Slovački i starohrvatski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Slovački i starohrvatski (sličnosti, razlike i novotvorbe): Slovački jezik (slov. slovenčina ili slovenský jazyk, ISO 639-3: slk, engl. Slovak language, njem. Slowakische Sprache, fran. langue slovaque, kajkav.& primor.polučak. slovâški jazik, otočno-bodul. gan-zgordunãj) službeni je jezik Republike Slovačke, koji ima oko 5.019.950 govornika, poglavito u Slovačkoj (4.610.000: popis 2001), 193.000 u Češkoj (popis 2001.), 11.800 u Magjarskoj (popis 2001.), 80.000 u Srbiji (Vojvodina: W. Brown 1996.) i još oko miliun u diaspori Sjeverne Amerike, tj. ukupno na svijetu blizu 7 miliuna. Za nas je slovački nadasve važan zato, što je od svih inih slavenskih jezika izvan južnoslavenskog Balkana, upravo slovački razmjerno najsličniji hrvatskomu, a osobito je izrazito sličan našoj kajkavici kojoj je čak bliži od srbianskog jezika, pa dosta i čakavici (istočnoslovački dialekti), ali najmanje spram Vukove standardne jekavice.

Summary

Slovak vs. Croatian (similarity, differences, and neologisms): Slovak (slovenčina or slovenský jazyk, not to be confused with slovenski jezik or slovenščina, the native name of the Slovene language), is an Indo-European language that belongs to the West Slavic languages (together with Czech, Polish, Silesian, Kashubian, and Sorbian). Slovak is the official language of Slovakia, where it is spoken by 5 million people. There are also Slovak speakers in the United States, the Czech Republic, Serbia, Ireland, Romania, Poland, Canada, Hungary, Croatia, the United Kingdom, Australia, Austria, and Ukraine. Slovak uses a Latin script with small modifications that include the four diacritics (ˇ, ´, ¨, ˆ) placed above certain letters.

Osnovne značajke

Slovački jezik (slov. slovenčina ili slovenský jazyk) je službeni jezik Republike Slovačke i Vojvodine u Srbiji, s oko pet miliuna govornika (broj Slovaka u inim državama se procjenjuje na oko milijun). Slovački se kao skupina dialekata izdvojio iz ranoslavenskog u 10. stoljeću, ali je kao standardni jezik uspostavljen tek sredinom 19. st. Od 15. do 17. stoljeća je kao kulturni jezik u Slovačkoj služio češki s mnogim slovačkim osobinama. Prvi neuspjeli pokušaji uvodjenja slovačkoga književnog jezika su zabilježeni u 18. stoljeću. Na istoku Slovačke pokušali su to kalvinisti, a na zapadu Anton Bernolák.

Zatim je tek Ľudovít Štúr u 1840tim godinama uspio uspostaviti književni jezik utemeljen na srednjoslovačkim dialektima. Izgradnji standardne norme je bitno pridonesla slovačka gramatika "Mluvnica jazyka slovenského" Martina Hattale iz 1864. godine, a zasluge za dalji razvitak standardnog jezika ima "Rukoväť spisovnej reči slovenskej" S. Czambela iz 1902. Prvi je pravopis "Pravidlá slovenského pravopisu" tiskan 1931. Za vrijeme prve posebne slovačke države izmedju 1939. i 1945., mnogi su čehizmi koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima. Slovačko je pismo latinica obogaćena s nekoliko diakritičkih znakova i dvoslova koji označuju jedan glas.

Slovački dialekti

Današnja slovačka narječja su u tri skupine:

  • zapadnoslovačka narječja (západoslovenské nárečia) - blisko češkom jeziku
  • srednjoslovačka narječja (stredoslovenské nárečia) - bliska južnoslavenskim jezicima, posebica * južna narječja
  • istočnoslovačka narječja (východoslovenské nárečia)

Pismo i abeceda

Abeceda slovačkog jezika sadrži ova slova: a á ä b c č d ď dz dž e é f g h ch i í j k l ĺ ľ m n ň o ó ô p q r ŕ s š t ť u ú v w x y ý z ž

U slovačkom glasoslovlju razlikujemo:

  • samoglasnike: a á ä e é i í o ó y ý u ú
  • dvoglasnike: ia, ie, iu, ô
  • suglasnike: b c č d ď dz dž f g h ch j k l ĺ ľ m n ň p q r ŕ s š t ť v w x z ž

U slovačkim se tekstovima nalaze još ina slova, no to je uglavnom u riječima stranog podrijetla: q, w, x, češka slova ě, ř, ů i njemačka slova ö i ü, posebice kod osobnih imena i prezimena.

Povijest slovačkog jezika

Najraniji imenom poznati antički stanovnici oko novije Slovačke su bili keltski Cotini, pa starogermanska plemena Quadi i Scyrii koji su većinom još govorili starogermanskim i keltskim dialektima. Prva poznata državna tvorba na slovačkom ozemlju je u Kristovo doba bilo Regnum Vannianum oko god. 20.- 50. po Kr. koju je vodio germanski kralj Vannius Quadus kao rimski vazal u doba cara Tiberija. Od tih karpatskih Germana je zatim u selidbi naroda bio još poznati vojskovodja Odoacer Scirius (Odoakar), koji je u selidbi naroda nakon propasti Rimskog carstva postao prvim barbarskim kraljem Italije.

Rano južnoslavensko doba

Prije 10. stoljeća su panonski Slaveni sjeverno od Drave govorili jezikom južnoslavenskih značajki. I u razdobljima nakon nomadske doselidbe ugarskih plemena, područja sjeverno od Blatnog jezera imala su južnoslavenski makrodialekt koji je tada još pokazivao osobine razvitka južnoslavenskih jezika. Prama jugu je taj govor bio bliži južnim Slavenima, a prama sjeveroistoku od Blatnog jezera su se te bliskosti gubile. Od toga su se očuvale i neke južnoslavenske osobine današnjeg srednjoslovačkog narječja, pa je sadanje srednjoslovačko narječje u svojoj osnovici južnoslavensko tj. sadrži neke bitne južnoslavenske osobine za razliku od inih susjednih Slavena.

Kada se zbog provale Magjara prekinula južnoslavenska povezanost u Panonskoj nizini tj. na području današnje Magjarske, slovački su se govori odvojili od inih južnih Slavena i od onda primaju zapadnoslavenske osobine pod utjecajem većinskog okružja zapadnih Slavena. Povijest slovačkoga književnog jezika je bila najviše odredjena time što je krajem 10. st., na temelju velikomoravske državne organizacije, stvorena Magjarska imperija, koja je sebi podčinila i slovačko plemstvo i gdje je latinski jezik bio jezik crkve, uprave i kulture sve do 19. st. Zato su se i Slovaci morali prilagoditi toj slavensko-neslavenskoj višejezičnosti, pa su od osnivanja Magjarske imperije do sredine 19. st. pisali većinom na latinskom jeziku.

Novovjeki pokušaji jezika

Kada se Velika Moravska raspala, Češka se kao samostalna država odvojila od Slovačke, koja je ušla u sastav velike Magjarske, ali je izmedju Češke i Slovačke i dalje postojala bar kulturna povezanost. To je osobito ojačalo nakon osnutka sveučilišta u Pragu (Universitas Carolina) od 1348. godine, na kojemu su dosta studirali i Slovaci. Ovo kao i husitski pohodi iz Češke u Slovačku, pa zatim doselidba čeških protestanata u istočnu Slovačku u 16. st. su doprinesli širenju češkog jezika u Slovačkoj, a zatim i njegovoj uporabi kao književnog jezika Slovaka sve do kraja 18. st. Tako su Slovaci pisali na latinskom ili češkom uz unošenje u češki svojih slovačkih elemenata, ali su više govorili na materinskomu slovačkom jeziku. Taj ranije govorni jezik doduše nije bio ni državni ni crkveni, pa čak još ni normirani književni jezik, ali se na njemu ipak stvarala narodna poezija i postao je temeljom slovačke nacionalne kulture.

Do prvih pokušaja da se stvore pismenost i književnost na slovačkom jeziku je došlo u 17. st., ali ti pokušaji nisu bili dovoljno uporni, pa su tek krajem 18. st. napisani prva gramatika i prvi rječnik slovačkog jezika, auktor kojih djela je bio Anton Bernolák. On je normu slovačkog književnog jezika odredio pretežno na zapadnoslovačkom i tek dijelom na srednjoslovačkoj osnovi. Medjutim nisu svi Slovaci taj jezik prihvatili kao svoj književni jezik, a istočni protestanti su i dalje pisali na češkom jeziku Kraljičke biblije (tzv. biblitčina). Osnove suvremenoga slovačkog standarda, utemeljenog na srednjoslovačkom dialektu je sredinom 19. st. postavila grupa slovačkih književnika, filologa i kulturnih djelatnika kao zastupnika slovačkog nacionalnog preporoda okupljenih oko Ljudevita Štura.

Štur je sam 1846. godine napisao gramatiku slovačkog jezika i više filoloških radova o slovačkim govorima, pa o pravopisu i ostalim pitanjima slovakistike. Na tom književnomu slovačkom se zatim počinju objavljivati knjige, novine i časopisi. Godine 1852. je objavljena gramatika slovačkog jezika Martina Hatale, koja je napisana po strožim znanstvenim kriterijima i dugo se uzimala kao uzor gramatičke norme slovačkoga književnog jezika, - sve do pojave novijih normativnih gramatika, pravopisa i rječnika u 20. st. Razvitak slovačke književnosti je ranije bio odredjen time što su Slovaci dugo bili pod magjarskom vlasti, koja je kočila razvitak slovačke kulture. Ipak se njegovala i razvijala bogata narodna književnost. Ometani u nastojanjima da pišu na slovačkom jeziku, mnogi su slovački pisci pisali na češkomu i sudjelovali u češkom preporodu npr. J. Kolar, P.J. Šafarik i ini.

Suvremeni slovački

Kada se sredinom 19. st. oblikovao slovački književni jezik, stvara se pretežno romantična i revolucionarna poezija (J. Boto, O. Sladkovič), kao i proza. Krajem 19. st. slovačka književnost je opet doživila jači val magjarizacije: S.X. Vajanski, P. Hvjezdoslav, J. Kraska i dr. Nakon 1919. godine se razvija u mnogo povoljnijim uvjetima i uključuje u europske kulturne trendove. Po završetku 2. svj. rata i do početka devedesetih godina, u slovačkoj književnosti je prevladao tzv. socialistički realizam, a bio je zamalo posve zaustavljen razvitak inih književnih smjerova, slično kao i u ostalim zemljama tzv. istočnog bloka. Nakon 1918. godine, u Čehoslovačkoj republici i od 1939.- 1945. pa od 1993. godine dosad u samostalnoj Republici Slovačkoj, slovački književni jezik je dobio slobodnije mogućnosti za dalji razvitak i uporabu na svim društvenim i kulturnim područjima. Danas u Slovačkoj postoje mnogo bolji uvjeti za tematsko-žanrovski i idejno raznovrsno književno stvaralaštvo.

Izgradnji standardne norme najviše je doprinesla slovačka gramatika "Mluvnica jazyka slovenského" Martina Hatale iz 1864. godine, a zasluge za dalji razvitak standardnog jezika ima "Rukoväť spisovnej rječi slovenskej" S. Cambela iz 1902. godine. Prvi pravopis je "Pravidlá slovenského pravopisu" tiskan 1931. godine. U ratno doba slovačke države izmedju 1939. i 1945., mnogi su raniji češki bohemizmi, koji su bili podjednako brojni kao germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni su domaćim slovačkim riječima. Slovačko pismo je latinica obogaćena s nekoliko diakritičkih znakova i dvoslova koji označavaju jedan glas.

Istočnoslovački mikrojezik

Istočnoslovačka dialektna grupa (ili istočnoslovački mikrojezik, ISO 639-1) je najizrazitije osebujno područje slovačkoga. Prvu slovačku književnu normu je na podlogi srednjeslovačkog dialekta pripravio katolički župnik Anton Bernolák, ali su se potom uobličile 2 posebne književne norme: zapadna oko Bratislave sličnija češkom jeziku i istočna izrazito drugačija. Zatim je opet Ľudovít Štúr preoblikovao slovački književni jezik po govoru oko gorja Tatre, što su prihvatili i katolički i protestantski Slovaci. U istočnim županijama je tada živilo dosta slovačkih kalvinista, koji su od 18. st. na svojemu istočnom narječju posali književna i crkvena djela, a podloga tomu književnom jeziku je bio istočni dialekt na području Zemplin. Iako su ovi u školama do kraja 19. st. rabili Šturovu književnu normu, istočnoslovački je tamo početkom 20. st. do 1. svj. rata inače bio jezik književnosti i bogoslužja.

Nakon rata god. 1919. je sovjetska Magjarskaod Čehoslovačke osvojila istočnu Slovačku, gdje su tada proglasili Sovjetsku republiku Slovačku s glavnim gradom Prešov, a u toj komunističkoj državi je službenim javnim jezikom postao istočnoslovački. Dosad još manji broj ljudi na istoku rabe taj istočnoslovački. Kroz 20. st. su još pisana takva književna djela na istočnoslovačkom uz magjarski pravopis, dok se danas za taj istočnoslovački rabi slovački pravopis. Ovaj istočnoslovački se govori i u mjestu Ruski Krstur u Vojvodini (sjeverna Srbija), ali se tamo u pisanju koristi ćirilica. Dok je u zapadnoslovačkom izražen utjecaj zapadnoslavenskih jezika uz pomaknuti početni naglasak, u istočnoslovačkomu je jači utjecaj ruskoga i ukrajinskog jezika, a naglasak je većinom na predzadnjem slogu kao i u poljskom jeziku.

Razlike češki - slovački

Češki i slovački dialekti tvore jezični kontinuum, a istočnoslovački dialekti dalje preko granice pomalo prelaze u rusinski jezik. Izuzevši moravske dialekte, češki ima 2 glavna narječja različita fonetski i morfološki: književni i govorni. U slovačkomu je veće dialektno šarenilo osobito na istoku, kopji su dialekti podjednaki različiti kao književni češki i slovački. Izim u rječniku i gramatičkim detaljima, glavne su razlike izmedju standardnoga slovačkog i književnog češkoga iduće:

  • Češki grafemi koji ne postoje u slovačkom: ě, ř i ů.
  • Slovački grafemi koji ne postoje u češkomu: ä, ľ, ĺ, ŕ i ô
  • Slovački ima iduće glasove kojih nema u češkomu: /ʎ/, /rː/, /lː/, /æ/, dok obratno češki ima /r̝/.
  • Slovački još ima voklane dvoglase koji izostaju u češkomu: /i̯a/, /i̯e/, /i̯u/, /u̯ɔ/.
  • Za razliku od češkoga, slovački česće koristi palatalno umekšavanje suglasnika, pa i cijeli slovački jezik spram češkoga zvuči "mekanije".

Odnos spram hrvatskoga

U ranomu srednjem vijeku sve do 9. st. je današnje slovačko ozemlje bilo dijelom Bijele Hrvatske koja zapravo geopolitički tvori početak slovačke državnosti. Zato je i glavno središte te rane Bijele Hrvatske neko vrijeme ležalo u Slovačkoj uz sadanji grad Pržemisl. Zato su tada rani govori većine slovačkih plemena još pripadali južnoslavenskoj (a ne zapadnoslavenskoj) skupini, pa se tada prije provale Magjara još pružao južnoslavenski dialektni kontinuum od Slovačke preko Panonije sve do Jadrana. Stoga je i zadnji zajednički kajkavsko-slovački vladar cijele Panonije (tada banovina Slovinje) bio panonsko-slavonski ban Pribina I. (840.- 861.), koji je ujedno bio i prvi kršćanski vladar Panonije: vidi pobliže Slavonski banovi. Ovaj je ideološki nepodoban za jugoistoričare-"minimaliste", pa ga kod nas prikrivaju i prešućuju. Pribina je podrijetlom iz slovačkog grada Nitra, gdje je prvotno bio knez od 825.- 833., a Franačko carstvo ga potom kao vazala postavljaju 840. god. za panonskog bana u Slovinju.

Pribina je došao na vlast kao franački vazal u panonskom Slovinju nakon ranog kneza Ratimira, odakle je carska vojska Ludovika II. god. 845. protjerala Bugare na jugoistok izvan Panonije. Panonska prijestolnica Pribine je bio Blatograd tj. danas Balaton u Magjarskoj, pa su tada panonski slaveni sjevoroistočno od Balatona govorili slično Slovacima, a oni jugozapadno od te prijestolnice pretežno kajkavski. Dosadašnji ostatci tih ranih panonskih Hrvata su sela prekodravskih kajkavaca po jugozapadnoj Magjarskoj, uz veliki udjel slavenskog rječnika u magjarskom jeziku. Panonski ban Pribina je poginuo je kao franački saveznik god. 861. u bitki s velikomoravskim knezom Rastislavom, pa ga je u našem Slovinju tj. savsko-dravskom medjurječju naslijedio sin knez Kocelj (861.- 874.). Zatim su nakon provale Magjara u Panoniju Slovaci od 11. st. ve'prostorno odvojeni od sjevernohrvatskih kajkavaca, pa se njihov srednjovjeki jezik mijenja pod utjecajem susjednih Čeha i Poljaka i dosad jezično ulaze medju zapadne Slavene.

Stjecajem svih tih povijesnih silnica, Slovaci i Hrvati ostaju kulturno-jezično povezani kroz na 3 glavna načina:

  • Zajedničkim ranojezičnim iskonom iz južnoslavenske skupine i zato sve dosad sličnim jezicima.
  • Zajedničkim ranim državama: najprije u Bijeloj Hrvatskoj i potom u Panonskoj banovini Pribine.
  • Još i kasnijim kulturnim posredništvom preko slovačkih intelektualaca koji su u doba Austrougarske sudjelovali u Hrvatskom narodnom preporodu, a osobito Slovaka Bogoslava Šuleka koji nam je po ugledu na češki i slovački jezik postavio osnove za hrvatsko strukovno i znanstveno nazivlje.

Slovački i kajkavica

Zbog te južnoslavenske pripadnosti srednjovjekih slovačkih govora, zato je do danas izvan južnoslavenskog Balkana od inih europskih jezika upravo slovački vidljivo najsličniji hrvatskomu. Ova uzajamna sličnost je još uvijek osobito vidljiva u našoj kajkavici, jer je ova izim slovenskomu, dapače sličnija slovačkom ujeziku negoli 'bratskomu' srbianskom, - o čemu naši vukovski jugoslavisti uporno šute ili nam lažu o njima podobnomu "srednje-južno-slavenskom dijasistemu" gdje su drugačija kajkavica (i čakavica) silom utrpane zajedno s 'bratskim' srbianskim - samo zbog stvaranja Jugoslavije tj. proširene Velesrbije.

Povrh svega, naš arhajski pradialekt Bednjanska prakajkavica u dolini Bednje koji zapravo nema veze sa srbianskim (- izim tek na daljoj općeslavenskoj razini), toliko je napadno blizak slovačkomu, da se jednako može smatrati kao izdvojen jugozapadni staroslovački dialekt (kad ne bi bio tako dalek u Hrvatskoj). Glavna vidljiva razlika novoslovačkog standarda spram izvornomu starohrvatskom i našim dialektima su srboidni nastavci većine slovačkih glagola na -ovati, kao i službeni slovački naglasci vukovskog tipa koji su spram staroslavenskoga većinom pomaknuti naprijed na prvi slog.

Inače je u sadanjoj Slovačkoj, sjevernohrvatskoj kajkavici izrazito najbliži pučki dialekt iz srednje Slovačke, jer je ovaj očuvao razmjerno najviše srednjovjekih južnoslavenskih značajki. Zapadnoslovački i moravski dialekti koji su dijelom poluikavski s početim naglaskom, donekle su razmjerno bliski našoj starošćakavskoj ikavici. Naprotiv se osebujni dialekti istočne Slovačke i susjednih karpatskih Hutsula (Gucula) dalje na jugoistoku preko granice, najjače razlikuju od slovačkog standarda i zapadnijega češkog jezika uz ino i naglasima na predzanjem slogu. Ipak su baš ovi njima čudni istočniji govori zaostali trag srednjovjeke Bijele Hrvatske i kasnoantičke Velike Hrvatske (vidi: Velikaya Horvatiya) oko rane Ukraine, - pa su ovi zato izvan Hrvatske razmjerno najsličniji kod nas izoliranoj i izrazito arhajskoj 'bodulskoj' čakavici jadranskih otoka. Naprotiv naši ini mladji govori primorskih polučakavaca i štokavskih poluikavaca uglavnom nemaju veće sličnosti slovačkomu, a posve je različita i drugačija Vukova jekavska novoštokavština, izim tek slabih sličnosti na općeslavenskoj razini.

Zajednički bohemizmi

Bohemia je izkrivljeno-latinizirani srednjovjeki naziv europskih zapadnjaka za današnja ozemlja Češke, Moravske i dijelom zapadne Slovačke, što se u rimsko doba po njima izvorno zvalo Boiohemum. Prvotno je izveden od antičkoga keltskog plemena Boii koji su tuda prevladavali u ranoj antici, ali su ih potom potisnuli južni Germani, pa ti keltski Boii uglavnom nestaju asimilaciom pri velikim selidbama naroda od srednjeg vijeka. U jezikoslovlju je iz toga dalje izveden noviji pojam "bohemizmi" za zapadnoslavenske posudjenice u inim jezicima, koje izvorno potječu iz češkoga i dijelom slovačkog jezika, - uglavnom zato što se sve do god. 1938. (kada su im tek Nijemci omogućili neovisnu državu Slovačku 1939.- 1945.), ranije u Europi većinom nazivao dvojnim "čehoslovačkim" jezikom: to je bio unitarni hibridni pidgin vrlo sličan hibridnomu "srbohrvatskom" nametnutom kod nas kroz 70 godina Jugoslavije do 1990.

U hrvatskomu ranije iz srednjeg vijeka uglavnom nema naznaka za takve posudjene 'bohemizme', - izim izvornog obilja naših domaćih već sličnih riječi u najsrodnijoj kajkavici, ali se u novom vijeku već kod nas proširuju sve brojniji bohemizmi u 2 uzastopne faze. Prvi još malobrojni noviji pravi bohemizmi su nam pomalo počeli stizati nakon ulaza od novog vijeka Hrvatske, Slovenije, Češke i Slovačke unutar zajedničkoga Austrougarskog carstva pod dinastijom Habsburga, iako su do 18. st. ti rani bohemizmi kod nas još razmjerno malobrojni.

  • Izrazito najbrojniji takvi bohemizmi se kod nas asimiliraju u starohrvatski jezik od doba Ilirskog preporoda, kako bi se pomoću tih slavenskih riječi potisnuli dotad već brojni nametnuti germanizmi i još talianizmi na jugu, kada je u hrvatskom narodnom preporodu sudjelovalo i više kulturnih djelatnika, književnika i jezikoslovaca podrijetlom iz Slovačke: Medju njima se razmjerno najviše izticao poznati Bogoslav Šulek (slov. Bohuslav Šulek, 18 .- 18 .) koji je uz ino postao rodonačelnikom hrvatskoga znanstveno-stručnog nazivlja što se bar dielom rabilo sve do dandanas (kada ga dijelom već potiskuju pomodni globalistički ameroanglizmi). Uz obilan unos već postojećeg domaćega pučkog nazivlja iz hrvatskih dialekata (osobito u zoologiji, botanici, anatomiji i sličnim bio-strukama), on je takodjer pri manju boljih domaćih riječi prenosio prikladne već postojeće bohemizme iz češkoga i slovačkog, osobito u hrvatskoj tehnici, kemiji, fizici i sličnim tehno-strukama: npr. do danas kisik, dušik, kolodvor,... itd.). Nažalost kao nutarnji srednjoeuropski kontinentalac, Slovak Šulek je zamalo posve zanemario naše domaće postojanje već starijega tehničkog nazivlja iz hrvatskoga višestoljetnog pomorstva na Jadranu, pa nam je stoga predlagao i dijelom uveo kao slavizirane tehno-nazive suvišne bohemizme i novokovanice (umjesto već postojećih jadranskih istoznačnica: npr. tehnika = spravitba . . . i još niz sličnih).
  • Druga kraća slična, ali izrazita faza je bio noviji unos niza dodatnih bohemizama, ali ne više zamjenom germanizama ni talianizama, nego zbog izbacivanja novonametnih srbizama i inih balkanizama iz prve SHS-Jugoslavije: Ova druga zamjena dodatnim bohemizmima u pojedinim hrvatskim nakladama (HSS-a i dr.) je ublaženo počela već od 1920tih godina, ali je bila najizrazitija od god. 1939.- 1945. tj. u doba Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske. Tada je neovisna Slovačka istodobno s Hrvatskom bila saveznicom Njemačke, pa onda nije bilo problema s našim unošenjem slovačkih riječi umjesto jugoslavenskih srbo-balkanizama. Za razliku od ranijih preporodnih bohemizama iz Austrougarske, koji su se bar dijelom trajno održali pod obje Jugoslavije, ove novije ratne bohemizme su odmah zatim Titini jugopartizani i njima priležni Vukovi jugoslavisti zamalo sve odreda izbacili iz dalje javne uporabe, pa su ih uglavnom šablonski proglasili tzv. "ustaškim novokovanicama" i javno zabranili. Potom su one kroz idućih pola stoljeća sve donedavna kod nas bile nepodobne i zabranjene, a tek odnedavna ih poneki rijetki hrvatski intelektualci stidljivo opet nastoje vratiti u javnu uporabu, - ali ih u tomu većinom zaprijećuju i prokazuju dežurni "slobodoljubni antifašisti", opet uz priglupe paušalne obtužbe zbog jezičnog "ustašluka" i "klerofašizma" (tipični i vječni 'brdoviti Balkan').

Lažni jugo-bohemizmi

Ideologizirani Vukovi jugoslavisti i njima priležni kulturni 'srboidi' koji uglavnom nemaju pojma o starohrvatskim dialektima ni o slovačkom jeziku, osim tek o Vukovoj jekavskoj novoštokavštini i možda o podobnom ruskomu, - izim gornjih pravih tj. novih bohemizama ranije stvarno nepoznatih kod nas, - često javno proglašuju kao suvišne tudje "čehizme" i šablonski izbacuju mnoge slične domaće riječi koje se već stoljećima nalaze kod nas u sličnoj sjevernohrvatskoj kajkavici. Dio tih su postale i javnim nazivima u doba službene uporabe kajkavice diljem sjeverozapadne Hrvatske (izvan Dalmacie) u 17. i 18. stoljeću, - ali sve to našim srboidima i poluobrazovanim jugodogmatima ništa ne znači, jer sve kod nas pa i kulturu uporno podredjuju svojoj nasilnoj ideologiji primitivnog balkanstva.

Bibliografia

  • Maria Kursar & Dubravka Sesar: Slovačko-hrvatski i hrvatsko-slovački rječnik (s gramatikom). Školska knjiga, 511 str. Zagreb 2005.
  • Mijo Lončarić: Prostiranje kajkavštine u prošlosti. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, sv. 21, Zagreb 1995.
  • Dudok, D. (1993) Vznik a charakter slovenských nárečí v juhoslovanskej Vojvodine [The emergence and character of the Slovak dialects in Yugoslav Vojvodina]. Zborník spolku vojvodinských slovakistov 15. Nový Sad: Spolok vojvodinských slovakistov, pp. 19–29.
  • Musilová, K. and Sokolová, M. (2004) Funkčnost česko-slovenských kontaktových jevů v současnosti [The functionality of Czech-Slovak contact phenomena in the present-time]. In Fiala, J. and Machala, L. (eds.) Studia Moravica I (AUPO, Facultas Philosophica Moravica 1). Olomouc: Univerzita Palackého v Olomouci, pp. 133–146.
  • Nábělková, M. (2003) Súčasné kontexty slovensko-českej a česko-slovenskej medzijazykovosti [Contemporary contexts of the Slovak-Czech and Czech-Slovak interlinguality]. In Pospíšil, I. – Zelenka, M. (eds.) Česko-slovenské vztahy v slovanských a středoevropských souvislostech (meziliterárnost a areál). Brno: ÚS FF MU, pp. 89–122.
  • Nábělková, M. (2006) V čom bližšie, v čom ďalej... Spisovná slovenčina vo vzťahu k spisovnej češtine a k obecnej češtine [In what closer, in what further... Standard Slovak in relation to Standard Czech and Common Czech]. In Gladkova, H. and Cvrček, V. (eds.) Sociální aspekty spisovných jazyků slovanských. Praha: Euroslavica, pp. 93–106.
  • Nábělková, M. (2007) Closely related languages in contact: Czech, Slovak, "Czechoslovak". International Journal of the Sociology of Language 183, pp. 53–73.
  • Nábělková, M. (2008) Slovenčina a čeština v kontakte: Pokračovanie príbehu. [Slovak and Czech in Contact: Continuation of the Story]. Bratislava/Praha: Veda/Filozofická fakulta Univerzity Karlovy. 364 pp., ISBN 978-80-224-1060-1
  • Sloboda, M. (2004) Slovensko-česká (semi)komunikace a vzájemná (ne)srozumitelnost [Slovak-Czech (semi)communication and the mutual (un)intelligibility]. Čeština doma a ve světě XII, No. 3–4, pp. 208–220.
  • Sokolová, M. (1995) České kontaktové javy v slovenčine [Czech contact phenomena in Slovak]. In Ondrejovič, S. and Šimková, M. (eds.) Sociolingvistické aspekty výskumu súčasnej slovenčiny (Sociolinguistica Slovaca 1). Bratislava: Veda, pp. 188–206.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Compiled, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Slovački_i_starohrvatski&oldid=35091"