Vjersko jugoslavlje

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Predložak:Komunizam okvir

HrvatGrb.png

Vjersko jugoslavlje ili jugovjera (jugo-kler i zajednička vjerovanja jugofila i jugonostalgika): Iako taj naslov zvuči pomalo čudno i nestvarno, on je kod nas u terenskoj zbilji itekako realan i objektivan, jer su uz već očekivane jugofile i jugonostalgike, takodjer i mnogi deklarirani "Hrvati" zapravo odani vjernici tzv. jugovjerci ili jugoslavci ove polutajne jugoslavske religije, - što postaje posve očigledno iz niže opisanih obrazložbi. Stoga danas na hrvatskom etnoprostoru postoje barem 4 glavne najbrojnije vjere: katoličanstvo, pravoslavlje, islam i - jugoslavlje.

Abstract

Yugoslavic religion or Yugoslavism (Yugoslav preachers and collective beliefs of Yugoslavist nostalgics): Since the disaster of ex-Yugoslavia in 1990ies, its posthume adherents and supporters recently almost transformed toward a new religious movement with an organization rather comparable to Christianism, and Islam. Their early messiah became the late Vuk S. Karadzic, and as the main saint preacher of yugoslavism was declared ex-Yugoslav dictator J.B. Tito.

Vjerska poviest jugoslavlja

Rano idealističko jugoslavenstvo je započelo uglavnom od 19. stoljeća, prvo kao Ilirski preporod za ostvarbu tj. obnovu klasične Velike "Ilirije", što je u Austrougarskoj ubrzo bilo i službeno zabranjeno. Zatim je to preoblikovano i nastavljeno kao pragmatični politički pokret kod naivnih i kratkovidnih Hrvata za zajedničku obrambu i zaštitu protiv susjednih jačih velesila (Italie, Austrie, Magjarske), koje su nastojale bilo germanizaciom ili romanizaciom asimilirati Hrvate, Slovence i ine nesamostalne južne Slavene: Ovi su krivo povjerovali kako bi im ipak manja opasnost bilo balkansko savezništvo s Kraljevinom Srbijom pod dinastiom Karagjorjevića. Prvi jasno izraženi elementi idejnog jugoslavlja započinju sredinom 19. stoljeća, ali je ono u početno doba prvo bilo više pragmatično s glavnom usmjerbom na poželjnu ujedinitbu tzv. "južnih Slavena" tj. u pozadini zapravo za proširivanje Velesrbije diljem srednjega i zapadnog 'Balkana'.

Praktični začetak idejnog jugoslavstva je bio Bečki dogovor godine 1850, a ono se pomalo probija u hrvatsku stvarnost od god. 1890., tj. od diktature bana Khuena Hedervarya. Zatim to vjersko jugoslavstvo postaje zajedničkom državnom religiom prve SHS-Jugoslavije od 1818.- 1941., iako se na hrvatskom ozemlju počinje javno napuštati već u Banovini Hrvatskoj od 1939.- 1941. Zatim je u doba 2. svj. rata političko jugoslavenstvo kao i vjersko jugoslavstvo bilo praktički javno zabranjeno u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je opet iznova doživilo renesansu nakon obnove Titine komunističke Jugoslavie nakon 1945. Premda je (navodno) svaka religioznost po zajedničkoj marksističko-komunističkoj ideologiji službeno bila odbačena kao tzv. "opium mnaroda", ipak je u Titinoj Jugoslaviji osobito nakon Informbiroa od 1948., religiozno jugoslavlje bilo neslužbeno prihvaćeno i čak poželjno za primitivnije "narodne mase" koje logički i intelektualno nisu mogle shvatiti političko jugoslavenstvo.

Zato ova jugoslavska religija unutar crvene Jugoslavije postiže svoju kulminaciu kroz 3 desetljeća vlasti njihovog "mesije" i pomazanika J.B. Tita. Zatim od Titine smrti 1979., ova jugo-religija pomalo splašnjava sve do najniže razine god. 1999., kada su joj odani samo još ekstremni idealistički jugo-fanatici, dok su ini ranije lažni jugo-vjernici (jugoslavci) zbog pragmatičnog oportunizma i očite propasti Jugoslavije prešli na obratnu stranu, - gdje se zatim proglašuju lažnim Velehrvatima, Velesrbima, Velebošnjacima i ostalim Vele-inima. Konačno od ideološkog prevrata u novoj Hrvatskoj (i manje u nekim inim jugo-republikama), istodobno s tzv. detudjmanizaciom i dolaskom na vlast "Trećejanuarske" koalicie pa sve do sadanje crvene "Kukuriku-koalicie", opet se dielom ponavlja i treća najnovija renesansa toga vjerskog jugoslavlja u posttudjmanskoj Hrvatskoj čak pred ulazom u Europsku Uniju. Sada razmjerno najmanje tih jugovjeraca (jugoslavaca) kod nas ima na jugu u Dalmaciji i Hercegovini, a više ih je na sjeverozapadu u Istri, Rijeci, Zagrebu, Zagorju, pa u Bosni, Sloveniji, itd.

Vjerske osobine jugoslavlja

Premda i danas većina hrvatskih (i inih južnoslavenskih) naivaca već vjeruju kako je jugoslavenstvo zauvijek propalo i na putu završnog odumiranja, to ustvari nije baš tako. Kao praktična vojnopolitička snaga danas političko jugoslavenstvo doista uglavnom više ne djeluje, - ali se nakon jugo-katastrofe 1990tih godina, kroz zadnjih par desetljeća slična jugoslavenska ideja odnedavna dosad ipak dosta uspješno preobrazila i već dosta konsolidirala kao fanatični vjerski pokret zajedničke relativne manjine u bivšim jugo-republikama. Odanih vjernika te jugoslavske religie sada ima razmjerno najviše u BiH i Macedoniji, zato jer te republike stvarno duguju prve začetke svoje poludržavnosti upravo Titinoj Jugoslaviji.

Unatoč svemu zlu i nepravdama što su ih u obje (propale) Jugoslavije morali pretrpiti Hrvati i Hrvatska, ipak i medju ovima još postoji (po javnoj procjeni dr. F. Tudjmana) barem 1/4 jugofila i jugonostalgika, tj. oko 25% odanih vjernika jugoslavlja. Inače nakon donedavne, dosta uspješne preobrazbe političkog jugoslavensta pretežno u vjersko jugoslavlje, glavne religiozne značajke te jugoslavske vjere jesu iduće koje čine 10 glavnih zapovjedi jugoslavlja (Jugoslavske vjere), - protiv neprihvatljivih idejnih 'zastranjivanja':

  • 1. Ogromna većina današnjih Hrvata i inih jugo-naroda na Balkanu (osim malobrojnih novije asimiliranih) jesu i moraju biti 'južnoslovenskog porekla', tj. unutar općeg slavenstva uglavnom svi obavezno potječemo iz prvotnoga južnoslovenskog pranaroda u ranome srednjem vijeku.
    • 1a) Novije tzv. biogenetičke analize koje nam podvaljuju kako su preko polovice Hrvata i dijelom inih južnoslovenskih naroda navodno neslavenskoga genetičkog porjekla, jesu nenaučna lažiranja bez veze sa stvarnošću, jer svi Hrvati i srodni narodi duhovno jesu samo čisti Slaveni.
  • 2. Današnji srpski i hrvatski (i bošnjački, itd.) nisu nikakvi posebni niti pravi jezici, nego samo slična narječja jednoga i istoga srpskohrvatskog jezika, kakvime su manjeviše govorili svi jugoslovenski narodi i narodnosti već od srednjeg vijeka.
    • 2a) Izvorni govorni i pisani jezik Srbohrvata tj. Jugoslovena jeste i mora biti Vukova novoštokavština, dok su kajkavština i čakavština samo iskvarene devijacije tek naknadno nastale iz te glavne jugoslavenske štokavštine.
    • 2b) Navodna hrvatska glagoljica nije neko posebno starije pismo, nego samo iskvareni pobočni ogranak i prerada iz svesrpske ćirilice.
  • 3. Vuk Stefanović Karadžić prvi je začetnik i osnivač jugoslovenske i srpskohrvatske književnosti i kulture, pa su svi jugoslovenski sljednici dužni i obavezni nasljedovati i braniti njegova jezička načela novoštokavštine iz istočne Hercegovine.
  • 4. Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu kao najveći sin i svetitelj svih naših naroda i narodnosti (Poslje Tita - Tito), pa se svi njegovi pomeni (biste, ulice, trgovi, itd.) ne smiju dirati, uklanjati ni oskrnjivati, što je najveće zlodjelo i uvreda protiv jugoslavenstva.
  • 5. Jugosveti apostoli i najvjerniji pomazanici presvetog Boga-Srbina na jugonebesima jesu vjerni sledbenici i naučavaoci ove jugovjere, kao što su najviši vukovci Đuro Daničić, Milan Rešetar, Vatroslav Jagić, Pero Budmani i drugi kasniji. Neka zauvijek ostanu blaženi na jugonebesima.
  • 6. Tzv. "korienski" pravopis je neprihvatljiva besmislica koju su naknadno izmislili ustaše u NDHaziji, te to nevalja ni spominjati, a nekmoli i koristiti. Jedino pravilno, opravdano i prihvatljivo pisanje srpskohrvatskog jezika je ubavim fonetskim pravopisom Vuka Karadžića prema njegovu principu: "Piši kako govoriš !".
  • 7. Sve zastarjele tzv. 'hrvatske' riječi prije Vuka Karadžića, a opet uvedene u NDHaziji, jesu nepoželjne ustaške novokovanice i ne valja ih nikada koristiti u vaspitanom javnom govoru ni književnosti, jer su to najgore uvrede i provokacije za jugoslavenstvo.
  • 8. Svi evropski latinizmi jesu klerofašističke riječi iz vjerskog opijuma za narod, a svi švapski germanizmi i italijanski romanizmi jesu nametnute riječi stranih okupatora: Zato ih valja odreda izbaciti iz javnog govora i knjževnosti, te ih sve zamjeniti ubavim i milozvučnim srpskim, ruskim i turskim riječima.
  • 9. Klevete jugoslavenstva zbog navodnih ubojstava na Blajburgu i tzv. Križnom putu su uglavnom izmišljotine klerofašista i drugih neprijatelja Jugoslavije.
  • 10. Glavna službena himna jugoslavenstva ostaje zavajkada "Hej Slaveni", koja se ima i nadalje izvoditi u svim javim i svečanim prigodama, uz druge poželjne kao "Po šumama i gorama", "Druže Tito mi ti se kunemo" i slične.

Uporaba načela u praksi

Premda nekima tek na prvi pogled izgleda, kako se većine gornjih jugoslavskih načela pridržavaju možda samo krajnji jugofili i jugonostalgici, uvidom po njima u objektivnoj stvarnosti na terenu ipak nam postaje manjeviše očigledno kako gornja glavna načela jugoslavlja sve dosad dijelom poštuju bar 1/4 hrvatskih državljana, a nekih pojedinih se manjeviše pridržava čak polovica do 3/4 svih Hrvata, npr.:

  • Uspomene i javno poštovanje za diktatora J.B. Tita (koji je stvarno dao pobiti preko miliun ljudi po Jugoslaviji - najviše Hrvata), po dostupnim pokazateljima podržavaju tek oko 1/5 do 1/4 gradjana Hrvatske, koji su ipak dovoljno moćni i organizirani da većini inih Hrvata zapriječe njihovo uklanjanje. Zato su (izvan Dalmacie) većina Titinih trgova i ulica ostali do dandanas.
  • Pri podizanju jugo-zastava i Titinih slika na svojim skupovima i proslavama, ovi naši jugo-vjernici (jugoslavci) masovno padaju u ekstaze izobličenih lica, pa u vjerskom zanosu urlaju jugo-himne (Hej-Slaveni, Po šumama i gorama, itd.), što je već nedvojbeno religiozno ponašanje.
  • Oko polovice svih Hrvata u domovini (manje onih u diaspori) manjeviše čvrsto su uvjereni kako su oni i svi mi ini podrijetlom čistokrvni Slaveni, pa apriorno tj. vjerski odbijaju i odbacuju (pod raznim "akrobatskim" i ideološkim izlikama) znatnim dijelom protivne nove nalaze iz suvremene znanstvene genetike i dakako, sve ine 'nepoželjne' arheonalaze i stare dokumente.
  • Velesrbska jezična načela po Vuku Karadžiću tj. njegov nametnuti jezični jugo-standard danas uglavnom bezpogovorno prihvaćaju (poput arapskog u islamu) i u praksi rabe najmanje 3/4 deklariranih (navodnih) 'Hrvata', iako čak za njih 88% to stvarno nije izvorni materinski jezik iz djetinjstva, nego tek polustrani naučen od škole.
  • Kako su ovi podobni jugo-vjernici uporni i uspješni, dokazuje što su medju inim Wikipediama bez problema brzo dobili i posebnu "Srbohrvatsku Wikipediju" ([1]), - dok su istodobno iz liberalno-protuhrvatske Wikipedie redom odbijani svi prijedlozi za ikakvu kajkavsku, čakavsku ili staroštokavsko-koriensku Wikipediu: Zato dosad u Wikipediji već imaju preko 10.000 jugoslavenskih članaka na hibridnomu srbohrvatskom, - ali još nijedan jedini na kajkavici ili čakavici!

Vjerski ustroj jugoslavlja

Izim gornjih idejnih načela dosad manjeviše vjerskog tipa, u okviru te naše jugoslavske religije (ili jugoslavlja), još bar dijelom postoji i prava vjerska organizacia, koja nakon raspada i gubitka jugo-vlasti dosad postaje sve izrazitija na pravim vjerskim načelima, - kakvih npr. niti približno nema u nekakvomu veleruskom "sovjetizmu".

  • Josipa Broza Tita takvi naši i ini jugo-vjernici većinom doživljavaju kao glavnu reinkarnaciu nekakvog jugo-spasitelja i jugoslavskog pomazanika, čije ikone, portrete i kipiće pri svojim predstavama i skupovima manjeviše vjerskog tipa uporno raznosaju i dijele naokolo, tj. zapravo ga dosad doživljavaju i prihvaćaju kao nekakvoga jugoslavskog 'Isusa Krista'.
  • Vuka Stefanovića Karadžića doduše dio jugo-vjernika taktički toliko ne ističu (jer previše podsjeća na velesrbstvo), ali ga se u praksi uglavnom pridržavaju izraziti jugofili, jugonostalgici i nadasve većina naših vukovskih jezikoslovaca, koji ga svi zamalo prihvaćaji kao nekog pomazanog mesiju jugoslavske religije (analogno kao što je Mojsije u judeo-kršćanstvu ili npr. Muhamed u islamu), - što je možda glavni dokaz i potvrda religioznosti jugoslavskih vjernika.
  • Josip Juraj Strossmayer je zapravo bio rani vjerovjesnik i predhodnik budućeg jugo-klera. Dokaz: Svojim biskupskim novcem je još davno prije Jugoslavije, on osnovao baš Jugoslavensku akademiju (ne sličnu hrvatsku !), a povrh toga je uglavnom stalno i javno zastupao i promovirao jugoslavenske ideje.
  • Vukovski jugoslavisti tj. danas tzv. 'hrvatski' vukovci uglavnom preko jezikoslovlja dosad tvore glavni jugoslavski 'kler' tj. kao svećenstvo jugoslavlja, koji nam dijelom vrlo učinkovito i uporno propovjedaju, obrazlažu i u praksi nameću svoju jugoslavsku ideologiju najviše preko Velesrbima sličnog Vukovog jugojezika. Njihovo vrlo uporno i nepopustivo odbacivanje izvornoga starohrvatskog jezika u povijesnu ropotarnicu je ustvari vrlo slično i analogno, kao i kršćansko odbacivanje predkršćanskih vjerovanja kod nas i inače.
  • Stoga su neki javni zastupnici izrazite vukovštine kod nas u Hrvatskoj, kao Mirko Peti, Vlaho Bogišić, Ivo Pranjković, Stjepan Damjanović i slični, zapravo tipski propovjednici primjenjenog jugoslavlja preko konverzije neupućenih na prihvat srbohrvatskog jugojezika.
  • Titino (navodno) rodno mjesto u zagorskom Kumrovcu je već niz desetljeća sve do dandanas postalo glavnim svetilištem za hodočašća jugoslavskih vjernika (analogno poput judeokršćanskog Jeruzalema ili npr. islamske Meke), a glavna su tamo godišnja slavlja na (navodni) Titin rodjendan dne 25. svibnja: vidi u svezi toga još pobliže Josua Ambroz Tito.

Literatura

  • Tomislav Sunić: Tito i Titići (priče iz zemlje smrti). Hrvatski list br. 399: str. 20 - 24, Zadar, 17. 5. 2012.
  • Josip Jurčević: Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. DORH, Zagreb 2012.
  • S.K. Pavlowitch: Tito, Yugoslavia's Great Dictator. Columbus, OH: Ohio State University Press, 1992 (hardcover, ISBN 0-8142-0600-X; paperback, ISBN 0-8142-0601-8).
  • William Klinger: Il terrore del popolo; storia dell'OZNA, la polizia politica di Tito. Trieste, 2012.

Vanjske sveze

Poveznice

References

Original compilation, enlarged and elaborated by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vjersko_jugoslavlje&oldid=45093"