Bodulski cakavizam

Cakavizam (nepalatalni jadranski dialekt) ili vlastiti naziv govornika: bodulska cakavica, je najneobičniji tip hrvatskih dialekata koji je književnim jekavskim gradjanima od svih naših govora najteže razumljiv i to ne samo zbog fonetike, nego i arhajskog rječnika, ter egzotične gramatike. Zato laici, ali i neki dogmatski lingvisti o tom čudnom govoru imaju niz predrasuda i umjesto proučavanja je dosad cakavizam većinom bio prešućen i odbačen kao nepravilna deformacija. Njegovi govornici se kod nas izvan užeg zavičaja doživljavaju kao manjevrijedni čudaci, zato jer ne znaju izgovarati (a ponekad ni napisati) slavenske palatale. Zato je i sam taj naziv "cakavizam" nastao s pogrdnim prizvukom navodne 'jezične bolesti' nepalatalnog izgovora, pa su i zato jugopartizani nakon rata dio izvornih govornika bodulskog cakavizma čak poklali u kraškim fojbama kao "sumnjive iredentiste". Samouvjereni vukovski jugoslavisti taj egzotični otočni dialekt smatraju sastavnicom srbohrvatskog jezika ili danas "srednjojužno-slavenskog dijasistema", iako ga npr. Srbi uglavnom ne razumiju - kao da je to ini strani poluslavenski jezik, - ali ga zato bolje razumiju Slovenci, Česi i Rusi.

ABSTRACT

Islander tsakavizm: The relict non-palatalized tsakavism of Adriatic islanders is not any lingual defect (as suggested in Yugoslavia), but a remarkable phonetic expression of the Adriatic island populations of preslavic genetical origin that are not yet slavicised nor palatalised, while the typical chakavian dialect in eastern Adriatic includes the affine biogenetic populations of semislavic origin that are now slavicized and palatalized. The actual delicate position of tsakavism of Adriatic islanders and chiefly of the archaic Gan-Veyãn in Krk is comparable with this one of Welsh and Man idiomes in Great Britain; however there in Balkans anybody takes care of them as in Europe, their speakers have no cultural rights, and their unique possibility in actual Croatia is to quickly disappear and to be assimilated. The extreme insular cakavism of Komiža in Vis island, and of Baška in Krk is divergent from the majority of other SerboCroat idioms. at N.E. Adriatic. The tsakavism of Rab and of Vis is the richest ones in Croatia by Romance words reaching a half of their glossary. The main sites of tsakavism speakers are coastal towns Labin, Rabac and Trogir, and in islands Cres, Lošinj, Baška, Rab, Pag, Brač, Hvar, Vis, Bisevo, etc.

Proslovne napomene

Za neupućene se uz druge značajke, bodulski cakavizam od tipske čakavštine (i inih narječja) razlikuje prvenstveno po sibilarnom izgovoru upitno-odnosne zamjenice kao ca umjesto drugdje uobičajenog ča, ali se i to mijenja ovisno o izgovoru pripadnog samoglasnika pa može glasiti ce na Cresu, ili co na otoku Visu itd. Najekstremniji i štokavcima jedva razumljivi tip cakavizma postoji u brzim "bodulskim" govorima Komiže na Visu (tzv. cokavica) i Baške na Krku (veyska scakavica), čiji govornici uče naš književni standard zamalo kao neki strani jezik. Napomena: naziv bodul i pridjev bodulski u čakavici označuju jadranske otočane (koji često govore cakavizmom): njegov iskon je nejasan, možda od indovedskog bodyul (pastir-stočar), ili od talijanskog tipa psa bodolo (ali bodulski cakavci uglavnom ne drže pse nego mačke). Jedna od uvriježenih predrasuda o cakavizmu je da je to pretežno gradski govor, ali danas to ne odgovara stvarnosti. Ako je ranije i bio u primorskim gradovima, dosad je većinom izumro pod pritiskom vukovskog književnog standarda, pa su danas većina cakavskih govornika u primorskim i otočnim selima.

U poredbi s većinom inih europskih jezika, glavna zajednička značajka u izgovoru slavenskih (i njima najbližih baltičkih) jezika je obilje palatalnih ili prednjonepčanih glasova: č, ć, š, ž, dj, dž, lj, nj, zbog čega ostali neslavenski Europljani takve palatalne jezike slikovito nazivaju "šuškavo-unjkavim" govorom. Medju slavenskim jezicima su izrazito palatalizirani (šuškavi) osobito ruski, poljski i srpski jezik, dok je izvorni hrvatski kao i danas slovenski, prije bio manje i tek djelomično palataliziran, ali je pod novijim jezičnim nasiljem u Jugoslaviji (jednačenje po srpskosti) odnedavna pojačano palataliziran novim dodatnim balkanskim palatalima (dž/dj, č/ć itd.) pa je naš današnji Vukopis već jednako "šuškavo-unjkav" kao i srpski. Medju ostalim neslavenskim jezicima u Europi je jedini palatal š raširen u većini indoeuropskih jezika (osim grčkoga i latinskog), dok se samo u ponekim neslavenskim jezicima susreće još dj (npr. islandski, engleski i talijanski) pa lj i nj (španjolski, portugalski), a ostali palatali (ć, ž, dž itd.) su u Europi iznimno rijetki izvan slavenskih jezika. Medju svim tim slavenskim jezicima nalazi se jedinstvena glasovna iznimka, koja je zbog oskudnih i rijetkih palatala po glasovnom sustavu (fonetici) u Europi ipak sličnija inim neslavenskim jezicima, negoli slavenskima: to je nepalatalni ”cakavizam” na desetak jadranskih otoka i u nekim primorskim gradićima, ali je kod nas mjestimice nazočan još i u kajkavskom zaledju.

Karakteristična zamjenica "ča" kojom se uz ostalo, već na prvi pogled čakavština odvaja od kajkavice i štokavštine, nije specifična samo za naše čakavace (kako nas uporno obmanjuju jugoslavenski vukovci), nego je još češća u nizu inih istočnih jezika većinom izvan slavenstva. Ona je nedvojbeno prapovijesnoga i predslavenskog iskona tj. potječe iz najdavnijih praindoeuropskih i ranoarijskih jezika, pa se u njezinom višemilenijskom razvitku mogu razlikovati tri uzastopne razvojne faze:

• a) Najstariji je njezin nepalatalni praindoeuropski cakavizam "ca" koji se izvan cakavice naših bodulskih govora, nalazi još samo u reliktnim indoeuropskim jezicima: izumrli toharski prajezik, indovedski samskrit i Zend-Avesta, pa arhajski Gan-Veyãn na Krku. Od današnjih živih jezika, reliktno nepalatalno "ca" iz rane prapovijesti je kao odnosno-upitna zamjenica dosad očuvana još jedino kod nas u bodulskoj cakavici na Jadranu.
• b) Najraniji palatalizirani oblik slične zamjenice je ša (sha) bliske čakavskom ča, npr. ranosemitski jezici akadski i aramejski.
• c) Nešto mladji palatalni oblik antičkog predslavenskog iskona je takodjer pretežno neslavenska istočnjačka zamjenica "če", poznata npr. u staroperzijskom, afganskom, kurdskom, rumunjskom i albanskom jeziku, pa takodjer kod nas na otoku Cresu, pa u Omišlju i Vrbniku na Krku kao reliktno "če" ili "ce".
• d) Najmladji je slavizirani oblik ove zamjenice koji sigurno nije stariji od srednjega vijeka, kao naknadne novije inačice "čo" ili "co" koje se nalaze većinom u zapadnoslavenskim jezicima: češki, slovački, lužički i neki naši bodulski govori na otocima, npr. Komiža na Visu i Dobrinj na Krku. Zato su za naše vukovske dialektologe takvi slavensko-čokavski govori posebno važni i podobni za dokazivanje navodnog jugoslavenstva na Jadranu.

Glavne značajke cakavizma

Naša je etnokulturna tragedija da su sve dosad bodulski cakavizam uglavnom proučavali vukovski jugodogmati koji su ga apriori smatrali nepodobnim i nepoželjnom inačicom iskrivljene čakavštine, jer se teško uklapa u umjetni sustav srpskohrvatskih dialekata. Zbog te ideološke zaslijepljenosti nisu uočili niz njegovih osobitosti, ili su ih svjesno zanemarili i prešutili. Stoga su u leksičkoj etimologiji proučavali većinom njima omiljene slavensko-romanske medjuodnose, dok su ini predslavensko-neromanski arhaizmi u cakavizmu dosad ostali posve neistraženi i zanemareni. Bodulski cakavizam je najjužniji i dosad razmjerno najslabije proučeni dialektalni tip u Hrvatskoj, za što postoji više razloga, a jedan formalni je što danas obuhvaća manji broj govornika: tek 5% Hrvata (u Austrougarskoj prije Jugoslavije tako je govorilo preko 9% Hrvata). Drugi i važniji problem je što je našim vukovskim lingvistima teže razumljiva, a i obratno od svih naših dialekata baš bodulski cakavci najteže razumiju novoštokavske vukovce pa je uzajamna komunikacija mukotrpna. Treća i jamačno najvažnija zapreka je ideološka, jer za razliku od obične palatalne čakavštine (i kajkavštine), upravo se nepalatalna cakavica od svih hrvatskih dialekata vrlo teško i nategnuto uklapa u dosad idealizirani jugoslavenski diasustav, a još teže ju je izvoditi iz nekoga staroslavenskog / južnoslavenskog jezika. Već je TENTOR (1950) izričito naglasio da cakavica na Cresu ima tek neznatne sličnosti s Vukovom štokavštinom i znatno je bliža slovenskom jeziku, a slične još veće razlike spram balkanske vukovštine (tek 6% sličnih izoglosa u rječniku) i još više u gramatici su sada nadjene takodjer za bascansku scakavicu i provizorno za bivšu gradsku cakavicu na Rabu, a u najnovije doba – i za kajkavski ‘cakavizam’ oko zagrebačkih Sesveta.

Dakle, većina tipičnih cakaviziranih govora fonetski i leksički nemaju ni približne veze s jugoslavenskim vukopisom i zato je dosad naš nepalatalni cakavizam uglavnom taktički prešućen, zaobilažen i zanemarivan, da nam ne kvari nametnutu jugo-idilu. O jadranskom cakavizmu dosad je objavljeno samo desetak posebnih tekstova koji uglavnom obradjuju fonetsku stranu cakavizma, osim usputnih fusnota i sitnih odlomaka u općim pregledima gdje se tek ponegdje spominje cakavizam prikriveno i zamagljeno "izmedju redaka" ili kako naši bodulski cakavci to znaju slikovito izreći "koti_šlÿpo ćrÿvo (poput slijepog crijeva = skriveno u zapećku). Najgorje je nepoznavanje bodulskog cakavizma na većim i dialektalno mješovitim otocima gdje prevladavaju palatalni čakavci, kao na Krku, Braču i Hvaru: tamo je najviše, detaljno i naširoko razradjivana obična čakavština, a nepodobni bodulski cakavizam je spomenut tek usput i nesuvislo kao abnormalna deviacija (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1979, LUKEŽIĆ i TURK 1998). Zato su o našem cakavizmu razmjerno objektivnije i vjerodostojno pisali uglavnom strani slavisti, nezavisni od balkanske ideopolitike i vukovskog jugoslavenstva. Naprotiv su medju domaćim jezikoslovcima jezični duh cakavizma najbolje shvatili oni stručnjaci koji su usavršili lingvistiku kao rodjeni bodulski cakavci, npr. Joško BOŽANIĆ iz Komiže (niz svezaka "Čakavske riči" u Splitu) i donekle N. KUSTIĆ (2002) iz grada Paga. Naprotiv većina inih naših jugolingvista ako ponekad i spominju cakavizam, često ga ideološki izobličuju i umjetno navlače pod vukovsku kapu jugoslavenskog dijasistema. O sporadičnom kajkavskom 'cakavizmu' sjeverozapadne Hrvatske, dosad u literaturi nema ništa suvislo.

Tako neke općenite fonetske probleme jadranskog cakavizma u kraćim prilozima poredbeno navode MALECKI (1929), HAMM (1957), GUBERINA (1960), HRASTE (1961) i MULJAČIĆ (1966), a tek malobrojni radovi još pobliže razradjuju cakavske gramatičke oblike npr. HAMM i sur. (1956) za Lošinj i KUSTIĆ (2003) za Pag. Slabo poznati cakavski leksik dosad je pobliže dokumentiran kroz 5 posebnih rječnika: Labinština u istočnoj Istri (MILEVOJ 1993), grad Trogir (GEIĆ i ŠILOVIĆ 2001), sjeverni Cres (VELČIĆ 2003), grad Pag (KUSTIĆ 2003) i otok Vis (ROKI-FORTUNATO 2001). Stoga suvisle i cjelovite razrade pojedinih bodulsko-cakavskih govora s opsežnim rječnikom i gramatikom dosad postoje samo za Pag, Trogir i Komižu (J. BOŽANIĆ u "Čakavskoj riči"), dok su djelomični prikazi još objavljeni npr. za Labin, Cres i Lošinj. Za ostala područja bodulskog cakavizma tj. Bakar, Senj, Baška, Rab, Omiš, zapadni Brač, Hvar i otočje Breton (USA) postoje uglavnom samo oskudne i nesuvisle naznake (izmedju redaka) po spomenutoj jugometodi "slijepog crijeva" pa još ne postoje njihovi posebni rječnici ni cakavske gramatike, osim tek šturih fonetskih poredbi u općenitim pregledima čakavštine. Na taj način je zbog zanemarivanja već zauvijek izgubljen donedavni cakavski leksik Senja, Raba, Omiša i u kajkavskom zaledju Prezida, pa je nedopustivo da se sad isto ponovi još i s Baškom, Bračom, Hvarom, kajkavskim Sesvetama itd.

Danas još cakavizam bar dijelom postoji na desetak jadranskih otoka, a na kopnenom primorju još samo u Labinu, Bakru, Trogiru i dijelom zagrebačke Sesvete. Ipak se u Austrougarskoj do 19. stoljeća sličnan cakavizam čuo u više obalnih gradova duž sjeveroistočnog Jadrana, npr. Labin, Rabac, Rijeka, Bakar, Senj, Šibenik, Trogir i Omiš, pa na nizu otoka: Cres, Lošinj, Susak, Ilovik, Premuda, Silba, Ist, oko Baške na Krku, Rab, Pag, Brač, zapadni Hvar, Vis, Biševo, Svetac itd. Na primorju je danas cakavizam razmjerno stabilan samo još oko Labina, dok je u Bakru, Trogiru i Sesvetama već na rubu izumiranja, a već ranije je nestao u Omišu, pa nedavno u Senju i Prezidu. Zasad je cakavizam još dosta stabilan na većini otoka gdje prevladava osobito na Lošinju, Braču, Visu i Biševu, te bar dijelom u pojedinim naseljima na Cresu, Krku, Pagu, Hvaru itd. Najčešći je na većini Kvarnerskih otoka gdje obuhvaća blizu trećine svih otočnih naselja, dok od većih otoka u Dalmaciji bodulski cakavizam nije zabilježen npr. na Ugljanu, Pašmanu, Dugom otoku, Šolti, Korčuli, Mljetu i Lastovu, tj. na otocima gdje je bio najjači palatalni priliv kopnenih izbjeglica pred Turcima. Medju svim hrvatskim dialektima, ideološki pritisak kroz 20. stoljeće je bio dosad daleko najjači baš protiv bodulskog cakavizma, koji je fonetski i leksički kod nas najviše različit od javoga balkanskog Vukopisa i nikako se ne može nagurati u "srpskohrvatski dijasistem". Zato su u kontaktu s palatalnim govornicima zadojenim vukovskim jugojezikom, bodulski cakavci u vlastitoj domovini većinom izvrgnuti nabusitoj poruzi da govore iskrivljeno i nepravilno, pa ih zbog takvoga čudnog govora kod nas nerijetko gledaju rasistički kao neka defektna, priglupa i manjevrijedna bića poput američkih crnaca ili australskih Aboridjina.

Medjutim - nova biogenetika Hrvata sve nam jasnije dokazuje da dosad prezreni nepalatalni cakavci govore upravo najizvornijom ranohrvatskom praikavicom s nizom arhaizama prije slavenske palatalizacije, dok su ostali novopalatalni Hrvati i s genetskog i jezičnog gledišta hibridna mješavina slaviziranih Hrvata s naknadno kroatiziranim Slavenima i inim starobalkanskim plemenima, iz čega su se tek naknadnim križanjima razvili ini naši palatalni dialekti. Za ove se strani stručnjaci tj. neslavenski i opći lingvisti uglavnom slažu da se od većine europskih jezika odvajaju palatalnom fonetikom slavenskog tipa, koje nema jedino u predslavenskom cakavizmu. Po jezičnom iskonu se naši nepalatalni cakavci spram inih palatalnih Hrvata mogu slikovito usporediti s manjinskim etnokulturnim Ircima koji još govore izvornim irskim i inim političkim Ircima koji većinom govore engleski. Slično je i s etnokulturnim Hebrejima koji govore hebrejski te ostalim Židovima što govore germanski jidiš ili engleski.

Poredbene osobitosti cakavizma

Izuzev zamjenice "ca", cijeli niz ostalih specifičnosti zanemarene bodulske cakavice u ranijoj yugo-literaturi bio je vrlo slabo ili nikako obradjen pa tada nigdje nema njihova suvislog pregleda, jer se cakavizam uglavnom prikazivao tek usput i brzopleto, kao neka deviantna fonetska inačica iskvarene čakavštine. Zato ovdje najprije sažeto dajemo prvi razlikovni popis od dvadesetak glavnih zajedničkih značajka za većinu cakavskih govora na Jadranu koji se uglavnom ponavljaju na područjima bodulskog cakavizma (iako neka područja još imaju i svoje posebne dodatne značajke navedene potom u popisu nalazišta, osobito Cres, Baška, Vis i kajkavske Sesvete). Takve su značajke cakavizma uglavnom bolje izražene i najbrojnije u izoliranoj otočnoj cakavici, dok su u primorskim cakavskim naseljima rjedje i djelomične zbog nove jugoslavenske vukovizacije, a u ekstremnoj scakavici Baške i Jurandvora pridolazi još niz inih dodatnih "liburno-scakavskih" osobitosti.

• 1. Arhajska odnosna zamjenica (što) glasi ca, rjedje ce, co ili coã (usp. Vede i Avesta: ca, toharski cau), a upitna negacija "zar ne" glasi canè (indovedski caná).
• 2. Arhajska upitna zamjenica (zašto) glasi: zâc, zôc, zoãc ili zacè.
• 3. U cakavizmu uglavnom nema jasnih palatala pa "tvrdi" glas č većinom izostaje i u odnosu na ine naše dialekte većinom ga zamjenjuje sibilarno c (rjedje š ili ć).
• 4. Takodjer izmedju parova s/š i z/ž u cakavizmu većinom nema jasne razlike, pa se na otocima izgovaraju slično kao indovedski prijelazni polupalatali: s > sj (s'), ć > šj (š'), z > zj (z'), ž > žj (ž'), izuzev primorske cakavce koji većinom govore obično s, š, z, ž.
• 5. Uobičajena južnoslavenska palatalizacija u cakavizmu većinom izostaje pa umjesto nje ostaje izvorni korijenski izgovor bez asimilacije, ili se provodi zamjenska sibilarizacija: npr. veli / vetji, Buog / bozji, vroag / vrazji itd.
• 6. Dok se u palatalnoj čakavštini umjesto štokavskog dj, lj i nj većinom nalazi samo j, u cakavizmu umjesto toga češće stoji izvorni nepalatalni d, l i n: npr. divji/dibli (divlji), dimnik (dimnjak), med (medju), nadra (njedra), prijatel (prijatelj), sliva (šljiva), supli (šuplji), zeli (zelje), zmul (žmulj-čaša) itd.
• 7. Vokalno dvoglasje (diftongacija): u većini pripadnih govora česti su diftonzi uo i oa, a rjedji su u nekim govorima još ae, ie, aa, uu itd. Više-manje izrazito dvoglasje vidljivo je u cakavizmu Labina, Cresa, Lošinja, Suska, Baške, Paga, Brača, Hvara itd.
• 8. Izim primorskih polucakavaca na kopnu, pravi otočni cakavci uglavnom nemaju slavensko vokalno "r" koje najčešće izgovaraju kao ar, er ili ri.
• 9. Nepostojano "a" u cakavizmu većinom ostaje trajno u sklonidbi i često je još naglašeno u kosim padežima: pàsi, macàki itd.
• 10. Osim običnoga "i", u kvarnerskom cakavizmu (Lošinj, Baška, Rab itd.) često je nazočan i mukli vokal "y" koji se izgovara izmedju običnoga "i" i njemačkog ü.
• 11. Polukorjenske deklinacije: Kosi padeži i plurali u bodulskom cakavizmu često nemaju sibilarizacije pa je osnovica većinom slična nominativu osobito kod kraćih dvosložnih imenica: ruki, nogi, raki, rogi, juhi, dragi, dlaki, orihi, vlahi itd.
• 12. Čakavsko-kajkavske nenaglašene dužine u nepalatalnom cakavizmu većinom ne postoje, pa su ini nenaglašeni slogovi više-manje kratki i cijeli izgovor je brži od palatalnih govornika u inim našim dialektima: zato su viški i bašćanski izgovor najbrži u Hrvatskoj.
• 13. Pripadnost ljudima i inim živim bićima češće je izražena starohrvatskim posvojnim dativom koji stoji većinom kao apozicija ispred imenice, a rjedje se izražava posvojnim pridjevom ili "od" sa genitivom kao pripadnost neživim stvarima (ne sam genitiv).
• 14. Pomoćne čestice uz složene glagolske oblike (se, će, bi itd.) u otočnom i kajkavskom cakavizmu često stoje kao proklitike ispred glavnog glagola (rjedje su kod kopnenih cakavaca iza glagola kao u većini slavenskih i romanskih jezika).
• 15. U nepalatalnom cakavizmu većinom nema slavenskih razlika u obliku trajnih i svršenih glagola, pa se u oba smisla uglavnom rabe isti glagolski oblici koji odgovaraju južnoslavenskim svršenim glagolima (čakavski glagoli na -avat su tu vrlo rijetki).
• 16. Nepalatalni cakavizam obuhvaća veliko obilje povratnih (refleksivnih) glagola slično kao kajkavica, po čemu se razlikuje od obične čakavštine.
• 17. U bodulskom i kajkavskom cakavizmu većinom ne postoji posebni oblik imenskog vokativa, nego se on izražava opisnim apelativom tj. nominativ + imperativ + uskličnik.
• 18. Cakavizam u namjernim rečenicama uglavnom nema vukovsko-balkanskog dadakanja (da + prezent), nego je to zamijenjeno starohrvatskim infinitivom kao i u kajkavici.
• 19. Predslavenske izoglose kakve su u običnoj palatalnoj čakavštini i kajkavštini razmjerno rjedje, u bodulskom cakavizmu su naprotiv daleko brojnije i redovno nazočne u 20-35% cakavskog leksika: grčko-latinski klasicizmi iz antike, prapoviesni mezopotamski i indoiranski arhaizmi iz Starog istoka itd.
• 20. Predantički arhaizmi: Uz najbrojnije klasicizme i indoiranizme (više-manje nazočne u inim dialektima), za izraziti cakavizam su nadasve specifične prapovijesne (prediranske) izoglose iz prastarih ranih jezika: baskijski, etrurski, hetitski i akadski (= euskarizmi, rasenizmi, anatolizmi i akadizmi) koji su u inim našim dialektima rijetki ili izostaju.

Prostorni raspored cakavizma

Za razliku od inih običnih čakavaca i ikavskih štokavaca s novijim i skromnim pomorskim naslijedjem, naprotiv kod bodulskih cakavaca u odnosu na sve Slavene postoji daleko najbogatija i prastara kulturno-jezična baština u pomorstvu od predslavenskih vremena iz antike i rane prapovijesti. Osebujni nepalatalni cakavizam dokumentiran je u 12 područja duž sjeveroistočnog Jadrana izmedju rijeka Raše i Cetine (i još 2 oaze u kajkavskom zaledju), uključivo domaće starosjedioce u desetak obalnih i otočnih gradova i još tridesetak sela, te dijelom kod naših iseljenika u Americi npr. kod New Orleansa i Vancouvera. Sličan nepalatalni cakavizam u Hrvatskoj dosad nigdje nije nadjen jedino u području autohtonih štokavaca. Nakon tih bitnih kulturno-jezičnih i biogenetskih napomena, slijedi detaljni popis izvornih starohrvatskih naselja s predslavenskom cakavicom:

Cakâjski u zaleđu

1. "Cakâjski" nepalatalni govor u kajkavskom zaledju sjeverozapadne Hrvatske je rjedja pojava, dosad jasno očuvana samo na 2 poznata kajkavska područja. Nepalatalna kajkavica se čuje u Prezidu i okolnim brdskim selima u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara oko izvorišta rijeke Čabranke, gdje njom govore uglavnom starci. Dosad slično cakâjski bez palatala govore i domaći starci iz zaselaka oko zagrebačkih Sesveta (Sesvečânska käjkavica). Sesvetski nepalatalni tj. cakâjski izgovor u kajkavskom kontekstu ima djelomočnu sibilarizaciju palatala zamjenom č > c, š > s, ž > z, žd > dz, što je naizrazitije u naselju Sesvetska Sela i na zapadu Brestjê, a na jugoistoku do Ivànje Reke. U samim Sesvetama kod staraca je to još očuvano u dvadesetak riječi (gdje ini kajkavci imaju palatale): crèšnja (trešnja), cvôrek (čvorak), têca (tetak), zàjcek, Turcìni, pa slivnîk (šljivik), smrkaf, stâkor, septàti (šaptati), te bâzul (grah), brezàjnek (brežuljak), zâbec (žabac), zàkel (vreća), zêti (žnjeti žito), zeràti (žderati), zôhar, lazlîvec, Sesvecica (Sesvečanka), itd. Ine fonetske značajke oko Sesveta su još: vokal O često daje U kao cùkur (šećer), pûjcek (odojak), kubâsa, kubìla, veruvàti itd., a dobro je očuvan glas “dz”: mòdzek (mozak), bèdzek (grm bazga) itd. Vidi još pobliže o cakavizmu Sesveta: Käjkavski iz Sesveta.

2. Primorski cakavizam: Na kopnenoj obali duž sjeveroistočnog Jadrana prije 1. svj. rata u Austrougarskoj je cakavicom govorila gradska elita domaćih starosjedilaca u nizu naših primorskih gradova: Labin, Rabac, Rijeka, Bakar, Senj, Šibenik, Trogir, Omiš i možda još ranije Zadar i Orebić (cakavski: Labÿn, Rÿkva, Sẽyn, Zârje, Sibanÿk, Trogÿr, Omÿs), pa iz većih obalnih naselja nije bila poznata samo u Puli, Splitu i Dubrovniku. U proteklom stoljeću zbog masovnog useljavanja palatalnih necakavaca iz okoline, cakavizam uzastopno izumire u većini naših primorskih gradova. U Rijeci i Šibeniku cakavizam nestaje već ranije u 19. stoljeću, a potom se gubi i u Omišu oko 1. svj. rata. Kasnije izumire još u Senju sredinom 20. st., a danas je takodjer na rubu izumiranja u Bakru i Trogiru. Zbog odumiranja i miješanja sa štokavskim doseljenicima, ova cakavica iz primorskih naselja je razmjerno manje tipična nego na otocima pa pored ca i zac, u njoj većinom izostaju ini otočni cakavizmi: tu uglavnom nema polupalatala s/š ni z/ž, izostaje mukli vokal y, većinom nema posvojnog dativa, a pomoćne čestice (se, će, bi) su većinom u vukovskoj poziciji iza glavnog glagola.

Istočna Istra oko Labina

2a) Labinština (MILEVOJ 1993): Na cijelom kopnenom primorju, cakavica je još razmjerno stabilna s dobrim izgledom za dalje preživljavanje jedino na području Labinštine u istočnoj Istri, zahvaljujući širem okruženju brojnih cakavskih sela odakle dolazi većina gradskih useljenika. Uz cakavske gradiće Rabac i Labin (cakavski: Labîn), u istočnoj Istri cakavicom govori još tridesetak okolnih sela i zaselaka (MILEVOJ 1993): Koromačno, Trget, Brgud, Sv. Martin, Sv. Bartol, Ripenda, Cera, Golja, Marcilana, Kapelica, Strmac, Vinež, Turini, Santalezi i još niz manjih zaselaka u istočnoj Istri izmedju Plominskog zaljeva i ušća Raše. Ova labinska cakavica je pretežno ekavska, kao i većina inih čakavskih govora sjeveroistočne Istre. Medju današnjim cakavcima, labinski govor ima razmjerno malo romanizama koji obuhvaćaju tek 1/4 njegovog rječnika, a 3/5 su slavenske riječi i ostalo germanizmi.

Grad Senj (Seyn)

2b) Senj (TIJAN 1938, 1940, STEINBAUER 1973): Takodjer i u Senju (stariji cakavski Sêyn), prije 2. svj. rata je gradska aristokracija domaćih starosjedilaca i pomoraca većinom govorila ikavsko-ekavskom cakavicom koja je tada još bila prestižni elitni govor austrougarskog Senja. Početkom 20.st. uz Senj se još cakavski govorilo i sjevernije u obalnim zaselcima Cupina i Štajelena, a danas su to već sjeverna predgradja Senja uglavnom s ikavskim štokavcima. Pojedini senjski starci u obitelji su bar povremeno govorili cakavski sve do osamdesetih godina, nakon čega ta izvorna cakavica većinom nestaje iz senjske javnosti. Ranije primjere cakavskog govora iz Senja daju TIJAN (1938, 1940), STEINBAUER (1973), ŠIMUNOVIĆ i OLESCH (1981), a bivši senjski cakavizam vidljiv je i u ovdašnjem mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986). Po dostupnoj dokumentaciji su cakavskog tipa najduže ostali obalni toponimi oko Senja ispod jadranske magistrale od Klenovice do Klade sve do osamdesetih godina 20. st. Sredinom 20. st. u Senju su cakavski govorili većinom domaći starci i ribari, a običnu polučakavštinu više rabe mladji Senjani i okolni doseljenici čiji je govor napokon prevladao u Senju do kraja 20. st. Zbog doselidbe i novijeg rasta Senja, tu se sada oblikovala nova osiromašena polučakavština koja je danas već sličnija ličkoj čakavštini oko Otočca. Dakle današnja senjska čakavština koju su razradili MOGUŠ (1966, 2002) i ZEČEVIĆ (1973), zapravo je polučakavski senjski novogovor koji je nastao naknadno nakon izumiranja izvornih senjskih cakavaca i masovne doselidbe ikavskih štokavaca iz ličkog zaledja (TOMLJENOVIĆ 1911) tijekom 20. stoljeća.

Stari centar Trogira

2c) Trogir (GEIĆ i ŠILOVIĆ 1994): Od preostalih primorskih gradova s cakavicom, danas je jezično najviše ugrožen Trogir, gdje je zbog štokavskog zaledja domaća cakavica već krajnje osiromašena i govore ju još malobrojni starci i žene na središnjem trogirskom otoku, dok je na kopnu i Čiovu nestala. Izim tek formalne zamjenice "ca", ovdašnji govor skoro ni nema drugih posebnih cakavskih oznaka, pa su čak i zajedničke značajke opće čakavštine pod vukovskim utjecajem okolnih štokavaca tu dosta osiromašene: nema glasa h, a pojavljuje se vukovski dj i produženi muški plurali na -ovi, -evi. U odnosu na ekavski Labin i poluikavsku cakavicu u Senju, trogirska cakavica je pretežno ikavska. Trogirski govor medju svim cakavcima danas ima najmanje romanizama koji obuhvaćaju samo 1/5 njegovog rječnika, a 3/4 su slavenske riječi. Danas je taj domaći trogirski govor u sličnom stanju samrti kao bivša cakavica u Omišu na Cetini oko 1. svj. rata, nakon kojega je izumrla, a uoči toga početkom 20. st. govorila se u osiromašenom vukoviziranom obliku kao danas u Trogiru.

Izumrli obalni cakavci

2d) Izumrli primorski cakavci: Izim današnjih ili donedavnih cakavaca iz 20. stoljeća, u doba Austrougarske postoje više-manje jasni pokazatelji o postojanju cakavizma u još desetak primorskih ili otočnih naselja na istočnom Jadranu. Sigurno su do 1. svj. rata u Omišu domaći starosjedioci i gradska elita govorili cakavicom čije tekstove navodi npr. IVANIŠEVIĆ (1903-1905), a po dostupnim oskudnim primjerima ta bivša omiška cakavica je izmedju trogirske i bračke cakavice. Potom je tu izvornu cakavicu zbog doseljenika iz zaledja dosad posve potisnula kopnena ikavska štakavica, a jedan od zadnjih omiških cakavaca bio je starac Krešo Katalinić (ŠIMUNOVIĆ 1966). Vrlo su oskudne, iako vjerojatne indicije o ranijem postojanju gradske cakavice u Rijeci i Šibeniku u doba Austrougarske prije 1. svj. rata. Zasad nesigurna ranija nalazišta bivše cakavice su još moguća u srednjovjekom Zadru (vidi niže) i možda na jugozapadu Pelješca na obali Viganj-Orebić. Tu se najviši vrh Pelješca (Sut'Ilija, mletački Monte Vipera, jugo-kalk "Zmijino brdo", 961m) sve donedavna nazivao cakavskim oblikom "Pelìsac" i iz toga je nastao novi vukovizirani jugo-naziv poluotoka Pelješac, čije je izvorno domaće ime prije toga stoljećima glasilo Stonski_Rât ili kraće samo Rât (ŠIMUNOVIĆ 1986).

Sjeverni Cres (Cryš)

3. Sjeverni Cres (TENTOR 1909, VELČIĆ 2003), cakavski Crÿš: Najzapadniji otok s izrazitim cakavizmom je Cres, gdje se cakavski dijelom govori u gradu Cresu (TENTOR 1909) i u dvadesetak sela i zaselaka na sjevernom dijelu tog otoka (VELČIĆ 2003): Merag, Beli, Predošćica, Porozine, Ivanje, Filozići itd. Ova creska "cekavica" je razmjerno najsličnija susjednoj cakavici istarske Labinštine i takodjer ima uglavnom ekavski oblik jata. Creska otočna "cekavica" je fonetski arhaičnija od susjedne labinske, pa su uz zamjenice ce (što) i zacê (zašto) još česti prijelazni polupalatali s/š i z/ž, te ine cakavske značajke, dok creski rječnik sadrži cijeli niz leksičkih arhaizama. Uz ekstremnu bascansku "scakavicu" i izraziti cakavizam na Visu, creska cekavica spada medju najarhaičnije i najtipičnije cakavske govore. Naprotiv, na srednjemu i južnom dijelu Cresa govori se većinom ekavska palatalna čakavština (HAMM i sur. 1956), koja je donekle slična kao u sjeveroistočnoj Istri.

Lošinj i bliži otočići

4. Lošinj i susjedni otoci (cakavski Ošôr): Na sjevernom dijelu Lošinja, u gradu Osoru i susjednim selima od Nerezina do Ćunskog, kao i na susjednom otoku Unije govori se palatalnom ekavskom čakavštinom sličnom kao na jugu Cresa (HAMM i sur. 1956). Naprotiv na jugoistoku Lošinja i na južnijim otocima Susak, Srakane i Ilovik još postoji izvorni cakavizam. Na tom području je lošinjska cakavica još najbolje očuvana s najviše govornika u Velom Lošinju, dok je ona na Susku već u nestajanju i njome uglavnom govore starci, a ostali većinom rabe običnu čakavštinu, a slično je i u Malom Lošinju. Cakavizam na Lošinju i Susku u povijesnom razvitku prošlih stoljeća pobliže su analizirali HAMM i sur. (1956), ali dosad još nema opsežnijega preglednog rječnika značajne lošinjske cakavice, osim tek manjeg priručnog rječnika iz Suska (HAMM i sur. 1956).

Jugoistok Krka (Baška)

5. Jugoistočni Krk (scakavski Khârk): Na većem dijelu otoka Krka govori se običnom čakavštinom, koja je na južnijoj obali (Krk-Punat) prijelazna ikavsko-ekavska, a na sjevernoj strani otoka (Omišalj-Vrbnik) više ekavska. Nepalatalnom cakavicom se na Krku govori samo na jugoistoku oko Baške u naseljima Baška, Jurandvor i Batomalj (donedavna i susjedni izumrli zaselci Gorica, Sv. Juraj, Vinca itd.). Ovaj krčki scakavizam je u odnosu na primorske i ine otočne čakavce izrazito arhaičan i u svojoj starijoj verziji Gan-Veyãn koja se donedavna govorila u Baški i okolnim selima, a sad još malobrojni starci u Batomlju i Jurandvoru, najstariji je tip bodulske cakavice koji se leksički i gramatički bitno razlikuje od obične čakavštine. U njoj se ističu zamjenice ca (starije scà = što) i zoãc (zašto), dvoglasi, polupalatali sj, tj, zj i sve ine značajke cakavizma, uz druge dodatne osobitosti bascanskog "scakavizma". Za bascansku "scakavicu" je uz ostalo nadasve markantan imenski dual (muški -oj, ženski -aj, srednji rod -ej) i posebni sibilarni skup "sc" (= šć / št), što sve nema nijedan ini naš govor: Bascàne (Bašćani), scâp (štap), scipàt (uštinuti), scemêr (otrov), scerbâv (krnjast), itd. U leksičkom pogledu, bascanska scakavica sadrži 1/3 romanizama, 2/5 su slavenske riječi, a 1/4 indoiranski i mezopotamski arhaizmi po kojima je najbogatija kod nas (Yošamya 2005).

Gradski centar Raba

6. Grad Rab (KUŠAR 1895, Yošamya 2005): Na bascansku scakavicu iz jugoistočnog Krka se nastavlja vrlo slična cakavica na otoku Rabu, gdje se još manjim dijelom govori u gradu Rabu, ali je medju svim otocima cakavica danas najviše ugrožena baš na Rabu gdje je već na rubu izumiranja. U gradu Rabu je to bio elitni govor aristokracije, ali je ta gradska cakavica u Rabu dosad skoro izumrla, pa ju tu rijetko još rabe poneki starci i žene samo u obitelji. Ostala manja sela na Rabu (Barbat, Kampor, Supetarska Draga itd.) već odprije govore prijelaznom ikavsko-ekavskom čakavštinom, a palatalni govor najsjevernijeg Lopara je razmjerno najbliži krškoj čakavštini Punta i Drage.

Gradski centar Paga

7. Grad Pag (KUSTIĆ 2003), starohrvatsko-cakavski Poãg: Na sjeverozapadu Paga od Luna do Novalje i u okolnim zaselcima govori se slična ikavsko-ekavska čakavština kao na većem dijelu Raba, a na jugoistoku preteže siromašnija vukovizirana polučakavica (Dinjiška-Povljana) i uz dalmatinsko kopno ikavska štokavština novijih doseljenika u selu Vlašići. Samo u gradu Pagu i susjednom Košljunu još je dosta očuvan izvorni bodulski cakavizam koji je nedavno pobliže prikazan gramatički uz opsežan rječnik (KUSTIĆ 2003). Paška cakavica je razmjerno specifična i pripada tipičnom bodulskom cakavizmu sa zamjenicama coã (tsâ) = što i zoãc = zašto, uz obilje diftonga i inih popratnih pojava cakavizma (MALECKI 1929, KUSTIĆ 2003).

Sjeverozapadni Broac

8. Sjeverozapad Brača (starohrvatsko-cakavski Broãc): Na najvećem dijelu srednjega i južnog Brača prevladava tipska ikavska čakavština, slično kao i na većini srednjodalmatinskih otoka (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1973-1981), a na istočnom dijelu (Povlja i Selca) govori se mladja vukovizirana polučakavica i na krajnjem istoku Brača u Sumartinu ikavska štokavština. Tipična bodulska cakavica u dalmatinsko-ikavskoj inačici očuvana je na sjeverozapadu Brača, gdje još prevladava u obalnim naseljima s danas vukoviziranim umjetnim yugo-imenima: Milna, Sutivan i Supetar (domaće cakavski: Milnoã i Štivân) s najbližim zaselcima. Glavne su zajedničke značajke tih cakavskih naselja na Braču zamjenica ca (ce), polupalatali s/š, z/ž, obilje dvoglasa itd. Iako je bračka čakavština dosad višekratno opisivana, cakavizam je bio samo usputno dodavan kao mletačka deformacija i zapravo još nema suvisloga cjelovitog rječnika bodulske cakavice sjeverozapadnog Brača, jer su svi dosadanji ideološki prikazi bračkih govora (ŠIMUNOVIĆ 2005) bili više-manje mješoviti križanci raznih govora na otoku Braču, gdje se cakavizam morao mukotrpno čitati “izmedju redaka”.

Zapadni Hvar (For)

9. Zapadni Hvar (starohrvatsko-cakavski Fôr): većina naselja na srednjem i sjevernom dijelu Hvara govori sličnom ikavskom čakavštinom kao i na srednjem Braču, a na istočnom dijelu otoka novijom vukoviziranom polučakavicom i najistočnije uz kopno u Supetru ikavskom štokavštinom (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1973-1981). Samo na zapadu Hvara, dosta sličnim bodulskim cakavizmom kao na zapadnom Braču govore starosjedioci grada Hvara i susjedna sela Milna, Vira, Palmižana i Sv. Klement - Paklini otoci (umjetni yugo-naziv "Pakleni" otoci je promašena vukovska umotvorina koja nema veze s nikakvim vjerskim paklom, nego s bodulskom paklinom = borova smola za premaz broda). Dosad još nema posebnoga iscrpnog rječnika lokalne bodulske cakavice iz samog grada Hrvara, osim nesuvislih mješovitih rječnika za veće dijelove Hvara, gdje opet treba "izmedju redaka" izvlačiti izvorne bodulske cakavizme.

Otoci Vis i Bisòvo

10. Vis i Biševo (starohrvatsko-cakavski Vîš, Bisòvo): Pučinski otok Vis sa susjednim otočićima je najjužnije područje najizrazitijeg cakavizma u Dalmaciji, za koje postoji niz manjih priloga većinom u časopisu "Čakavska rič" (Split 1972-2004) i noviji opsežan viški rječnik (ROKI-FORTUNATO 2001) što je dosad najbogatiji leksički popis cakavizama kod nas i ujedno jedini suvisli i cjeloviti leksički popis bodulskih cakavizama iz dalmatinskih otoka. Izuzev jugoistočni zaselak Rukavac s običnom čakavštinom, većina inih naselja na otoku Visu govore tipičnim bodulskim cakavizmom: grad Vis, Komiža, Oključna, Podhumlje i manji zaselci u unutrašnjosti otoka, pa selo Mezoporat na susjednom Biševu, a ranije se slična bodulska cakavica govorila i na susjednom otoku Svecu (Sv. Andrija, bodulsko-cakavski: Štôndria), čije je pučanstvo dosad izumrlo. Osim egzotične bascanske "scakavice" na Krku, najekstremnija bodulska "cokavica" u Dalmaciji postoji u Komiži, Oključni i na susjednom otoku Bisòvo (vukovski yugo-naziv "Biševo"). Iako je viška cakavica dijelom slična kao na Hvaru i Braču, znatno je izrazitija sa svim značajkama cakavizma i još dodatnim osobitostima u Komiži: zamjenice ca (Komiža: co = što) i zoc (= zašto), mnoštvo diftonga (najviše u Komiži), česti polupalatali s/š i z/ž, itd. Medju svim cakavskim govorima, viški leksik sadrži najviše romanizama koji obuhvaćaju polovicu viškog rječnika, a slavenske riječi su samo 2/5 leksika i ostatak razni germanizmi, turcizmi itd.

Izumrli otočni cakavci

11. Izumrli otočni cakavci: Tijekom 20. st. je u desetak jadranskih otočnih naselja bodulski cakavizam postupno odumirao i danas je već zamijenjen običnom palatalnom čakavštinom. Npr. MALECKI (1929) po svojim istraživanjima iz tridesetih godina prošlog stoljeća spominje pokazatelje cakavizma u govoru otoka Silbe i Ista, gdje je dosad cakavizam već posve nestao i zamijenjen je palatalnom čakavštinom. Takodjer i na jugoistočnom Krku je ranije bilo više sela i zaselaka s bodulskim cakavizmom: do sedamdesetih godina zadnji cakavski starci su postojali u bašćanskim zaselcima Gorica i Sv. Juraj gdje danas prevladava osiromašena polučakavština, a zaselci Vinca i Mateši su već duže raseljeni u ruševinama (nakon njihova partizanskog pokolja krajem 2. svj. rata). Po glagoljskim tekstovima (breviar) iz 14. st. izgleda da se tada bodulskom cakavicom govorilo i u Vrbniku. Viškom cakavicom se ranije govorilo na zapadnijem pučinskom otoku Svetac (Sv. Andrija), ali je tamošnje pučanstvo dosad izumrlo i raseljeno. Osim toga je danas već na samom rubu izumiranja bodulski cakavizam na Rabu i Susku. Pored tih otoka gdje postoji u literaturi više-manje dokumentiran raniji cakavizam već u nestajanju, postoje takodjer i drugi otoci bez izravne potvrde ranijeg cakavizma, gdje ipak osobitosti današnjeg govora upućuju na razložne mogućnosti prijašnjeg cakavizma. Osobito je znakovito obilno dvoglasje (diftongacija) kod današnjih palatalnih čakavaca na Premudi, Žirju, Šolti i inim manjim otocima, ali bez drugih pokazatelja zasad je još teško potvrditi ima li to kakve veze s negdašnjim bodulskim cakavizmom tih otoka. Medju spomenutim otocima je iz dostupnih osobitosti sadanjeg govora osobito verojatan raniji cakavizam na Premudi u doba Austrougarske, jer još i danas je tu osim obilja diftonga takodjer još čest posvojni dativ, preglašeno ÿ, nevokalno "ar" i ini pokazatelji cakavizma unatoč sad već palatalne zamjenice ča u novijem premudskom govoru. Takva fonetika Premude je vrlo slična današnjoj u dosad cakavskom gradu Rabu, gdje je nedavni cakavizam do kraja 20. stoljeća jasno i pismeno dokazan.

Iseljeni cakavci Amerike

12. Iseljenici u Americi: Izvan domovine Hrvatske i izvan dosega vukovskog nasilja, manje skupine bodulskih cakavaca još su se očuvale u američkom iseljeništvu, gdje se kao pravi izvorni pomorci s Jadrana još i danas najviše bave ribarstvom. Inače su diljem Amerike raštrkane uglavnom manje grupice i pojedine obitelji naših bodulskih cakavaca kao raniji iseljenici na više mjesta u U.S.A., Kanadi i Južnoj Americi, ali je njihov zavičajni cakavizam tamo većinom izgubljen i zamijenjen engleskim ili španjolskim, osim tek neznatnih bodulskih tragova i pojedinih izraza unutar obitelji (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1983). Nažalost dosad još nema suvislih leksičkih popisa za naše brojne čakavce u Americi, a još su oskudniji navodi o bodulskom cakavizmu medju njima, koji se mogu naći u zamagljenim jugoslavističkim prikazima doslovce "izmedju redaka". Iako se o tomu dosad iz oportunizma taktički šutilo, ovdje ipak treba naglasiti da je očuvanost izvornoga zavičajnog govora kod naših prekomorskih iseljenika ustvari dosta povezana s ideološkim stavovima spram političkog režima u domovini tj. koliko je na iseljenike utjecao vukovski novogovor iz Jugoslavije. One skupine cakavskih Bodula te ostalih iseljenih čakavaca, kajkavaca i šćakavskih ikavaca, koje su bile većinom antijugoslavenski usmjerene (Kanada, Južna Amerika itd.) teže su i kritički primale jugojezične utjecaje iz domovine, pa su puno bolje očuvale izvorni zavičajni govor, dakako s obiljem anglizama ali uglavnom bez vukovskih balkanizama. Naprotiv projugoslavenski usmjerene grupe naših iseljenika (najviše u SAD) brže su i nekritički preuzimale jugojezični utjecaj pa im je, uz očekivano obilje anglizama domaći govor već dosta zagadjen suvišnim vukovskim balkanizmima, srbizmima i čak turcizmima usred Amerike.

12a) Boduli Louisiane: Najveća je u cijelomu izvaneuropskom iseljeništvu i razmjerno najbolje očuvana medju američkim Bodulima veća skupina anglocakavskih Bodula na obali Louisiane, koji tamo žive kao iseljeni jadranski ribari na jugoistočnom otočju oko zaljeva Breton, uz deltu rijeke Missisippi kod New Orleansa. Oni su se tu održali u američkoj slobodi izvan našega vukovskog jugoterora, gdje još i danas slobodno rabe u medjusobnom govoru ranohrvatsku bodulsku cakavicu prije Jugoslavije s primješanim engleskim i španjolskim izrazima uglavnom bez naših vukovskih zagadjenja. Zato je ta arhajska cakavica Louisiane, izuzev anglohispanskih primjesa, danas još razmjerno najbliža ekstremnom bodulskom cakavizmu iz Baške i Komiže, pa su ovi u Luisiani jedini još dobro očuvani i dijelom anglizirani potomci bodula izvan Jadrana. Tako je nažalost zbog vukovskog nasilja i partizanskih koljača, stabilni bodulski cakavizam danas razmjerno bolje očuvan u dalekoj i slobodnoj Americi, negoli ovdje u silom vukoviziranoj domovini Hrvatskoj. Ako se uskoro ne završi i ukine jezična diktatura dogmatskih vukovaca u Hrvatskoj, realno je očekivati da će u budućnosti ovi anglocakavski Boduli u Americi možda biti zadnji jezični ostatak cakavizma izvan našega vukovskog pakla.

12b) Kalifornijski Boduli: Oko lučice San Pedro u Kaliforniji kod Los Angelesa žive manje skupine i pojedine obitelji dalmatinskih otočana, koje još rabe vrlo osiromašenu bodulsku cakavicu. Značajan dio tih kalifornijskih iseljenika na razne načine je pomagao stvaranje Jugoslavije i njezinu obnovu 1945, pa su donedavno većinom bili orientirani projugoslavenski. Zato su rado prihvaćali jugojezične utjecaje iz srpskohrvatskog standarda pa im je zavičajni govor, uz brojne anglizme već dosta zagadjen vukovskim balkanizmima i često jedva naliči na izvorne jadranske Bodule. Takvih vukoviziranih anglocakavskih govornika u Kaliforniji je najviše medju iseljenicima s otoka Brača i Visa (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1983).

12c) Boduli Vancouvera: Treća i najmanja poznata prekomorska skupina naših bodulskih cakavaca većinom iz Kvarnerskih otoka, s osiromašenim poluenglesko-ikavskim govorom, nalazi se u ribarskoj floti na pacifičkom otočju u pokrajini Columbia, oko luke Vancouver na jugozapadu Kanade. Ovi kanadski Boduli su većinom orientirani oštro antijugoslavenski, pa su uglavnom odbijali jugojezična zagadjenja i zato im je anglizirani zavičajni govor većinom ostao čist bez vukovskih balkanizama i turcizama. Dosad nije poznato da bi još koja skupina jadranskih iseljenika u Americi danas u medjusobnoj javnoj komunikaciji očuvala bar osiromašene tragove bodulskog cakavizma izvan obitelji. Za naše iseljene Bodule u Australiji, Africi i drugdje, zasad nisu poznati neki pokazatelji o mogućim tragovima bodulskog cakavizma, pa su u prekomorskom iseljeništvu izvan Hrvatske vjerojatno jedina mjesta njegove stalne i polujavne uporabe izvan obitelji danas Louisiana, Vancouver i San Pedro. Od te tri prekomorske oaze bodulskog cakavizma, naši vukovski lingvisti su jezično proučavali samo podobne projugoslavenske iseljenike u Kaliforniji (ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1983), a o jadranskim Bodulima u Louisiani postoje razmjerno oskudne naznake američkih slavista (na Internetu).

Cakavizam inih Slavena

13. Cakavizam inih Slavena: Izim u primorskoj Hrvatskoj od Istre do Visa, pa kod ponekih kajkavaca i u jadranskom iseljeništvu Amerike, fonetske pojave nedovršene palatalizacije više-manje usporedive s jadranskim cakavizmom uočene su i u drugim slavenskim zemljama, npr. u Sloveniji, Poljskoj i Ukrajini (MALECKI 1929, HAMM i sur. 1956, HAMM 1957), a većina istraživača smatra da sva ta područja nedovršene palatalizacije imaju različite moguće uzroke. U sjevernoj Sloveniji je ta pojava najizrazitija i najbolje proučena oko naselja Nemška Rovt, gdje je dosta slična kajkavskom cakavizmu Prezida i Sesveta, a predpostavlja se da bi navodno tu nastala zbog novijeg fonetskog miješanja Nijemaca sa Slovencima. U Poljskoj je slična fonetska pojava nedovršene palatalizacije nazvana mazurenje i mozaično obuhvaća veća područja istočne Mazurije, a slično je i u Ukrajini. Izim raznih slavističkih domišljanja za tu fonetsku pojavu nedovršene palatalizacije u Sloveniji, Poljskoj i Ukrajini - dosad za to još nema suvisle ni vjerodostojne obrazložbe.

Vukovizacija cakavizma: Noviji pritisak vukovske palatalizacije i inih balkanizama kroz škole i javne medije u Jugoslaviji i iseljeništvu bio je različit u pojedinim područjima bodulskog cakavizma. Općenito je najjača balkanska vukovizacija gradskih cakavaca na kopnu (Senj, Trogir, Omiš, Sesvete, San Pedro), pa i na nekim otocima gdje je zbog malobrojnih govornika bodulski cakavizam već u izumiranju. Slabiju ili nikakvu vukovsku palatalizaciju zasad još pokazuju Cres, Lošinj, Baška, zapadni Brač, grad Hvar, Vis, Biševo i otoci Breton u Louisiani. Umjerena vukovizacija u napredovaloj fazi već je vidljiva u Labinštini, gradu Pagu i Vancouveru, a najizrazitije vukovizirani su Senj, Trogir, Rab i San Pedro gdje je cakavizam dosad zamalo nestao. Glavni su simptomi balkanske vukovizacije pri gubitku cakavizma: regeneracija palatala (š, ž), pomak naglaska unaprijed, gubitak završnoga -l, gubitak početnoga h-, dadakanje u namjernim rečenicama (umjesto hrvatskog infinitiva), itd.

Iskon cakavizma

Medjutim, ako usporedimo sve te nepalatalne oaze u slavenskim zemljama od Jadrana do Poljske i Ukrajine s povijesnom geografijom Hrvata u ranom srednjem vijeku, odmah zapažamo da su baš na istim nepalatalnim područima prvotno nastale starohrvatske državne tvorbe u srednjem vijeku: na istočnom Jadranu južna dalmatinska Hrvatska i kraljevstvo Trpimirovića, u neposrednoj blizini Sesveta antička Andautonia, u sjevernoj Sloveniji i susjednoj Austriji karantanska Hrvatska, a u Poljskoj i Ukrajini sjeverna ili Bijela Hrvatska. Njihovi dominantni Iranohrvati u to rano doba jamačno još uvijek nisu bili posve slavizirani pa je njihov ranohrvatski jezik još mogao biti bar dijelom nepalatalan tj. fonetski različit od okolnih Slavena. Iz toga slijedi logični zaključak: današnja egzotična oaza nepalatalne kajkavice u sjeverozapadnoj Sloveniji je zadnji jezični preostatak karantanskih Hrvata, a prostrana područja "mazurenja" u Poljskoj i Ukrajini su jasni fonetski tragovi još neasimiliranih Bijelih Hrvata. Zato bi i u ostalim slavenskim zemljama gdje god su nekoć živjeli rani srednjovjeki Hrvati trebalo svakako provesti slične fonetske poredbe (npr. Moravska, Slovačka itd.), jer se po analogiji mogu i tamo razložno očekivati bar poneki ranohrvatski tragovi nedovršene palatalizacije. Zato su sva ta područja nedovršene palatalizacije u Slovenji, Poljskoj i Ukrajini – još jedan dodatni pokazatelj da je jadranski bodulski cakavizam dosad najstariji ranohrvatski pradialekt, kojemu je bio najsličniji nepalatalni ranohrvatski jezik prije slavizacije i srednjovjekog raseljavanja Hrvata. Jadranski Boduli, kajkavski ‘cakajci’ i poljski Mazuri su danas zadnji fonetski ostatci predslavenskih Iranohrvata kod kojih ni dandanas još nije dovršena slavenska palatalizacija. Hrvatski genetski iskon “mazurenja” u Poljskoj i Ukrajini danas jasno potvrdjuje i nova biogenetika, jer se izvan Hrvatske i BiH baš tamo nalazi naš dinarski genotip (Eu7 = 17-22 %).

Iz ideoloških razloga vukovski jugoslavisti nastoje čim više skratiti postojanje i važnost nepodobne bodulske cakavice, pa ju većinom ne priznaju prije 17. st. kada se navodno razvila kao fonetski iskvarena inačica pod mletačkim utjecajem iz prvobitne obične čakavštine (a ova dakako iz staroslavenskoga i južnoslavenskog jezika). Klasična ‘venetoslavska’ gledišta jugoslavista o bodulskom cakavizmu uglavnom bi bila slijedeća (MALECKI 1929, MULJAČIĆ 1966, MOGUŠ 1977, KUSTIĆ 2003):

• a) Cakavizam je novija i naknadna fonetska pojava unutar čakavštine, koja je uz Jadran počela izmedju 16. i 17. stoljeća i tipski se razvila tek nakon 18. st. (?).
• b) Cakavizam je razvijen uglavnom u gradovima, dok u susjednim selima većinom izostaje pa oko tih cakavskih gradova redovno prevladava obična čakavština (?).
• c) Cakavizam je mladja hibridna mješavina, koja je nastala kroz uzajamne fonetske utjecaje mletačkih Romana u gradovima i čakavskih Slavena iz njihove okolice.

Medjutim, sve su to tek ideološko-kabinetske konstrukcije, jer u prostornoj i vremenskoj stvarnosti bodulski cakavizam izgleda bitno drugačije. Cakavski zapisi postoje već prije mletačke vlasti (Vrbnik i Zadar) koja zahvaća istočni Jadran tek od 15.- 18. st., a povrh toga nepalatalni cakavizam Senja, Bakra, Prezida i Sesveta nikada nije ni bio pod Venecijom, pa je jugoslavističko tumačenje cakavizma kroz mletačku romanizaciju krajnje nategnuto tj. prostorno i vremenski besmisleno-neprihvatljivo i moglo se izvoditi samo povratnim "vremeplovom". Dapače, sad već protiv takvoga tobože hibridnog nastanka "venetoslavskog" cakavizma izravno govori čak 12 različitih i nezavisnih protudokaza od njihove prostorne geografije, preko srednjovjekih zapisa, cakavskih antroponima i prastaroga vedotoharskog "cakavizma" pa sve do nove neslavenske biogenetike naših cakavaca: nakon svega toga, u tobožnji "venetoslavski" iskon cakavizma danas još mogu religiozno vjerovati samo vukovski jugodogmati. Prema tomu, cakavizam se realno nikada nije razvio iz neke slavenske čakavštine ili kajkavštine, nego je baš obrnuto obična palatalna čakavština (i dijelom kajkavština), naknadni križanac koji je najvjerojatnije nastao iz prvotnoga predslavenskog cakavizma u srednjem vijeku kroz naknadnu palatalizaciju zbog kulturno-genetskog miješanja nepalatalnih Prahrvata s palatalnim Slavenima.

1. Sociolingvistika: U našim cakavskim naseljima, izraziti cakavizam pokazuju uglavnom domaći starci i žene, a polucakavski ili običnom čakavštinom većinom govore mladji i školovani mještani, povratnici i doseljenici iz mješovitih brakova. Skoro u svim mjestima gdje danas supostoji cakavizam i palatalni dialekti, nepalatalnim cakavizmom govore uglavnom stariji, a običnu čakavicu većinom rabe mladi (HAMM i sur. 1956, Yošamya 2005): to znači da čakavština nastaje u terenskoj stvarnosti iz ranijeg cakavizma, a ne obratno kako to zamišljaju ideologizirani kabinetski jugoslavisti.

2. Nemoguća "depalatalizacija": U nategnutom fonetskom tumačenju cakavizma iz navodnog jugoslavenstva, vukovski jugoslavisti pogrešno nastoje izvesti bodulske nepalatale iz slavenskih palatala - iako je u svjetskom jezikoslovlju danas već dobro poznato opće pravilo, ne samo iz indoeuropske grupe nego i za ine nostratičke jezike diljem Eurazije, da je u jezičnom razvoju moguća samo palatalizacija ali uglavnom nema povratne depalatalizacije (K. ELST 2004). Stoga ta objasnidba cakavizma kroz nevjerojatnu "depalatalizaciju" služi samo da se naš cakavizam prisilno poveže s poželjnim jugoslavenstvom, što je nestručna ideopolitička akrobacija za jezično očuvanje srpskohrvatskog dijasistema. To stvarno znači da je moguć i vjerojatan razvitak iz cakavizma u palatalnu čakavštinu (ili kajkavštinu) – ali je obratni smjer fonetski isključen i nemoguć.

3. Geografski je besmisleno i nemoguće nategnuto navlačenje cakavizma pod Mlečane, jer svi cakavci nisu živjeli pod Venecijom: najmanje u 4 cakavska naselja tj. u Sesvetama, Prezidu, Senju i Bakru nikada nisu vladali Mlečani, a cakavizam je dosad tu ipak postojao.

4. Mletački uzrok cakavizma je i vremenski protivan pismenoj stvarnosti, jer najmanje na dva područja sjeveroistočnog Jadrana tj. na Krku i u Zadru, postoje ipak stariji pokazatelji cakavizma bar od 14. stoljeća, a mletačka vlast nad Dalmacijom traje od 15.- 18. st. Već u 14. st. tj. u doba Frankopana se cakavizmom sigurno govorilo na istoku Krka, što nedvojbeno potvrdjuje glagoljski breviar iz Vrbnika (VAJS 1910, TENTOR 1913, HAMM i sur. 1956) – jer se u glagoljskom pisanju sibilari oblikom jasno razlikuju od palatala pa su isključene zabune zbog mogućeg izostanka "kvačice" kao u latinici. Drugo područje moguće rane cakavice bio bi grad Zadar, gdje je niz cakavskih pokazatelja vidljiv na izvorniku samostanskog reda dominikanki iz god. 1377, ali su ti cakavizmi naknadno vukovizirani i umjetno palatalizirani u novijem jugo-prijevodu (MALIĆ 1977, ŠIMUNOVIĆ i OLESCH 1983). Uz to je izvornik na latinici a ne glagoljski, pa su bar djelom moguće grafičke zabune zbog sličnosti latinskih sibilara i palatala. Nedvojbeno je da su ti rani cakavski zapisi na Krku (a možda i u Zadru) bar podjednako stari kao i prvi tekstovi na običnoj palatalnoj čakavštini, a svakako su stariji od mletačke vlasti.

5. Romanizmi i cakavizam: Ako je cakavizam nastao pod romanskim utjecajem, onda bi naselja s cakavizmom trebala imati puno više mletačkih romanizama od susjednih palatalnih čakavaca - ali stvarnost većinom nije takva. Poneka cakavska naselja imaju doista obilje romanizama (npr. Labin, Lošinj, Baška, Rab i Vis), ali drugi cakavci opet imaju manje romanizama od palatalnih susjeda: Bakar, Senj, Jurandvor i Batomalj. Naprotiv i mnogi palatalni čakavci imaju vrlo visoki udjel romanizama u leksiku premda tamo nema cakavizma: jugozapadna Istra, Rijeka, Krk, Zadar, Dugi otok, Lastovo itd. Dakle, izmedju cakavizma i broja romanizama nema nikakve suvisle veze ni paralelizma - ali je zato vrlo izrazita povezanost cakavizma s obiljem neromanskih indoiranskih arhaizama (vidi niže).

6. "Gradski" cakavizam: Po kabinetskim izvodima vukovskih dialektologa, cakavizam bi u pravilu bio navodno ograničen samo na veća mjesta dok bi sela u njihovoj okolici uglavnom trebala govoriti palatalnom čakavštinom, ali toga često nema u terenskoj stvarnosti i rezultat je brzopletog zaključka iz kabineta. Dosad je tzv. "gradski" cakavizam bez okolnih cakavskih sela poznat tek na 4 jadranska područja: Rab, Pag, Trogir i Hvar. Na svim ostalim područjima bodulskog cakavizma i napose u najjačim centrima najtipičnijeg cakavizma, on je izrazitiji i rašireniji u selima i zaselcima nego u susjednim gradićima: npr. oko Sesveta je najizrazitiji u okolnim zaselcima a slabiji u samim Sesvetama, na Labinštini je cakavizam baš izrazit u dvadesetak sela istočne Istre dok ga u samom Labinu rabi tek manji broj školovanih gradjana; na Cresu je tipski cakavizam najbolje očuvan u desetak sela na sjeveru otoka; na jugoistočnom Krku je cakavizam najtipičniji i najarhaičniji u manjim selima Batomal i Jurandvor dok u samoj Baški pomalo nestaje; slično je i viški cakavizam razmjerno najizrazitiji u Oključni i Bišovu, itd.

7. Biogenetika cakavizma: Puno logičniju i stvarnu objasnidbu nepalatalnog cakavizma, hladnokrvno i bez ideopolitičkih predrasuda pruža nam danas nova biogenetika, koja upravo za cakavska područja unutar Hrvatske pokazuje daleko najniži udjel slavenskoga genetskog tipa Eu19 tek 7% - 32%, tj. najveći udjel inih neslavenskih gena čak u 2/3 do 19/20 ovih populacija i povrh toga još izrazito najviši udjel dominantnoga i specifičnog hrvatskog genotipa Eu7: To u biohistorijskom i paleogeografskom pogledu zapravo znači, da su baš ovakvi nepalatalni cakavci genetički Neslaveni, dok su ostali palatalni Hrvati ustvari biogenetski Slaveni.

8. Antroponimi: Osim toga i raniji antroponimi iz današnjih središta cakavizma su većinom neromansko-predslavenski: npr. "Istarski razvod" iz 1275. u istočnoj Istri od Plomina do ušća Raše (danas cakavska Labinština) poimence navodi lokalne neslavenske predvodnike Sidar, Mohar, Petroš, Kirin, Rumin, Furmin, Lupetin, Baštian, Brnaba i slične. Još su znakovitija ranija prezimena i noviji nadimci u ekstremnoj bascanskoj scakavici na Krku: Bâtja, Hajâna, Sûne, Saràna, Sayâna, Šamâna, Urèša, Yênda, Yošamÿa i slična koja su očito neslavensko-predromanska i izvaneuropskog podrijetla sa Starog istoka.

9. Obilje arhaizama: U svim područjima gdjegod su u izravnom kontaktu palatalna čakavština (kajkavština) i cakavizam, neromansko-predslavenski arhaizmi orientalnog iskona su mnogostruko brojniji (po 2 do 3 puta) kod cakavskih govornika negoli kod susjednih običnih čakavaca, pa dodatno upućuju na veću i predslavensku starost nepalatalnog cakavizma spram palatalne čakavštine. Ove opreke u broju arhaizama su nadasve izrazite kod Sesveta, Baške, na Cresu, Lošinju, u istočnoj Istri, na Pagu, Hvaru itd. Baš u okviru bodulskog cakavizma postoje barem tri, izrazito arhajska i cakavska pradialekta: to su Gan-Veyãn oko Baške i cakavci otoka Suska i Komiže, koji se nikako ne mogu shvatiti kao neke novije modifikacije, nego su najbliži samim korijenima ranohrvatskog jezika, tj. daleko stariji od većine inih čakavaca.

10. Staroistočni "cakavizam": Povrh toga, vrlo slični prastari "cakavizmi" nalaze se već u vedskom samskritu (usp. MONIER-WILLIAMS 1997) podjednaki s našim cakavizmima: polupalatal s/š, pa čestica ca u sličnom značenju i još caná (cakavski canè = zar ne), catur i caturtha (cetÿr i cetârti = 4 i IV.), caturya (cetÿrje = četvorica), cittáni (naše citàni = čitanje), camarika (biljka cemerìka = Veratrum), ceshtati (cesjàt = češljati), scut (scùt = snop-kist), scyut (scÿt = štit) itd. Izim u indovedskom, fonetske pojave nalik našem cakavizmu nalaze se još u izumrlomu toharskom jeziku iz Tarimske zavale u srednjoj Aziji od 2.-10. stoljeća, a uz stari hetitski, toharski spada medju najarhaičnije indoeuropske jezike (LANE 1966, 1970). Uz ine "cakavske" sličnosti, u toharskom je značajna čestica cau (casa, case, casy) koja približno odgovara našemu cakavskom ca (cesa itd.), a toharski oblici pridjeva su takodjer razmjerno slični našim bodulskim i kajkavskim pridjevima, dok su glagolski oblici uglavnom različiti od naših cakavskih. Sličnu zamjenicu s podjednakom deklinacijom ci, cezi, cehi imao je i antički lycijski jezik iz anatolske (hetoluvijske) grupe na zapadnoj obali Male Azije. Prema tomu, bodulska zamjenica ca je nedvojbeno najstarija kod nas i bezuvjetno predslavensko-predromanska, jer ju izvan Jadrana sadrže još samo najstariji medju praindoeuropskim reliktnim jezicima: toharski, samskrit, zend, lycijski i Gan-Veyãn.

11. Povrh toga i najnoviji arheonalazi iz Pakistana i Afganistana donose nama slične etnonime niza ovdašnjih prapovijesnih plemena od 32.- 6. stoljeća: Haraxvati, Haraqwati, Harahvaiti, Harauvati, koja i danas odgovaraju našim cakavskim imenima Hrvata: Harvâti, Harvâtje, Harvatÿa. Dakle, iz biogenetike, starih antroponima, arheonalaza i indovedsko-toharskog "cakavizma" logično slijedi da ranohrvatski cakavizam uopće nije nikakav "veneto-slavenski" križanac koji su naprosto izmislili naši ideologizirani vukovci: Naš nepalatalni cakavizam je mnogostruko stariji od ikakvih Mlečana i jugoslavena, tj. najstariji ranohrvatski prajezik prvih predslavenih Prahrvata (tzv. "Iranohrvati"), koji su svoj arhajski pradialekt dosad još dijelom očuvali u izvornom fonetskom stanju prije njihove slavenske palatalizacije. Njegov zadnji predslavensko-poluromanski relikt danas je naš egzotični pradialekt Gan-Veyãn s predhistorijskim nizom arhajskih osobitosti gramatike i rječnika koje su dijelom puno starije od fiktivnoga praslavenskog jezika, a ini osiromašeni tragovi su cakavizam drugih otoka, Labina i Sesveta.

12. Podrijetlo "Bodula": Takodjer je još znakovito da ime naših otočnih Bodula vjerojatno potječe iz istoga prapovijesnog Afganistana od ranoarijskog praplemena Bodyul (u značenju stočari), pa zato Boduli nemaju veze s talijanskim psima pasmine "bodolo" kako nam to podvaljuju naši vukovci (npr. prof. P. Strčić i ini). Iz svih dostupnih pokazatelja uključivo najnovije arheonalaze i biogenetske poredbe, može se danas već razložno zaključiti da su prva naša predslavenska praplemena Haraquati i Haraxvati u halkolitskom Afganistanu već bila prvi Bodyuli koji su rabili arhajski indoanatolski pradialekt na prijelazu izmedju indovedskog samskrita i hetitskog prajezika.

Sve nabrojeno nedvojbeno nas upućuje na posve obrnute zaključke od jugoslavenskih vukovaca, tj. da baš taj bodulski i kajkavski cakavizam obuhvaća prvotni i najarhaičniji skup ranohrvatskih govora, razvojno starijih od inih čakavaca i kajkavaca, a pogotovo mnogostruko ranijih od ikakvih štokavaca. Posve je besmisleno i suludo tvrditi da bi se npr. arhajski Gan-Veyãn i naši slični naši pradialekti ikako mogli "naknadno" razviti iz neke čakavštine i prije toga iz vukovskoga južnoslavenskog jezika, jer je u stvarnosti moguć i logičan samo obrnuti razvojni redoslijed. Dogmatski vukovci su si utuvili u svoje jugoglave da je jedino taj novopečeni balkanski Vukopis jezično dobar i pravilan, pa su spram njega ocjenjivali sve ine južnoslavenske govore. One dialekte koji nisu imali te vukovske jugoznačajke, odmah su paušalno proglasili nepravilnima i siromašnima, samo da taj sirovi vukopis umjetno izdignu iznad svih ostalih. Sve ine oblike u tim dialektima različite od Vukopisa, samouvjereno su proglasili naknadnim devijacijama ili ih zbog idejne zaslijepljenosti uopće nisu ni proučavali niti zapisali. Time su ovi nevukovski dialekti kod nas umjetno i samovoljno proglašeni nerazvijenim i deformiranima – a baš to se najviše odnosi na sam Vukopis koji je najzbrkaniji govor jugoistočne Europe, s bezbroj nelogičnih iznimaka i nepravilnosti kojih je u njemu ukupno više negoli ikakvih jezičnih pravila.

Prapoviesni arhaizmi cakavizma

Jedna od glavnih odlika cakavizma je obilje predromansko-neslavenskih arhaizama iz prapovijesnih jezika Starog istoka. Njih je razmjerno najviše tj. blizu tri tisuće u istočnokvarnerskom rječniku Baške i Raba, a kod kopnenih cakavaca su ti arhaizmi rjedji kao i inače u palatalnoj čakavštini. Na temelju poredbenih uvida u već objavljene rječnike cakavizma za Labin, Cres, Lošinj, Pag, Trogir, Vis i Bašku, proizlazi da je na tim cakavskim područjima dosad zabilježeno preko tisuću prapovijesnih izoglosa tj. predromansko-neslavenskih arhaizama. Predslavenski arhaizmi su više-manje zastupljeni u većini bodulsko-cakavskih govora na sjeveroistočnom Jadranu, dok su rjedji kod kajkavaca i ikavskih šćakavaca, a kod inih štokavaca (jekavaca i ekavaca) uglavnom izostaju. Vidi pobliže popis arhaizama: Čakavski arhaizmi.

Nakon raspada Rimskog carstva kod nas su neko vrijeme zavladali Ostrogoti, dok su naši kajkavci već ranije u antici bili na sjeveru u susjednom kontaktu s Gotima i Pragermanima, pa je logično da kod nas baš u kajkavici ima najviše starogermansko-gotskih izoglosa. Naši dialektolozi i pisci lokalnih rječnika koji često ne znaju ili zanemaruju antičke jezike osim novijeg talijanskog i njemačkog, većinom su kod nas asimilirane gotske arhaizme brzopleto izvodili iz veneto-romanskog dialekta ili iz njemačkoga u Austrougarskoj. Medjutim, ako se takve tobožnje "mletačke" riječi osim u čakavštini nalaze još i kod kopnenih kajkavaca, najvjerojatnije kod nas nisu iz Venecije nego ranijega gotskog iskona jer Mlečani nikada nisu vladali u kajkavskom Zagorju niti u Pokuplju.

Znakovito je da su prastare baskijske, akadske, mitanske, etrurske, hetitske, toharske, rigvedske i ine prapoviesne izoglose kod nas uglavnom najbrojnije u bodulskom i kajkavskom cakavizmu, a manje su zastupljeni kod običnih palatalnih čakavaca, kajkavaca i najsiromašnije kod staroštokavaca (šćakavaca), dok kod većine vukovskih novoštokavaca (jekavaca) takvi prapovijesni arhaizmi uglavnom izostaju, pa postoje tek malobrojni kasniji klasični iranizmi, te mnogobrojne baltičke i slavenske izoglose uz brojne novije turcizme. To zapravo znači da su kulturno-jezično cakavci vjerojatni potomci prvih i najstarijih začetnika prahrvatskog etnosa, kojemu su se kroz prapovijest postupno pripojili-asimilirali pretci inih čakavaca, kajkavaca i staroštokavskih ikavaca. Euroslavenski pretci većine današnjih novoštokavaca tj. jekavaca i ekavaca u prapoviesti i antici jamačno još nisu imali veze s ranohrvatskim etnosom, pa su po biogenetici i jezičnim pokazateljima ti štokavski Slaveni razmjerno kasnije kroatizirani, jamačno tek nakon doselidbe u srednjovjeku domovinu, a dijelom još kasnije u novom vijeku nakon miješanja zbog turskih ratova kada su preko vjere dijelom takodjer primješani i kroatizirani inojezični katolički Vlasi.

Romanizmi i etimološki spektar bodulskog cakavizma: Razmjerno najmanje romanizama imaju kajkavski ‘cakajci’ i kopneni cakavci iz primorskih gradova sa 1/6 do 1/4 romanskih izoglosa spram latinskoga, talijanskog jezika i venecijanskog dialekta. Najviše romanizama koji zauzimaju čak polovicu ukupnog leksika kod nas sadrži cakavica na Rabu i Visu. Ostali bodulsko-cakavski govori (Cres, Lošinj, Baška i Pag) sadrže od 1/3 do 2/5 romanskog leksika, dok su iz zapadnog Brača i grada Hvara udjel romanizama i etimološki spektar zasad uglavnom nepoznati jer još ne postoje odvojeni suvisli rječnici tamošnjeg cakavizma. Slavenski udjel je razmjerno najviši u Sesvetama, Trogiru i Labinu gdje obuhvaća oko 3/4 rječnika, a kod većine otočnih cakavaca slavenski leksik zauzima 3/5 do polovicu rječnika i izrazito je najmanji u bascanskoj scakavici gdje slavenskom leksiku pripada tek 2/5 rječnika (ostalo su romanizmi 1/3 i indoiranizmi 1/4). Od svih cakavskih govora s obradjenim rječnikom, običnoj čakavštini su po etimloškom spektru najbliži kopneni cakavci Labina i Trogira, a od čakavštine (i pogotovo od štokavštine) je izrazito najdalje cakavizam Baške i Komiže.

Cakavizam i iskon palatalizacije

U poredbi s inim indoeuropskim jezicima, slavenska grupa se već na prvi pogled fonetski jasno izdvaja najvećim obiljem palatalnih glasova (č, š, ž, dj, dž, lj, nj), što mogu lako uočiti i prosječni laici po tzv. "šuškavo-unjkavom" zvuku slavenskih govora. Izvan slavenske grupe, medju inim indoeuropskim jezicima dosta palatala još sadrži i baltička grupa (litvanski, letonski i yatvinski) koja je razmjerno najbliža slavenskoj grupi i općenito se smatra da su se baltički i slavenski jezici prvotno razvili iz nekoć zajedničkog baltoslavenskog prajezika. Neke palatale i polupalatale (većinom č, š, dj, dž) sadrže još indoiranski jezici iz jugozapadne Azije. Ostali zapadni europski jezici sadrže tek malobrojne palatale, uglavnom š i nj, koji se u govoru rjedje pojavljuju, a klasični jezici kao starogrčki, latinski, starogotski i keltski (galski) uglavnom su bez palatala. Medju današnjim zapadnim jezicima razmjerno najviše palatala sadrže mladji rubni jezici, npr. medju romanskima su dosta palatalizirani španjolski i portugalski s glasovima (naše oznake) č, š, lj i nj, dok su medju germanskim jezicima dosta palatalizirani npr. islandski s glasovima š, č i dj, pa donekle engleski (č, š, dž). Većina inih zapadnih jezika su razmjerno siromašni palatalima, od kojih je u većini zapadnih jezika danas najviše raširen palatal š. Stoga je po svojoj oskudnosti malobrojnih palatala (uglavnom ć, nj i rjedje lj), naš bodulski cakavizam na Jadranu danas fonetski razmjerno bliži zapadnoeuropskim tj. romanskim i germanskim jezicima negoli istočnijim baltoslavenskima.

Iz povijesno-razvojnog gledišta, zajednička rana palatalizacija je zahvatila osobito istočnije indoeuropske jezike (baltoslavenske i indoiranske) iz tzv. skupine "satem", dok je kod zapadnoeuropskih jezika (skupina "centum") palatalizacija bila slabija i kasnija pa je dijelom zahvatila poneke mladje i rubne jezike, a u cijeloj zapadnoj skupini danas je skoro jedini zajednički palatal š. Iako se u današnjoj poredbenoj lingvistici pojmovi zapadne skupine "centum" i istočne "satem" smatraju zastarjelima i uvedene su nove naprednije podjele indoeuropskih jezika, ipak je baš najnovija biogenetika raznih indoeuropskih naroda (SEMINO i sur. 2000, ROSSER i sur. 2000, UNDERHILL i sur. 2000 i 2001, SPENCER-WELLS i sur. 2001) opet pokazala da je prva i glavna biokemijska podjela Indoeuropljana približno izvršena na biogenetskoj razdjelnici tipa centum/satem, a tek potom su uslijedile ine i mladje genetske podpodjele. Današnji centum-narodi uglavnom pripadaju zapadnoeuropskom kromosomskom tipu Eu18 sa zajedničkom biokemijskom mutacijom M-173, dok govorni satem-narodi približno odgovaraju istočnijem kromosomskom tipu Eu19 s posebnom zajedničkom mutacijom M-17. To zapravo znači da je pojačana palatalizacija istočnih Indoeuropljana u jezičnoj skupini "satem" (Eu19) uslijedila tek nakon njihova biogenetskog razdvajanja od zapadne grupe "centum" (Eu18), pa su tim genetskim mutacijama vjerojatno nastale i pojačane fiziološke predispozicije (nasljedna sklonost) istočnih Indoeuropljana i posebice Slavena za čestu i pojačanu govornu palatalizaciju.

Novijim i opsežnim poredbenim proučavanjem uvjeta i tijeka palatalizacije u većini indoeuropskih jezika, pa i mnogih manje srodnih jezika iz najšire nostratičke nadskupine diljem Eurazije i sjeverne Afrike (npr. K. ELST 2004), potvrdjeno je opće zajedničko pravilo da je unutar iste jezične grupe već provedena palatalizacija nepovratna i jednosmjerna, tj. u cijeloj nostratičkoj Euraziji dosad nije nadjen nijedan poznati jezik s nekom povratnom "depalatalizacijom". Ako i postoje dva slična govora od kojih je jedan nepalatalan a drugi palataliziran, onda je bezuvjetno palatalni govor uvijek mladji i mogao je nastati bilo paralelno i nezavisno, ili se razvio naknadnom palatalizacijom iz starijega nepalatalnog govora: U nijednomu inom eurazijsko-nostratičkom jeziku nema primjera da bi nepalatalni izgovor naknadno nastao iz ranijega palatalnog tipa, pa se takva povratna depalatalizacija danas u medjunarodnoj fonetici uglavnom smatra nemogućom i nepostojećom. U našoj jezičnoj stvarnosti to znači da je moguć i vjerojatan jezični razvitak s palatalizacijom indoeuropskih glasova c, s, z, d, l, n u novije slavenske palatale č, š, ž, dj, lj, nj - ali je po općim fonetskim zakonima isključena i nemoguća njihova povratna "depalatalizacija" iz već postojećih č, š, ž, dj, lj, nj opet natrag u c, s, z, d, l, n. Nažalost zbog ideopolitičkih i sinekurnih interesa, naši vukovski jugojezičari to jasno i jedinstveno indoeuropsko pravilo svjetske fonetike i jezične evolucije uporno prešućuju i zaobilaze, pa silom izmišljaju svoje nemoguće procese navodne "depalatalizacije", o čemu su već objavili desetak radova s prividno znanstvenim izgledom – iza kojih je i danas jugoslavenska ideopolitika i dijelom neznanje.

Dodatni protudokaz je i biogenetika jadranskih Bodula koja jasno potvrdjuje da ovi većinom nisu Slaveni nego tipski neslavenski Hrvati s našim dominantnim genotipom Eu7. Stoga su Hrvati genetska iznimka medju govornim Slavenima, jer kod njih istočnom genotipu Eu19 koji odgovara palataliziranoj skupini "satem", pripada tek manjina oko 1/4 do 1/3 Hrvata uglavnom na sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske, dok je na dalmatinskim otocima još manje tog genotipa koji obuhvaća tek 1/20 do 1/6 jadranskih Bodula, gdje izrazito dominira osobiti dinarski genotip Eu7 s posebnom našom mutacijom M-170. Nakon najnovije biogenetike i poredbene indoeuropske fonetike postaje sve jasnije stvarno podrijetlo našeg cakavizma i njegovih govornika. Kao prvo, sad je već jasno da naš cakavizam (= gentip Eu7) nikako nije mogao nastati tzv. depalatalizacijom iz "srpsko-hrvatskoga", niti iz nijednoga palatalnog slavenskog ili baltičkog jezika, nego se morao od njih izdvojiti još u pradavno doba predhistorije, prije negoli je opsežna palatalizacija zahvatila baltoslavensku jezičnu grupu (drugi genotip Eu19). Stoga prvotni iskon bodulskog cakavizma počima kod samog korijena baltoslavenske grupe, što još dodatno potvrdjuju brojni indoiranski i hetitski arhaizmi u cakavskom leksiku i gramatici (najviše u krčkom pradialektu Gan-Veyãn). Nakon toga je jasno zašto je u cakavizmu tako slaba i nepotpuna palatalizacija: jer su naši južni Boduli jednako kao ini rani Hrvati, nasljedno-fiziološki puno manje predisponirani za govornu palatalizaciju od sjevernih kopnenih Hrvata i od svih Slavena, pa to nema nikakve bliže veze s Mlečanima ni drugim sličnim domišljanjima jugoslavista.

Nakon toga, lažna objasnidba naših vukovskih jugoslavista da je bodulski cakavizam navodno nastao deformacijom iz obične palatalne čakavštine (ili iz inoga slavenskog govora), naprosto je nemoguća izmišljotina protivna fonetici i genetici, čiji su glavni uzrok bile ideopolitičke predrasude za bezuvjetno dokazivanje i očuvanje našeg jugoslavenstva pod bilo koju cijenu, makar kroz neznanstvene podvale. Na taj način upornim reklamnim ponavljanjem da su i Boduli tobože "depalatalizirani" Slaveni, naši su jugoslavisti uglavnom uspjeli nametnuti njihovu nasilnu palatalizaciju, pa je danas izvorni i prastari ranohrvatski cakavizam već stigao na sam rub izumiranja i nestanka, a predslavenski ranohrvatski Boduli se danas pod prisilom pretvaraju u nove umjetne “Slavenohrvate”.

Etnogenetska važnost cakavizma

Na temelju neslavenske biogenetike, pa fonetskih osobitosti, mnoštva arhajskih izoglosa i dijela predslavensko-praindoeuropske gramatike, arhajski bodulski cakavizam koji je dosad bio "slijepo crijevo" hrvatske lingvistike, uskoro će se morati uvažiti i prihvatiti kao prvobitno praikavsko ishodište većinskog dijela predslavenskih Hrvata: iz ranohrvatskog predslavenskog prajezika (kasna antika) vrlo bliskog sadanjem bodulskom cakavizmu, može se logičnim razvitkom kroz naknadnu palatalnu slavizaciju izvesti većinu štokavskih ikavaca, pa kajkavske ikavce i dakako najsličnije čakavce, a takodjer i tzv. "ikavsku slovenščinu" koja se bitno ne razlikuje od ikavske kajkavice u Hrvatskoj – a svi ovi raznoliki ikavci pokazuju jasno biogenetsko jedinstvo zbog dominacije dinarskoga kromosomskog tipa Eu7. Postojanje nepalatalnoga predslavenskog cakavizma ustvari nam dokazuje, da je bar dio izvornih ikavskih Hrvata došao u sadanju domovinu južnijim putom s predslavenskom etnokulturom i da su naknadno tek ovdje dijelom slavizirani nakon doselidbe Slavena - a bodulski cakavci tu još nisu posve slavizirani sve do danas. Naprotiv su štokavski jekavci najvjerojatnije već prvotno bili Slaveni koji su ovdje tek naknadno kroatizirani. Nakon slavenske palatalizacije arhajskog cakavizma, slavizirani praikavci se potom u srednjem vijeku postupno razdvajaju na tri palatalne grane:

1. Primorski palatalni čakavci na primorju i otocima istočnog Jadrana i u srednjoj Hrvatskoj;
2. U zaledju na sjeverozapadu prielazni kajkavski ikavci od Istre do Sutle (uključivo ikavska slovenščina), najbliži danas reliktnom buzetskom govoru u Istri;
3. Na Dinarskom krasu srednjovjeki ikavski šćakavci, dosad još mozaično očuvani kao starohrvatski relikti oko Bihaća, Livna, Duvna, Poljica, sjeverni Velebit i srednja Posavina. Tek nakon turskih provala zbog miješanja s novodoseljenim štokavskim jekavcima iz središnjeg Balkana, u dinarskom zaledju se naknadno stvara nova, hibridna poluikavska štakavica koja se sada proširuje umjesto izvornog hrvatskog šćakavizma: zapadna Bosna, Hercegovina, dalmatinska Zagora, Lika, Slavonija itd.

Dakle, naš nepalatalni cakavizam je onaj "missing link" (manjkava karika) koja odsad logično povezuje ine mladje i slavizirane hrvatske dialekte s indoiranskim Prahrvatima iz naše predslavenske prapoviesti. U istom smjeru nas upućuje i najnovija biogenetika Hrvata: iz evolutivnog gledišta, naš dinarski genotip Eu7 koji izrazito dominira medju otočnim Bodulima, znatno je stariji-paleolitskog iskona i biokemijski je bliži prvim izvornim prastanovnicima Eurazije od mladjega slavenskog genotipa Eu19 iz mezolita. Brojne predslavenske izoglose bodulskog rječnika i gramatički arhaizmi takodjer upućuju na predslavensko jezično ishodište ranih predaka bodulskih cakavaca iz graničnog područja Male Azije i gornje Mezopotamije, približno iz današnjeg Kavkaza i Kurdistana, gdje je takodjer obikan naš genom Eu7. Klasične iranske izoglose su više-manje nazočne kod većine Baltoslavena, iako su izrazito najbrojnije u našem cakavizmu. Naprotiv najstarije mezopotamske (akadosumerske) i hetsko-anatolske izoglose iz prapoviesnog Starog istoka su medju današnjim Slavenima uglavnom ograničene i specifične za naš cakavizam, a kod inih Baltoslavena su vrlo rijetke i nejasnog oblika. To i u jezičnom pogledu upućuje na poseban stariji iskon i južniji položaj naših praikavskih predaka u odnosu na ine Balto-Slavene.

Stoga je naš bodulski cakavizam najzadnji živi preostatak predslavenskoga ranohrvatskog jezika prije miješanja s inim Slavenima i naknadne slavenske palatalizacije našega srednjovjekog govora. Zato nije bio slučajan ni besmislen navod srednjovjekih kroničara (DALIMIL, KOZMAS, HOSIUS 1558, GRACIOTTI 1979) koji su iz još starije tradicije, tada slikovito opisali da je "hrvatski jezik majka slavenskih jezika (lingua-madre)": U evolutivno-filološkom smislu on ima približno takvo značenje – ali ne više ovaj danas već posrbljeni lažnohrvatski Vukopis nego onaj drugi, izvornohrvatski kakav smo stoljećima rabili u Austrougarskoj prije Jugoslavije. To znači da će dosad nepodobni bodulski cakavizam u doglednoj budućnosti jamačno dobiti ključnu važnost za egzaktnije tj. znanstveno-nepolitičko tumačenje i izvodjenje slavenskih, baltičkih i srodnih indoeuropskih jezika, slično kao što su već dosad imali hetitski, toharski, sarasvati, gotski, te ini reliktno-izolirani i arhajski indoeuropski jezici. Bez obzira na dosad dogmatsko zanemarivanje i ideološko izbjegavanje nepodobnog cakavizma, pa čak fizički obračun s njim (pokolj u krčkoj jami Krićavno itd.), nakon svih nečasnih i neznanstvenih postupaka, baš zbog toga arhajskog cakavizma umjetno i prisilno jedinstvo "srpskohrvatskog" jezika naočigled postaje besmislenim i znanstveno neodrživim.

Bibliografija

• Barač, L. i sur. (10 koautora), 2003: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. Eur. J. Human. Genet. 11: 535-542
• Bartoli, M.G. 1906: Das Dalmatische, I (Glossare und Texte), II (Grammatik und Lexikon). Schriften der Balkankomission, 5: 316 + 468, A. Holder, Wien (2nd ed.: Il dalmatico. Istituto della Enciclopedia italiana, 494 p., Roma 2000).
• Bató, M. 1933: Il dialetto di Fiume (Introduzione e fonologia). Fiume.
• Bolonić M., Žic-Rokov I. 1977: Otok Krk kroz vijekove. Kršćanska sadašnjost, 538 p., Zagreb.
• Božanić, J. (ed.) 1995-2004: Čakavska rič sv. 22 – 32, Književni krug Split.
• Dorčić, V. 1970: Prezimena i nadimci u Baški na Krku. Krčki zbornik 1: 475-480, Krk.
• Dyen I., Kruskal J., Black P. 1997: Comparative Indo-European database. IE-DATA1, Internet
• Fisher, J. 1975: Lexical affiliations of Vegliote. Fairleigh Dickinson, 259 p., Rutherford Univ. Press, New Yersey.
• Geić D., Šilović M.S. 1994: Rječnik trogirskog cakavskog govora. Muzej grada Trogira, 306 p.
• Greppin, J. 1991: The survival of ancient Anatolian and Mesopotamian vocabulary until the present. J. Near East Studies, 50: 203 - 207.
• Guberina, P. 1962: Da li je veljotska diftongizacija romanska? Rad JAZU 327: 41-55.
• Hamm J., Hraste M., Guberina P. 1956: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1: 7 - 214, Zagreb.
• Hamm, J. 1957: Cakavizam i njegova geneza. Iz problematike čakavskih govora I, Radovi instituta JAZU Zadar, 3: 21-38.
• Hamm, J. 1960: Cakavci i Romani. Radovi Historijskog instituta JAZU 6/7: 65-80, Zadar
• Hraste, M. 1961: Cakavizam na istočnoj obali Jadranskoga mora. Firenze, 7 p.
• Kustić, N. 2003: Cakavski govor grada Paga s rječnikom. Društvo Pažana, Zagrebu 431p.
• Kušar, M. 1894: Rapski dijalekat. Rad JAZU 118: 1 - 54, Zagreb.
• Lovrić, A.Ž. (ured.), 2004-2008: Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knjiga 1 – 3. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb (knj. 1: 1170 p., knj. 2 u tisku).
• Lovrić A.Ž. 2007: Leksičke značajke starijih kajkavaca iz Sesveta kraj Zagreba. 6. simpozij kajkavske kulture Krapina (u tisku), Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok.
• Malecki, M. 1929: Cakawizm z uwzglednieniem zjawisk podobnych, z mapa. Prace PAU 14, Krakow, 88 p.
• Mardešić-Centin, P. 1977: Rječnik komiškoga govora. Hrvatski dijalektološki zbornik 4: 265-321.
• Milevoj, M. 1992: Gonan po nase (rječnik labinskog govora). Labin, 370 p.
• Milevoj, M.1994: Vadin po nase, rječnik labinskog govora. Matthias Flacius Illyricus, Labin, 111p.
• Muljačić, Ž. 1966: Lo cakavizmo alla luce della linguistica contrastiva. Die Welt der Slaven 11/4: 367-379, Wiesbaden.
• Roki-Fortunato, A. 1977: Lîbar vĩškiga jazìka. Libar Publ. Toronto, 607 p.
• Skok, P. 1950: Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima I-II. Posebna izdanja JAZU, Zagreb.
• Strohal, R. 1913: Dijalekt grada Vrbnika na otoku Krku u prošlim vjekovima usporedjen s današnjim. Rad JAZU 199: 67-152.
• Sulojdžić A., Marković A., Šimunović P., Finka B. 1992: Govori otoka Krka - uvod u antropološka istraživanja. Filologija (Zagreb) 20/21: 1992-1993.
• Šimunović, P. 1986: Istočnojadranska toponimija. Logos, Split, 306 p.
• Tentor, M. 1909: Der čakavišsche Dialekt der Stadt Cres. Archiv fũr slawische Philologie 30: 146-205, Berlin.
• Tentor, M. 1913: Najstariji hrvatski glagoljski brevijar. Vjesnik Staroslavenske akademije 1913 (2), 33, Krk.
• Tentor, M. 1950: Leksička slaganja creskoga narječja i slovenskoga jezika protiv Vukova jezika. Razprave SAZU 1: 69-72, Ljubljana.
• Tolk, H.V. i sur. (9 koautora), 2000: Mt-DNA haplogoups in the populations of Croatian Adriatic islands. Coll. Anthropol. 24: 267-279.
• Vajs, J. 1908: Hlaholske kodexy ve Vrbniku na ostrove Krku. Časopis Musea kralovstvi českeho LXXXVI, Praha.
• Vančik, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište, 1: 73-79, Karlovac-Zagreb.
• Velčić, N. 2003: Besedar Bejske tramuntane. Čakavski sabor-Adamić, Beli-Rijeka 579 p.
• Vidović, R. (ed.) 1971-1994: Čakavska rič br. 1 – 21, Matica Hrvatska, Split.
• Yošamýa M., Yošamýa Z. 2004: Bascânski besidãr oscé Gan-Veyãn. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, ITG 979 p. (2. izdanje 2005: 1223 p.) , Zagreb.

Vanjske sveze

• Wikinfo: Käjkavski iz Sesveta
• Dictionary of Istrian dialects
• Early Adriatic Gan-Veyãn (in English)
• Veglian Legends (in English)
• Chakavian WikiSlavia 2008 (Internet Archive)

Poveznice

• Čakavica
• Čakavski arhaizmi
• Čakavska diaspora
• Jekavska čakavica
• Dubrovački čakavci
• Države na čakavici
• Pračakavski Gan-Veyãn
• Staročakavska Amerika
• Ranoslavenski arhaizmi
• Ekavski sjeverni čakavci
• Dialektna međurazumljivost

Reference

Completed and enlarged by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.