Hibridni pidgini Europe

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hibridni pidgini Europe (nama slični 'vukopisi' u Grčkoj, Bjelorusiji, Skandinaviji itd.): Hibridni pidgin je miješani polujezik, kakvi su se najčešće razvili u bivšim prekomorskim koloniama, gdje bi se domaće riječi, stilovi i sintaksa izpremiešali s nametnutim kolonialnim jezikom u manjeviše nepravilnu mješavinu kojom govore podvrgnuti domorodci, a dielom i europski doseljenici osobito iz mješovitih brakova. Sličnim kolonialnim pidginima obično govore i kolonialni doseljenici nakon uselidbe u bivše kolonialne velesile u Europi. Medjutim su slični hibridni polujezici nastajali i u samoj Europi, osobito nakon osvajanja susjednih inojezičnih naroda od tadanjih europskih velesila. Najveći, najpoznatiji i bolje proučeni primjer toga je tzv. Balkanski Sprachbund, kao stoljećima preoblikovani konglomerat pidginskih polujezika nastalih pod Turskim carstvom diljem jugoistočne Europe, od Bosne do Moldove i na jugu do Grčke.

Sada se slični pidginski polujezici u bogatijoj i kulturnoj zapadnoj Europi većinom potiskuju na društveno dno, ali se npr. u Francuskoj gdje nacionalni jezik već niz stoljeća čvrsto i učikovito čuva sama Francuska Akademia, takav hibridni pidgin ("Franglais" i slični) čak zakonskom silom žestoko progoni i kažnjava, jer ga tamo većinom rabi i stvara kriminalno podzemlje, drogirana pomodna mladež, kolonialni doseljenici i sličan društveni 'talog'. Naprotiv u siromašnijoj i polukulturnoj iztočnoj Europi, a osobito na 'brdovitom Balkanu' su baš takvi hibridno-pidginski polujezici čak dijelom prevladali već kao službeno-javni jezici, npr. u našoj već kulturno propaloj Hrvatskoj srboturko-polhrvatski Vukopis, pa odnedavna i u Grčkoj analogno balkanizirani pop-narodnjački 'vukopis' tzv. Dhimotiki, pa sada i u Bjelorusiji pod diktaturom Lukašenka noviji rusko-bjeloruski križanac tzv. "trasjanka" (= 'stočna krma'). Takodjer i u Norveškoj rabe danskonorveški križanac Bokmål - ali je ipak tu u uljudjenom okružju ovaj bar službeno ravnopravan s klasičnim izvorno-norveškim standardom Nynorsk (slično kao u dvojezičnoj Irskoj službeni irski + izkvareni engleski).

Abstract

Hybrid pidgins in Europe (Franglais, Spenglish, Bokmål, Belarus' 'trasjanka', Croatia's 'Vukopis', and similar ones): Here is offered a survey of some main hybrid and mixed half-languages appearing in Europe, e.g. Franglais (anglicized French), Spanglish (Spanish - English mixture), Bokmål (Norvegian - Danish mixture), "Trasjanka" (Russian - Belarusian mixture), "Vukopis" (triple mixture: Serbian - Turkish - Croatian), etc.

Protudržavni "Franglais"

Francuska je za naše zbrkane 'balkance' nedostižan idealni primjer, kako se čvrsto i učinovito čuva i razvija domaći nacionalni jezik, bez obzira na sve uzastopne ugroze, jer uljudjeni i dosljedni Francuzi posve opravdano vjeruju, kako im je baš nacionalni jezik podjednako bitan za sam opstanak kao i očuvanje njihove državnosti (što našim 'bezveznjacima' i zlonamjernim podmetačima još nije došlo do svijesti). Upravo zbog toga po onodobnoj kraljevskoj naredbi koja važi sve do dandanas, baš za tu namjenu je i osnovana Francuska Akademia (l'Académie Française), koja već kroz pola tisućljeća ima sve moguće zakonske ovlasti i praktična sredstva neka brani i razvija njihov posvećeni jezik, gdje treba čak pomoću policije i žandarmerije - ako nema inog izlaza. Anglofrancuski hibridni mješanci su se ranije prvo pojavili u frankofonskoj pokrajini Québec na iztoku Kanade, ali zbog engleske prevlasti tamo nisu radikalnije rješavani.

Koliko je francusko izkustvo doista bilo opravdano i koristno, vidi se odnedavna u zadnjih par desetljeća, odkad je i u Francuskoj slično inim zemljama, s globalnom amerikanizaciom uskoro izkrsnuo i anglofrancuski hibridni pidgin tzv. "Franglais" (engl. Frenglish). Tada je uz iniciativu te vrhovne Akademie, njegova buduća javna uporaba ubrzo bila zakonski zabranjena i kažnjiva, osobito zato što ga tamo većinom rabi i stvara kriminalno podzemlje, drogirana pomodna mladež, kolonialni doseljenici i sličan društveni 'talog'. Ista akademia je takodjer službeno zadužena neka ubrzano stvara prievode i kalkove za česte angoameričke pojmove na internetu, npr. 'e-mail' => courriél, ...i slične, kojih je javna uporaba u Francuskoj obvezatna (uz globu). Stoga je još u Francuskoj ukinut i zabranjen tisak tipa 'Franglais', pa i javni nadpisi oblika 'Franglais' se službeno skidaju i kažnjavaju globom. Takodjer i obični svakodnevni proizvodi s hibridnim nadpisima tipa 'Franglais' se plijene i oduzimaju uz globu, ...itd. Istodobno strani jezici načelno nisu zabranjeni izim tih lažno-polufrancuskih mješavina, jedino što su na javnim mjestima uz inojezične usporedno obvezatni i domaći francuski nadpisi (za nas manjeviše nedostižne iluzie).

Spanglish Europe i Amerike

Donekle je sličan i češći, - ali ipak s blažim posljedicama, slučaj anglo-španjolskoga hibridnog pidgina većinom nazvanog "Spanlish" (Europa i SAD), ili tzv. Inglañol u Latinskoj Americi. To se prvo pojavilo već ranije s latino-američkim useljenicima na jugu SAD-a, a zatim dosad i u europskoj Španjolskoj s novijim inojezičnim doseljenicima većinom preko Europske Unije, koji uglavnom ne znaju španjolski - ali ipak manjeviše bar donekle poznaju engleski. Odnedavna se takodjer uz opću pomodnu amerikanizaciu mladeži, taj Spanglish takodjer širi i preko domaćih mladih Španjolaca. Po Americi i Španjolskoj se ovaj 'Spanglish' ne odbija tako brzo ni žestoko kao 'Franglais' u Francuskoj, ali se ipak na subtilnije načine uglavnom potiskuje na društveno dno i ograničava većinom na područje popkulture. Zbog širjeg prostranstva u Americi i Europi, taj Spangish dosad pokazuje više neformalnih i nestabilnih 'dialekata' ovisno o područnim tradiciama i raznim udjelima španjolskog i engleskoga.

Norveški hibridni Bokmål

Zbog susjedne danske prevlasti u prošlim stoljećima nad ovisnom Norgveškom su ostale trajne posljedice za klasični izvorno-norveški jezik (Nynorsk) koji se zato nedavno približio rubu izumiranja, jer ga sada rabi i poznaje tek manjina Norvežana (slično irskomu). Naprotiv ina većina u Norveškoj dosad uglavnom govore i pišu ranije nametnutim, izkvarenim poludanskim - tj. hibridni pidgin Bokmål. Zato su odnedavna u Norveškoj istodobno priznate i proglašene službenima obadvije inačice uzporedno tj. Nynorsk + Bokmål, - što je poučan optimalni uzor koji bi se mogao koristno primjeniti i kod nas u Hrvatskoj (kada to ne bi uporno odbijali naši parazitski vukovci).

Bjeloruski pidgin "trasjanka"

U srednjem vijeku od 14.- 17. st. je klasični bjeloruski bio ugledan istočnoeuropski jezik koji je npr. bio javni i službeni u Velikom vojvodstvu Litva, ali se od 18. st. pomalo povlačio iz javne uporabe zbog ulaza Bjelorusie u Rusko carstvo pod dinastiom Romanovih. Kasnije je od Staljinovog SSSRa bio bjeloruski izravno progonjen i zatiran, pa je došao na rub izumiranja. Nakon razpada SSSRa se u slobodnoj Bjelorusiji nastojalo obnoviti taj jezik jer ga je još znala i rabila manjina Bjelorusa, dok su ini govorili mješavinu pokvarenog ruskoga tzv. "trasjanka" (трасянка) u podrugljivom značenju stočne 'pomije' ili 'krmivo'. Nakon što je došao na vlast diktator Lukašenko, opet je službeno uveden ruski pa se u Bjelorusiji sad uglavnom rabi taj hibridni pidgin, dok pravi bjeloruski dalje izumire i rabe ga još većinom starci (kao i kod nas klasični izvornohrvatski - zbog uporne prevlasti vukovaca). Ova 'trasjanka' je približna analogia srbohrvatskog Vukopisa u bjeloruskoj inačici.

Novogrčki popkulturni Dimotikî

Zbog ranije višestoljetne turske vlasti i rizičnoga južnog položaja uz Balkanski Sprachbund, vrlo sličan hibridni pidgin je dosad zahvatio prastari i civilizirani grčki jezik. Premda je sam grčki izvorno bar duplo stariji od pisanoga hrvatskog, naše novije jezične sudbine su bile vrlo slične i poučne, kao uljudbeno-jezični supatnici koje dosad zajednički kulturno guši i uništava taj zlokobni Balkanski Sprachbund:

  • U grčkom primjeru te novije balkanizacije dosta slično našemu hrvatskom slučaju, ono najbitnije dugoročno je takodjer započelo zaobilazno, sa zatiranjem izvornoga grčkog jezika. Nakon početka grčkog oslobodjenja od Turaka u 19. stoljeću, većina svjestne grčke inteligencije je željela i nastojala na obnovi prastarog i uglednoga starogrčkog jezika prije Turaka, tj. ostvarivo bar na srednjovjekoj razini bizantsko-grčkoga. U tom pogledu je zbog otočne izolacije, donedavna bio razmjerno najbolje u živom govoru izvorno očuvan srednjovjeki grčki na otoku Kreti, pa je pomoću izvornih starogrčkih tekstova i očuvanoga kretskog dialekta bio složen kultivirani novogrčki pravopis tzv. Katharévousa, a koji je kod nas većinom analogan i paralelan s izvorno-hrvatskim Korienskim pravopisom.
  • Grci su sve do 1976. službeno imali kultivirani javnouporabni jezik Katharévousa s polukorjenskim pravopisom. Takav grčki je bar pisanjem (ako ne izgovorom) sve donedavna bio razmjerno blizak i sličan klasičnomu helenističkom jeziku iz antike i Bizanta, čije je potiskivanje i razaranje započelo proširenjem Turskog carstva preko Grčke u Europu. Slično su i Hrvati imali svoj osobiti i kultivirani klasični starohrvatski stalno do 1918, a s jugo-prekidom još 1939.- 1945, jer je u 20. st. počelo ukidanje izvornohrvatskog jezika stvaranjem pa obnovom balkanizirane velesrbske Jugoslavije.
  • Zadnji čuvari na braniku pravoga kultiviranog grčkoga (Katharévousa) je bila grčka vojna hunta, nakon čijeg pada su na vlast došli globalistički lijevi liberali koji su u Grčkoj od 1976. dosad nametnuli balkanizirani 'narodnjački' novogovor (Dhimotikî), čime su Grci odbacili u povijest veliki dio svoje ranije književno-jezične uljudbe. Vrlo slično su i kod Hrvata zadnji čvrsti čuvari pravoga izvornohrvatskog jezika i korienskog standarda iz ranijih stoljeća bili ustaše u NDHrvatskoj do 1945, nakon čega su tzv. "slobodarski" Titini jugopartizani praktično ukinuli, zabranili i izbacili u povijesnu ropotarnicu izvornohrvatski jezik i raniju višestoljetnu hrvatsku književnost, pa nam silom nametnuli novosklepani srbohrvatski jugojezik s primitivnim balkanskim Vukopisom iz zabitnih čobanskih Bileća.

Srboturko-polhrvatski Vukopis

Kritična ugroza i zatorba pravoga izvornohrvatskog jezika počinje u drugoj polovici 19. st., odkad ga kao ključnu odrednicu hrvatskoga narodnog bitka, postupno razaraju ne samo okolna "slavenska braća" nego podjednako iznutra i domaći poluhrvatski petokolonaši, svojim fantazijama najprije o promašenom ilirstvu, pa o sveslavenstvu i konačno ujedinjenoj Jugoslaviji (gdje je dotad višestoljetni izvornohrvatski jezik kulturno uništen, balkaniziran i praktično zabranjen). Prvo su hrvatski kulturni izdajnici od Bečkog dogovora 1850, najprije preuzeli usmjerbu hrvatskoga u ujedinjeni srbohrvatski jugojezik tj. hibridni pidgin kao novonametnuti polujezični križanac kakav ranije dotad nije postojao. Naivnim Hrvatima je tada obećano kako će ubuduće navodno pisati, učiti i govoriti visoko-civiliziranim jezikom stare dubrovačke književnosti, od koje nam potom dosad nije ostalo ni početno "D": kao novi jugo-standard nam je kroz 20. stoljeće silom nametnut drugi i primitivni čobanski polujezik iz balkanskih Bileća.

Taj srboturko-polhrvatski Vukopis je u Europi jedinstven slučaj, da se jezična osnova nacionalnog standarda nalazi podalje izvan matične države (tj. Vukova Bileća), što je inače pojava poznata iz bivših afroazijskih kolonia: zato jer je i Hrvatska u Jugoslaviji zapravo bila velikosrbska kolonia. Dielom je u Banovini Hrvatskoj od 1939. i osobito u ND Hrvatskoj do 1945., pokušana obnova izvornohrvatskog jezika odprije 1918, ali je nakon rata 1945.- 1990. sve to opet jugopartija ukinula i zabranila. Nakon jugo-razpada od 1991.- 2011, u obnovljenoj neovisnoj Hrvatskoj tek pod formalnim imenom "hrvatski jezik" je opet mlako i djelomično pokušano donekle obnoviti nekakav poluizvorni hrvatski, ali je dosad i to uglavnom propalo: Domaći neokomunisti (SDP) koji se 2011 vraćaju na vlast, od travnja 2011. i formalnim dekretom opet ukidaju dosadašnju skromnu poluobnovu hrvatskoga i praktično nas ubuduće vraćaju na srbohrvatski jugojezik s unitarnim Novosadskim pravopisom. Glavni zatornici izvornohrvatskog jezika, nakon Vuka Karadžića su npr. bili Khuen Hedervary, Djuro Daničić, Stipe Šuvar, Željko Jovanović i još niz inih kulturnih jugo-unitarista.

Literatura

  • Vančik, Božidar 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
  • Vančik, Božidar 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
  • Horvat-Mileković, Marijan 2006: Korieni (Hrvatski identitet u obzoru jezika, kulture, poviesti, politike i globalizacije). ITG, Zagreb. ISBN 953-97592-3-4
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini).
  • Joseph, Brian D. 1999: "Romanian and the Balkans: Some Comparative Perspectives" (PDF)
  • Du Nay, André. 1977: "The Origins of the Rumanians", Balkan Linguistic Union.
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Kopitar, Jernej K. 1829: "Albanische, walachische u. bulgarische Sprache". Jahrbücher der Literatur (Wien) 46, pp. 59-106.
  • Rosetti, Alexandru 1965-1969: "History of the Romanian language" (Istoria limbii române), 2 vols., Bucharest.
  • Russu, Ion 1967: "The Language of the Thraco-Dacians" (Limba Traco-Dacilor), Editura Ştiinţifică, Bucharest.
  • Grey Thomason, Sarah. 1999: "Linguistic areas and language history". (PDF)
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics". (PDF)

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hibridni_pidgini_Europe&oldid=36154"