Milan Šufflay

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Milan pl. Šufflay)
Skoči na: orijentacija, traži
Milan pl. Šufflay
Dr. Milan pl. Šufflay.jpg
Nadimci Alba Limi
Rođenje 9. studenog 1879.

Lepoglava,
Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (barjak, 1868.).png Hrvatska i Slavonija,
Austro-Ugarska (barjak).png Austro-Ugarska

Smrt 19. veljače 1931.

Zagreb, Savska banovina,
Kraljevina Jugoslavija (barjak).png Kraljevina Jugoslavija

Stranka HSP
Naobrazba Gornjogradska gimnazija
Zagrebačko sveučilište
Vjeroispovijed Katoličanstvo
Roditelji Augustin Šufflay
Franziska Welle von Vorstern
Nagrade Naim Frasheri (posmrtno)

Milan pl. Šufflay (Lepoglava, 9. studenog 1879. - Zagreb, 19. veljače 1931.) je bio hrvatski plemić, povjesnik, iranist, književnik, filozof, poliglot, pravaški političar, sveučilišni profesor i albanolog.

Životopis

Raniji život i djelovanje

Milan pl. Šufflay je rođen u Lepoglavi 1879. godine kao treće i najmlađe dijete u plemićkoj obitelji učitelja Augustina pl. Šufflaya, potomka njemačkih doseljenika iz Saske, i Franziske rođ. Welle von Vorstern, njemačke plemkinje rođene u Ugarskoj.[1] Imao je dvije starije sestre Angelu i Zlatu, s kojima je cijeli život bio usko povezan.

U Zagrebu je pohađao Gornjogradsku gimnaziju, a povijest je studirao na Zagrebačkom sveučilištu. Postigao je stupanj doktora filozofije na temelju rasprave (disertacije) Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180). Tijekom sveučilišne naobrazbe je vladao francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, latinskim, starogrčkim, srednjogrčkim i svim slavenskim jezicima, dok je kasnije svladao novogrčki, albanski, hebrejski i samskritski jezik.[2] Tadija Smičiklas ga je držao svojim najdarovitijim sveučilištarcem - bio mu je pomoćnik kod priprave Akademijinog zbornika Codex diplomaticus Regni Croatiae (Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske).

Proučavao je hrvatsku srednjovjekovnu povijest i albansku prošlost, te je postao povjesnikom Balkana (jugoistočne Europe), uvjeren kako je jedino ispravno istraživati prošlost Hrvata iz balkanske perspektive, čime je osobno prekinuo s uvriježenim mišljenjem hrvatskih povjesnika o Hrvatima kao predstavnicima Zapada i u oprjeci spram Balkana. Videći u njemu veliku nadarenost koju valja privući u mađarski tabor, mađarski povjesnik Ljudevit pl. Thallóczy je Šufflaya doveo u Budimpeštu gdje je radio u Narodnom muzeju. Ban Levin Rauch ga je, mimo prijedloga sveučilišnog senata, imenovao izvanrednim sveučilišnim profesorom na katedri za pomoćne povijesne znanosti u Zagrebu 1908. godine. 1912. godine je bio izabran za redovitog profesora.[2] Međutim, s početkom banovanja njegovog daljnjeg rođaka Nikole Tomašića, s kojim je bio u naprijateljskim odnosima, morao je napustiti Zagrebačko sveučilište.

Početkom 1915. godine, tijekom Prvog svjetskog rata, Šufflay je bio prisilno mobiliziran, premda je kao sveučilišni profesor trebao biti oslobođen vojne dužnosti. Uskoro je otpušten iz vojske zbog bolesti, te započinje s pisanjem svojih najznačajnijih radova. Tijekom 1920-ih je bio član i jedan od glavnih ideologa Hrvatske stranke prava.

Politički progoni i umorstvo

Suđenje i zatvor

1921. godine je bio uhićen od jugoslavenskih izvršnih vlasti zbog veleizdaje (špijuniranja u korist ine države) i izveden pred sud zajedno s također optuženim Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika. Govoreći o dijelu optužnice kako su on i ini radili na nasilnom odvajanju Hrvatske od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na suđenju je izjavio kako Hrvatskoj ne treba oružana borba kao u Irskoj, a niti odvajanje nasilnim putom, te kako „Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod kateksohen imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. osnova je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu... Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od Kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (...) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope... Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dođem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.”[3]

Sudci su Šufflayev govor prekidali upadicama, tvrdeći kako nitko ne progoni hrvatski narod, dok je Šufflay na to odgovorio: „Pitajte Radića, on je hrvatski narod.”, zatim je na upadicu dodao: „Što će biti ako Radić umre?”, „Hrvatski narod emanirat će drugog Radića”. Šufflay je, kao prvooptuženik, osuđen na tri godine i šest mjeseci državnih okova, a presuda je snažnije odjeknula u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Od ostalih suoptuženika, najveću i najtežu kaznu je dobio Pavao See, osuđen 12 godina robije, dok je Rudolf Vidak osuđen na 4 godine državnog zatvora, Dragutin Taboršak na 3 godine i 4 mjeseca državnog zatvora, Franjo Škvorc i Jakob Petrić na 3 godine državnog zatvora, Josip Drenski Špoljarec na 2 godine i 4 mjeseca državnog zatvora, Ivan Havelka na 8 mjeseci državnog zatvora, Gabrijel Kruhak, Florijan Štromar, Milan Galović i Ivan Kovačić po 6 mjeseci zatvora, dr. Ivo Pilar na 2 mjeseca zatvora uvjetno za godinu dana, a Šarlota Vidak, Antun Pavičić i Andrija Medar su oslobođeni optužbe zbog ocjena sudaca po kojima optužbe protiv njih nisu bile dovoljno dokazane.[3] Kolege znanstvenici iz brojnih država su mu neuspješno pokušali ishoditi pomilovanje.

Robiju je izdržavao u mitrovičkom logoru. Tijekom izdržavanja kazne, u Zagrebu je bio operiran, te su mu ustanovili tuberkulozu pluća, nabuhlinu i grešku na srcu. 2. listopada 1922. godine, otpušten je iz kaznionice nakon što je izdržao polovicu kazne. Po izlasku iz zatvora, ponovno se posvećuje znanstvenom radu. Na zahtjev albanske vlade i bečke Akademije znanosti, nastavlja djelo Konstantina Jirečeka i Ljudevita pl. Thallóczya, te priređuje III. svezak pisane građe Codex albanicus.

Smrt

Nakon povratka iz Albanije, primio je prijeteće pismo[4], te je postao učestalom metom napada protuhrvatskog jugoslavenskog državnog tiska.

Branko Zwerger, Ljubomir Belošević i Steva Večerinac, redarstveni agenti i pripadnici organizacije Mlada Jugoslavija, su dočekali Šufflaya u zasjedi oko 20 sati 18. veljače 1931. na pragu njegove zgrade u Dalmatinskoj ulici, gdje ga je jedan od počinitelja napao i udario ga po glavi željeznom motkom, nakon čega su počinitelji provalili u stan i ukrali u rukopisu zgotovljen III. svezak Codexa albanicusa. Od posljedice prijeloma lubanje, Milan pl. Šufflay je preminuo dan kasnije, 19. veljače 1931. godine.

Belošević i Zwerger, počinitelji razbojstva, su se sklonili u Beograd. Nakon uspostave Banovine Hrvatske, zatraženo je njihovo izručenje s neuspješnim ishodom. Od 10. do 14. lipnja 1940. godine, u ponovljenom suđenju Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu, sud je i tada izbjegao dokazati kako je umorstvo izvršeno po naredbi šefa zagrebačkog redarstva Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda.[2] U javnosti je bila podmetnuta lažna vijest kako je Milana Šufflaya usmrtio Nikola Jukić. Albert Einstein i Heinrich Mann su, preko Međunarodne lige za prava čovjeka, pozvali svjetsku kulturnu javnost na prosvjed protiv zločina izvršenog nad Milanom Šufflayem.[4]

Milan pl. Šufflay je pokopan 22. veljače 1931. godine u zagrebačkom Mirogoju. Jugoslavenske državne vlasti su nastojale prikriti Šufflayevu smrt nametanjem zabrane javnog objavljivanja vremena njegovog sprovoda u svim novinama. Unatoč navedenim pokušajima, na sprovodu se okupilo veliko mnoštvo pučana i veliki broj politički nepodobnih hrvatskih političara. Pokopan je u odjeljku arkada na Mirogoju što pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci.[1][5]

Posvete

Poštanska marka Albanske pošte s likom Milana pl. Šufflaya

Poštanske marke

25. studenoga 2013. godine, Albanska pošta je posvetila drugo prigodno izdanje poštanskih marki istaknutim inozemnim albanolozima Milanu pl. Šufflayu, Konstantinu Jirečeku i Ljudevitu pl. Thallóczyu.[6]

Spomenici i spomen-ploče

  • Zagreb - spomen-ploča, Dalmatinska ulica

Imenovano po Milanu pl. Šufflayu

Nagrade

  • 2003. - Nagrada „Naim Frashëri” (posmrtno) - dodijeljena na znanstvenom skupu Shuflaj dhe Shqiptarët (Šufflay i Albanci)[7][8]

Djela

  • 1901. - Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena
  • 1904. - Die Dalmatinische Privaturkunde
    • hrvatski prijevod: Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina. Povijest hrvatskoga notarijata od XI. do XV. stoljeća (2000.)
  • 1905. - A két arbei iker-oklevél
  • 1913. - Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia (suautor s Konstantinom Jirečekom i Ljudevitom pl. Thallóczyem)
  • 1916. - Biologie des albanesischen Volksstammes
  • 1916. - Die Kirchenzustànde im vorturkischen Albanien von Milan v. Sufflay
  • 1920. - Kostadin Balšić (1392-1402.): historijski roman u tri dijela (pod pseudonimom „Alba Limi”)[2]
  • 1924. - Stàdie una Burgen Albaniens hauptsachlich wahrend des Mittelalters
  • 1924. - Na Pacifiku god. 2255.: metagenetički roman u četiri knjige
  • 1925. - Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku.)
    • albanski prijevod: Serbét dhe Shqiptarèt (1926.)
    • albanski prijevod: Historija e Shqiptarèye té veriut. Serbét e Shqiptarèt (1968.)
  • 1928. - Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike: dvanaest eseja
  • 1931. - Hrvati u sredovječnom svjetskom viru

Zbirka tekstova (posmrtno):

  • 1999. - Izabrani eseji, prikazi i članci
  • 2000. - Izabrani eseji, rasprave, prikazi, članci i korespondencija
  • 2000. - Izabrani politički spisi

Vanjske sveze

Izvori