Maroko i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Maroko i Hrvati (potomci Hrvata u Magrebu): Maroko (Arab. المغرب‎, al-Maġrib; Berber: Amerruk / Murakuc), službeno ime je Kraljevina Maroko (المملكة المغربية, al-Mamlakah al-Maġribiya). To je država u sjeverozapadnoj Africi na području Maghreb (arab.= Zapad), na obali Atlantskog oceana i Sredozemnog mora. Graniči na sjeveru sa španjolskim eksklavama Ceuta i Melilla, na istoku i jugoistoku s Alžirom, a na jugu s teritorijem Zapadne Sahare koja je trenutno takodjer pod marokanskom kontrolom. Arapsko ime zemlje, "Al-Mamlakâh al-Maġribīyâ", znači "Zapadna kraljevina". Starohrvatski potomci Saqlabi rodom iz Dalmacije, prebacuju se iz Španjolske preko Gibraltara u Maroko većinom od 12.- 15. stoljeća tj. nakon propasti Kordovskog kalifata i potom manjih maurskih emirata.

Abstract

Morocco and Croats (Croatian descendants in Maghreb): Morocco (Arab. al-Maġrib; Berber: Amerruk / Murakuc), is the kingdom (al-Mamlakah al-Maġribiyya) located in Northwest Africa. It has a population of nearly 33 million and an area of 710,850 km², and also partly administrates the disputed region of the Western Sahara. The history of the country's known human civilization spans over 8000 years, and it was founded by the Berbers who are the original inhabitants. Morocco is a de jure constitutional monarchy with an elected parliament. The King of Morocco holds vast executive powers, including dissolving parliament at will. Executive power is exercised by the government and by the king as well. Parliamentary elections were held in Morocco on 7 September 2007, and were considered by some neutral observers to be mostly free and fair. The political capital is Rabat, and the largest city is Casablanca; other large cities include Marrakesh, Tetouan, Tangier, Salé, Fes, Agadir, Meknes and Oujda. Morocco has a rich indigenous culture and civilization, and its cuisine has long been considered to be one of the most diverse in the world. The population is probably 40% to 55% Berber, partly mixed with ethnic Arabs. Although Arabic is the official language, modern studies show that the Arabization process in Morocco was mostly linguistic. Berber-speaking Moroccans can be divided in three main dialectal groups: the Riffians, the Chleuh and the Central Moroccan Atlas inhabitants. The last area (Zagora) includes also descendants of the arabized medieval Croats, immigrating there via Moorish Spain.

Pregled zemljopisa i povijest

Razmjerno široku primorsku nizinu uz obalu Atlantskog oceana omedjuju na sjeveru niže kraško gorje Rif (1.768 m) paralelno s mediteranskom obalom, a na jugoistoku vapnenačko gorje Atlas na kojem se izdiže najviši vrhunac Maroka i cijele sjeverne Afrike: Jebel Toubkal, 4.165 m. Uz obalu sjevernog Maroka klima je tipična mediteranska, a u unutrašnjosti nešto oštrija, s vrelim sušnim ljetima i hladnijim zimama s mrazom i malo kiše, dok snijega i mraza ima na višem gorju Atlasa kroz veći dio godine. Količina oborina opada od sjevera prama pustinjskom jugu, pa južniji dio Maroka pripada pustinjskoj Sahari. U prapovijesti se na obalama Maroka od 12. st. pr.Kr. nalazi više feničkih kolonija od kojih su važnije Lixus, Chellah i Mogador, dok u zaledju žive rana hamitska plemena. Potom u klasičnoj antici tu vlada Rimsko Carstvo s provincijom Mauretania Tingitana, a glavno antičko pučanstvo današnjeg Maroka su kršćanski Berberi. Nakon raspada carstva se iz Europe u Maroko sele germanski Vandali i Wizigoti, koje krajem 7. st. pokoravaju Arapi i s istoka donose Islam. U 9./10. stoljeću Maroko je južni dio Kordovskog kalifata pod maurskom dinastijom Omayadi u Španjolskoj, a u 11. st. područje je postalo dio države Almoravida i u 12.st. dinastije Almohada. U 16. st. su se Marokanci uspjeli odhrvati pokušajima europske kolonizacije i otomanskim osvajačima koji su zauzeli susjedni Alžir i zato su stvorili zasebni nacionalni identitet različit od većine inih Arapa.

Novovjeki Maroko

Godine 1666. lokalni vladar na sjeveroistoku Ar-Rashid zauzeo je Fes i nešto kasnije većinu marokanske unutrašnjosti, utemeljivši tako kraljevsku dinastiju Alawi koja vlada Marokom do danas. God. 1830. Francuzi su osvojili susjedni Alžir, ali je Maroko ostao neovisan sve do početka 20. stoljeća kad je V. Britanija popustila pred zahtjevima Francuske i dopustila joj veći utjecaju u Maroku. Francuskim pretenzijama u Maroku se protivila i Njemačka pa je diplomatska kriza u dva navrata, 1906. i 1911. zamalo prerasla u oružani sukob velesila. Od 1912. je Maroko francuski protektorat pod formalnom upravom sultana, ali sa stvarnom moći u rukama francuskog glavnog guvernera. Sjeverni dio zemlje je tada dospio pod upravu Španjolske sa središtem u Tétouanu, a Tanger je postao međunarodnim gradom. U doba francuske vlasti središte Maroka je premješteno iz unutrašnjosti na obalu, a luka Casablanca je izrasla u milijunski grad, industrijski i financijski centar sa značajnom zajednicom Europljana, dok je Rabat postao novom prijestolnicom. Nakon 2. svj. rata su sve izraženije težnje Marokanaca za punom samostalnosti, utjelovljene u osobi sultana Mohammeda V. Francuska je pokušala zaustaviti osamostaljenje, ali je 1950-ih morala popustiti i Maroko je od 1956. postao neovisna monarhija, a godinu kasnije sultan Mohammed proglasio se kraljem.

Današnji Maroko

Marokansku neovisnost obilježila je duga vladavina kralja Hassana II. (1961.– 1999.) koji je kombinacijom autoritarne i reformističke politike uspio održati jedinstvo i političku stabilnost zemlje. Za razliku od mnogih arapskih zemalja, Maroko je ostao čvrsto na strani Zapada u Hladnom ratu. God. 1976. Hassan je u dogovoru s Mauritanijom zaposjeo i susjednu Zapadnu Saharu, bivšu španjolsku koloniju s vrijednim ležištima fosfata, čime je započeo sukob sa zapadnosaharskim gerilskim pokretom Polisario kojeg je podržao susjedni Alžir. U 1990-ima je u Maroku počela postupna demokratizacija, a Hassana je naslijedio sin Mohammed VI., koji je ubrzao političke i društvene reforme. Glavni su jezici u Maroku širi arapski tj. njegov zapadni dialekt koji se značajno razlikuje od standardnog arapskoga, kao i hamitski dialekti berberskog jezika kojima se govori pretežno u nutarnjim gorskim krajevima. Maroko je po broju stanovnika četvrta arapska zemlja iza Egipta, Sudana i Alžira. Većina Marokanaca po vjeri su sunitski muslimani, kojima pripadaju Arapi i Berberi. Državna religija je Islam kojemu pripada većina stanovnika izim doseljenih Europljana. Većina od 100.000 europskih doseljenika su Francuzi i Španjolci koji su većinom nastavnici ili tehničari. Pučanstvo Maroka je mješavina raznih skupina, od starosjeditelja Berbera koji čine oko 1/2 Marokanaca, preko doseljenika iz sjeverne i saharske Afrike do izbjeglica s Iberskog poluotoka nakon rekonkviste, te manjine pravoga arapskog iskona koja obuhvaća oko 1/5 Marokanaca doseljenih s istoka u srednjem vijeku od 7. stoljeća.

Hrvatski potomci u Maroku

Već u srednjovjeko doba islamske Španjolske, manji dio maurskih Hrvata se naseljuje i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Alžira i Tunisa navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi), dok je glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle je napadao Siciliju, bio Masud Al-Saqlab hrvatskog iskona.

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u Španjolskoj naš genom I1-Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a - Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska "Zagora"

Tada je najviše tih starih maurskih Hrvata preseljeno u puste nenaseljene krajeve južnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare, gdje njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirano kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na jugoistočnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u svojemu srednjem dijelu tvore uglavnom suhe stepe i niže trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, čije je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Kultura marokanskih Hrvata

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona značajnog dijela toga arabiziranog islamskog pučanstva, čija je većina možda i po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

  • 1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za mediteranski sjever Maroka), pa je tako još nemoguća bar približna genetska procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.
  • 2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte. Dapače je to postao i kraljevski simbol marokanske dinastije, tako da njihov crveni barjak po sredini ima veliku crno-bijelu šahovnicu, što je treća službena šahovnica u svijetu pored naše hrvatske i donedavne iranske (iz doba Pahlavija).
  • 3. Zagoranski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ti Berberi iz Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju svoje posebne 'zagorske' arhaizme nearapsko-nehamitskog iskona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riječima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.
  • 4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg iskona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd. Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima, kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima u lokalnom rječniku.

Literatura

  • Stephen O. Hughes: Morocco Under King Hassan. Ithaca Press, Reading 2001.
  • Richard Pennell: Morocco Since 1830: A History. Hurst&Co, London 2000.
  • John Waterbury: The Commander of the Faithful: The Moroccan Elite: A Study in Segmented Politics. Weidenfeld and Nicolson, London 1970.
  • V. Buchan: Die Sitten der Voelker, Band I-III. Deutsche Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1936.
  • V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
  • R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
  • A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2012.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Maroko_i_Hrvati&oldid=35655"