni. Takodjer i naša narodna simbolika kao hrvatski troplet i grb (od prapovjesti donedavna isti iranski) i staroistočne titule čelnika npr. župana i bana (isto elamski + kasitski + perzijski = bani) i ini slični simboli naše stare nadgradnje spram inih Slavena pokazuju da je barem starohrvatska plemićka elita prvotno bila neslavenska staroistočnog iskona.

Takodjer i najnovije bio-genomske poredbe nam očito dokazuju kako su kod nas slavenski muški pretci (Y-kromosom) bili manjina tek oko 26-33% (u Dalmaciji i Hercegovini jedva 8-17% slavenski), dok su blizu polovice ili oko 45% (Dalmacija-Hercegovina 60-72%) tipa Eu7/I1b, koji su biokemijski identični kavkaskim Swanetima i Dargynima (čak 90% genski Dinaroidi), pa sjeverozapadnim Kurdima (Delamiti 32% - slični Delmatima), kao i iranskom Teheranu sa 33% naših genskih Dinaroida u iranskoj prijestolnici. Za Afganistan još nema objave sličnih genskih podataka, iako uz granicu u susjednom Pakistanu (Tribal Area & Tahti-Dinarah) postoji do 16% sličnih genskih Dinaraca. Za jugonostalgične slavenofile su još pogubniji genski nalazi naših ženskih mitohondrija, gdje prosječno tek 7% - 10% naliče inim Slavenkama, tj. čak 9/10 Hrvatica su genski neslavenskog iskona. To praktično znači da su u srednjem vijeku u Hrvatsku s dominacijom Ilira + Iranohrvata većinom doselili uglavnom tek muški Slaveni bilo kao pečalbari ili vojni plaćenici tj. bez donedavno u Jugoslaviji razglašene tzv. "Velike seobe Slavena" kojom smo u 20.st. uporno ideološki kljukani u jugo-školama. Ovo svi naši jugo-mediji po vanjskoj direktivi uporno prikrivaju i šute, samo da se ne raspline poželjna južnoslavenska idila (zbog idejno nepodobnih Kurda i danas još gorjih Iranaca).

Staročakavski mjestopis

Osim novijih pokazatelja o naseljenim Hrvatima pretežno u jugozapadnoj Aziji (politički tzv. "Bliski Istok"), za ranija stoljeća prije 20.st. još nema jasnih podataka o mogućem dolasku Hrvata u Aziju ili barem o njihovim povremenim brodskim posjetama azijskih obala, osim glasovitog putovanja dalmatinskog Poluhrvata Marka Pola preko srednje Azije Svilnim Putom do carske Kine u 13.st. Ipak u tom smislu još postoje dvojni istosmjerni pokazatelji iz ranijih naših razdoblja prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije otvaranja Sueza, koji su jamačno bar povremeno plovili ne samo do obje Amerike i Indije, nego ponekad i do Australije. Jedan pokazatelj su kod nas na Jadranu stare pomorske legende čakavskih otočana koje govore o ranijim plovidbama naših oceanskih jedrenjaka oko Afrike i Indijskog oceana do Kine i Japana, npr. na Kvarneru (Krk) slikovita čakavska "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (izvornik: Povêda ud Ýndrah kadý parsjùte restû), o tom vidi pobliže: Veyske Povede i Starohrvatska Oceanija.

Nakon vukovskog zatiranja hrvatskog jezika i jugobalkanskog brisanja hrvatske povijesti unatrag, u lažnoj i cenzuriranoj naobrazbi kroz 20. stoljeće je Hrvatima praktično bilo zabranjeno upoznavanje vlastite kulturne baštine i uravnilovkom im je nametnuta nova i uškopljena jugoslavenska polukultura na nižoj balkanskoj razini. Time nam je zamalo posve izbrisana i bačena u jugo-ropotarnicu naša duga i bogata pomorska tradicija i s njom vezano nazivlje, umjesto čega nam je nametnuto novokovano "vlajsko-žabarsko" nazivlje slaviziranih tudjica i rjedje stranih prevedenica (kalkovi) za pomorske pojmove i prekomorske zemlje. Zato kod nas ogromna većina u povijesno-jezičnom pogledu defektnih intelektualaca doslovce pojma nema, kako su jugozapadni primorski Hrvati kroz zadnjih pola tisućljeća većinom imali vlastito pomorsko nazivlje i medju prvima u Europi svoj posebni i jedinstveni prekomorski mjestopis za ine kontinente, daleka mora i otoke itd. S nasilnim Vukopisom i jugoslavenstvom nam je sve to oteto i u 20. stoljeću izbačeno u povijesnu ropotarnicu, kao da nikad nije ni postojalo.

Drugi važniji i bogatiji pokazatelj nazočnosti oko Azije naših ranijih pomoraca (kulàpni navakýre) iz doba velikih jedrenjaka u prošlim stoljećima pretežno za primorska područja oko Azije je njihovo osobito čakavsko nazivlje, posve drugačije od novijega medjunarodnog, koje se kod otočnih staraca na Kvarneru dijelom očuvalo sve do 20. st. Zahvaljujući tom našemu ranom i razvijenom pomorstvu, Hrvati su su zamalo jedini medju Slavenima već od 16.- 19. st. oblikovali brojne staročakavske nazive za sve kontinente i oceane, veće otoke i poluotoke, tamošnje planine i jezera, koji su se održavali kroz naše doba starinskih jedrenjaka od 16.- 19. st. Nakon toga s prevlašću novih strojnih parobroda većina naših pučinskih jedrenjaka za duge plovidbe odumiru, a s njima dijelom već nestaje i to naše osobito prekomorsko nazivlje. Vrhunac bogatstva je taj čakavski mjestopis za izvaneuropska mora i kontinente dosegao na prijelazu 18./19. st. kad je poznato čak oko 200 čakavskih prekomorskih toponima, od kojih se bar dio predajom očuvao kod otočnih staraca sve do 20. st. (npr. u Kavarneru), a manji dio je bio i zapisan rukopisnom glagoljicom.

Naši jugolingvisti i unitarni geografi su taj naš originalni prekomorski mjestopis posve zanemarili i izbjegavali, a jedan od rjedjih koji ga je bar dijelom popisao kod starih otočnih pomoraca gornjeg Jadrana je bio pokojni profesor Mitjel Yoshamya (koga je potom likvidirala Udba). Osim dvjestotinjak čakavskih prekomorskih toponima, dosad poznatih širom svijeta izvan Europe, za još pedesetak inih dosad više nije sigurno značenje ni pobliža lokacija. Prostorno od toga staročakavskog pomorskog mjestopisa izvan Europe, 2/5 je oko Azije, a 1/3 duž obje Amerike i ostalo oko Afrike, Australije itd. Znakovito je, kako je njihov izbor vrlo sličan kao što su ucrtane na najranijim europskim kartama drugih kontinenata, a osobito se podudara s ranom kartom koju je objavio Henricus Martellus (Mapa Mundi 1486.), što upućuje na veliku višestoljetnu starost većine toga čakavskog prekomorskog nazivlja. Takodjer je značajno kako na cijeloj sjeveroistočnoj strani Azije tj. od Beringovog tjesnaca (Buke-Urýnje) pa sve do ušća Jeniseja (Rykva-Tohòrna) nemamo nijednoga poznatog staročakavskog toponima, što najvjerojatnije znači da onamo naši drveni jedrenjaci, prije željeznih parobroda zbog neplovnog leda još nisu plovili (ili ako je koji tamo i odlutao više se nije vratio na Jadran). Za obale oko Azije te okolna mora i otoke je u staročakavskom mjestopisu poznato stotinjak pomorskih ranohrvatskih toponima i još tridesetak inih za širu Oceaniju-Australazija: vidi još Starohrvatska Australazija. Niže se prvo navodi osobiti staročakavski naziv (i u zagradi neki polučakavski kao novije variante medjunarodnih), pa zatim novoštokavski prijevod i medjunarodni engleski sinonim (u zagradi):

Širi opći pojmovi

Some general terms in Chakavian geography:

Sionzihòd: Azija (Asia); Chakav.= 'Grand Orient'
Zihòdna-Kraýna: Azijski kontinent (Asian continent)
Seuna-Kraýna: Eurazija, jugosrb. Evroazija (Eurasia)
Sionkulàp (Paćîfik): Tihi Ocean (Pacific)
Kulàp-Yndrân: Indijski Ocean (Indian Ocean)
kraýna: veće kopno - kontinent (major land & continent)
hlâmi: gorje-planinski lanac (mountain range)
plâna: ravnica-nizina (lowland & plains)
darmûne: guste prašume (dense forests)
pustòši: travne stepe (grasslands & steppe)
sypûne: pješčana pustinja-dine (desert sand dunes)
škardûne: kamene pustinje (stony desert)
sýrbe: klisurasti kanjon-sutjeska (canyon gorges)
rýkva: rijeka-vodotok (river & any stream)
kukûri: močvarna delta-laguna (swampy delta & lagoons)
bûke: tjesnac-morski kanal (sea strait)
skôpje: otočje-arhipelag (islands & archipelago)
ûri: velegrad-prijestolnica (major city & capital)

Sjeverna Azija-Sibir

Meyzihòd: srednja Azija (Middle Asia); Chak.= 'Middle East'
Urýn: Arktik (Arctic area)
Sridurýn: Sjeverni pol (North Pole)
Sionurýn: Arktičko područje (Arctic region)
Kulapurýn: Sjeverni Ocean-Arktičko more (Northern Ocean & Arctic Sea)
Bokàne-mori: Barentsovo more (Barents Sea)
Skopje-Tohòrne: Novaja Zemlja + Sibirski otoci (Novaya Zemla & Siberian isles)
Baršadýn (Šibýre): Sibir (Siberia); Chakav.= 'Icing-land'
Planabárša: ravnice zapadnog Sibira (West-Siberian Plains)
Rykabârša: rijeka Jenisej (Yenissey River); Chak.= 'Icing River'
Rykatohôr: rijeka Ob (river); Chakav.= 'North River'
Hlamtohôr: gorje Ural (ranges); Chakav.= 'Northern Range'
Vartohôr: gorje Altaj (Altay Mountains)
Tohòrne-Darmûni: Sibirske tajge (Siberian taiga)
Kukûr-Tohôrna: močvare sjeverozapadnog Sibira (Northwest Siberian swamps)
Ubàrške-Pustòši: južnosibirske stepe (South Siberian steppe)

Središnja Azija

Sridzihòd: središnja Azija - Turkestan (Central Asia)
Sionhlâm: visoki Tibet (Tibet uplands)
Seunobárška: Turkestan
Veleôbre: Kazakhstan
Medobárška: Uzbekistan
Mićaobárška: Kirgizija (Kirgistan)
Zdolneôbre: Turkmenistan
Obravâr: visoki Pamir (uplands)
Varobárška: Tadjikistan
Medvarôbra: planina Alatau (mountains)
Obrehlâmi: gorje Tjen-Šan (Tyen-Shan Ranges)
Obraplâna: Ust-Urt, kraška zaravan Kaspi-Aral (Ust-Urt Plains)
Sypunôbrah: pustinje Karakum-Kyzilkum (Kara-Kum & Kyzil-Kum Deserts)
Obrarýka: rijeka Amudarja (Amu-Darya River)
Obrikukûr: močvarna delta Amudarja (Amu-Darya swampy delta)
Obreskôpje: otočje Aralskog mora (Aral Sea Archipelago)
Obremôri: bivše Aralsko jezero (Aral Lake)
Zgornemôri: Kaspijsko more (Caspian Sea); Chakav.= 'Upper Sea'
Artubârška: kaspijski poluotok Apšeron (promontory in West Caspian)
Obresolýne: istočnokaspijska laguna Kara-Bogaz (lagoon of East Caspian)
Ubârška-Valâda: sjevernokaspijski zaljev Kashagan (Northeast Caspian Gulf)
Obreûri: grad Alma-Ata (city)

Prednja Azija

Ponskemôri (Ćarnemôre): Crno more (Black Sea)
Mićapônt: Azovsko more (Azov Sea)
Meypônt: Mramorno more (Marmara Sea)
Rykapônska: rijeka Don (river)
Bukepônske: tjesnac Bospor (Bosphorus Strait)
Garskemôri: Egejsko more (Aegean Sea); Chakav.= 'Greek Sea'
Velemôri (Mediterân): Sredozemlje (Mediterranean); Chak.= 'Large Sea'
Ponskehlâmi: gorje Kavkaz (Mt Caucasus)
Zgornapônt: sjeverno Predkavkazje (northern Ciscaucasia)
Varpônt: Osetija-greben Kavkaza (Ossetia & highest Caucasus)
Zdolpônt (Yarmenýa): južno Zakavkazje-Armenija (Armenia & South Transcaucasia)
Zadapônt: Azebeidjan
Hatýe (Turkýa): Turska-Mala Azija (Turkey & Asia Minor); Chak.= 'Hattiland'
Sridhatýa: središnja Kapadokija (central Anatolia)
Mejhatýa: srednja ravan Anatolije (Anatolian mid-plain)
Varhatýa: Kurdistan (Kordestan)
Krajhatýa: zapadna Turska, Lidia-Karia (westernmost Turkey)
Hlamhatýah: gorje Taurus (Toroslar Mountains)
Medvar-Hatýah: planina Erdjas (Mount Argaeus)
Pustòši-Hatyâne: Anatolske stepe (Anatolian steppe)
Urhatýah (Angôra): grad Ankara (city); Chakav.= 'Hatticity'
Urpônt (Stâmbol): Carigrad (Istanbul)
Skopje-Hatyâne: otočje Dodekanez (Dodecanese Islands)
Yezèri-Hatyâne: jezero Van (lake)
Yezèri-Peršyâne: jezero Urmia (lake)
Kupâr: otok Cipar (Cyprus Island)
Urkupàrna: ciparski grad Leukosia (city in Cyprus)
Varkupàrna: ciparska planina Troodos (mountain on Cyprus)
Artakupâr: poluotok Karpas na Cipru (Karpas Promontory of Cyprus)

Jugozapad Azije

Levônt: istočno Sredozemlje (East Mediterranean)
Levônska-Valâda: zaljev Iskenderun (gulf)
Urlevônt: grad Beirut (city)
Varlevônt: Libanonsko gorje (Mt Lebanon)
Štazemjà: Izrael-Palestina (Israel & Palestine), Chakav.= 'Saint Land'
Štemôri: Mrtvo more (Dead Sea), Chak.= 'Saint Sea'
Štarýka: rijeka Jordan (Jordan river), Chak.= 'Saint River'
Štejezèri: Galilejsko jezero (Tiberiad lake), Chak.= 'Saint Lake'
Štartýna: Karmelski rt (Carmel promontory), Chak.= 'Saint Promontory'
Štehlâmi: gorje Hermon (Golan Highlands), Chak.= 'Saint Mounts'
Štesipûni: pustinja Negev (Negev desert), Chak.= 'Saint Dunes'
Šteûri: grad Jeruzalem (Jerusalem city), Chak.= 'Saint City'
Artašinây: Sinajski poluotok (Sinai Peninsula)
Mišýre: Egipat (Egypt)
Zdolnemôri (Ćavjène-more): Crveno more (Red Sea), Chak. 'Lower Sea'
Mišýrne-Šadrýni: Jemenski otoci Farsan (islands at Yemen)
Buke-Mišýrne: tjesnac Bab-el-Mandeb (strait)
Mišýrna-Valâda: Adenski zaljev (Aden Gulf)
Mićamorýa (Arabýa): poluotok Arabija (Saoudi Arabia)
Mićamišýr: Jemen (Yemen)
Artaperšýa: Oman
Sionkukûr: Irak-Mezopotamija (Iraq & Mesopotamia), Chakav.= 'Giant Swamps'
Mićakukûr: Kuvajt-Sumer (Koweit & Sumer)
Banâti-Morèške: Arapski emirati (Arabian Emirates)
Rykapêrša: rijeka Tigris (river)
Peršýa (Yrân): Iran-Perzija (Persia & Iran)
Urperšýah: grad Teheran (Tehran city)
Varperšýah: planina Demavend (Mt Damavend)
Hlamperšýah: gorje Zagros (mountains)
Medvâr-Peršyân: iransko sredogorje Kerman (range)
Pustòši-Peršyâne: pustinja Dešti-Lut (Dashti-Lut Desert)
Mori-Peršyâne: Perzijski zaljev (Persian Gulf)
Bukaperšýah: tjesnac Hormuz (strait)
Skopje-Peršyâne (Ižule-Yrânške): Iranski otoci (Iranian islands)

Južna Azija

Ýndre (Pýndia): Indija (India)
Uryndrân: grad Delhi (city)
Varyndrân: Kašmir-Karakorum (Kashmir & Karakoram)
Hlamyndrân: gorje Himalaja (Himalayas)
Mićaperšýa: Avganistan (Afghanistan)
Krajperšýa: Makran-Beludjistan (Makran-Baluchistan)
Yndrâne-Pustòši: pustinja Thar (desert)
Rikaýndra: rijeka Ind-Sarasvati (Indus River)
Krajindrân: južni poluotok Dekan (Deccan peninsula)
Mićaýndra (Seylân): otok Cejlon (Shri-Lanka island)
Šadrýni-Yndrâne: otočje Maledivi + Lakadivi (Maldives & Laccadive islands)
Kukûr-Yndrân (Bengâl): močvarni Bengal (Bangladesh)
Valyndrân: Bengalski zaljev (Bengal Gulf)
Medýndra: Burma (Myanmar)
Zadýndra (Stražnja Indija): Indokina (Indochina)
Kraýndra (Syâm): Tajland-Sijam (Thailand & Siam)
Artyndrân (Malâya): Malajski poluotok (Malay Peninsula)
Indrasýrba: rječni kanjon Irrawady (river canyon)
Yndrabùka (Šingapûr): tjesnac Singapur (Singapore Strait)
Skopje-Yndrâne: otočje Indonezija (Indonesia)
Kulapýndrah: Indijski Ocean (Indian Ocean)

Istočna Azija

Napomena: staročakavski zihòd = izlaz Sunca (Chakavian: zihòd = Rising Sun)

Velazihòd: istočna Azija ili tzv. Daleki Istok (eastern Asia - Far East)
Sionkulàp (Paćýfik): Tihi Ocean (Pacific)
Kitâye (Kýtaj): Kina (China)
Velakitây: kontinentalna Kina (Mainland China)
Sionhlâm (Tibýt): visoravan Tibet (highlands)
Hlamkitây: gorje Kwen-Lun (mountains)
Varkitây: planina Gongga-Shan (Mt MinyaGonkar)
Mejkitây: Mandjuria
Mićakitây: otok Formosa (Taiwan)
Broćkitâyna: otok Hainan na jugu Kine (Hainan island)
Urkitây: grad Peking (Beijing city)
Sipunkitây: pustinja Gobi (desert)
Zihòdne-Pustòši: Mongolija (Mongolia)
Kitàyne-mori: Kinesko more (Chinese Sea)
Rikakitây: rijeka Huang-ho (river)
Rykazihòd: rijeka Amur (river)
Krayzihòd: Amursko Primorje (Amur Coastal area); Chakav.= 'Rising Sun Coast'
Zihòdne-mori: Japansko more (Japan Sea)
Valzihòdna (ili Zihòdna-Valâda): Ohotsko more (Okhotsk Sea)
Valkitàyna (ili Kitàyna-Valâda): Žuto more (Yellow Sea)
Artazihòd: Koreja (Corea); Chak.= 'Rising Sun Peninsula'
Bukazihòd: Korejski tjesnac (Korean Strait)
Skopje-Zihòdne (Yapôn): Japanski otoci (Japanese islands); Chak.= Rising Sun Isles'
Zgorzihòd: japanski sjeverni otok - Hokkaido (Japanese north island)
Sridzihòd: japanski srednji otok - Nippon (Japanese middle island)
Mejzihòd: japanski jugoistočni otok Shikoku (Shikoku island)
Zdolzihòd: japanski južni otok - Kiushiu (Japanese south island)
Varzihòd: japanski vulkan Fujiyama (volcano in Japan)
Mićazihòd: istočni pučinski otok Okinava (Okinawa island)
Urzihòd: grad Tokyo (city); Chakav.= 'Rising Sun City'
Sadrezihòdne: otočje Ryu-Kiu (islands)
Zihodýtje: otoci Kurili (Kurile Islands)
Broćzihòd (Sahalýn): otok Sahalin (Sachalyn island)
Hlamzihòd: Stanovojsko gorje istočnog Sibira (Siberian Stanovoy Ranges)
Zihòdne-Yezèri: Bajkalsko jezero (Baikal Lake)
Urynabùka: Beringov tjesnac Sibir-Aljaska (Bering Strait)

Narodi i etnogrupe

Urinjâne: Sibirci (Siberians)
Hatyâne: Turci-Anatolci (Turks & Anatolians)
Uôbri: Turkmeni-Mongoli (Turkmens & Mongols)
Muôri (Aràbi): Arapi (Arabs)
Žudýni (Žýdi): Židovi (Hebrews - Jews)
Kuparâne (Ćipriòti): Ciprani (Cypriotes)
Kukurâne: Iračani-Mezopotamci (Iraquis & Mesopotamians)
Peršyâne: Iranci-Perzijanci (Iranians / Persians)
Yndrâne: Indijci (Indians)
Skopjâne: Indonežani (Indonesians)
Kitayâne: Kinezi (Chinese)
Zihodâne (Yapônci): Japanci (Japanese)
... i prôć: ... itd. (... etc.)

Legenda o Indiji

Legenda o Indiji gdje rastu pršuti, iz kvarnerskog ciklusa Veyske Povede (čakavski izvorno: Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû): Iako je po očuvanom zemljopisnom nazivlju ova legenda vjerojatno jedna od naših najranijih, ona je danas već dijelom zaboravljena i jedna od slabije poznatih, pa nije u cjelini zapisana i tek se zna da govori o nekim istočnim plovidbama oko legendarne zemlje "Ýndrah" (= Indija) negdje do Australije (Polnêbje) i Japana (Skopje-Zihòdne). Po toj legendi u Indiji postoje bujne "pršutove prašume" gdje na drveću kao voćni plodovi navodno rastu i dozrijevaju jestivi pršuti (šunke). Donedavna je na Krku iz te legende, za poredbeni opis blagostanja ili raja bila očuvana stara uzrečica: "... Kòti va_Ýndrah kadÿ parsjùte restû". Tu se još spominju i prastari čakavski nazivi, npr. Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Varindran (Kašmir - Karakorum), Kulàp-Yndrân (Indijski Ocean), Mićaÿndra (Ceylon - Šrilanka), itd.

Sam tijek zbivanja po preostalim ulomcima iz te legende danas je teško povezati u neku suvislu radnju, jer su sjećanja preostalih staraca sad već tako blijeda, da je njezin sadržaj većinom nejasan. Ipak su dostupne oskudne naznake iz ove legende već povjesno znakovite, jer sadrže prastare nazive, inače nepoznate u Europi, npr. Indija = Ýndre (genitiv: Ýndrah). U toj su legendi "Yndre" prikazane kao bajoslovna zemlja obilja i kao prvobitni raj na zemlji, što se prilično podudara s pradavnim opisima ranoarijske pradomovine Ariane Veyah u ranoindskoj Rigvedi, odnosno Aryan Vaejo u staroiranskoj Avesti. Stoga su vjerojatno zajedničkog prapoviesnog podrijetla iz nedavno geološki i arheološki dokazane, ranoarijske pradomovine od 3.700-2.200 pr.Kr. u današnjoj indijskoj pustinji Thar, gdje je tada bila plodna nizina s visokom civiliyacijom Harappa oko nekoć velike rijeke Saraswati, koja je potom u antičko doba presušila i dosad je okolo nastala pustinja. Legenda o Indiji gdje rastu pršuti (štokavski prijevod iz čakavskog originala Veyske Povede):

"Ova stara i zanimljiva legenda o davnim jadranskim pomorcima na Indijskom Oceanu je dijelom zaboravljena, jer je njezin završetak već izgubljen i samo je prvi dio očuvan. Npr. stari bodulski pomorci koji su ranije jedrili na tu stranu svijeta, mogu se prisjetiti iz krčke baštine nekih pradavnih naziva oko Indijskog Oceana (Kulap Yndran). U ta davna vremena prije izgradnje parobroda i prije otvaranja Sueskog kanala što je bilo oko godine 1870, stari jedrenjaci iz Sredozemlja bi plovili do Indije oko Afričkog kontinenta i u ono vrijeme bi ta plovidba do Indije bila trostruko duža negoli kroz Gibraltar pored Azora ravno do Amerike (Zapadno kopno). U to doba jedrenjaka su glavne luke Indijskog Oceana bile Goa na zapadu Indije i Singapur u Malajskom tjesnacu. Do tih vremena su se naši pomorski dnevnici većinom zapisivali u bodulskom dialektu (čakavski) i na glagoljskim slovima, ali su poslije odbačeni na tavan i većinom su izgubljeni.

U toj plovidbi za Indiju su jedrenjaci iz Jadrana najprije plovili na zapad kroz Sredozemlje i Gibraltar. Potom su jedrili na jug uz Maroko i Kanarske otoke, pa uz Gvineju i Kongo (Zahojna Morya tar Medmorya) gdje borave crnci, pa slonovi, lavovi i ostala južna zvjerad. Oko Kaplanda (Južna Afrika) bi se okrenuli na sjever pa su jedrili uz istočnu Afriku do Misirskog rta (Somalija). Tamo je otok Sokotra i kroz Misirski tjesnac (Omanski zaljev) se ulazi u Crveno more, a na zapadu se vide vrhunci Misirskog gorja (Abesinija). Dalje se zakreće na istok uz Arabiju s prostranim pustinjama i pored Perzijskog tjesnaca (Hormuz) gdje je ulaz u Perzijski zaljev. Potom su jedrili na istok oko velikog Indijskog poluotoka gdje su Indski atoli (Maledivi i Lakadivi) i Mala Indija (otok Ceylon – Šrilanka). Zatim se stiže do Indijskih močvara (Bangladeš) gdje plove Indijci na manjim barkama, a na sjeveru se vide visoki sniježni vrhunci Indskog gorja (Himalaja). Neki su jedrili još dalje na istok u Stražnju Indiju (Indokina) pa su plovili uz Malajski poluotok i kroz Indski tjesnac (Singapur) bi stigli na Malajsko otočje (Indonezija).

Odatle na istok je Golemi ocean (Pacifik), a na sjeveru je Kitay (Kina) i Korejski poluotok, pa Kitajski otok (Tajvan – Formoza) i Japansko otočje, gdje žive kosooki Kinezi i ostali Istočnjaci. Poneki su jedrili i južnije od Indonezije gdje je veliko južno kopno Polnebje (Australija) uz čiju istočnu obalu su Sinjehlami (Australske alpe) i susjedni otoci Tasmanija i Novi Zeland. Napokon bi poneki dojedrili na prostrani Pacifik (Tihi Ocean) gdje se nalazi mnoštvo otočića tj. atola (danas se zovu Polinezija), a uglavnom su izgradjeni od velikih koralja. Nakon toga je na istoku samo ogromna pučina Pacifika sve do Amerike, koja je većinom bez otoka pa naši pomorci onamo nisu jedrili prije parobroda ni prije otvaranja Panamskog kanala. Prije parobroda, Sueza i Paname, ukupna plovidba jedrenjakom od Jadrana preko Pacifika i oko svijeta trajala bi barem godinu dana. Zato su tada samo poneki rijetki Boduli jedrili s istočnim vjerovima (pasati) preko Atlantika uz Kanarske otoke i Falklande do Južne Amerike, pa bi kroz Južni tjesnac (Magelanov prolaz) izmedju Patagonije i Ognjene Zemlje prošli na Pacifik. Potom bi kroz Polineziju, Indijski Ocean i Atlantik opet stigli na Sredozemlje. Kada su došli parobrodi i novo vrijeme, ovi stari bodulski nazivi oko Indijskog Oceana su većinom zaboravljeni."

Nakon tog obilaska Indijskog Oceana, nastavak ove legende je skoro zaboravljen i tu su ostale samo neke naznake, npr. vejska uzrečica: Bogato kao Indra-Pyndia gdje rastu pršuti. U toj je legendi Indra-Pyndia prikazana kao pranaziv najljepšeg raja na zemlji, gdje u šumama raste drveće sa zrelim pršutima na granama, koje samo treba brati i jesti. Ova je legenda osobita za vejsku baštinu na Krku i danas nije poznata na inim jadranskim otocima. Odlomci te legende su prikupljani od više starih pomoraca, ali nijedan nije znao njezin cjeloviti sadržaj do kraja.

Literatura

Higham, Charles, 2004: Encyclopedia of Ancient Asian Civilizations. Facts on File library of world history, New York.
Feroz Kapadia & Mandira Mukherjee, 1999: Encyclopaedia of Asian Culture and Society. Anmol Publications, New Delhi.
David Levinson & Karen Christensen, 2002: Encyclopedia of Modern Asia. Charles Scribner's Sons, New York.
M.N. Ćurić 1991: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb.
M. Vidović 1991: Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb.
Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata 1994: Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb.
Iranski Kulturni centar 1999: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb.
S.K. Sakač 2000: Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb.
M. Marčinko 2000: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb.
Joel D'Souza: Croats return to Gandaulim. GoaNow, Goa (India) 1999: [1]

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Hrvati u Aziji

Sadržaj