Titoizam (jugokomunizam)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Titoizam)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Titoizam (jugokomunizam): titoizam je izraz kojim se označava službena jugo-ideologija, tj. ideopolitičko i društveno-ekonomsko uređenje komunističke Jugoslavije u doba dok je njome vladao Josua Ambroz Tito (tzv. "Josip Broz"), preciznije od raskida s Istočnim blokom od 1948. pa sve do društveno-ekonomskih reformi krajem 1980-ih neposredno pred raspad države.

Sam izraz 'titoizam' se u Titinoj Jugoslaviji nije službeno rabio, jer su ga kao prvi uporabili sovjetski i drugi staljinistički propagandisti kao pogrdni izraz (pejorativ), tj. opisali su titoizam kao revizionističko skretanje s "pravog" puta, odnosno "izdaju" temeljnih principa marksističko-lenjističke tj. komunističke ideologije. U SFRJ se, pak, kao izraz za službenu ideologiju koristio samoupravni socijalizam odnosno socijalističko samoupravljanje.

Summary

Titoism (Yugoslav communism) and totalitarian dictatorship are political ideologies that dominated the history of communist Yugoslavia. Titoism as a ideology emerged after the Tito and Stalin (Soviet Union) split and was named after Josua Ambroz Tito. A single party, the Communist Party of Yugoslavia and its leader Tito ruled the country, it was a Totalitarian political system. Josua Broz was a member of the infamous Soviet Police-NKVD and the Soviet Communist Party. The NKVD executed the rule of terror and political repression in and out of the Soviet Union. Tito and his comrades set up KGB style police units in the former Yugoslavia (UDBA and OZNA). These organisations conducted political repression on a grand scale. The regime relaxed its authoritarian rule from the 1960s onwards, although the former Yugoslavia always remained a totalitarian dictatorship and a single-party state.

The Yugoslav Communist state propaganda machine shared much with the Soviet Union. The Soviet format was imposed and then slightly modified. Tito's cult of personality was no different. The Yugoslav Communist state used youth indoctrination (Union of Pioneers of Yugoslavia), which were all too similar to the Soviet Union (Young Pioneer of the Soviet Union) and the People's Republic of China. Communist political, historical and philosophical courses were all part of general education. They can be found in any Yugoslav primary school textbook from the 1970s. Encyclopaedias were written in the same style as the Great Soviet Encyclopedia. They were used as a propaganda weapon to show the superiority of Titoism and the Socialist Yugoslavia to other societies and political systems.

Media and arts were used as a powerful means of propaganda and were all placed under heavy censorship. The adorated Tito was the main subject. Images, monuments, towns, street names, endless awards were given and a never ending production of books, films and poetry were created. Financially a huge amount of resources were used to keep the Communist propaganda and political activities running on a daily basis. Josip Broz’s images, monuments, town names and street names then are being removed. This started after the fall of the Berlin Wall and after the break up of Yugoslavia.

Glavne značajke

Titoizam je jedna od totalitaristička ideologija komunističkog pogleda na svijet. Njen tvorac je bio jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito 1948. godine nakon njegovog raskida s SSSR-om. Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944/45. godine, komunisti predvođeni Titom počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma kao i masovne zločine genocidarnog obsega nad njemačkim kolaboracionistima i drugim "unutarnjim" neprijateljem ter disidentima (ne-istomišljenicima). Bez obzira na javno proklamirano prijateljstvo sa SSSR-om i gotovo identičan politički sistem, Staljin je postao uznemiren pretjeranom samostalnošću Titovog režima i zbog toga poziva 1948. godine jugoslavenske komuniste da ga obore. Komunistička Jugoslavija koja je do tada potpuno ekonomsko-politički ovisila o Moskvi se odjednom našla izolirana i od SAD s kojim je u "svađi" od završetka rata i od Sovjetskog Saveza čija pomoć je do tada bila nužna za obnovu u ratu porušene države. U takvim uvjetima Josua Amroz Tito usmjerava državnu politiku u pravcu izgradnje jednog drugačijeg razvoja socijalizma, kojemu će Sovjetski Savez dati pogrdni naziv "titoizam".

Osnove titoizma

Titoizam kao i većina inih totalitarnih pokreta prolazi kroz evoluciju tako da svoj završni oblik dobiva tek novim ustavom od 1953. godine. Bez obzira na neslaganje s ostalim komunističkim državama nad kojima dominira SSSR, osnovna politika Titoizma ostaje vjernost komunizmu, kao i protivljenje izbornoj demokraciji. Ta politička osnovica se u prvom razdoblju nadograđuje s javnom politikom neutralnosti ili jednake političke udaljenosti između Washingtona i Moskve koja će u kasnijim godinama prerasti u pokret nesvrstanih, gdje je Jugoslavija jedan od osnivača.

Na nutarnjepolitičkoj razinui, osnovu Titoizma čini tzv. samoupravljanje koje nastaje od 1950. godine. Teoretski po tom zakonu radnici bi imali pravo upravljati tvornicama i tako je bila oduzeta vlast birokratima. Jednostavnim rječnikom govoreći cilj samoupravljanja koje će biti izloženo stalnim propagandnim napadima SSSRa je bio da radnici uživaju u plodovima svoga rada.

Represalije (progoni)

Titoizam kao i svi ini oblici real-socializma je bio jednopartijska diktatura. Za održavanje takvog sustava je bio zlorabljen represivni aparat, čija najpoznatija sastavnica je bila tajna politička policija, zloglasna UDBA. U prvo doba nakon nastanka titoizma, na udaru toga represivnog ustroja su se našli zagovornici Staljina i simpatizeri SSSRa koji su bili slani na izdržavanje kazne na Goli otok, pa je tamo 1949. godine bilo 6 tisuća političkih zatvorenika, tzv. staljinista.

Takodjer ini protivnici komunističkog jednopartijskog režima su slani u ovaj i druge konclogore na "preodgoj". Do ubojstava na Golom otoku dolazi najviše u režiranim borbama među kažnjenicima. Nakon zatvaranja Golog Otoka to jest nakon njegovo prepuštanja na upravljanje SR Hrvatskoj, politički zatvorenici su bili slani na izdržavanje kazne u obične zatvore. Od zatvorenika koji su bili osuđeni za podrivanje političkog poretka najpoznatije će biti kasniji hrvatski predsjednici Franjo Tuđman i Stipe Mesić, ter brojni intelektualci, književnici, itd. - Vidi o tomu još pobliže: Konclogor Goli otok.

Takodjer i izvan granica Jugoslavije se UDBA bavila likvidacijom članova ustaških (npr. Vjekoslav Luburić, Ante Pavelić), četničkih i sličnih pokreta, ali i ubojstva inih nepodobnih hrvatskih, srbskih, bošnjačkih, slovenskih političkih iseljenika koji su se samo politički borili za demokratizaciju Jugoslavije (primjer: Bruno Bušić), a po ocjeni jugoslavenskih dužnosnika (Tito, Ranković itd.) bili su prijetnja političkom poretku. Ukupno se smatra da je UDBA u doba titoizma po inozemstvu poubijala najmanje 69 osoba od čega je najveći dio ubojstava izvršen od 1965. - 1981. godine.

U najnovijoj monografiji, prof.dr. Josip Jurčević (2012: Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. DORH, Zagreb) je dokazao kako je jugokomunizam pogubio sve institucije i sve ono što je postojalo u javnom prostoru Hrvatske kao i naše pamćenje, a bez pamćenja nema Hrvatske. Od 1571 stratišta i grobišta koliko ih je istraživanjem dosad pronadjeno, 56 posto se nalaze u Hrvatskoj, u Sloveniji 38 posto, a 6 posto u BiH. Što se tiče počinitelja zločina, istraživanje je odkrilo kako su jugokomunističke vlasti počinile 89 posto zločina, talijanska okupacija osam posto, partizani i četnici 1,5 posto, a vlasti NDH 0,13 posto.

Slabosti titoizma

Kao i ostale slične ideologije, titoizam je zagovarao punu zaposlenost tj. da svi koji to žele mogu raditi, ali je za razliku od drugih socialističkih država, Jugoslavija većinom davala svojim građanim putovnice za odlazak tj. odselidbe u zapadnoeuropske države. Tu mogućnost će tijekom 1960-ih i 1970-ih godina iskoristi veći broj stanovnika Jugoslavije i ponajviše Hrvata, pa će tim načinom rješiti svoj problem nezaposlenosti i ujedno se osloboditi politički nepoželjnih gradjana. Općenito se smatra kako je u zapadnoj Europi živjelo između 800 tisuća i milijun naših stanovnika većinom Hrvata, od kojih je glavni dio tamo doputovao između 1945. i 1981. godine. Po mišljenju profesora Miljenka Hajdarovića, Hrvatsku od 1948. - 1981. godine napušta 265.000 stanovnika.

Još tijekom postojanja Jugoslavije je vanjskim promatračima bila očita politička slabost države, a s tim ujedno i ideologije. Jugoslavija će u doba Titoizma dva puta donositi novi ustav i vršiti još bezbroj ustavnih promjena. Ove česte promjene komunistički režim je objašnjavao napretkom države i ideologije, ali za vanjske promatrače je to bio predznak nestabilnosti sustava. Tito je za sebe stvorio prividnu ulogu prosvijećenog apsolutista, koji je glavni sudac u slučaju problema po pitanju funkcioniranja države. Njegovom smrću 1980. godine je glavni sudac bio maknut s pozornice, a sustav titoizma i sama Jugoslavija su se našle pred razpadom. Tako titoistička baština završava krvavim raspadom SFRJ od god. 1990.

Službeni svjetski citati

  • Harry S. Truman (the President of USA), 23rd April 1948:

"I am told that Tito murdered more than 400,000 of the opposition in Yugoslavia before he got himself established there as a dictator".

  • Europska Unija, Reports and proceedings of the 8th of April 2008, European public hearing on “Crimes Committed by Totalitarian Regimes”, organised by the Slovenian Presidency of the Council of the European Union (January–June 2008) and the European Commission:
    • Mass killings without court: "The Main Headquarters of the Yugoslav Army had already called attention to respecting the Geneva Convention on 3rd of May in its order on the treatment of prisoners of war. However, despite this injunction, both prisoners of war and civilians were killed on mass at the end of May and in the first half of June 1945 in Slovenia. Tito’s telegram on respecting the Geneva Convention was later revoked. However, it could only be revoked by the person who issued it in the first place, i.e. Tito himself." (page 163.)
    • "Mystifying the crimes of the occupiers, Titoism covered its own crimes. The taboo to hide the crimes of Titoism was meant to conceal the War-time and post-War murders of civilians and prisoners of war without trials. Their graves were levelled and in Slovenia it was forbidden to talk about their fate. Repressive organs controlled the burials sites and the living were strictly forbidden to mention the victims or the graves. The so-called system of preserving and developing revolutionary heritage was used by the Communist Party to implement a monopoly on the truth." (page 201.)
  • Newcomers Network: German Mass Grave Sheds New Light on Close of World War Two: “These victims were from the around 500,000 ethnic Germans who lived in former Yugoslavia who did not flee ahead of the Soviet Red Army advancing from the east. Of the 200,000 who came under the Communist authorities, just a few thousands survived. Thousands were killed and tens of thousands died of malnutrition and disease amid horrendous conditions in the camps between 1944 and 1948. After that, most survivors were driven out of the country.”

UDBAška ubojstva iseljenika

U razponu od god. 1946.- 1989., tajni agenti UDBE po direktivama Tite, Rankovića i sličnih doušnika su u inozemstvu poubijali najmanje 69 nepodobnih hrvatskih iseljenika:

Godina Država Žrtve Popis žrtava
1946. Italija Ivo Protulipac
1948. Austrija Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Mate Miličević
1967. SR Njemačka Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija Josip Krtalić- ubijen zajedno sa Antom Znaorom u Trstu; postavljen im je eksploziv u automobil
Australija Pero Čović
Francuska Nedjeljko Mrkonjić
Italija Ante Znaor
SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina Ivo Bogdan
Engleska Maksim Krstulović
SR Njemačka Mirko Šimić
Švedska Mijo Lijić
1972. Italija Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1975. Austrija Nikola Martinović
Belgija Matko Bradarić
Danska Vinko Eljuga
SR Njemačka Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuska Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuska Bruno Bušić
SAD Križan Brkić
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska Mate Kolić
SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Ante Đapić

Literatura

  • Tomislav Sunić: Tito i Titići (priče iz zemlje smrti). Hrvatski list br. 399: str. 20 - 24, Zadar, 17. 5. 2012.
  • Michael Padeva: The Balkans conspiracy (J.B. Tito). Canberra 2002.
  • S.K. Pavlowitch: Tito, Yugoslavia's Great Dictator. Columbus, OH: Ohio State University Press, 1992 (hardcover, ISBN 0-8142-0600-X; paperback, ISBN 0-8142-0601-8).

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly translating from English Wikinfo: Titoism (and partly a stub in Croatian Wikipedia).