Andaluzija i Hrvati

Andaluzija i Hrvati (srednjovjeki Hrvati južne Španjolske): Andaluzija (španj. Andalucía, arab. Al-Andalus) je španjolska autonomna zajednica priznata kao povijesna narodnost, a smještena je na samom jugu Pirenejskog poluotoka. Ime Andaluzije potječe od srednjovjekog maurskog naziva Al-Andalus koje je možda nastalo iz prethodnoga kasnoantičkog etnonima germanskih Vandala koji su tu doselili pri raspadu Rimskog Carstva. Za nas je Andaluzija povijesno i demografski iznimno važna, jer je u srednjem vijeku za vrijeme Kordovskog kalifata to bilo naše naveće i privlačno iseljeničko odredište primorskih Hrvata s Jadrana, pa se tada u razvijenu i naprednu Andaluziju masovno odselilo blizu stotinjak tisuća naših južnih čakavaca i ikavaca kao radni pečalbari i najamni vojnici.

Abstract

Andalusia and Croats (medieval Croatians in southern Spain): The Andalusia (Spanish: Andalucía) is an autonomous community of Spain and recognized as a historical nationality. It is the most populous in Spain with 8,285,692 inhabitants (2009), and the second largest, concerning land area, of the seventeen autonomous communities of the Kingdom of Spain. Its capital and largest city is Seville. The region is divided into eight provinces: Huelva, Seville, Cádiz, Córdoba, Málaga, Jaén, Granada and Almería. During the medieval Cordoba Emirate and Caliphate under Umayads dinasty, a huge number of Croats from Dalmatia reached Moorish Spain, either enslaved by Arabian pirates or then also as free workers and mercenaries. They present the earliest major Croatian diaspora, and also the first confirmed Croats converted to Islam. The most reputed among them are the Moorish army generals of Dalmatian origin: Hadjib Badrov in 10th century, and Wadha el-Ameri, Zohair al-Ameri, Mudjahid al-Ameri and Ali al-Ameri in 11th century.

Kratki pregled zemljopisa

Andaluzija leži uz obale Sredozemlja i Atlantskog oceana, pa na jugozapadu i jugoistoku obuhvaća ukupno 836km morskih obala. Graniči na jugu s Gibraltarom, na sjeveru s Estremadurom i Kastilja-La Manchom, na istoku s Regijom Murcia i na zapadu s Portugalom. Andaluzija je po površini druga španjolska autonomna zajednica iza Kastilje i Leóna, ali je najjače naseljena i prva po broju stanovnika: njih 8,285.692 god. 2009.

Reljef i rijeke

Najveće gorje Andaluzije i Španjolske jesu Betijski kordiljeri koji se uzdižu smjerom istok-zapad paralelno s mediteranskom obalom. Tu je i najviši greben Andaluzije na panini Sierra Nevada, gdje se uzdižu najviši vrhunci Pirenejskog poluotoka: vrh Mulhacén (3.478 m) i vrh Veleta (3.392 m). Na sjevernom rubu Andaluzije se pruža niže silikatno gorje Sierra Morena duž granice izmedju središnje kastiljske visoravni Meseta Central i južnije Andaluzije, s planinom Sierra Madrona koja na glavnom vrhu Bañuela doseže tek 1.323m. U tom gorju je i kanjon Despeñaperros, koji tvori prirodnu granicu spram Kastilije. Najveća je dolina rijeke Guadalquivir koja se pruža izmedju sjevernog gorja Sierra Morena i južnih Betijskih kordiljera, a to je najveća plodna nizinska ravnica Andaluzije koja se otvara na jugozapadu u Zaljev Cádiz gdje je ušće Guadalquivira. Andaluške rijeke inače pripadaju atlantskom i sredozemnom slivu. Od tih je Guadalquivir najduža rijeka u Andaluziji (657 km), izvire u gorju Sierra de Cazorla, teče kroz gradove Córdobu i Sevillu, a ulijeva se u Atlantik kod Sanlúcar de Barrameda. Njezini glavni pritoci su Genil, Guadiana Menor, Guadalimar, Guadiato i Bembézar. Ine manje rječice na jugoistoku utječu u Sredozemlje.

Klima i vegetacija

Klima Andaluzije je većinom tipična mediteranska s vruće-sušnim ljetom i blagom kišnom zimom uglavnom bez mraza, dok gorja imaju svježiju visinsku klimu s više oborina i zimskog snijega. Oborine se smanjuju od zapada na istoku: najkišovitije mjesto Andaluzije je Sierra de Grazalema sa 2.138 mm/god., a najsušnije pustinjsko mjesto u Europi je andaluški Rt Gata samo sa 117mm godišnje pa niže istočno primorje Andaluzije izmedju gradova Almeria i Alicante ima vrelu klimu sušnih subtropa bez mraza. Broj kišnih dana tijekom godine je oko 75, a u zapadnoj Andaluziji ima do 300 sunčanih dana u godini. Prosječna godišnja temperatura je 16°C. Najhladniji mjesec je siečanj (6,4°C), a najtopliji kolovoz (28,5°C). Zbog svog položaja na južnom kraju Pirenejskog poluotoka, Andaluzija je uz otoke Siciliju i Kretu najtoplije i najsunčanije područje južne Europe. Primorska i nizinska vegetacija Andaluzije su većinom sredozemne tvrdolisne makije, dok na brdima većinom rastu crnogorične šume raznih borova i na višemu sniježnom gorju posebna andaluška jela (Abies pinsapo). Na sušnijem jugoistočnom primorju je polupustinjska vegetacija posebnih ljetopadnih šikara (tip restinga) koje su zimi zelene i ljeti gole-listopadne kao u sušnim subtropima sjeverne Afrike. Nacionalni park Donana uz močvarno ušće Guadalquivira je biološki najvrjedniji dio Andaluzije, gdje uz ino još živi posebni i ugroženi iberski ris (Lynx pardina).

Pučanstvo i kultura

Andaluzija je prva španjolska autonomna zajednica po broju stanovnika, sa 7.849.799 stanovnika iz popisa god. 2005. Andaluško pučanstvo je najviše koncentrirano u glavnim gradovima provincija i obalnim područjima, zbog čega je visoki stupanj urbanizacije u Andaluziji, pa u Andaluziji postoje 26 grada s više od 50.000 stanovnika. Pučanstvo glavnih gradova u provincijama: Sevilla - 704.154 stanovnika, Málaga - 558.287, Córdoba - 321.164, Granada - 236.982, Almería - 181.702, Huelva - 145.150, Cádiz - 131.813 i Jaén - 116.540 stanovnika. Donekle slično poput naše Dalmacije, tako je i Andaluzija povijesno, kulturno i turistički najznačajnija osobita pokrajina u Španjolskoj. Mnoge kulturne značajke koje se u inozemstvu smatraju značajnima za španjolsku kulturu, ustvari su tu specifične i potječu iz same Andaluzije: npr. borbe bikova, igre flamenco, maurske gradjevine, itd. Mediteranska klima, velik broj sunčanih sati, zajedno s velikim plažama, idealni su uvjeti za ovdašnji razvoj turizma. Obala Andaluzije najvažnija glede turizma, ali istodobno njeno preintenzivno iskorištavanje tvori veliki rizik, najviše zbog onečišćenja i megalomanske izgradnje. Glavne su turistčke atrakcije u Andaluziji: La Alhambra (najposjećeniji spomenik u Španjolskoj), Velika džamija u Córdobi, Nacionalni park Doñana, Gibraltarski tjesnac i ine manje posjećene.

Naši Maurohrvati u Andaluziji

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badr, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid Al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali Al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha El-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair Al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske povijesti, treći istodobni i jednako ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Assasida bio je Abdurahman Al-Saqlabi (= Slaven) god 762, koji se pojavio već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) u pradavno doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati hrvatski diplomat.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava (koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju da uklone Tomislava iz naše povijesti).

To ujedno znači da neovisno starohrvatsko kraljevstvo u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego takodjer istodobno i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući tom nizu naših dalmatinskih generala, Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu, pa je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju i vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif. Kako je već tada očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), onda su dakako zlonamjerne i priglupe tvrdnje renegatskih jugoistoričara-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Hadjib Badrov

Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vieku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam.

Podrijetlo: H. Badrov je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja i u doba bana Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime. Pri islamizaciji se je tada obično mienjalo samo vlastito ime, dok bi prezime većinom ostalo slično (tj. bez slavenskog nastavka). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju najvjerojatnije bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu i ini u Dalmaciji.

Vojna služba: U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastie Omajida, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888-912) i Abdurahmana III (912-923) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav I. (910.-928.). Naš H.Badrov je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929-961) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009-1013) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018-1036) tako da su u islamskoj Španjolskoj čak 3 naša Dalmatinca uzastopce bili glavni vojskovodje.

Vojskovodje Ameri

Vojskovođe Ameri: U svijetu su najpoznatija 4 hrvatska nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodje i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar). To su Wadha el-Ameri (general 1009.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taife Denia-Baleari: njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).

Wadha el-Ameri

Prvi poznati rodonačelnik loze Al-Ameri u maurskoj Španjolskoj bio je Wadha el-Ameri, rodjen u Dalmaciji i zatim je postao vojskovodja u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Dostupni podaci o njegovom privatnom životu prilično su oskudni, pa su mu godine rodjenja i smrti nepoznate. Rodio se u drugoj polovici 9. stoljeća u južnoj primorskoj Hrvatskoj, približno u doba kralja Mihela Krešimira II. Kao mladić za vrijeme našega kralja Držislava je stigao u Španjolsku, gdje je u Kordovskom kalifatu prešao na islam i dobio novo ime. Tamo je krajem 9. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdigao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Sulejmana I (1009-1010), pa Hišama II (1010-1012) i Sulejmana II (1012-1017) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa i bio je od 1009.- 1013. glavni vojskovodja tadašnje islamske Španjolske.

U to doba zahvaljujući bar dielom i njegovim sposobnostima, Kordovski kalifat je postigao vrhunac vojnopolitičke moći, pa je u njegovoj vlasti bio čitav Magreb (sjeverozapadna Afrika) i većina Pirenejskog poluotoka osim sjeverozapadnog ruba (kršćanska Asturija i Baskija). Na istom položaju u Cordobi ga je uskoro nasliedio (1018-1036) drugi Dalmatinac i glavni vojskovodja Zohair el-Ameri koji mu je vjerojatno bio sin, tako da su u Kordovskom kalifatu iz 10. stoljeća dvije glavne uloge imali hrvatsko-islamski vojskovodje Ameri.

Zohair al-Ameri

Zohair al-Ameri bio je takodjer rodom iz Dalmacije, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu dosta su oskudni, pa su mu godine rodjenja i smrti nepoznate. Živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili rodjak starijeg Wadha El-Amerija koji je takodjer rodjen u Dalmaciji. Kao mlad je živio u Kordovskom kalifatu gdje prihvatio islam i promijenio osobno ime. Tamo je početkom 11. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, te se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Abdurahmana IV (1021-1022), pa Abdurahmana V (1022-1023), Muhammeda II (1023-1024) i zadnjeg kalifa Hišama III (1027-1031) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovodja tadašnje Španjolske (za to vrieme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. i Stjepan I.).

Baš u njegovo doba Kordovski kalifat je već bio u silaznoj fazi opadanja do konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući i njegovim nadljudskim naporima da vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omajida, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog razpada kalifata i sam Zohair je poginuo u završnoj bitki god. 1038. On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovodju Wadha El-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac.

Mudjahid al-Ameri

U doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao kneževine), treći rodjak i vjerojatni nećak gornjih generala hrvatskog iskona, Mudjahid al-Ameri zavladao je od 1011.- 1045, na jugoistoku Španjolske gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017.- 1021., on je zavladao i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015-1016. njegova flota od 120 brodova nakratko je ovladala i otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka (as-Saqlabi) bila slavenskog iskona. Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila islamska kultura, škole, znanost i filozofija.

Ali al-Ameri

Ali al-Ameri je vjerojatni pranećak Zohaira i sin gornjeg Mudjahida, koji ga je naslijedio na jugoistoku Španjolske u istoj taifi Denia od 1045-1076, tj. bio je suvremenik kraljeva Stjepana Dobroslava i Petra Krešimira IV. u njegovoj iskonskoj domovini, Kraljevini Hrvatskoj. Dalji poznati podatci o tom posljednjem vladaru iz grupe Al-Ameri su oskudni i poznato je samo da je vladao užim područjem državice oko lučkog grada Denia, pa ga je udarom svrgnuo sličan vladar susjedne taife Zaragoza od 1076. Time krajem 11. stoljeća završavaju poznate funkcije hrvatskih državnika iz loze Al-Ameri u islamskoj Španjolskoj, a dalji potomci su im živjeli u južnoj Španjolskoj negdje do 13 stoljeća, otkad su pokršteni i asimilirani u Španjolce.

Ini španjolski Maurohrvati

Izim gore nabrojenih voskovodja i potom vladara islamskih taifa, iz maurskih navoda u srednjovjekoj Španjolskoj je poznato još najmanje desetak inih manjih islamskih čelnika, guvernera i knezova hrvatskog iskona (as-Saqlabi) u 10. i 11. st., npr.: Hayran Al-Saqlab kao gradonačelnik Kordobe (u doba kalifa Hišama II), Sabur Al-Saqlab kao guverner sjeverne granične pokrajine Bajadoz, pa Khayrah Al-Saqlabi vodja taife Almeria-Murcia, Labib Al-Saqlabi kao čelnik taife Tortosa, itd. Zato je tamo islamsko-hrvatski književnik Habib Al-Siqlabi napisao cijelu posebnu monografiju o povijesnoj i kulturnoj ulozi islamskih Hrvata (Saqalaba) u srednjovjekoj Španjolskoj (Warczakowski 2004).

Novovjeke selidbe Maurohrvata

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Genomi andaluških Dinaraca

Nakon španjolske rekonkviste je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati dijelom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad, osobito u marokanskoj pokrajini Zagora. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurskog kalifata potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, bilo je nepoznato iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u srednjoj i sjevernoj Španjolskoj naš dinarski genom I1/Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana do danas gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a/Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što zapravo znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenomskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi stvarno jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Bibliografija

Helmut Freitag: Die natürlische Vegetation des südostspanischen Trockengebietes (Dr.Sc. Thesis). Botanisches Jahrbücher 91/2-3: 147/308, Stuttgart 1971.
Willy Puchner & Walter Haubrich: Andalusien. Bucher, München 1983, ISBN 3-7658-0420-7.
André Clot: Das maurische Spanien. 800 Jahre islamische Hochkultur in Al Andalus. Patmos, Düsseldorf 2004, ISBN 3-491-96116-5.
V. Buchan: Die Sitten der Voelker, Band I-III. Deutsche Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1936.
P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
M. Yoshamya: Veyske Povede, I.- IX. Baška na Krku 1976 (reprint: Croatian Medieval Archidions vol. I: 1043-1065, Zagreb 2005).
A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Andaluzija i Hrvati

Sadržaj