Ruski spram hrvatskoga

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Ruski jezik)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Ruski spram hrvatskoga (rusizmi u standardu i hrvatskim dialektima): Ruski jezik (ISO 639-3: rus, latin. lingua Rossiaca, engl. Russian language, njem. Russische Sprache, primor.polučakav.= ruskomu: ruski jazýk, otočno-bodul. gan-moškovãn) je slavenski jezik s najvećim brojem govornika. Zajedno s ukrainskim, bjeloruskim i rusinskim tvori skupinu istočnoslavenskih jezika. Standardni ruski jezik se temelji na narječju Moskve. Ruskim kao materinskim jezikom govori oko 180 miliuna ljudi, od kojih oko 130 milijuna živi u Rusiji. Službeni je jezik u Rusiji, Bjelorusiji (uz bjeloruski), Kazahstanu (uz kazaški), Kirgistanu (uz kirgiški), pa u ukrainskoj Autonomnoj Republici Krim (uz ukrainski jezik). U ovima i inim zemljama bivšega Sovjetskog Saveza je ruski materinski jezik većine pučanstva i manjeviše jezik javnog života, a široko se rabi u kulturi, znanosti i tehnici. Uzevši u obzir i broj govornika ruskog kao drugoga (naučenog) jezika, njime se služi oko 300 miliuna ljudi u svijetu.

Summary

Russian language vs. Croatian (Russian loanwords in Croatian dialects): Russian (рýсский язык - rússkij yazýk) is a Slavic language spoken primarily in Russia, Belarus, Ukraine, Kazakhstan, and Kyrgyzstan. It is an unofficial but widely spoken language also in Moldova, Latvia, Estonia, and to a lesser extent, the other countries that were once constituent republics of the USSR. Russian belongs to the family of Indo-European languages and is one of three living members of the East Slavic languages. Written examples of Old East Slavonic are attested from the 10th century onwards. It is the most geographically widespread language of Eurasia and the most widely spoken of the Slavic languages. It is also the largest native language in Europe, with 144 million native speakers in Russia, Ukraine and Belarus. Russian is the 8th most spoken language in the world by number of native speakers and the 4th by total number of speakers. This language is one of the six official languages of the United Nations.

Russian distinguishes between consonant phonemes with palatal secondary articulation and those without, the so-called soft and hard sounds. This distinction is found between pairs of almost all consonants and is one of the most distinguishing features of the language. Another important aspect is the reduction of unstressed vowels. Stress, which is unpredictable, is not normally indicated orthographically though an optional acute accent (знак ударения, znak udareniya) may be used to mark stress (such as to distinguish between homographic words, for example замóк (meaning lock) and зáмок (meaning castle), or to indicate the proper pronunciation of uncommon words or names.

Kratka povijest ruskog

Na pijelazu 2. i 1. tisućljeća pr.Kr. se od indoeuropskog prajezika izdvojio uz ine i praslavenski dialekt, koji se je u 1. tisućljeću preoblikovao u praslavenski jezik. Ovaj se od 6.- 8. stoljeća po Kr. opet raspada na 3 dialektne skupine: iztočnu, zapadnu i južnu. Uz osnove istočnoslavenskog koji se još zove i staroruski (tj. drevnerusskij kad ga treba izdvojiti od ruskog jezika Moskovskog knežestva), a između 14.- 15. st. su nastali današnji ruski, ukrainski, i bijeloruski jezik. Od 16.- 17. st. su nastali sjeverno- i južnoruski dialekti s hibridnim srednjoruskim u medjuprostoru.

Centralizacija preko radia i televizije opet dijelom smanjuje razlike medju ruskim dialektima, ali čak izgovor stanovnika dvaju najvećih grada tj. Moskve i Sankt-Peterburga se razlikuje bar po naglasku. Ruski jezik se piše se ruskom ćirilicom. Slovo o Polku Igoreve je slavensko književno delo koje je medju najpoznatijim i najstarijim književnim delima, dok je Повесть временных лет medju najpoznatijim djelima srednjeg vijeka. Aleksandar Puškin, koji se računa medju najpoznatije pjesnike u povijesti, pisao je na ruskom jeziku.

Glasovi i pismo

Ruski se zapisuje ćirilicom, izvedenom u 10. stoljeću iz grčkog pisma uz dodatak nekih slova (većinom palatala) iz okrugle glagoljice za zapisivanje crkvenih tekstova na slavenskim jezicima. Oblici mnogih slova promijenjeni su i približeni latinici reformama koje je započeo Petar I. Veliki godine 1708. Ovo novo tzv. "građansko pismo" su preuzeli i svi ostali pravoslavni narodi koji pišu ćirilicom: Srbi, Bugari, Ukrainci i Bjelorusi.

Ruski ima 33 suglasnika i 5 samoglasnika. Većina ruskih suglasnika istodobno supostoje u tvrdoj (nepalataliziranoj) i mekoj (palataliziranoj) inačici, dok u hrvatskomu postoje samo slični parovi n / nj i l / lj. Kako rusko pismo ima samo 21 slovo za suglasnike, meki i tvrdi parnjak sadrže isto slovo, a stanje palataliziranosti označava se po idućem dodanom samoglasniku tj. tvrdomu ili mekom znaku. Zbog toga i svaki samoglasnik ima 2 inačice: palatalizirajuću i nepalatalizirajuću: palatalizirajući su Я, Е, Ё, Ю, И, a nepalatalizirajući А, Э, О, У, Ы.

Kod latiničnog prijepisa se palataliziranost suglasnika može označiti apostrofom. Palatalizirani se suglasnik izgovara tako što se istodobno s njim izgovori još glas j (npr. slično kako se u hrvatskomu nj izgovara kao stopljeno n + j). Tako se npr. riječi быть (bit', biti) i бить (b'it', udarati) razlikuju samo po prvom suglasniku: u prvoj je tvrd (nepalataliziran), a u drugoj mekan (palataliziran). Ruski jezik je označen književnom redukcijom, pa u nenaglašenim slogovima samoglasnici prestaju odgovarati etimologiji. Ova se promjena ipak vrši po živim fonetskim pravilima i ne označava se u pisanom tekstu (za razliku od prakse u bjeloruskom).

Osnovne ruske riječi

  • Да - Da
  • Нет (Ње-т) - Ne
  • Здравствуйте (Zdra-stvujce) - Zdravo
  • Не за что (Nje za- što) - Nema na čemu.
  • Доброе утро (Do-braje utro-) - Dobro jutro
  • Добрый день (Dobrij djenj) - Dobar dan
  • Добрый вечер (Dobrij vje-ćer) - Dovro veče
  • До свидания (Da svida-njija) - Do viđenja.
  • Спасибо (Spasi-ba) - Hvala.
  • Как вас зовут? (Kak vas zavut?) - Kako se zovete?
  • Меня зовут (Minja zavut ().) - Ime mi je ().
  • Пожалуйста (Pažalsta) - Molim Vas/te
  • Извините (Izvinji-ce) - Izvinite
  • Я (ја) - ja
  • Мы (mi) - mi
  • Ты (ti) - ti
  • Вы (vi) - vi
  • Они (Anji-) - oni
  • Как дела (Kak djela)? - Kako ste?
  • Хорошо, а у вас (Harašo-, a u vas?)? - Dobro, a vi?
  • Жена - supruga, žena
  • Муж (mu-ž) - Suprug, muž

Rusko-hrvatske sličnosti

Ruski i hrvatski jezik su dijelom zajedničkoga sveslavenskog podrijetla pa su već zato manjeviše slični, što je nedvojbeno i očito osobito po kajkavici i čakavici s nizom još očuvanih ranoslavenskih arhaizama. Naprotiv je u standardnoj Vukovoj novoštokavštini puno manje takvih izvornih i prastarih sličnosti, pa su većina štokavskih sličnih riječi tek naknadno unesene, osobito preko crkvenoslavenskog pravoslavlja, pa preporodne književnosti i novije ideopolitički u doba jugo-komunizma iz Sovjetskog Saveza. Stoga se u oblikovanju ruskima sličnih riječi u hrvatskom jeziku postoje najmanje 4 uzastopne faze njihove povećane učestalosti:

  • Ranoslavenski arhaizmi kod nas i u ruskomu potječu iz krasne antike i ranoga srednjeg vijeka, tj. iz doba razdvajanja južnoslavenskih jezika od istočnoslavenskih (staroruskoga).
  • Pravoslavizmi: Kasnije u srednjem vijeku najveći utjecaj kod nas i u Rusiji ima sličan crkvenoslavenski jezik, koji se prenosi više preko pravoslavlja, ali bar dijelom i preko starohrvatskih glagoljaša.
  • Od početka novoga vijeka i osobito u doba kulturno-nacionalnih preporoda kod južnih Slavena se u književnosti posudjuju mnoge ruske riječi koje dijelom trajno ostaju kao kulturni rusizmi.
  • Sovjetizmi: Zadnji jači utjecaj ruskog rječnika na hrvatski je bio u 20. st., osobito u doba Titinog jugokomunizma, kada se iz Sovjetskog Saveza kroz službenu komunistički ideologiju i 'Agitprop' u našoj javnosti nameću ruski nazivi osobito za pojmove iz gospodarstva, ideopolitike i sl. (npr. udarnici, uravnilovka, perestrojka, ... itd).

Ranoslavenski arhaizmi

Teorijske praslavenske rieči uglavnom izvorno nisu očuvane pismeno, pa su većinom izvedene posrednim poredbama raznih slavenskih jezika: Danas se takve u izvornom obliku uglavnom više ne rabe u živim govorima zbog kasnijega višesmjernog razvitka srednjovjekih slavenskih jezika i takvi praslavenski prototipovi se ovdje ne razmatraju. U kasnijoj medjufazi krajem antike i početkom srednjeg vijeka tj. neposredno pred raselidbu i prije pojave crkvenoslavenskog jezika, postoji još druga generacija ranoslavenskih rieči i oblika koji su dosad dijelom još očuvani i u živim govorima kao disjunktivni arhaizmi, najviše u reliktnim rubnim dialektima.

Mladji crkvenoslavenski kao liturgički jezik kršćanstva, imao je najveći kulturni utjecaj na srednjim slavenskim područjima, od Bosne i Srbije do središnje Rusije. Na samim rubovima slavenstva uz slabiji crkvenoslavenski utjecaj su se zato donekle očuvale još ranije jezične osobine prije odselidbe: npr. sjevernoruski dialekt Pomorja (oko Arhangelska), zapadni lužički govori u Njemačkoj, ter arhajska čakavica na Jadranu u Hrvatskoj i ini slični. Zato medju ovima sve dosad postoje neke arhajske disjunkcije starije od srednjovjekog crkvenoslavenskog, a ovdje se kao primjer pobliže navode daleke rusko-hrvatske jezične disjunkcije.

Napose je hrvatska čakavica (= vlastiti naziv: štokavski 'čakavština') bila niz stoljeća kulturno i vjerski dosta izolirana zbog održanja autonomne glagoljaške liturgie na domaćoj uglastoj glagoljici od 10. do 17. stoljeća. Stoga je tu kulturni utjecaj istočnog pravoslavlja kao i rimskog katoličanstva bio razmjerno slabiji negoli kod inih Slavena. Dijelom zbog tih kulturno-vjerskih osobitosti i zbog isturenog smještaja u kutu izmedju južnih romanskih i zapadnih germanskih jezika, čakavica je ostala izdvojena i arhaična, s nizom disjunktivnih arhaizama spram ruskog jezika i osobito spram staroga sjevernoruskog dialekta Pomorja. Slične starije disjunkcije mogu se očekivati i spram rubnih istočnoslavenskih govora azijskih Slavena u Sibiru koji su donedavna bili slabo poznati, pa takve poredbe s hrvatskim dialektima dosad još nisu pobliže razradjene.

Manje je sličnih arhajskih disjunkcija izmedju ruskoga i sjevernohrvatske kajkavice, razmjerno najviše spram starinskog govora Hrvatskog Zagorja. Tih ranoslavenskih disjunkcija većinom nema u srbohrvatskoj novoštokavštini, gdje su veze s tipskim srednjoruskim uglavnom mladje zbog kasnijih utjecaja crkvenoslavenskog jezika. Takodjer je znakovito što su ove arhajske disjunkcije najbrojnije baš u onim krajevima sjeverozapadne i jugozapadne Hrvatske gdje je sada novim biogenetskim analizama ujedno potvrdjen i najviši udjel oko 1/3 do 2/5 sveslavenskog genotipa (R1a ili Eu19), a u inim srednjim i istočnim štokavskim područjima s malo tih arhaizama je ujedno i udjel toga slavenskog genotipa tek 1/4 populacije ili još niži.

Nalazišta arhaizama

Najviše ranoslavenskih arhajskih disjunkcija je dosad očuvano u Hrvatskoj kod čakavaca na Kvarneru, osobito u manjim selima oko Vrbnika i Dobrinja na otoku Krku, pa kod Beloga na Cresu, Grižana u primorskom Vinodolu i takodjer u istočnoj Istri. Takvi su arhaizmi rjedji ili izostaju kod inih čakavaca u Dalmaciji, Lici (Gacka) i Pokupju zbog jačega susjednog utjecaja štokavskih primjesa nakon Turaka. Slične arhajske disjunkcije dijelom imaju i kajkavci sjeverozapadne Hrvatske, osobito starinski govor srednjeg Zagorja i gornje Bednje. Najrjedji su ovi arhaizmi kod štokavaca, gdje ih ipak najviše imaju staroštokavski praikavci srednje Posavine izmedju Broda i Gradiške, osobito Davor i okolna sela.

Iako su ovi arhaizmi već desetljećima politički izbačeni iz službenog standarda, ipak ih bar u privatnom govoru kod kuće i u društvu, povremeno manjeviše rabi i poznaje oko polovica svih Hrvata: 31% kajkavci, 12% čakavci i 7% staroštokavski šćakavci. U kulturnom pogledu je najbogatija baština tih arhaizama očuvana na Kvarneru u čakavskom ciklusu ranohrvatskih legenda "Veyske Povede" čiji jezik sadrži čak 23% ovih i sličnih arhaizama, pa su po kulturno-jezičnoj baštini one analogne npr. nordijskim Sagama ter grčkoj Iliadi i Odiseji. U idućim pregledima se navode neki značajni primjeri ranoslavenskih homologia u glavnim hrvatskim dialektima spram ruskog standarda i sjevernoruskog dialekta, po idućem modelu: prvo je ruska izoglosa / hrvatski dialektalni arhaizam s podebljanim naglašenim slogom (današnji standardni sinonim u zaporkama). Apostrof ( ' ) označuje ruski poluglas.

Fonetsko-gramatički arhaizmi

Uz ine prastare značajke čakavske gramatike, najviše na Kvarneru (otoci i Vinodol) ističu se napose pluralni nastavci slični ruskima i obratni od srpskohrvatskih (srednjojužnoslavenskih): tu muški plurali često završavaju na -e, a ženski na -i. Npr. Harvâte, Moškovâne (Rusi), jude (ljudi), yzdène (konji) i slični, pa ženski plurali nogî, rukî, ledvi (ledja), skári (škare), hrústi (kršine), itd. Takodjer i arhaične imenice srednjeg roda na -e kod čakavskih otočana na Kvarneru imaju osobite zbirne plurale na -ja nalik ruskima: ime > imjâ, sime > simja (sjemenje), vrime > vrimjâ (podneblje) itd. U čakavskom pluralu su nastavci lokativa na -ah i instrumentala na -ami isto slični ruskima i različiti od srbohrvatskih. Takodjer je i arhajski komparativ kajkavskih pridjeva na -ši ili -eši sličniji ruskomu negoli srbohrvatskom komparativu.

Arhaična čakavska i kajkavska akcentuacija isto je vrlo različita od srbohrvatske štokavštine i najbliža ruskom naglasku, jer je taj naglas većinom na kraju ili bar na predzadnjem slogu, a ne na početku višesložnih rieči (naprotiv je štokavski naglasak često na početku i nikada na kraju rieči). Najbliže ruskomu i najdalje od srbohrvatskog je izrazita oksitona akcentuacija sjevernih kajkavaca u Podravini, ter jadranskih čakavaca na otocima, u Vinodolu i istočnoj Istri. Samo kod miješanih jugoistočnih kajkavaca srednje Hrvatske i mladjih štokaviziranih polučakavaca dalmatinskog kopna, Like (Gacka) i Pokupja se mladji naglasak pomiče naprijed slično štokavcima. Slijedi nekoliko fonetsko-gramatičkih primjera iz Kvarnerskih otoka za staročakavsko-ruske (i još ranije praindoeuropske) homologije:

  • Hidronim muôri (more), plural: nom. morja, gen. morâh, dat. morân, ak. morâ, lok. morâh, ins. moràmi.
  • Zamjenica: muôy (moj), gen. moêg, dat. moên, ak. moêg, lok. moên, ins. moýn.
  • Brojevi: 1. ený, 2. duý, 3. tarý, 4. cetýr, 5. pet, 6. šešt, 7. šedãn, 8. ošãn, 9. devêt, 10. dešêt, 20. dvájšet, 30. trájšet, 100. štuô.
  • Redni broj: I. parvý, II. torri (rus. vtoroj), III. tréti, IV. cetýrti, V. peti, X. dešetar, XX. dvajšetar, XXX. trajšetar, C. štotar.
  • Grupni broj (kolektivni): 1* edýn, 2* dvôjdi, 3* trôjdi, 4* cetýrdi, 5* petôrje, 10* dešetôrje, 20* dvajštôrje, 30* trajštôrje, 100* štotýn (stotinjak).

Kajkavsko-ruske disjunkcie

  • Kajkavsko-moskovske disjunkcie (spram srednjoruskog standarda): rus. bolšoj / kaj. bolši (bolji), glibokij / glibôki (dubok), grjazi / grézje (blato), hiža = hiža (kuća), jaščerica / jaščérica (žvala-herpes), kozel = kozel (jarac), prinesti = prinesti (donieti), projti = projti (preći), risovanije / risanje (crtež), rubaška / rubača (košulja), serdčeko / serčeko (srdašce), sverhu / zvérhu (odozgo), tam = tam (ondje), tisjača / tisúča (hiljada - 1000), žalud / želud (žir), itd.
  • Kajkavsko-arhangelske disjunkcije (spram sjevernoruskog Pomorja): ande / anda (tada), bolvan = bolvan (trupac-deblo), davnošnij / davni (prastar), domovina = domovîna (zavičaj), došš' / deš (kiša), hramlet / hramlem (šepati), hudoj / hudi (zao-opasan), kut = kut (ugao), podgorje = podgórje (brdovita obala), sejgod / segóda (ove godine), smytje / smetje (smetlište), zafse / zavsem (potpuno), zybka / zibka (ljuljačka), itd.

Čakavsko-moskovske disjunkcie

Sli;ne disjunkcie jadranskih ákavaca spram srednjoruskog standarda: dolgij / dalgi (dugačak), dožd / dažd (kiša), dub = dub (hrast), iskat = iskàt (tražiti), jadoviti / jadôvni (ranjen-bolestan), kratelj / kratêl (zaraza-pošast) kurit = kurit (ložiti), korol / kerol (kralj), perehod / parhòd (prilaz), pustoši = pustòši (pustara-stepa), sej = sej (taj), shod / zihòd (zalaz-silaz), skazat' = skazàt (izbrbljati), skot = skot (stoka), stolbi / stàlbi (stepenice), topor = topôr (sjekira), tulovišće / tulýna (trup-tijelo), usy / usje (brada), velet' / velìt (reći), vnutri / vanûtri (unutar), v'stat / vastát (dići se), vtoroj / tórri (drugi), vylez / vlêzina (pristup), vysohnut' / vasehnút (uvenuti), zadet = zadêt (zapeti-zakačiti), ... etc.

Čakavsko-arhangelske disjunkcije

Slični razdvojeni arhaizmi izmedju Kvarnera i Bijelog mora: abik / abìš (podmorske stiene), babuljki / babûlji (obalne valutice), banka / banak (pješčani sprud), bližik = bližîk (srodnik-zemljak), dosadit' = dosadìt (dojaditi), dymnik / dimnik (dimnjak), eko = eko (tako-evo), hlam = hlam (brdo-greben), kostje = kostjê (skelet-kostur), kotiga / kotrîga (haljina), krosna = krosná (tkalački stan), krotit' = krotit (dresirati), pahat' = pahàt (mahati-brisati), skocit = skocìt (poskočiti), pavna / plavna (blato), pestat' / peštàt (mučiti-uništiti), revet' / revat (urlati), soha = soha (rašlje-račva), šuica / šuíca (ljevica), varda / varda (straža), v'vek / vavek (zauvijek), zaspat' = zaspat (usnuti), zastruga / struga (rječno korito), zavopet' / zavapìt (povikati), ... itd.

Literatura

  • Matija Dautović: Hrvatsko-ruski rječnik, knj. I.- II. Školska knjiga, 759 + 1058 str. Zagreb 2002.
  • R.F. Poljanec & S.M. Madatova-Poljanec: Rusko-hrvatski rječnik. Školska knjiga, 2. izdanje, 1043 str. Zagreb 2002.
  • A. Belić: Zametki po čakavskim govoram. Izvestija Imperatorskoj akademii 14/2: p. 255-266, St Petersburg 1909.
  • I.S. Merkurrev: Zivaja reč' koljskih pomorov.
  • I.I. Moseev: Pomor'ska govorja (Kratkij slovar pomorskogo jazyka). Pravda severa, 372 str., Arhangelsk 2005.
  • Жуковская Л. П. (отв. ред.) Древнерусский литературный язык и его отношение к старославянскому. — М.: «Наука», 1987.
  • Иванов В. В. Историческая грамматика русского языка. — М.: «Просвещение», 1990.
  • Новиков Л. А. Современный русский язык: для высшей школы. -— М.: Лань, 2003.
  • Филин Ф. П. О словарном составе языка Великорусского народа. // Вопросы языкознания. — М., 1982, № 5. — С. 18—28
  • Comrie, Bernard, Gerald Stone, Maria Polinsky (1996). The Russian Language in the Twentieth Century (2nd ed.). Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-824066-X.
  • Carleton, T.R. (1991). Introduction to the Phonological History of the Slavic Languages. Columbus, Ohio: Slavica Press.
  • Cubberley, P. (2002). Russian: A Linguistic Introduction (1st ed.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-79641-5.
  • Sussex, Roland; Cubberley, Paul (2006). The Slavic languages. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-22315-7.
  • Timberlake, Alan (2004). A Reference Grammar of Russian. New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-77292-1. http://www.cambridge.org/gb/knowledge/isbn/item1166093
  • Timberlake, Alan (1993). "Russian". In Comrie, Bernard; Corbett, Greville G. The Slavonic languages. London, New York: Routledge. pp. 827–886. ISBN 0-415-04755-2.
  • Wade, Terence (2000). Holman, Michael. ed. A Comprehensive Russian Grammar (2nd ed.). Oxford: Blackwell Publishing. ISBN 0-631-20757-0.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Combined and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ruski_spram_hrvatskoga&oldid=35149"