Pučinski Donji Školji

Pučinski Donji Školji (otoci Sušac, Kopišće i zapadni Lastovci): Donji Školji su pučinska skupina od dvadesetak vanjskih otočića i školjeva (kamenih hridi) na otvorenom južnom Jadranu jugoistočno od Visa, jugozapadno od Korčule i zapadno od Lastova sve do otoka Sušca. Razmjerno su najveći medju njima Prežba i Mrčara na iztoku uz Lastovo, pa najzapadnije izdvojeni Sušac (čak. Šujac) i na sredini izmedju njih Kopišće (Kopist), pa oko njih još desetak manjih školja i kamenih hridi. Svi ti otočići imaju tipičnu maritimno-mediteransku klimu i veći otoci su uglavnom zarasli zimzelenom makijom, a sitniji kameni školji imaju samo niske travnjake i kamenjare uz gnijezda galebova. Od svih je stalno naseljena jedino veća najistočnija Prežba spojena mostom uz Lastovo, a svi ini su nenaseljeni izim povremenih ribara i ljetnih turista. Najveća je vriednost tih pučinskih otoka u iznimno bogatom ribolovu, zbog čega uzastopni sukobi oko njih traju već niz stoljeća izmedju Lastova, Hvara, Visa itd.

Summary

Donji Školji is about twenty remote islets and skerry reefs on central Adriatic offing, westwards of Lastovo island and in southeast of island Vis. They include 4 major isles covered by evergreen maquis: the westernmost Sušac (or Šujac) with a major lighthouse, central Kopist (Kopišće), eastern Prežba and Mrčara, surrounded by dozen minute rocky reefs including halophytic grassland and nesting gulls. This remote island group is chiefly important for its rich fishing sites. In seafloors at Sušac and adjacent islets, 331 different seaweeds grow, and in the terrestrial flora of Sušac 278 land plants occur. The monotonic vegetation of pinewoods and scrub in central Kopist isle includes a poorer flora of 54 usual Mediterranean plants only. Due to a very dry climate with 380 mm/year only, terrestrial vegetation on Sušac is the most xeric in Adiatic archipelago beside the driest Palagruža. Both vascular and algal vegetation in Sušac is similar as in other remote islands of open Adriatic and of Mediterranean offing. The shallow banks around Kopist is rich in Posidonia grasslands with abundant lobsters and corails, and in rocky seafloors at Sušac the luxuriant coralligene formations with 34 calcified algae prevail.

Proslov

Donji Školji su zapadnija otočna skupina Lastovskog arhipelaga prama otvorenoj pučini Jadrana, koji obuhvaćaju dvadesetak otočića i sitnih hridi poredanih smjerom istok-zapad po udaljenosti od glavnog Lastova: blizu zapadne obale Lastova su Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, pa najveća Prežba (s mostom), Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Mrčara, Podmrčar (sa svjetionikom). Potom su dalje zapadnije na pučini još Černac, Podkopist, Bjelac i veći Kopist (Kopišće), a daleko je najzapadnije još izdvojen na pučini Sušac (Šujac). Na Donjim Školjima se nalaze i 3 pomorska svjetionika: najveći je na jugozapadnom rtu Sušca, a dva manja su na otočiću Podmacar i južnom rtu otoka Prežba. Medju Donjim Školjima su najveći i značajniji šumoviti otoci: najzapadnije Sušac, po sredini Kopist (Kopišće), a istočnije uz Lastovo su Mrčara i Prežba (jedina naseljena), izmedju kojih leži još desetak kamenitih polugolih otočića (školji).

Novi Vukovi jugonazivi

Nakon što je hrvatsko ozemlje biše Dubrovačke Republike ušlo u velesrbsku SHS-Jugoslaviju, nakon 1918. pa sve do 1990. (i dielom dalje do danas) je prvo Dubrovnik proglašen "bre srpskom Atinom", pa su zatim Srbianci posvojili i proglasili srbskim piscima sve dubrovačke književnike, ne samo novovjeke nego čak i ranije srednjovjeke koji su pisali jekavskom čakavicom: Gučetići (Gozze), Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković, itd. Kada toj velesrbskoj gramyivosti ni to nije bilo dosta, navalili su na prisilno Vukovo posrbljivanje mjestopisa diljem ozemlja Dubrovačke Republike u srboštokavske jugonazive, eda bi vremeplovom unatrag dokazali kako je to "odvajkada" srbska zemlja, a te srboidne krivotvorbe uglavnom do danas nisu vraćene u izvornohrvatske toponime. Uz ino je tim posrbljenjem obuhvaćena i većina Donjih Školja, npr.:

Prvotni Pelisac (ili Stonski Rat) je izvrnut u: Pelješac.
Prvotni hrvatski otok Lakjan je krivotvoren u tzv. "Jakljan".
Prvotni hrvatsko-čakavski Šujac je izvrnut u jugo-novi "Sušac".
Hrvatski otok Kopišće (ili Kopist) krivotvoren je u tzv. "Kopište".
Otočić Podkopist uz Kopišće je krivotvoren u jugo-novi tzv. "Potkopište"
Raniji otočić Podmacar uz Kopišće izvrnut je u jugo-novi: "Podmrčara".
Raniji otočić Černac kod Kopišća dosad je izkrivljen u tzv. "Crnac".
... itd. - i tomu slični srboidni jugo-nazivi hrvatskih otoka.

Otok Sušac (Šujac)

Sušac (= jugo-štokavski, a domaće-čakavski je: Šujac, talijan. Cazza, latin. Choasa) je izolirani pučinski otok na južnom Jadranu, 23 km zapadno od Lastova i jugoistočno od Visa. Otočni greben je izdužen smjerom sjeveroistok-jugozapad i uglavnom je gradjen od krednog vapnenca, a na sjeveroistoku otoka je najviši vrh Veli Gark, 243 m. Dužina Sušca je oko 5 km i površina nešto preko 4 kv.km, a dužina obala je 16.380 m. Na klisurastom jugozapadnom rtu Kanula je svjetionik, a najsjeverniji je rt Nažene i najistočniji rt Lastovac. Uz sjeveroistočnu je obalu doboka kamenita laguna Mona kao poluslano jezerce. Sjeverozapadne obale su strme klisuraste i uglavnom nedostupne, a jugoistočne niže i pristupačne s nizom pješčanih uvala od kojih su najveće Nevaja i Dovnja. Srednja unutrašnjost otoka je brežuljkasto-valovita i zarasla oskudnom tvrdolisnom makijom. Kao što govori i samo ime otoka, Sušac je jedan od najsušnijih jadranskih otoka nakon Palagruže, jer ima godišnji prosjek tek 380 mm (Palagruža samo 290 mm/god), pa je na Sušcu kroz pola godine šest suhih mjeseci bez kiše, izim vlažnije jeseni i zime.

Biljni pokrov

Vegetacija sušno-toplog Sušca je uglavnom različita od većine jadranskih otoka, pa tu sredozemne tvrdolisne makije rastu samo na najvišem grebenu Sušca i na sjevernim strminama. Na toplijim južnim padinama i uz obale su naprotiv drugačije ljetopadne šikare subtropskog tipa restinga kao i na susjednom otoku Palagruža, koje su samo zimi zelene a ljeti uglavnom gole bez lišća. Takav razpored vegetacie u malom je sličan biljnom pokrovu na većim područjima sušnih subtropa sjeverne Afrike, Sinaja, Jordana i jugoiztočne Španjolske. Oko Kopišća na plićini Žaplja su dijelom prostrani podmorski travnjaci (Posidonia), gdje su i najbolja lovišta jastoga. Na strmijim stjenovitim dnima oko inih otočića i najviše uz Sušac je bujno razvijeni koraligen s obiljem ovapnjelih alga (Corallinaceae). Biološki su najznačajnije klisuraste sjeverozapadne obale Sušca, gdje raste posebni biljni endem Brassica cazzae, kojem je Sušac jedino nalazište. Tu se ujedno gnijezdi južni mediteranski sokol (Falco eleonorae), a niže uz more na hridinastoj obali su i gnijezda kormorana (Phalacrocorax desmarestii). Kopnena flora Sušca sadrži ukupno 278 biljnih vrsta, uključivo 11 južnih subtropskih kserofita novih za cijelu hrvatsku floru. U morskom fitobentosu oko Sušca je popisano 331 vrsta alga, od toga 221 crvenih alga, 64 smedjih, 44 zelenih alga i 2 morske cvjetnice.

Poviestne naznake

Staro antičko ime otoka Sušca je bilo je Choasa, a srednjovjeko mletačko je Cazza. Hrvatski srednjovjeko imena tog otoka je Susciaç, a domaće čakavsko je dosad Šujac (tzv. "Sušac" je zapravo kontinentalni novoštokavski jugo-naziv). Sušac je bio naseljen još od predpoviestnog neolita, jer su ga rani pomorci rabili kao postaju na plovidbama Jadranom već u mladje kameno doba. Takodjer i u antici su taj otok naseljavali Grci i Rimljani. K.Porfirogenet navodi kako Sušac slično kao Vis ni Lastovo nisu u vlasti Neretvana, pa je onda vjerojatno pripadao srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj pod Trpimirovićima. Kasnije Sušac još spominje Lastovski statut iz 1310. i putopisac J. Luccari 1605, koji navode kako Sušac pripada pod otok Lastovo.

Na Sušcu su ruševine dviju crkava, ranokršćanske iz 4. stoljeća i druge kasnije iz srednjeg vieka, kada je Sušac još bio naseljen. Austrougarska je 1878. podigla svjetionik na jugozapadnom rtu Kanula koji radi do danas. Sad su jedini stalni stanovnici Sušca posada tog svjetionika i jedan pastir s ovcama, a tu povremeno još dolaze ribari, proljetni pčelari i ljetni turisti.

Otok Kopišće (Kopist)

Kopist (čakav. Kopišće, grč. Kopistos, talij. Cazziol, srboidni novoštokavski jugo-naziv tzv. "Kopište") je najzapadniji niži i nenaseljen otočić Lastovskog arhipelaga na pola puta od Lastova do Sušca. Taj otočić ima površinu 74 hektara (0,739 km²), dužina istok-zapad je oko 2 km, visina 93m i dužina obale 7.716 m. Nenaseljen je i većinom obrastao mediteranskim tvrdolisnim grmljem (Cisto-Ericetum arboreae) s borovom šumom (Pinus halepensis) na srednjem grebenu, a uz more naokolo je mediteranska makija (Myrto-Pistacietum lentisci) i duž kamene obale halofiti (Plantagini-Limonietum). U jednolikoj i dosta siromašnoj flori Kopišća je nadjeno samo 54 običnih sredozemnih vrsta. U podmorskoj fauni oko Kopišća su gospodarski najvažnija bogata lovišta jastoga (Palinurus elephas) i crvenih koralja (Corallium rubrum).

Flora na Kopišću

Niže se daje ukupni popis dosad nadjenih 54 vaskularne svojte višeg bilja u flori otoka Kopišće. *Zvjezdica označuje rjedje dodatne vrste u otočnoj flori Kopišća, a ostale je već ranije zabilježio Ginzberger (1921). Flora grmlja na otočićima Podmacar i Podkopist je slična kao niže na Kopišću, dok kameni školji Černac i Bjelac sadrže samo halofite: Allium commutatum, Limonium cancellatum, Lavatera bryonifolia, Atriplex prostrata, Elymus pycnanthus, Reichardia picroides i Crithmum maritimum.

Flora Kopišća: Aethionema saxatile* (L.) R.Br. subsp. scopulorum (Ronn.) Ander., Allium commutatum* Guss., A. subhirsutum L., Anacamptis pyramidalis (L.) Rich., Althaea hirsuta L., Anthyllis vulneraria L. s.l., Arbutus unedo L., Blackstonia perfoliata (L.) Huds., B. serotina (Koch) Beck, Brachypodium distachyum (L.) Roem.& Schul., B. retusum* (Pers) P.B., Centaurium limonifolium* Greut., Cistus monspeliensis L., C. villosus L., Coronilla valentina*subsp. pentaphylla Batter., C. emerus L. subsp. emeroides Boiss.& Spr.) Holm., Crithmum maritimum L., Cynodon dactylon (L.) Pers., Dactylis glomerata L. subsp. hispanica (Roth.) Nym., Daucus gummifer* Ait., *Dittrichia viscosa (L.) Greut., Dorycnium hirsutum (L.) Ser., Erica arborea L., E. manipulifora* Salis., Elymus pycnanthus* (Godr.) Meld., Fumana thymifolia (L.) Verl., Galium lucidum subsp. corrudifolium* (Vill.) Hayek, Helichrysum litoreum* Guss., Juniperus macrocarpa* Sibt.& Sm., Lagurus ovatus L., Lavatera bryonifolia* Lam. (L. unguiculata Desf.), Limonium cancellatum (Bernh.) Ktze., Lotus cytisoides* L., Melilotus elegans Salzm., M. indicus (L.) All., Melica minuta L., Olea europaea L. subsp. sylvestris (Brot.) Nym., Orobanche concolor Duby., Oryzopsis miliacea (L.) Asch.& Schw., Philyrea media L., Pinus halepensis Mill., Pistacia lentiscus* L. and subsp. chia* (DC.) Duh., Plantago coronopus L., Reichardia picroides (L.) Roth., Rosmarinus officinalis L., Schoenus nigricans L., Silene vulgaris subsp. suffrutescens* Greut.& al., Smilax aspera L. and *subsp. mauritanica (Poir.) Arc., Solanum decipiens* Opiz., Teucrium capitatum* L., a na okolnom priobalnom dnu još Cymodocea nodosa (Ucria) Asch. i Posidonia oceanica (L.) Del.

Otok Prežba

Prežba je prostorno najveći i najviši otok Lastovaca izvan samog Lastova. Jedina je medju Donjim Školjima i Lastovcima izvan Lastova naseljena na južnoj obali, gdje je selo Podlenga preko užeg tjesnaca spojeno s glavnim Lastovom na lastovski zaselak Pasadur. Najviši vrh ima 136m, površina otoka je 2,8 km², a dužina obale je 14,230 km, pa ima razvedenu obalu s više uvala i rtova. Većinom je obrasla tvrdolisnom makijom (Quercion ilicis) i borovima (Pinus halepensis), a na južnom rtu otoka je svjetionik pred ulazom luke Ubli na Lastovu.

U uvalama Velji i Mali Lago su podmorske livade (Posidonietum oceanicae), a oko Prežbe su i najbolja lovišta velikih sardela. od 1947. pa sve do 1993, zbog susjedne ratne lučice Ubli i okolnih obalnih bunkera za podmornice, Prežba je bila jugoslavenska vojna zona pod zabranom pristupa. Nakon pola stoljeća, tek od 1990tih je tu bio moguć slobodan posjet i odonda je na Prežbi započeo još skromni razvitak turizma, s velikim budućim mogućnostima zbog čiste očuvane prirode i pogodne tople klime kroz veći dio godine, pa zbog neposredne blizine trajektne luke Ubli na susjednom Lastovu gdje se stiže cestom preko mosta i tu dnevno pristaje trajekt iz Splita.

Otok Mrčara

Mrčara (talian. Marciara) je nenaseljena, leži malo zapadnije od Prežbe i to je po veličini i visini treći otok ovog arhipelaga, uglavnom zarastao tvrdolisnom makijom. Vrh otoka je visok 123m, površina mu je 1,45 km², a dužina obalne crte je 7,798 km. Na vrhu i sjevernoj padini su zimzelene šumice česmine (Quercion ilicis), niže uz obale je obilna tvrdolisna makija (Myrto-Pistacietum lentisci), a duž kamenitih obala uglavnom halofiti (Plantagini-Limonietum). I sam otok Mrčara je dobio svoje ime po vegetaciji makije, jer je čakavski 'mrča' = tvrdolisni grm mirta (Myrtus communis).

Manji Donji Školji

Oko Kopišća je prostrana kamena plićina Žaplja duboka 4 do 17m i iz nje se nad pučinom izdiže još nekoliko kamenih 'školja' tj. polugoli sitniji otočići Bjelac, Černac, Podkopist i Podmacar, koji su većinom polugoli i kameniti pretežno zarasli halofitima (Plantagini-Limonietum).

Černac ("Crnac")

Černac je izvorno-čakavski (novoštokavski-jugonaziv tzv. "Crnac") je iztočnije uz Kopišće, visok 12m s površinom 0,61 ha i dužinom obale 511m. Na njemu se nalaze samo halofiti i gnijezda galebova (Larus).

Otočić Bjelac

Bjelac je izvorno-domaće (novoštokavski jugonaziv tzv. "Bijelac"), koji leži zapadnije izoliran na pučini izmedju Kopišća i Sušca. Strmiji je i visok 17m s površinom od 0,55 ha i obalom dužine 328m. Na njemu su takodjer samo halofiti i gnijezda galebova, a uz more i gnijezda kormorana (Phalacrocorax desmarestii).

Otočić Podkopist

Podkopist je izvorno-čakavski (novoštokavski jugonaziv tzv. "Potkopište"), koji je na sjeveru uz Kopišće, a visok je 28m sa 800m obale i na njemu su samo halofiti i galebovi.

Otočić Podmacar

Podmacar je izvorno-čakavski (novoštokavski jugonaziv tzv. "Podmrčara") je iztočno od Kopišća spram Lastova, a visok je 16m s oko 600m obale i na njemu je automatski svjetionik bez posade.

Ini sitni Donji Školji

Iztočni sitniji školjići (kamene hridi): Izmedju Kopišća i luke Ubli na zapadu Lastova, leži još desetak sitnih i polugolih kamenih otočića, pretežno obraslih zeljastim halofitima gdje gnijezde galebovi: Bratin, Vlašnik, Velji i Mali Rutvenjak, Zaklopatica, Makarac, Velji i Mali Maslinovnjak, itd.

Ribolov uz Donje Školje

Najveća gospodarska vrijednost pučinskih Donjih Školja je u njihovu ribolovnom bogatstvu. Morska dna oko Donjih Školja su gospodarski iznimno vriedna, jer spadaju medju naša najbolja lovišta sardela, jastoga i koralja. Pučinska dna oko Sušca i posebno njegove jugoistočne uvale Nevaja i Dovnja su najbogatija ribarska lovišta na Jadranu nakon Palagruže, dok su plićine oko Kopišća i inih Donjih Školja bogata nalazišta jastoga i koralja, a oko Prežbe i Mrčare su bogata sezonska lovišta najvećih sardela u Jadranu. Ribolovišta Donjih Školja od Prežbe do Kopista su stvarno i formalno oduvijek pripadala otoku Lastovu, tj. preko toga srednjovjekoj Dubrovačkoj Republici.

Srednjovjeki ribolov

Ribolovni i administrativni položaj najdaljega pučinskog otoka Sušca bio je ipak oduvijek nejasan tj. ranije često u dvovlašću izmedju Venecije i Dubrovnika. Zato su na njegova lovišta još od srednjeg vieka sve do 2. svj. rata istodobno ili naizmjence utjerivali pravo Komižani i Lastovo uz povremene žestoke sukobe i prietnje. Od početka Novog vieka se tu kao treća zainteresirana strana još ubacio i Hvar koji je zbog ribolova jednom čak na Sušcu vojno intervenirao naoružanim brodovima protiv Dubrovčana iz Lastova. U toj promjenjivoj i nejasnoj situaciji, izgleda kako je formalno pravo na Sušac zbog ribolova više polagao Dubrovnik preko Lastova, dok su učinkovitu stratešku kontrolu Sušca većinom zapravo imali Mlečani uz interesnu pomoć komiških i hvarskih ribara.

U poviestnim zapisima vezanim za Sušac (i ine Donje Školje), spominje se oko Sušca prvi poznati pomorski sukob lastovskih i viških ribara iz Komiže od god. 1590, pa uskoro kao viški (i mletački) saveznici u taj sukob od 1592. još ulaze i naoružani brodovi iz Hvara, koji odatle pucnjavom protjeruju i zarobljuju dvadesetak naseljenih lastovskih ribara. U to doba su u ribolovnim uvalama na jugoiztoku Sušca bile ribarske barake (konobe) za opremu, mreže i slanu ribu koje su većinom podigli i držali Komižani s Visa, a lastovski su ih ribari nastojali preoteti ili uništiti. Potom je od 1598. ipak dogovoren kompromis da se po ždrijebu tu u lovu izmjenjuju komižki, lastovski i hvarski ribari. Od 1677. Dubrovčani opet zabranjuju lov oko Sušca pod prietnjom globe i spaljivanja mreža, a od 1707. su dubrovačke kazne protiv nelegalnih ribara povećane na 2 mjeseca tamnice.

Novovjeki ribolov

Onda su od 1721. ta ograničenja ukinuta i Dubrovčani dopuštaju izlov samo uz obvezu da se dio ulova dostavi lastovskom knezu. Sporni sukobi za ribolov oko Sušca se ipak nastavljaju i dalje nakon propasti Dubrovačke Republike sve do 19. stoljeća, kad je tu morala službeno intervenirati Austrougarska: Tada je carska komisija iz Dalmacie odlučila kako otok Sušac formalno-pravno doduše pripada Lastovu, ali tu od starine viški ribari iz Komiže imaju trajno pravo na ulov plave ribe.

Pored Lastova, Komiže i Hvara, na ta bogata ribolovišta oko Sušca se od 1946. ubacuju još i korčulanski ribari, pa je konačno jugoslavenski Oblasni odbor za Dalmaciju najprije odredio da komiški i lastovski ribari trebaju zadržati svoja tradicijska lovišta, dok ini dalmatinski ribari tu mogu koristiti druga još slobodna lovišta. Potom je do danas lastovsko ribarstvo većinom propalo i sukobi su time prestali, pa je konačno odredjeno kako su ta lovišta oko Sušca slobodna i otvorena za sve domaće dalmatinske ribare u Hrvatskoj.

Literatura

Basioli, J. 1957: Ribarstvo otoka Lastova. Morsko ribarstvo 12.
Ginzberger, A. 1921: Beitrag zur Kenntniss der Flora der Scoglien und kleineren Inseln Süd-Dalmatiens. Österr. Bot. Zeit. 70: 233 - 248, Wien.
Hrabak-Tumpa, G. i sur. 1996: Olujno jugo i bura na području Palagruže i Lastova. Zbornik Palagruža, p. 259-264, Matica Hrvatska Kaštela.
Korica, B. 1977: Prilog istraživanju flore otoka Sušca. Biološki vestnik 25: 85 - 94, Ljubljana.
Krpan, M. 1965: Birds of island Vis and adjacent minor islets. Larus 16-18: 106-150
Lucianović, M. 1954: Lastovo u sklopu Dubrovačke Republike. Anali Historijskog instituta JAZU 3, Dubrovnik.
Rac, M.& Lovrić, A.Ž. 2002: Benthic and xeric vegetation of remote islands Sušac and Kopišće, and of adjacent seafloors in southern Adriatic. Periodicum Biologorum 104 (2): 139-148, Zagreb.
Radić, I. 1901: Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova. Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium 8, JAZU, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Completed and enlarged by GNU-license, almost from Wikinfo and WikiSlavia.