Izumirući eurojezici

Izumirući eurojezici (ugroženi mikrojezici Europe s parsto tisuća govornika): Ovdje se daje sažeti pregled manjih i ugroženih europskih jezika (mikrojezika), većinom s ispod pola miliuna govornika, a koji su danas manjeviše pred granicom nestanka ili na krajnjem rubu završnog izumiranja malobrojnih zadnjih govornika. Takvih je najviše medju malobrojnim keltskim jezicima osobito otočni manski i keltoškotski. Medju romanskima je razmjerno najugroženiji otočni korzički, a od germanskih je u postupnom nestajanju osobito izvorni norveški Nynorsk.

Uz keltske je još niz manjih i ugroženih mikrojezika takodjer medju slavenskima, npr. u Njemačkoj lužički (wendski), pa u Poljskoj kašubski (pomeranski), a uz tromedju Slovačka-Rumunjska-Ukraina je guculski mikrojezik (Hutsuli), zatim medju južnoslavenskima su manji i najugroženiji gradišćanski i čakavski mikrojezik, pa klasični izvornohrvatski (nevukovski) i crnogorski jezik. Još bar desetak slično ugroženih mikrojezika se nalaze na istočnim rubovima Europe u Rusiji, najviše njih uz Kavkaz i još neki uz Ural, koji su većinom nedovoljno poznati.

Abstract

Extincting Euro-languages (Europe's threatened micro-languages under 500.000 speakers): the main little and threatened micro-languages being mostly at extincting margin, in Europe are e.g. among Celtic group the Manx and Scottish Gaellige; within the Romance group chiefly Corsican; in German-Nordic group especially the minor Norvegian Nynorsk; and among the Slavonic micro-languages the mowst threatened ones closer to extinction are Sorbo-Lusatian in Germany, Cashubian (Pomeranian) in Poland, Hutsuli (Guculi) one at Slovakian-Rumanian-Ukrainian borders, and among south Slavs chiefly the Burgenland-Croat, Adriatic-Chakavian, and Montenegrin micro-languages.

Izumirući keltski jezici

Keltska jezična skupina je u prapoviesti i ranoj antici prije rimskih osvajanja uglavnom još dominirala diljem zapadne Europe, a najveći iz nje je tada bio izumrli galski jezik oko današnje Francuske, pa još ini po Britanskom otočju, sjevernoj Španjolskoj, sjevernoj Italiji, Švicarskoj, Belgiji i čak do Panonije, itd. Ovi su na europskom kopnu postupno potiskivani pri velikom selidbama naroda u srednjem vijeku od germanskih i romanskih jezika, pa su kasnije u novom vijeku uglavnom preostali samo izolirani na Britanskom otočju i u francuskoj Bretanji. Od ovih je danas najvećim živim keltskim jezikom preostao otočni irski, a ini manji područni mikrojezici iz te keltske grupe su još bretonski, kornwalski, welški i kao najugroženiji sitni pred izumiranjem otočni manski i keltoškotski (gaidhlig).

Keltoškotski jezik

Keltoškotski jezik (ISO 639-3: gla, kelt. Gàidhlig, albannach gaidhlig, latin. lingua Caledonica, engl. Scottish Gaelic) pripada skupini keltskih jezika i podskupini gaelskih jezika. Taj jezik se još govori na otočju Hebridima i otoku Skye, pa uz sjeveroapadne obale Škotske i na zapadnom djelu škotske visoravni, još u gradu Glasgow i prekomorskim zemljama, Kanada, SAD i Australija. Iz popisa 2003. je broj keltoškotskih govornika 58.652 u V.Britaniji ili samo 1.2% od svih Škota, pa još oko 900 ranijih odseljenika u kanadskoj pokrajini Nova Scotia i 1.600 u SAD, tj. u svijetu ukupno oko 62.000 govornika. Keltoškotski postoji bar od 5. stoljeća po Kr., a još je u srednjem vijeku prevladavao na sjevernom ozemlju Britanie, a najviše diljem Škotske i na susjednom otočju Hebridi.

Nakon Engleske prevlasti je od 14. st. pretežno keltskim Škotima nametnut drugačiji engleski jezik, pa je izvornoškotski dosad postupno izumirao. Zato su nedavno krajem 20. st. npr. poumirali zadnji govornici arhaičnoga iztočnoškotskog dialekta, a preostali zapadnoškotski je više utjecan engleskim i takodjer pred rubom odumiranja jer ga znaju i govore pretežno starci. Ostala većina danas jezično odnarodjenih Škota zapravo govore izkvareni sjevernoengleski dialekt koji se sada utješno naziva 'škotskim jezikom' (tzv. Scots). Škotsko gelski jezik je od God. 2005. je regionalni Škotski Parlament (Parlamaid na hAlba) proglasio tzv. Gaelski akt, po kojemu stari keltoškotski ili Gaidhlig u Škotskoj postaje ravnopravnim jezikom s engleskim.

Mikrojezik otoka Man

Kelto-manski i welški jezik su 2 reliktna keltska mikrojezika britanskog otočja, koja su doslovce u zadnji čas, u 20. st. već na rubu izumiranja, sada dielom ipak oživljena i zasad spašena od brzog nestanka uvodjenjem u škole i još emisiama preko radia i televizie (novi keltski krugovali i dalekovidnice). Zato odnedavna broj njihovih govornika već blago raste, - što je dobar putokaz i za obnovu klasičnoga izvornohurvatskog (što kod nas još blokiraju parazitski vukovci). Otok Man je krunski posjed Ujedinjenog Kraljevstva s lokalnom samoupravom, koji se nalazi u središtu Britanskih otoka izmedju Irske i Engleske. Otok se zove na manskomu: Ellan Vannin (engleskom: Isle of Man). Glavni otočni grad je Doolish (engl. Douglas).

Prema popisu iz 2001. godine, otok Man ima 76.315 stanovnika, od kojih 25.347 živi u gradu Doolish (en. Douglas). Stanovnici danas većinom govore engleski, ali se na tom otoku donedavna govorio keltski jezik - manski (kelt. Gailck ili Gaelg, engl. manx). Zadnji nasljedni govornik Ned Maddrell je umro 1974. godine, ali od izumrlosti su taj jezik spasile školske akcije za njegovim oživljavanjem, pa se danas manski uči u otočnim školama, koristi se u Tynwaldu, a nove zakone u njemu čita "Yn Lhaihder" (čitač) i na manskomu i na engleskom, dok novorodjenu djecu odgajaju roditelji koji su govornici manskog jezika. Nakon toga je god. 2011. na tom otoku popisano 1.823 ljudi ili 2.27% dvojezičnih otočana koji tu manjeviše znaju kelto-manski (uz engleski).

Izumirući romanski jezici

Medju romanskim jezicima ka potomcima iz latinskoga, sada je razmjerno manje neposredno izumirućih mikrojezika a od ranije nestalih je kod nas najpoznatiji romanski Starodalmatski jezik raširen u srednjem vijeku uz istočni Jadran, čiji su zadnji živi govornici izumrli na otoku Krku krajem 19. stoljeća. Medju danas živim romanskim jezicima je razmjerno najugroženiji otočni korzički mikrojezik.

Romanski mikrojezik Korzike

Korzički mikrojezik (corsu) se govori izvan većih gradova uglavnom na otoku Korzika u Francuskoj (fran. Corse, tal. Corsica, grč. Kyrnos, otočno-čakav. Kirnýa) i još uz sjeverne obale Sardinie, a po procjenama 2005. ima 261.000 govornika. Premda je geopolitički u Francuskoj, izvorni je domaći govor Korzike znatno bliži talianskom jeziku. Od 1960tih godina počinje val terorističkih akcija na Korzici koje potiču korzikanski nacionalisti što se sve dosad još neuspješno bore za njezinu neovisnost. Iako je dugo vremena bio pod francuskim utjecajem, jezik se uspio oduprijeti i očuvati zbog snažnog lokalno-narodnog identiteta. Korzički nije proizvod uvezenog talianskog, nego je to područni rezultat otočnog razvitka od latinske osnovice. Korzički ima u podlozi još i ranije elemente iz predromansko-predindoeuropskog doba dijelom povezane s ranijim etruščanskim, a od 9. st. tu jača utjecaj toskanskoga. Ostale novovjeke promjene u jeziku su bile pod francuskim utjecajem.

Korzikanskom je još srodan dialekt Kalabrije i dijalekt na sjevernom dijelu Sardinije, jer su taj dio naselili korzikanski pastiri početkom 17.st. Taj je jezik imao sudbinu razvijati se pod jačim pritiskom dvaju susjednih prestižnih jezika, francuskoga i talianskog. Onim zapadnjacima koji ga čuju po prvi puta, donekle zvuči kao teže razumljiva mješavina talianskog i francuskoga. Korzički ima u današnje vrijeme tek otočni status regionalnog jezika, pa se na njemu objavljuju časopisi i novine. Pokušaji za oživljavanje i kodiranje korzičkog jezika su još uvijek malobrojni, pa je to najviše domaći pučki jezik, tj. njim se privatno govori po cijelom otoku, ali se na njemu malo piše i čita.

Iako je to inače romanski mikrojezik, medju svim italskim mikrojezicima upravo taj dalji i otočni korzički je po svom rječniku razmjerno najbliži Slavenima i hrvatskomu (E. Tuffelli 1977, Andreani & Fridlender 1993: 71-74): Stoga korzički u romanskom kontekstu po zabitnim otočnim planinama i gudurama sadrži niz seljačkih riječi sličnih oblika i značenja kao kod nas, a kojih uglavnom nemaju ini romanski jezici (izim tek dijelom rumunjski): npr. biluchju (bilje bljušt), cuccuruzzu (kukuruz), ghjalga (jela-čakav. jalva), lippica (lipa), listincu (suho lišće-listinac), luccica (lukovica), persunaccu (kaj-čak. peršun), puzzica (puzavica-povijuša), radichju (povrće radič), ugliastru (uljika-maslina), vitichju (vitica loze) ...i slično, pa čak i službena himna borbenih Korzikanaca je - La Moreška (kao na Korčuli). Ini kulturno-jezični medjunodnosi korzičkoga i hrvatskog jezika poredbeno uglavnom još nisu proučeni, kao što je i cijeli zanemareni korzički dosad još razmjerno nedovoljno razradjen.

Izumirući germanski jezici

Kopneni teutonski ili germanski jezici srednje i zapadne Europe su po govornicima razmjerno brojniji (njemački, švedski, nizozemski, engleski itd.), dok su oni sjeverozapadni otočni i obalni razmjerno manji i medju ovima su danas 2 nordijska jezika najugroženija s manje govornika: izvorni norveški ili Nynorsk i otočni feroerski mikrojezik.

Feroerski mikrojezik

Feroerski mikrojezik (domaće: føroyskt, ISO 639-3: fao, jugosrb. "ferojski" jezik), jedan je od pet jezika zapadnoskandinavske podskupine germanskih jezika, kojim govore oko 48.200 Ferojaca (2007, ili 45.400: 2001.) na sjevernom otočju Feroerne i još oko 20.000 govornika na zapadnom otočju i obali Danske. Njegova povijest počinje odkrivanjem Grím Kambana godine 825., odkada otoke Feroerne naseljavaju pomorski Vikingi iz Norveške, a jezik kojim su ovi govorili je bio staronordijski (ili dansk tunga).

Stvaranje novih nordijskih (skandinavskih) jezika započinje podjelom izmedju 800. i 1050. na kopnene istočno-nordijske iz kojih su nastali švedski i danski i obalno-otočne zapadnonordijske, iz kojih su se razvili norveški, feroerski i islandski. Feroerski jezik ima svoje pismo od 14. stoljeća. Feroerski lingvist Venceslaus Ulricus Hammershaimb (1819.- 1909.) je razvio 1846. novo pismo na kojemu su od 1890. izdane prve feroerske novine Føringatiðindi (Feroerski list). Od svih inih germanskih jezika je ferojskomu najsličniji islandski jezik, najviše zbog otočne izoliranosti i ustrajnosti za očuvanjem svog jezika.

Izvorni norveški Nynorsk

Ranija Danska zbog prenaseljenosti i manjka nekih prirodnihb resursa (bez šumskog drva, pitke vode, itd.) nije se mogla širiti na topliji jug zbog jače i veće Njemačke, pa je preusmjerila svoja osvajanja na prekomorski sjeveroiztok kroz Skandinaviu, gdje su pritom nametali osvojenima i svoj danski jezik. Tu su dijelom razmjerno kraće uz blaže posljedke vladali dielom Švedske, a najviše Norveškom gdje su njihova okupacia i danski jezik ostavili najteže posljedice i nakon oslobodjenja sve do danas. Najgorje su trajne posljedice ostale za klasični izvorno-norveški jezik (Nynorsk) koji se zato nedavno približio rubu izumiranja jer ga sada rabi i poznaje tek manjina Norvežana. Naprotiv ina većina u Norveškoj dosad uglavnom govore i pišu ranije nametnutim, izkvarenim poludanskim tj. hibridni pidgin Bokmål. Zato su sada u Norveškoj istodobno priznate i proglašene službenima obadvije inačice uzporedno tj. Nynorsk + Bokmål, - što je poučan optimalni uzor koji bi se mogao koristno primjeniti i kod nas u Hrvatskoj.

Nynorsk (ISO 639-3: nno) je jedan od negdašnjih 5 zapadnoskandinavskih jezika germanske skupine, kojim govori oko 10% pučanstva Norveške ili nekih 450.000 (= poput naše čakavice). Jedan je od dva člana norveškog makrojezika. Kodificiran je sredinom 19. stoljeća na temelju starijih dialekata a njegovom oblikovanju je najvažniji Ivar Andreas Aasen, autor značajnih djela kao Det norske folkesprog grammatik = 'Gramatika norveških dialekata' (1848) i Ordbog over det norske folkesprog = 'Rječnik norveških dijalekata' (1850). Naziv nynorsk je službeno prihvaćen 1929. a do tada je nazivan Landsmål (narodni jezik). Nynorsk je od živih germanskih jezika najsličniji s islandskim i feroerskim jezikom, dok je naprotiv hibridni Bokmål bliži danskomu i donekle švedskom, kojih govornici zato bolje razumiju ovaj negoli osobiti Nynorsk. Dok Nynorsk nastoji iztaknuti razlike izmedju danskoga i norveškog, Bokmål se oslanja na već rabljeni pravopis preuzet iz danskog jezika, pa zato nije vjerodostojni preslik norveškog izgovora. Unatoč tomu, otudjeni Bokmål u Norveškoj dosad prevladava kod 90% gradskih govornika.

Izumirući slavenski jezici

Izim cijele već izumiruće skupine zapadnijih keltskih jezika, u inoj Europi se razmjerno više ugroženih sitnih mikrojezika još nalazi i medju istočnijim slavenskim jezicima: Takvi su danas razmjerno najugroženiji slavenski jezici npr. Sorbo-lužički u Njemačkoj, pa kašubski (pomeranski) u Poljskoj i guculski (Hutsuli) na tromedji Slovačka-Rumunjska-Ukraina, a medju južnoslavenskima su pred izumiranjem osobito ugroženi mikrojezici crnogorski, gradišćanski, jadranska čakavica, pa i klasični izvornohrvatski (nevukovski).

Sorbo-Lužički mikrojezik

Sorbo-Lužički jezik (njem. Wendisch, latin. lingua Windica) su 2 zapadnoslavenska mikrojezika ili dialekta koji se govore na krajnjem istoku Njemačke uz češko-poljski tromedju, tj. u Gornjim i Donjim Lužicama (njem. Ober- und Niederlausitz), po kojima su dobili imena. To su prijelazni jezici između poljskoga i češkoga u skupini zapadnoslavenskih jezika. Rana je lužička kultura kultura brončanoga i željeznog doba proširena po srednjoj Europi. Lužičani su ostatak brojnijeg slavenskog pučanstva koje je u prvom tisućljeću nastavalo ozemlje izmedju Odre i Labe. Danas se lužičkim dialektima služi tek mali postotak njemačkoga pučanstva oko 100.000 i pretežno su protestanti. Kulturno udaljavanje Lužičana je započelo nakon Bečkoga kongresa kad su Donja Lužica i dio Gornje pripali Pruskoj, a ostatak Saskoj. Lužičani se nikad nisu sporazumili o prihvatu jednoga književnog standarda.

Sorbo-Lužički jezik sadrži 2 dialekta: veći gornjolužički (Hornjosorbsce) i manji donjolužički (Dolnosorbski). Gornjolužički se govori na jugu i bliži je češkomu i slovačkom, a donjolužički se rabi na sjeveru i bliži je poljsko-lehitskim jezicima. Sredinom 19. stoljeća jača narodna svijest Lužičana i težnja za autonomiom. Te su težnje ojačale nakon osnivanja Maćice sorbske 1847. i udruge Domovina 1912. Nakon 1. svj. rata na mirovnoj konferenciji u Parizu propada pokušaj ostvarbe vlastite države. Za Hitlerove vladavine su lužičke kulturne ustanove likvidirane, istaknuti domoljubni dijelovi društva su zatvoreni ili raseljeni, a javna se uporaba jezika zabranila. Nakon 1945. u svjetovnom je tisku postignuta puna jezična sloboda (ali bez vjere), poratnim njemačkim ustavom je Lužičanima zajamčena kulturna autonomia, obnovljene su prosvjetne ustanove i izlazi manji broj novina i časopisa.

Gornjolužičkim govore oko 55.000 govornika, od čega je 15.000 katolika. Središte im je grad Budišin (njem. Bautzen) gdje je 1595. tiskana i prva knjiga na tom jeziku, Molerov prijevod Maloga katekizma Martina Luthera. Prvi pisani spomenik Zakletva budišinskih Sorba potječe iz kraja 15. stoljeća. Katolički se književni jezik razvio u 17. stoljeću. Prva je tiskana gornjolužička gramatika isusovca Jakoba Xavera Ticina Principia linguae windicae, tiskana 1679. u Pragu. Krajem 17. i početkom 18. st. je preveo Jurij Hawštyn Swĕtlik cijelu Bibliu, a 1721. objavio i prvi rječnik Vocabularium Latino-Sorbicum. Protestantski je književni jezik utemeljen prijevodom Novog zavjeta Michala Frencela iz 1706. godine. Ta je inačica kodificirana u Wendische Gramatica Georga Matthaeija iz 1721., a cijela je Biblija za protestante tiskana u Budišinu 1728.

Manjim donjolužičkim dialektom govore oko 12.000 ljudi u četrdesetak sela po Donjim Lužicama, a središte je grad Chociebuz (njem. Cottbus). Prve donjolužičke glose i onomastičke potvrde potječu iz 12. stoljeća, a najstariji pisani spomenici iz 16. stoljeća. Krajem 17. i početkom 18. st. počinje oblikovanje književnoga jezika. Prva gramatika je iz 1761., Niederlausitzschen Wendischen Grammatica auktora Johanna Gottlieba Hauptmanna, a prvi rječnik objavljuje 1847. Johann Georg Zwahr pod nazivom Niederlausitz-wendisch-deutsche Handwörterbuch. Donjolužički se piše latinicom sa 38 slova, a gornjolužočki ima 37 i medju njima su dijelom različiti diakritički znaci. Postoji i prijelazni govor izmedju ta 2 dialekta kao mužakovski govor.

Kašubski jezik Pomeranie

Kašubski jezik (ISO 639-3: csb, izvorno: Kaszëbë, kaszëbskò mòwa, pòmòrsczi jãzëk, poljs. Język kaszubski, njem. Kaschubische Sprache, engl. Cashubian): To je zapadnoslavenski jezik etničkih Kašuba južno i zapadno od Gdanjska na lijevoj obali donje Wisłe uz Baltik. Govori ga stalno tek oko 3.000 ljudi, a do 100.000 in dijelom razumiju (T. Salminen 1993). Govornici nemaju status nacionalne, nego samo jezične grupe. Naziv kašub potječe od kassub, što je tradicijski ogrtač članova te zajednice. To je još jedini živi pomeranski jezik, dok su ini kao polabski i slovinski (staropomeranski) već nestali.

Kašubski je najbliži poljskom jeziku s kojim dijeli veći dio rječnika, gramatike i tvorbe riječi. Najvažnije razlike spram poljskoga su baltički relikti staropruskog jezika, posudjenice iz njemačkoga (oko 5 %) i ina pravila naglašavanja. Kašubska značajka je inverzija susjednih fonema u odnosu na ine slavenske jezike: npr. kašubski gard (grad, tvrđava) je u poljskom gród, - ali je starogotski isto gard. Od 15. st. se kašubski piše latinicom i po pravilima poljske ortografije. Standardizacia nikad nije provedena, pa pisci pišu u vlastitim dialektima, a najpoznatiji je pisac na kašubskom bio Florian Cenôwa u 19. stoljeću.

Guculski mikrojezik Karpata

'Hutsuli' (ukrajinski: Гуцули - jednina Гуцул, vlastiti naziv: Hutsule - sing. Hutsul, rumunjski: Huţuli - sing. Huţul, poljski: Hucuł - plur. Hucułowie), jesu etnokulturna skupina ukrajinskih gorštaka koji su već stoljećima naseljeni na Karpatskom gorju, uglavnom u Ukrajini, pa u Slovačkoj, južnoj Poljskoj i na sjevernom rubu Rumunjske (oblasti Bukovina i Maramureş). Po svom jeziku, folkloru, nošnji i glazbi (sopile !) razmjerno su slični Hrvatima i neki ih smatraju potomcima srednjovjekih Bijelih Hrvata. Hutsulski (guculski) mikrojezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr.

Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (među), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvožđe) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Crnogorski jezik

'Crnogorski jezik' je dio jezičnog sustava koji se kod nas naziva "srednjejužnoslavenski dijasistem". Po posljednjem popisu u Crnoj Gori 136,500 tisuća ili 22% pučanstva govori crnogorskim jezikom, koji prevladava na području Crne Gore ter u susjednim zemljama sa crnogorskom manjinom. Crnogorski jezik je danas službeni jezik Crne Gore, ali dosad još nije formalno standardiziran. Po reformi Vuka Karadžića, najviše korišteno narječje u svakodnevnom govoru u Crnoj Gori je zetsko-južnosandžački dialekt kojim se govori u Cetinju, Podgorici, Danilovgradu, Baru, Budvi, Kotoru, Tivtu, Ulcinju (kod Crnogoraca i Srba), većini Kolašinske općine, Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Rožajama i dijelu Nikšića. Ovakva recenzija i asimilacija crnogorskog jezika, proizvela je gubitak velike baštine crnogorskih izraza.

Crnogorski jezik ima deklinaciju od šest padeža za razliku od hrvatskih sedam (Crnogorci umjesto lokativa rabe akuzativ). Zanemarivanju i nestajanju crnogorskog (kao i osobite čakavštine na Jadranu) je najviše doprineslo nepostojanje tri dodatna znaka koja ujedno i čine posebnost medju inim balkanskim jezicima - Śś, Źź i Dz dz (izuzev "bodulske" varijante otočne čakavštine gdje baš ovi dominiraju). Izvorni crnogorski jezik se po nekim jezikoslovcima (Vojislav Nikčević) mnogo više razlikuje od ostalih srodnih južnoslavenskih jezika - bosanskog, srpskog i hrvatskog standarda. Spomenimo samo specifične glasove Ś, Ź, DZ koje su kod Slavena izrazitije zastupljene još u poljskom jeziku i hrvatskoj otočnoj čakavici kao tzv. bodulski polupalatalni govor nekih otoka i istočne Istre: npr. u nekim staročakavskim mjestima s arhajskim "bodulskim" govorom postoje umalo jedino takvi "meki" polupalatali.

Čakavski mikrojezik Jadrana

Čakavica (vlastiti naziv, jugo-srb. čakavština, ruska slavistika: čakavskij mikrojazyk), je jugozapadno i najstarije jož živo narječje hrvatskog jezika, čiji naziv potječe od upitno-odnosne zamjenice ča. Danas se rabi samo u Hrvatskoj i to najviše u Istri, na dalmantinskoj obali i na većini jadranskih otoka, pa kod brojnih inozemnih iseljenika najviše u Južnoj Americi gdje već živi preko polovice čakavaca (Antofagasta je sad već najveći čakavski grad). Područje na komu je od srednjeg vijeka dominiralo čakavsko narječje je nekoć bilo puno širje tj. kopnena Dalmacija, cijela Lika, Kordun, Pounje, itd. Razlog njegovog smanjivanja su preselidbe s istoka izazvane turskim osvajanjima, kada se ikavska štokavština iz zapadne Hercegovine, zajedno s istočnijim jekavcima proširila na zapad. Prostor čakavice se i danas nadalje smanjuje pod pritiskom književnog Vukopisa. U Austrougarskoj uoči 1. svj. rata je čakavski govorilo još oko 23% domaćih Hrvata, a danas tek 11%, pa se čakavica smatra najugroženijim južnoslavenskim narječjem koje već ubrzano izumire. Preko polovice čakavaca su kroz 20. stoljeće protjerani u inozemstvo, a još 1/5 leže pobijeni u jugo-partizanskim fojbama (kraške jame iz 2.svj. rata).

Čakavica je bila glavni temelj prvoga hrvatskog jezika javne uporabe u Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima i Arpadovićima. Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča. Danas je preostalo područje čakavice puno manje negoli je bilo prije migracia izazvanih turskim osvajanjima velikog dijela hrvatskog etnoprostora, a čakavsko govorno područje se opet i danas ubrzano smanjuje pod pritiskom Vukovog jugo-standarda i odselidbe, ter naselidbe kopnenih štokavaca. Tako je prije jednog stoljeća uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 11% ili oko 430.000 jadranskih Hrvata, pa je to najugroženije naše narječje već u izumiranju. Uzastopnom doselidbom govornika (novo)štokavštine iz zaledja Zagore i Bosne je čakavsko narječje kod nas potisnuto iz nutarnjega dalmatinskog kopna i dijela obale, pa istočne Like i Krbave, Pokupja i Gorskog Kotara. Zato se danas čakavski uglavnom govori tek užim jadranskim primorjem od Istre do Senja, a polučakavski izmedju Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica s više štokavskih prekida, pa na većini otoka zapadno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu zapadne Like i Gacke, na jugu Gorskog Kotara, većinom u Istri i tek izprekidano u Pokupju do Duge Rese.

Klasični izvornohrvatski

Klasični izvornohrvatski jezik, slično: gradišćanski hrvatski, javno-internetni kod: ISO 639 hr-AT, engl. Burgenland Croatian, njem. Burgenlandkroatische Sprache, magj. fehérhorvát nyelv, rusk. Градищанско-хорватский язык. -- "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." (Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996). I od te izjave se dosad još ništa bitno nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno povjerenstvo vlade za hrvatski jezik, pa nam dielom vratili 'vukopis' ...

To je onaj izvorni i pravi hrvatski jezik kojim u obitelji i privatnom društvu sve do danas još ipak neslužbeno govori bar dio katoličkih Hrvata, a služio nam je u ranijim stoljećima i kao službeni javni jezik (izim BiH) u matičnoj Hrvatskoj tj. danas ozemlje Republike Hrvatske, od srednjeg vijeka sve do godine 1890. Zatim do 1918. slijedi par desetljeća jezičnog previranja, kad nam u Hrvatskoj jugo-unitaristi nastoje silom nametnuti novosloženi hibridni srbohrvatski jugojezik (= balkanizirani Vukopis tj. srbojekavski ili zapadnosrpski) kao kulturnu podlogu zbog idućeg stvaranja Jugoslavije tj. sveštokavske Velesrbije. To im je ipak uspjelo nakon 1. svj. rata od 1918. kada je kod nas novi unitarno-hibridni srbohrvatski (srbojekavski) javno nametnut kao službeni jezik u upravi i školama. Odonda je pravi izvorni starohrvatski u našoj javnosti uglavnom ukinut i praktički je zabranjen (izim u obitelji i privatnom društvu), pa se dosad polujavno rabi samo još izvan matične Hrvatske najviše u diaspori, a odnedavna i službeno bar u austrijskom Gradišću (Burgenland), - gdje je zato taj naš izvorni jezik očito različit drugi jezik od kolonialnoga srbojekavskog Vukopisa sve dosad nametnutog u matičnoj Hrvatskoj.

Nakon organizacie Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišćanski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjuje kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji odnedavna tamo javno i slobodno govore starohrvatski - što nam nije dopušteno u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati su i dalje prisilno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno malo popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do 1890.

Ini rubno-istočni jezici u Rusiji

Ovdje gore se navode tek bolje poznati primjeri ugroženih i izumirućih manjih jezika, većinom iz srednje i zapadne Europe. Medjutim se najmanje desetak sličnih slučajeva manjih i vjerojatno ugroženih jezika još nalaze i na samomu istočnom rubu Europe spram Azije uglavnom u Rusiji, tj. najviše uz Kavkaz i par njih uz Ural. Za ove su dosad dostupni podatci bili razmjerno oskudni pa tu nisu dodani, a uvrstili bi se kasnije kada ih bude moguće na sličan način prikazati.

Literatura

E. Tuffelli: Les noms des plantes en langue Corse. Bull.Soc.Sci.Hist.Nat. 622, Bastia 1977.
Christianu Andreani & Alain Fridlender: Arhaične gradnje, glazba i nazivi na otoku Korzici. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, Znanstveno društvo za etnogenezu, str. 71-74, Zagreb 1993.
Francesco Domenico Falucci: Vocabolario dei dialetti e costumi della Corsica. Sassari 1915.
Alexandra Jaffe: Ideologies in Action; Language Politics on Corsica. Walter de Gruyter, 1999. ISBN 3-11-016445-0.
Mathieu Ceccaldi: Dictionnaire corse-français, Éditions Klincksieck, 1974
Pascal Marchetti: L'usu còrsu (diziunariu corsu-talianu-francese), Éditions Stamperia Sammarcelli 2001.
Olivier Durand: La lingua còrsa, Paideia Editrice, Brescia 2003 - ISBN 88-394-0674-3

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.

Izumirući eurojezici

Sadržaj