Lastovo i Vrhovci

Lastovo i Vrhovci (Lastovski arhipelag, grčki: Lastobonides, latin. Insulae Ladestanae, talij. Isolette Lagostane), jesu skupina od pedesetak manjih otočića i kamenih školja (tzv. 'hridi') na središnjoj pučini Jadrana južno od Korčule i zapadno od Mljeta, tj. oko najvećeg otoka Lastovo i istočnije izmedju Lastova i Mljeta, ter zapadnije izmedju Lastova i Sušca. To je nakon poznatih Kornata, druga najbrojnija skupina otoka, otočića i školjića na Jadranu.

Summary

Lastovo archipelago and Sušac It is a group of 46 islands, islets and rocky skerries on the offing of central Adriatic, being the second most numerous there since Kornati arhipelago with 87 islets. They include the main island Lastovo, and the islet groups Donji Školji westwards, Gornji Školji in center, and Vrhovnjaci skerries eastwards. Their westernmost islet is Kopist (Kopišće), and the easternmost one is Glavat with a big lighthouse. Two major isles i.e. Lastovo and Prežba include 835 inhabitants and they are mostly covered by evergreen maquis; other minor islets and skerries are partly bare with grasslands and colonies of nesting seagulls.

Donji Školji is about twenty remote islets and skerry reefs on central Adriatic offing westwards of Lastovo island and in southeast of island Vis. They include 4 major isles covered by evergreen maquis: the westernmost Sušac (or Šujac) with a major lighthouse, central Kopist (Kopišće), eastern Prežba and Mrčara, surrounded by dozen minute rocky reefs including halophytic grassland and nesting gulls. This remote island group is chiefly important for its rich fishing sites. In seafloors at Sušac and adjacent islets, 331 different seaweeds grow, and in the terrestrial flora of Sušac 278 land plants occur. The monotonic vegetation of pinewoods and scrub in central Kopišće isle includes a poorer flora of 54 usual Mediterranean plants only. Due to a very dry climate with 380 mm/year only, terrestrial vegetation on Sušac is the most xeric in Adiatic archipelago beside the driest Palagruža. Both vascular and algal vegetation in Sušac is similar as in other remote islands of open Adriatic and of Mediterranean offing. The shallow banks around Kopišće is rich in Posidonia grasslands with abundant lobsters and corails, and in rocky seafloors at Sušac the luxuriant coralligene formations with 34 calcified algae prevail.

Uvodne značajke

Lastovci u širem smislu (Lastovski arhipelag), sadrže ukupno 46 otoka, otočića i manjih školjića (kamenih hridi), pa je po brojnosti to drugi arhipelag na Jadranu nakon Kornata (sa 87 otočića). Pored glavnoga i najvećeg otoka Lastova, ini Lastovci su izdvojeni u tri prostorne skupine nanjih otočića i sitnih hridi: zapadnije od Lastova do Sušca su Donji Školji, a istočno od Lastova Gornji Školji i najdalje na istoku izdvojeno izmedju Lastova i Mljeta su sitniji Vrhovnjaci (starije čakavski: Varhovci). Napomena: u čakavskom zemljopisnom nazivlju (toponimiji) jadranskih otočana, pojmovi 'gornji i donji' ustvari označuju strane svijeta (bande svita): Gornji (Zgornji) na Jadranu znači istočni, a Donji (Zdolni) je tu zapadni u toponimima. Od svih je stalno naseljen tek glavni otok Lastovo i zapadnije Prežba, a svi ini su nenaseljeni osim povremenih ribara, svjetioničara i ljetnih turista. Svi ti otoci imaju tipičnu maritimno-mediteransku klimu i veći otoci su uglavnom zarasli zimzelenom makijom, a sitniji kameni školji imaju samo niske travnjake i gole kamenjare uz gnijezda galebova.

Glavni otok Lastovo

Lastovo (grčki: Lastobon, latinski: Ladeste, talijanski: Lagosta) je manji naseljeni otok u hrvatskom dijelu Jadrana, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Nalazi se 14 km (7 milja) prama jugu od otoka Korčule, te je najveći i najviši otok Lastovskog ahipelaga. Upravnom podjelom pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a otok ima zimi 835 stalnih stanovnika.

Zemljopisne značajke

Površina otoka je 41 km2, duljina 10 km i širina 5,8 km. Izgradjen je uglavnom od krednih vapnenaca, a najviši vrhovi otoka su Hum 417m, Mali Hum 415m i Pleševo brdo 400m. Opći reljef otoka je mrežasto-valovit s mozaikom čunjastih brežuljaka i ponikava izmedju njih. U vapnenačkom krasu ima više špilja od kojih je najveća Rača na jugoistoku otoka. Nema vodotoka i jedini je stalni izvor kod Ubli, a voddopskrva je iz cisterna. Obale Lastova su većinom hridinato-kamenite i rijetke su šljunkovite plaže, npr. Skrivena luka na jugu otoka. Najstrmija je jugoistočna obala i klisurasta južna pod svjetionikom Struga. Oko otoka Lastova se nalazi 46 otočića i hridi (školji). Sam otok Lastovo je najveći otok u Lastovskom arhipelagu, koji se nastavlja na istoku prama otočićima Lastovcima i Vrhovnjacima. Najšumovitiji je hrvatski otok s preko 70 % šumske površine, pa na sjevernim padinama prevladavaju tvrdolisne makoje crnike (Quercion ilicis), a na južnoj strani su češće borove šume (Pinus halepensis).

Povijest

Postoje arheološki nalazi u uvali Ubli (na zapadnoj obali) iz starorimskog doba i ranoga srednjeg vijeka. U vrijeme grčke kolonizacije spominje se kao Ladeste. Od ranoga srednjeg vijeka mijenjao je niz vlasnika, iako je razmjerno najduže bio pod Dubrovnikom: do 5. stoljeća tu vlada Rimsko carstvo, pa od 6.- 10.st. Bizant, oko 11. st. hrvatski Trpimirovići, , dok je nakon 1185. pod ugarsko-hrvatskim Arpadovićima, koji od 1221. predaju Lastovo u posjed krčkih Frankopana, a od 1252. je pod Dubrovnikom. Od 1602.- 1606. tu kraće zavladaju Mlečani, dok je od 14.- 18. st. najduže pod Dubrovačkom Republikom, nakon čijeg ukidanja 1808. u doba Napoleona ga nakratko zauzimaju i njime vladaju Francuska, pa Engleska. Od Campoformijskog mira 1797. do 1918, Lastovom vlada Habsburška Monarhija, nakon čijeg raspada Rapalskim ugovorima Lastovom je zavladala Italija od 1919.- 1943. Krajem 2. svj. rata Lastovo uglavnom kontroliraju jugo-partizani i od 1945.- 1993. je pod Jugoslavijom, a od 1993. do danas je u samostalnoj Hrvatskoj. Osamostaljenjem Republike Hrvatske i Lastovo se nalazi u Republici Hrvatskoj, ali slobodu nije odmah dočekao: Još dugo vremena je na otoku boravila jugo-flota (JRM) i hrvatski suverenitet je tek kasnije uspostavljen, negoli kod ostalih hrvatskih otoka.

U 20. st. je Lastovo doživilo veliko iseljavanje starosjedilaca na hrvatsko kopno i ujedno 2 vala stranih uselidbi zbog uzastopnih pokušaja odnarođivanja tog otoka od Italije i Srbije. U doba Italije izmedju 2 svjetska rata su na Lastovu dijelom naseljavani Talijani, najviše na zapadnoj strani oko luke Ubli, odakle su većinom odselili nakon rata. U doba Jugoslavije je opet ovaj otok zbog navodne sigurnosti proglašen zatvorenom vojnom zonom, gdje se postupno provodila srpska kolonizacija opet najviše u Ubli. Ipak i unatoč velikom iseljavanju Hrvata u veće gradove (Split, Zagreb, Dubrovnik) i u inozemstvo, te priljevu najprije Talijana i potom srpskoga vojnog osoblja na otok, Lastovo je još uspjelo zadržati hrvatsku većinu i očuvati hrvatski svijest, iako je sve to loše djelovalo na propadanje i djelomično izumiranje posebnoga lastovskog dialekta (vidi: Jekavska čakavica).

Pučanstvo i gospodarstvo

U srednjem vijeku je Lastovo bilo utvrdjeni otočni gradić sa zidinama i kulama, koje su potom razrušili Mlečani. Broj stanovnika je bio stabilan pod dubrovačkom vlašću, a potom se do danas smanjuje i sad je samo 835 st. (2001.), pa spada u slabije naseljene veće otoke na Jadranu. Od značajnijih naselja, na otoku su unutrašnje Lastovo (451 st. 2001.) i luka Ubli na zapadnoj obali. Hrvati su glavni autohtoni i većinski stanovnici ovog otoka. Razvijeno je poljodjelstvo: vinogradarstvo, maslinarstvo, povrtlarstvo i uzgoj rogača. Značajno je i ribarstvo i riboprerada te turizam.

Pomorski promet

Zbog njegova pučinskog položaja uz važne plovne putove nasred Jadrana, oko Lastova je 5 većih svjetionika: Velji Lago na nabližem otoku Prežba, Sv. Petar uz luku Ubli, Sv. Mihovil na sjevernoj obali ispod Lastova, rt Stražica na jugu uz Skrivenu luku, a najveći lastovski svjetionik Struga visine 17m, izgradjen je 1910. na južnom brdu Struga (105 m) i ima vidni domet do 25 nautičkih milja.

Najveću razvedenost imaju sjeverozapadna i zapadna obala, a na sjevernoj obali je niz manjih uvalica za barke. Manje su ribarske lučice na jugu Skrivena luka i na sjeveru Lučica ispod naselja Lastovo. Najveće uvale za sidrenje brodova su na zapadu u tjesnacu izmedju Lastova i otoka Prežba: sjevernije Mali Lago i na jugozapadu Velji Lago. Jedina veća gradjena luka je Ubli na zapadnoj obali, gdje je od 1978. izgradjeno trajektno pristanište. Lastovo je povezano brodskom vezom sa Splitom: veze održavaju svakodnevno trajekt i katamaran (imenom Adriana). Vožnja trajektom traje 4 sata i 15 minuta, uz stajanje u Veloj Luci na Korčuli, dok se katamaranom stiže za 2 sata i 45 minuta, uz stajanja u Hvaru i u Veloj Luci na Korčuli. Trajekti kao i katamaran, pristaju u lučici Ubli na zapadnoj obali Lastova. Nakon iskrcaja s trajekta ili karamarana, u lučici Ubli putnike čeka autobus ili taksi. Na otok se može trajektom dovesti i automobil, ali ukrcaj vozila u Hvaru nije dozvoljen: znači može se doći autom iz Splita i iz Vele Luke.

Ribarstvo i koralji

U srednjem vijeku i dijelom sve do 1. svj. rata, Lastovo je bilo većinom pomorski orientirano sa snažnim ribarstvom, koje potom brzo propada sve do danas, kada se tek skromno love ribe uglavnom za privatne kućne potrebe. Na podmorskim plićinama oko Lastova i izmedju okolnih otočića (Lastovci) su bogata lovišta plave ribe (najviše sardele 75 %) u uvalama Duboka, Sito, Planik i uz otočić Mrčara, te uvale Dovnja i Nevaja na jugoistoku Sušca. Lastovske sardele su najveće na Jadranu, ali im ulov od proljeća kraće traje. Lastovski ribari medju prvima u Dalmaciji već od 13. st. love na svijeću. Tune, skuše i ina plava riba se tu rjedje love, a iglice pretežno zimi. Tu su na plićinama i bogata lovišta jastoga, a najveći se jastozi ulove zapadno uz Donje Školje do otoka Kopišća. Na plićinama oko Lastova su i bogata nalazišta koralja i spužvi koja se danas manje koriste. Oko Lastova su se koralji obilno lovili pod Dubrovačkom Republikom koja je tu olakšicama i propisima poticala lov koralja od 14.- 18.st., što potvrdjuju dubrovački i lastovski zapisi iz god. 1390, 1442, 1592. i 1754. Nakon propasti Dubrovnika, tu lov koralja i spužvi postupno slabi i sad je već neznatan.

Lastovski ribari već u srednjem vijeku od 1272, prodaju ulov ribe najviše u Dubrovniku i desetinu ulova daju kao porez knezu, rektoru i biskupu, od kojeg poreza ih je oslobodi Dubrovnik nakon 1484. Takodjer su i dubrovački ribari u lastovskim uvalama imali barake (konobe) za mreže i slanu ribu. Od 15. st. su u lastovskom statutu očuvani propisi o pravima ribara, ulovu i prodaji. Od 16. st. se slana riba s Lastova sve više izvozi preko Jadrana u Apuliju. U 17. st. na Lastovu se rabi do 25 mreža za plavu ribu: Ribolov su im ograničavali Dubrovčani zbog mopola soli, a takodjer i siromaštvo ribara pa su im mreže većinom kupovali i iznajmljivali bogatiji otočni svećenici, a bar trećina ulova se morala prodati u Dubrovniku. Lastovski ribolov je bio najrazvijeniji u Austrougarskoj pred 2. svj. rat, jer 1911. tu ima 336 ribara uz 504 mreža za plavu ribu. God. 1930. su Talijani un Ublima otvorili tvornicu ribljih konzervi koja je s ratnim prekidom radila do 1969, kad je zbog slabljenja lokalnog ribolova na Lastovu konačno propala.

Lastovsko narječje

Na Lastovu se govori jedinstvenim hrvatskim dialektom jekavskom čakavicom (ne ijekavski), gdje je glavna zamjenica ča i druge čakavske značajke (npr. česti naglasak na kraju riječi), ali se jat izgovara samo kao je (nema produženog ije). Vrlo slično se još dijelom govori i u Janjini na Pelješcu, a ovakvim narječjem se ranije od srednjeg vijeka govorilo i u starom Dubrovniku, pa su tako na njemu pisana klasična djela rane dubrovačke književnosti: Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković, mnogi Gučetić (Gozze), itd. Važno je napomenuti da je na Vukovskim jugo-kartama većina mjestopisa na Lastovu i okolnim otočićima Lastovskog arhipelaga umjetno štokavski iskrivljena i protivna tom osobitom jekavsko-čakavskom dialektu: Npr. u lažnim lastovskim toponimima je izmišljen štokavski pridjevak "Veliki-" jer svugdje treba biti domaće-dialektalno Velji-.

Općina Lastovo

Lastovo je otok, mjesto i općina u južnoj Hrvatskoj, županija Dubrovačko-neretvanska županija, z. širina = 42.76N i z. dužina = 16.90E.

Općinska naselja: Općina Lastovo sastoji se od 7 naselja (stanje (2006), to su: otočić Glavat, gradić Lastovo, Pasadur na Mrčari, Skrivena Luka, otok Sušac, Ubli i Zaklopatica.

Gornji Školji

Gornji Školji su pravi Lastovnjaci u užem smislu koji su uglavnom nenaseljeni. To su bliži otočići na istočnoj strani od glavnog Lastova i nanizani su par milja u smjeru istok - sjeveroistok. Tvori ih 13 otočića i većih hridi koji su uglavnom nenaseljeni, osim ljetnih turista i povremenih ribara. Pripadni otočići koji imaju površine preko dva hektara (0,02 km²) smjerom zapad-sjeveroistok: Zabarje, Mali i Velji Lukovac, Petrovac, Štomorina, Kručica, Česvinica, Velji Golubinjak, Mali i Velji Arženjak, te Velji Tajan sa svjetionikom.

Lukovci su 3 kamena školja uz sjeveroistočnu obalu Lastova, od kojih je najveći Srednji Lukovac s površinom od 0,017 km² i obalnom crtom 530m.
Štomorina leži istočnije uz Lukovce, površina joj iznosi oko 30 ha (0,295 km²), visina 57m i dužina obale 3,17 km.
Petrovac leži uz istočnu obalu Lastova, većinom je kamenit s površinom od 9 hektara, visina 48m, a dužina obalne crte je 1,62 km.
Kručica ima najbujniju vegetaciju i većinom je zarasla tvrdolisnom makijom, visinan je 69m, površina joj je 48 ha (0,474 km²) a dužina obalne crte iznosi 3,21 km.
Češvinica je najveća medju Gornjim školjima i takodjer dijelom zarasla makijom, visina je 46m, a površina iznosi 62 ha (0,619 km²) i obalna crta ima 4,71 km.
Saplun je najistočniji od većih Lastovaca, s površinom od 42 ha (0,415 km²) i dužinom obale od 3,22 km.
Arženjaci su 2 manja kamenita školja na sjeveroistoku: Velji Arženjak ima površinu od 4ha i dužinu obale 820m. Mali Arženjak ima površinu tek 3,5 ha i obalnu crtu od 790m.
Golubnjaci su 2 stjenovita školja na jugoistoku Gornjih Školja: Velji Golubinjak ima površinu tek 2 hektara (0,023 km²) i dužinu obale 780m.
Tajan su dva kamena školja s kolonijom galeba, izdvojena dalje na sjeveroistoku u Lastovskom kanalu južno od Korčule. Od njih je Velji Tajan sa svjetionikom, a ima površinu od 2ha i dužinu obale 700m.

Vrhovnjaci (Varhovci)

Vrhovnjaci (ili starije čakavski: Varhovci): To su desetak sitnijih otočića (školjića) izdvojenih još dalje na istoku, na pola puta izmedju Mljeta i Lastova. Većinom su niski-plosnati, ogoljeli i kameniti s brojnim gnjezdištima galebova. Od lastovske skupine imaju Vrhovnjaci najtopliju maritimnu klimu subtropskog tipa koja je najsličnija kao na Palagruži. Vrhovcima pripadaju smjerom zapad-istok: Bratac, Sestrice, Mrkjenta, Smokvica, Srednji i Gornji Vlašnik, a najveći i najistočniji od njih je prama Mljetu viši otočić Glavat.

Glavat: To je najistočniji izolirani pučinski otočić Lastovskog arhipelaga u skupini Vrhovnjaci, koji je već bliži Mljetu negoli Lastovu. Kamena površina mu je blizu 2 hektara (0,018 km²), a dužina obalne crte 540m. Padine su mu strmije i na uzdignutom vrhu otoka je velika dvokatna zgrada austrougarskog svjetionika, koji je odnedavna već napušten i automatiziran, osim što se ljeti iznajmljuje sezonskim turistima. Površina otoka je većinom gola i kamenita, dijelom obrasla niskim travnjakom gdje se gnijezdi kolonija galebova.

Donji Školji na zapadu

Donji Školji su zapadna otočna skupina Lastovskog arhipelaga prama otvorenoj pučini Jadrana, tj. zapadni Lastovci (u širem smislu) koji obuhvaćaju dvadesetak otočića i sitnih hridi poredanih smjerom istok-zapad po udaljenosti od glavnog Lastova: Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, pa najveća Prežba (s mostom), Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Mrčara, Podmrčar (sa svjetionikom), pa zapadnije dalje na pučini još Černac, Podkopist, Bjelac i najzapadniji Kopist (Kopišće). To je vanjska grupa pučinskih otočića i školjeva (kamenih hridi) na južnom Jadranu jugoistočno od Visa, jugozapadno od Korčule i zapadno od Lastova do otoka Sušca, a razmjerno su najveći od njih Prežba i Mrčara na istoku uz Lastovo, pa najzapadnije izdvojeni Sušac (Šujac) i na sredini izmedju njih Kopišće (Kopist), te oko njih još desetak manjih školja i kamenih hridi.

Donji Školji su izvan glavnog Lastova jedini djelimično naseljeni medju ostalim Lastovcima, dok su istočnije Gornji Školji i Vrhovci, kao i zapadniji Kopišće i Sušac uglavnom nenaseljeni (izim svjetioničara, povremenih ribara i ljetnih turista). Svi ti otočići imaju tipičnu maritimno-mediteransku klimu i veći otoci su uglavnom zarasli zimzelenom makijom, a sitniji kameni školji imaju samo niske travnjake i kamenjare uz gnijezda galebova. Od svih je stalno naseljena jedino veća najistočnija Prežba, a svi ini su nenaseljeni osim povremenih ribara i ljetnih turista. Najveća je vrijednost tih pučinskih otoka u iznimno bogatom ribolovu, zbog čega uzastopni sukobi oko njih traju već niz stoljeća izmedju Lastova, Hvara, Visa itd.

Donji Školji obuhvaćaju dvadesetak otočića i sitnih hridi poredanih smjerom istok-zapad po udaljenosti od glavnog Lastova: blizu zapadne obale Lastova su Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, pa najveća Prežba (s mostom), Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Mrčara, Podmrčar (sa svjetionikom). Potom su dalje zapadnije na pučini još Černac, Podkopist, Bjelac i veći Kopist (Kopišće), a daleko je najzapadnije izdvojen na pučini Sušac (Šujac). Na Donjim Školjima se nalaze i 3 pomorska svjetionika: najveći je na jugozapadnom rtu Sušca, a dva manja su na otočiću Podmacar i južnom rtu otoka Prežba. Medju Donjim Školjima su najveći i značajniji šumoviti otoci: najzapadnije Sušac, po sredini Kopist (Kopišće), a istočnije uz Lastovo su Mrčara i Prežba (jedina naseljena), izmedju kojih leži još desetak kamenitih polugolih otočića (školji). Medju Donjim Školjima su najveća i najznačajnija dva otočića Prežba i Mrčara:

Prežba je najveći otok Lastovaca izvan Lastova. Jedina je osim Lastova naseljena na južnoj obali, gdje je selo Podlenga. Najviši vrh ima 136m i površina je 2,8 km².
Mrčara (talijan. Marciara) je većinom nenaseljena, a leži zapadnije od Prežbe i to je po veličini treći otok ovog arhipelaga. Vrh mu je visok 123m, a površina mu je 1,45 km².

Otok Kopišće (Kopist)

Kopist (čakav. Kopišće, grč. Kopistos, talij. Cazziol, novi štokavski jugo-naziv tzv. "Kopište"), je najzapadniji niži i nenaseljen otočić Lastovskog arhipelaga na pola puta od Lastova do Sušca. Taj otočić ima površinu 74 hektara (0,739 km²), dužina istok-zapad je oko 2km, visina 93m i dužina obale 7.716 m. Nenaseljen je i većinom obrastao mediteranskim tvrdolisnim grmljem (Cisto-Ericetum arboreae) s borovom šumom (Pinus halepensis) na srednjem grebenu, a uz more naokolo je mediteranska makija (Myrto-Pistacietum lentisci) i duž kamene obale halofiti (Plantagini-Limonietum). U jednolikoj i dosta siromašnoj flori Kopišća je nadjeno samo 54 običnih sredozemnih vrsta. U podmorskoj fauni oko Kopišća su gospodarski najvažnija bogata lovišta jastoga (Palinurus elephas) i crvenih koralja (Corallium rubrum).

Otok Prežba

Prežba je drugi najveći i najviši naseljeni otok Lastovaca izvan samog Lastova. Jedina je izvan Lastova naseljena na južnoj obali, gdje je selo Podlenga preko užeg tjesnaca mostom spojeno s glavnim Lastovom na zaselak Pasadur. Najviši vrh ima 136m, površina otoka je 2,8 km², a dužina obale je 14,230 km, pa ima razvedenu obalu s više uvala i rtova. Većinom je obrasla tvrdolisnom makijom (Quercion ilicis) i borovima (Pinus halepensis), a na južnom rtu otoka je svjetionik pred ulazom luke Ubli na Lastovu. U uvalama Velji i Mali Lago su podmorske livade (Posidonietum oceanicae), a oko Prežbe su i najbolja lovišta velikih sardela. od 1947. pa sve do 1993, zbog susjedne ratne lučice Ubli i okolnih obalnih bunkera za podmornice, Prežba je bila jugoslavenska vojna zona pod zabranom pristupa. Nakon pola stoljeća, tek od 1990tih je tu bio moguć slobodan posjet i odonda je tu na Prežbi započeo još skromni razvitak turizma, s velikim budućim mogućnostima zbog čiste očuvane prirode i pogodne tople klime kroz veći dio godine, te zbog neposredne blizine trajektne luke Ubli na susjednom Lastovu gdje se stiže cestom preko mosta.

Otok Mrčara

Mrčara (talijan. Marciara) je većinom nenaseljena (izim povremenih ribara i ljetnih turista), a leži zapadnije od Prežbe. To je po veličini i visini treći otok ovog arhipelaga, uglavnom zarastao tvrdolisnom makijom. Vrh otoka je visok 123m, površina mu je 1,45 km², a dužina obalne crte je 7,798 km. Na vrhu i sjevernoj padini su šumice česmine (Quercion ilicis), niže uz obale je obilna tvrdolisna makija (Myrto-Pistacietum lentisci), a duž kamenitih obala uglavnom halofiti (Plantagini-Limonietum cancellati). I sam otok Mrčara je dobio svoje ime po vegetaciji makije, jer je čakavski 'mrča' = tvrdolisni grm mirta (Myrtus communis).

Manji Donji Školji

Oko Kopišća je prostrana kamena plićina Žaplja duboka 4 do 17m i iz nje se nad pučinom izdiže još nekoliko kamenih 'školja' tj. polugoli sitniji otočići Bjelac, Černac, Podkopist i Podmacar, koji su većinom polugoli i kameniti pretežno s halofitima (Plantagini-Limonietum).

Černac (izvorno-čakavski, novo-jugosl. tzv. 'Crnac') je istočnije uz Kopišće, visok 12m s površinom 0,61 ha i dužinom obale 511m. Na njemu se nalaze samo halofiti i gnijezda galebova.

Otočić Bjelac (izvorno-domaće, novo-jugosl. 'Bijelac') je zapadnije izoliran na pučini izmedju Kopišća i Sušca, strmiji je i visok 17m s površinom od 0,55 ha i obalom dužine 328m. Na njemu su takodjer samo halofiti i gnijezda galebova, a uz more i gnijezda kormorana (Phalacrocorax desmarestii).

Otočić Podkopist (novo-jugo. tzv. 'Potkopište') je na sjeveru uz Kopišće, visok je 28m sa 800m obale.

Otočić Podmacar (novo-jugo. tzv. 'Podmrčara') je istočno od Kopišća spram Lastova, visok je 16m s oko 600m obale i na njemu je svjetionik.

Ini sitni Donji Školji: Istočni sitni školjići (kamene hridi): Izmedju Kopišća i luke Ubli na zapadu Lastova, leži još desetak sitnih i polugolih kamenih otočića, pretežno obraslih zeljastim halofitima gdje gnijezde galebovi: Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, itd.

Otok Sušac (Šujac)

Sušac (domaće-čakavski: Šujac, talijan. Cazza, latin. Choasa) je izolirani pučinski otok na južnom Jadranu, 23 km zapadno od Lastova i jugoistočno od Visa. Otočni greben je izdužen smjerom sjeveroistok-jugozapad i uglavnom je gradjen od krednog vapnenca, a na sjeveroistoku otoka je najviši vrh Veli Gark, 243 m. Dužina Sušca je oko 5km i površina nešto preko 4 kv.km, a dužina obala je 16.380 m. Na klisurastom jugozapadnom rtu Kanula je svjetionik, a najsjeverniji je rt Nažene i najistočniji rt Lastovac. Uz sjeveroistočnu je obalu doboka kamenita laguna Mona kao poluslano jezerce. Sjeverozapadne obale su strme klisuraste i uglavnom nedostupne, a jugoistočne niže i pristupačne s nizom pješčanih uvala od kojih su najveće Nevaja i Dovnja. Srednja unutrašnjost otoka je brežuljkasto-valovita i zarasla oskudnom makijom. Kao što govori i samo ime otoka, Sušac je jedan od najsušnijih jadranskih otoka nakon palagruže, jer ima godišnji prosjek tek 380 mm (Palagruža samo 290 mm/god), pa je na Sušcu kroz pola godine šest suhih mjeseci bez kiše, osim vlažnije jeseni i zime.

Povijesne naznake

Staro antičko ime otoka Sušca je bilo je Choasa, a srednjovjeko mletačko je Cazza. Hrvatski srednjovjeko imena tog otoka je Susciaç, a domaće čakavsko je sada Šujac. Sušac je bio naseljen još od predpovijesnog neolita, jer su ga rani pomorci rabili kao postaju na plovidbama Jadranom još u mlađe kameno doba. Takodjer i u antici su taj otok naseljavali Grci i Rimljani. K.Porfirogenet navodi da Sušac slično kao Vis ni Lastovo nisu u vlasti Neretvana, pa je onda vjerojatno pripadao srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima. Kasnije Sušac još spominje Lastovski statut iz 1310. i putopisac J. Luccari 1605, koji navode da Sušac pripada pod otok Lastovo.

Na Sušcu su ruševine dviju crkava, ranokršćanske iz 4. stoljeća i druge kasije iz srednjeg vijeka, kada je Sušac još bio naseljen. Austrougarska je 1878. podigla svjetionik na jugozapadnom rtu Kanula koji radi do danas. Sad su jedini stalni stanovnici Sušca posada tog svjetionika i jedan pastir s ovcama, a tu povremeno još dolaze ribari, proljetni pčelari i ljetni turisti.

Literatura

Basioli, J. 1957: Ribarstvo otoka Lastova. Morsko ribarstvo 12.
Forenbacher, A. 1911: Otok Lastovo, biljno-geografička studija. Rad JAZU 185: 47 - 122, Zagreb.
Ginzberger, A. 1921: Beitrag zur Kenntniss der Flora der Scoglien und kleineren Inseln Süd-Dalmatiens. Österr. Bot. Zeit. 70: 233 - 248, Wien.
Hrabak-Tumpa, G. i sur. 1996: Olujno jugo i bura na području Palagruže i Lastova. Zbornik Palagruža, p. 259-264, Matica Hrvatska Kaštela.
Korica, B. 1977: Prilog istraživanju flore otoka Sušca. Biološki vestnik 25: 85 - 94, Ljubljana.
Krpan, M. 1965: Birds of island Vis and adjacent minor islets. Larus 16-18: 106-150
Lucianović, M. 1954: Lastovo u sklopu Dubrovačke Republike. Anali Historijskog instituta JAZU 3, Dubrovnik.
Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2002: Benthic and xeric vegetation of remote islands Sušac and Kopišće, and of adjacent seafloors in southern Adriatic Periodicum Biologorum 104 (2): 139-148, Zagreb.
Radić, I. 1901: Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova. Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium 8, JAZU, Zagreb.
Tamino, G. 1936: Pojavi i pojasi kršni na otoku Lastovu. Hrvatski geografski glasnik 7: 14 - 17, Zagreb.
Tamino, G. 1937: Le grotte dell'isola di Lagosta (Dalmazia meridionale). Alpi Giulie 32: 2, Trieste.
Trinajstić, I. 1968: Šumska vegetacija otoka Lastova. Acta botanica Croatica 26/27: 43-52, Zagreb.

Poveznice

Reference

Completed and enlarged by GNU-license from Croatian Wikinfo and WikiSlavia.

Lastovo i Vrhovci

Sadržaj