Ultralievi naši staljinisti

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Snježana Kordić)
Skoči na: orijentacija, traži

Predložak:Komunizam okvir Ultralievi naši staljinisti (ekstremni unitarno-ljevičarski protuHrvati s totalitarnim učinkom u Hrvatskoj): Prvotni staljinizam je bio politički režim u Sovjetskom Savezu za vrijeme vladavine Josifa Visarionoviča Staljina. Staljinizam tipično obuhvaća obilnu uporabu promičbe za tvorbu kulta ličnosti oko absolutnog diktatora, kao i uporabu tajne političke policie za smirivanje nereda i nezadovoljstava.

Izraz "Staljinizam" je skovao Lazer Kaganovič, a sam Staljin ga nikad nije rabio. Staljin je sebe opisivao kao marksista-lenjinista. Pojam "staljinizam" je potom i širje korišten kao pogrdni naziv za ultralieve političke stranke i nasilne političke ideologie, kao i za pojedince - ekstremne komuniste s usmjerbom na ljevičarsku diktaturu. Kod nas su takve usmjerbe i praktične učinke izmedju inih ultralijevih čelnika, ponajviše imali ranije Aleksandar Ranković - 'Aca' i Stipe Šuvar, a odnedavna slično djeluje u našoj kulturi i jeziku npr. Snježana Kordić.

Summary

Stalinism in Croatia: Stalinism is the ideology that Joseph Stalin conceived and implemented in the Soviet Union, and is generally considered a branch of Marxist–Leninist ideology but considered by some historians to be a significant deviation from this philosophy. Stalinist policies in the Soviet Union included: rapid industrialization, socialism in one country, a centralized state, collectivization of agriculture, and subordination of interests of other communist parties to those of the Soviet party - deemed to be the most forefront vanguard party of communist revolution at the time. Stalinist rapid industrialization in the Soviet Union was officially designed to accelerate the development towards communism, stressing that such rapid industrialization was needed because the country was previously economically backward in comparison with other countries; and that it was needed in order to challenge internal and external enemies of communism.

Rapid industrialization was accompanied with mass collectivization of agriculture and rapid urbanization. Rapid urbanization converted many small villages into industrial cities. Stalinism took an aggressive stance on class conflict, utilizing state violence to forcibly purge society of the bourgeoisie. State violence against the affluent peasant 'Kulaks' was initiated in response to CPSU workers who were sent to enforce the collectivization of farms, being subjected to gunfire, riots, and mass protests by peasants; Stalin believed that the Kulaks incited the violence. Stalin responded by committing classicide against the Kulaks for being class enemies. Stalinism may be reused in a negative or pejorative manner due to the known extremely repressive political actions undertaken by Stalin.

Obći proslov o staljinizmu

Pojam 'staljinizam' više znači stil vlasti negoli ideologiju. Iako je obćeprihvaćeno kako je staljinizam zapravo najekstremniji komunizam, on ustvari nije bio izvorni Marxov komunizam, nego posebni sovjetski boljševizam. Marxov komunizam je bio ideja bezklasnog društva i jednakosti ljudi, gdje ne postoji privatno nego zajedničko društveno vlasništvo. U staljinizmu nije postojala jednakost, a privatno vlasništvo je država sve nacionalizirala i stavila pod svoju upravu. Donošene su tzv. petoljetke što su bili petogodišnji planovi u kojima je bilo naredjeno koliko se čega mora proizvesti u idućih 5 godina, što je često bilo neostvarivo u praksi zbog nepredvidivih okolnosti npr. ranija zima, loša žetva, rat itd.

To je dovelo do Gladomora tj. velikog pomora pučanstva zbog manjka hrane. Kad je Staljin dobio popis pučanstva 1937., bio je zapanjen koliko je stanovnika SSSR-a poginulo od gladi, pa je zato naredio neka se krivotvori novi (umjetni) popis koji bi nio povoljniji za državu. Takodjer su tada milijuni ljudi ubijeni u komunističkim gulagima tj. koncentracijskim logorima za sve ideopolitički nepodobne. Staljin je imao svu vlast u državi, pa mu nije moglo biti sudjeno za bilo kakav zločin i zato je često vršio čistke, tj. masovna ubojstva raznihz nepoželjnih neistomišljenika. Staljinov predhodnik Lenjin je uveo tzv. novu ekonomsku politiku, ali ju je Staljin napustio jer je smatrao kaka nije dovoljno učinkovita. Proveo je nasilnu brzu industrializaciju kako bi se mogao natjecati s razvijenijim Zapadom. Navodni uspjesi njegova režima su zapravo bili daleko manji nego što je Staljin lažno tvrdio.

Ultra-ljevičarski ekstremizam

Ultraljevičarski ekstremizam su razne radikalne ideologie unutar političke ljevice, koja odbacuju tržišno gospodarstvo i kapitalizam, pa hoće taj sustav zamieniti (prividno) egalitarističkim političkim sustavom. Gospodarske i slične krize uzimaju kao povod i razlog kako bi oštro napadali i rušili tzv. kapitalistički sustav. Pritom se većinom ne radi o korekcijama u gospodarskom razvitku nego o totalitarnom komunističko-socialističkom režimu. Ultraške osobe koje pripadaju lievo-ekstremističkim skupinama sami sebe riedko nazivaju ekstremistima.

Članovi takvih skupina sebe i svoje skupine opisuju unutar lievoga političkog spektra predstavnicima „radikalne ljevice". Njihove djelatnosti su usmjerene u skladu pripadne ideološke orientacije tj. revolucionarno-marksistički ili anarhistički, za uspostavu komunističkog sustava ili pak društva bez vlasti kao "anarhia". Pritom se ultra-ljevičarski ekstremisti predstavljaju kao tzv. "radikalna demokracia", kako bi svoje ciljeve lažno zamaskirali kao tzv. "borbu za mir i socialnu pravdu u načelu društvenog napredka".

Jugodiktator Josua Ambroz Tito

Izvorni Josua Ambroz Mayer iz Beča, pod kasnijim partijskim pseudonimom tzv. "Josip Broz Tito" je od početka svoje komunističke kariere pa sve do godine 1948., zapravo bio pravi dosljedni staljinist po uvjerenju i metodama djelovanja. Tek nakon što je postao komunističkim predsjednikom druge crvene Jugoslavije, iz interesa se posvadjao i tek formalno razišao od svog patrona Staljina i izvornog staljinizma. Potom je u Jugoslaviji gdje vlada kao doživotni crveni diktator, manjeviše stvorio presliku Staljinova Sovjetskog Saveza u miniaturi, tj. proglasio svoj tobože novo-reformirani "samoupravni socializam" tj. Titoizam (jugokomunizam).

Taj Titin navodno reformirani jugokomunizam je ustvari sličan crveni totalitarizam, kojega su glavni idejni proizvodi bili masovni progoni svih nepodobnih i likvidacie političkom policiom UDBA, ponajviše u logorima Stara Gradiška i roju logora Goli - Grgur - Kampor (preslika Staljinovih "Gulaga"), ter ukupno oko 1.100.000 političkih ubojstava uglavnom nad Hrvatima diljem Slovenie i Hrvatske, što se kod nas dielom sve do danas prikrivaju i relativiziraju. Noviji neutralni inozemni analitičari iz Europe ocjenjuju tog Tita po masovnosti mrtvih devetim najgorjim političkim ubojicom u novijoj poviesti čovječanstva. O svemu tom viditi još pobliže: Josua Ambroz Tito i Titoizam (jugokomunizam).

Šef UDBe Aleksandar Ranković

Aleksandar Leka Ranković - popularno zvan "Aca" (Draževac kod Obrenovca, 1909. - Dubrovnik, 1983.), bio član Politbiroa i bliski saradnik J.B. Tita. Nakon 2. svjetskog rata bio je čelni čovjek obavještajne zajednice u jugo-komunizmu, pa je u to doba proveo i unitarnu srbizaciu upravnog kadra u obavještajnoj upravi. U doba sovjetsko-jugoslovenske krize 1948. godine, Ranković je bio za centralizaciu. No nije strpan u logor na Goli otok kao većina Titinih protivnika, već je samo smijenjen s dužnosti.

Aleksandar Ranković je nakon samoga Tita bio jedan od najodgovornijih jugo-čelnika za teror jugoslavenske tajne policije OZNA / UDBA i masovna ubijanja nakon Drugog svjetskog rata: ponajviše Hrvata, ali i nekih Slovenaca, Srba, Bošnjaka i Albanaca na Kosovu. Inače je A. Ranković bio vjenčani kum Tita i Jovanke. Premda formalno nije pripadao informbirovcima, njegove su stvarne metode djelovanja uglavnom bile ultralievo-staljinističke. Uz ine negativne uloge protiv Hrvata, Ranković je takodjer osobno organizirao godine 1954. podpisivanje novosadskog dogovora za nametanje srbohrvatskog jugojezika i ukinuće hrvatskoga.

'Acin' životopis

Rodjen je 28. studenog 1909. godine u selu Draževac kod Obrenovca, a potječe iz siromašne seljačke obitelji i rano je ostao bez otca. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. Aleksandar Ranković (Draževac kraj Obrenovca, 28. studenog 1909. - Dubrovnik, 20. kolovoza 1983.), bio član Politbiroa i bliski suradnik J.B. Tita i po usmjerbi ekstremni Velesrbin. Nakon 2. svj. rata je bio čelni čovjek obavještajne zajednice u komunističkoj Jugoslaviji (OZNA, UDBA), pa je u tada proveo srbizaciu svega upravnog kadra u obavještajnoj upravi. Na četvrtoj sjednici CK-SKJ na Briunima dne 1. srpnja 1966. godine, zbog špiuniranja Tita i inih čelnika je Aleksandar Ranković smijenjen s dužnosti podpredsjednika Jugoslavije i isključen iz Partije. Aleksandar Ranković je najodgovorniji pojedinac za komunistički teror jugoslavenske tajne policije-UDBA i masovna ubijanja nakon 2. svj. rata većinom Hrvata, a manje Slovenaca, Bošnjaka i Albanaca na Kosovu.

Kao i mnogi ini siromašni dječaci iz njegovog kraja, pošao je i on 1922. u Beograd na obrt. Teški životni uvjeti pod kojima je odrastao, potakli su ga da još mlad udje u redove radničkog pokreta. Tomu su doprinesli i ini radnici koji su radili u istoj radionici s njim i koji su, u doba kad je Komunistička partija još bila ilegalna, donosili i skrivali u radioni političku literaturu i publikacie koje je Ranković potajice čitao. Kao petnaistogodišnji mladić se upisao 1924. godine u članstvo sindikata. Početkom 1925. godine je postao pomoćnik. Od 1927. je bio član podružnice svih krojačkih i tekstilnih radnika. Tu je upoznao svoju buduću suprugu Andju, koja je također bila aktivna u radničkom pokretu. Iste godine je Aleksandar Ranković primljen u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a ubrzo zatim je postao sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Beograd.

Stvaranje OZNE i UDBE

Po formiranju Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) na ratnom Visu od 13. svibnja 1944. godine, postavljen je Ranković za načelnika OZNE za Jugoslaviju. Na zasjedanju "Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije" u studenomu 1944. godine u Beogradu je izabran za narodnog poslanika i za prvog podpredsjednika Narodne skupštine NR Srbije prvoga i drugog saziva. Kao prvi vojni zamjenik Tita je u njegovoj odsutnosti izdao i naredbe za proboj Sriemskog fronta 1945. godine u iztočnoj Hrvatskoj.

Nakon donošenja ustava početkom 1946. godine je postao ministrom nutarnjih poslova FNRJ. Ovu dužnost je vršio sve do srpnja 1966. godine. Kao ministar unutrašnjih poslova, u svom ekspozeu o radu tzv. "Odjeljenja za zaštitu naroda" (OZNA), pred Narodnom skupštinom 24. ožujka 1946. godine, obavijestio je kako je uhvaćen Draža Mihailović. Najviše je pridonio jačanju i razvitku organa komunističke represie, koji su brzo likvidirali preostale političke neprijatelje jugokomunizma: četnike, ustaše, rupnikovce, itd. Kasnije je bio jedan od glavnih organizatora i čelnika tajne jugokomunističke policie - UDBA koja je potom mučila i poubijala mnoštvo civila većinom Hrvata.

Partijski sekretar Stipe Šuvar

Stipe Šuvar (Zagvozd kod Imotskog, 17. veljače 1936. - Zagreb, 29. lipnja 2004.), partijski sekretar, političar, sociolog i sveučilišni profesor. S.Šuvar je jedan od najgorjih negativaca u novijoj hrvatskoj poviesti, kao zatornik Hrvatskog proljeća i potom uništavač hrvatske kulture i školstva. Iako formalno nije pripadao informbirovcima, njegove su metode djelovanja uglavnom bile ultralievo-staljinističke.

Zatorba hrvatskog školstva

U doba Titinog jugokomunizma obavlja niz društvenih i političkih fukcija: republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu postaje 1974., a članom Predsjedništva CK SKH 1982. Kasnije odlazi u Beograd na funkcie u Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ. Izmislio je i proveo kontroverznu "reformu" tj. zapravo razaranje srednjoškolskog sustava u Hrvatskoj, kojom su ukinute gimnazie i umjesto toga uvedeno promašeno "usmjereno obrazovanje" polupismenih fahidiota tj. defektne poluškole popularno zvane "šuvarice".

Tom je njegovom razornom 'reformom' i tzv. usmjerenim obrazovanjem unutar Jugoslavie bila pogodjena izključivo Hrvatska, dok su ine jugo-republike bile poštedjene tako dalekosežnih i priglupih reformi njihovog školstva. Posredni rezultat toga Šuvarovog usmjerenog nasilja je što baš danas nakon "detudjmanizacie", sada Hrvatsku predvodi taj 'šuvarizirani' naraštaj nesposobnih privrednika i defektnih političara, pa zapravo najviše znog tih glupih i zlonamjernih Šuvarovih promašaja sada klizimo u gospodarsku propast i politički katastrofu nove hrvatske države.

Životopis Stipe Šuvara

Prezime "Šuvar" je najvjerojatnije prvotni romanski nadimak predaka, koji u primorskoj ikavici znači 'čep' ili 'pluto'. Rodjen je u dalmatinskoj Zagori, u selu Zagvozd kod Imotskoga 17. veljače 1936. Iz siromašne je težačke obitelji i već tijekom školovanja je primljen u Komunističku partiju, kasniji Savez komunista. Nakon završetka gimnazije u Imotskom, upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je medju boljim studentima. Nakon diplome se zaposlio u Agrarnom institutu u Zagrebu, istodobno upisavši još i studij filozofie. Kao 29-godišnjak doktorira na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1965. godine. Pokretač je i prvi glavni i odgovorni urednik časopisa "Sociologija sela", pa glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" i časopisa "Naše teme". Bio i je i članom uredništva časopisa "Marksističke sveske" u Sarajevu, pa glavni urednik časopisa "Socijalizam" u Beogradu, a od 1994. je urednik novije "Hrvatske ljevice" i utemeljitelj ultralievo-staljinističke stranke SRP (Socijalistička radnička partija).

Nakon razpada Jugoslavie i propasti komunizma nastavlja još radikalnije zagovarati socialističku političku doktrinu i radničko samoupravljanje, ostajući dosljednim protivnikom samo hrvatskog nacionalizma (ne ostalih jugo-susjeda). Auktor je dvadesetak knjiga i niza većinom ideoložkih članaka, razprava i studija. Bavio se sociologiom sela, kasnije i urbanom sociologiom, što su i teme njegovog kolegia na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao do smrti. Umro je u Zagrebu 29. lipnja 2004.

Političke uloge

Šuvar je glavnu političku afirmaciu doživio nakon gušenja Hrvatskog proljeća, tiekom kojega se "svrstao" uz Vladimira Bakarića i pobjedničku tj. izdajničkun frakciu koju je J.B. Tito obnovio nakon kraha "proljećara" u Karađorđevu. Tada je Šuvar podigao i najžešću hajku protiv hrvatskog jezika, a SKH je pod njegovim vodstvom čak pokušao promieniti republičku ustavnu odredbu o hrvatskom književnom jeziku, što ipak nisu uspjeli. Godine 1974. je Šuvar postao partijskim sekretarom tj. ministar za kulturu Socijalističke republike Hrvatske.

Nakon Titine smrti se pravovjerni Šuvar nametnuo kao ideoložki arbitar diljem ciele Jugoslavie, a nakon Bakarićeve smrti i kao "Bakarić poslije Bakarića". Tiekom razbuktavanja velesrbskog pokreta krajem 1980tih, jugo-partijski Stipe Šuvar je svojim oklievanjem i zbrkanošću zapravo olakšao i omogućio učvršćenje Slobodana Miloševića na vlasti. Još 1987. Šuvara je hrvatski književnik Petar Šegedin okvalificirao kao predvodnika "iskorijenjivačke politike protiv hrvatskog književnog jezika" (što je odmak nakon Šuvarove smrti dalje nastavila dosad Snježana Kordić - vidi niže).

Bijela knjiga S.Šuvara o kulturi

U ožujku 1984. partijski sekretar Šuvar izradjuje svoj politički elaborat pod nazivom "Bijela knjiga" u kojoj analizira političke tendencie u umjetničkom stvaralaštvu Hrvatske i širje. Tu nabraja sve ideološki nepodobne koje treba onemogućiti: knjige, kazališne predstave, javne nastupe kulturnih stvaralaca, zbivanja u filmu i nastupe filmskih stvaralaca, - pa čak i nastupe nekih poljskih i istočnoeuropskih auktora i njihovih djela.

Godine 1989. Šuvar postaje članom Predsjedništva SFRJ, no zbog pasivnosti spram srbske "Balvan-revolucije" i rastućih prijetnji novoizabranom hrvatskom vodstvu na višestranačkim izborima, ubrzo je smienjen s tog položaja na kojemu ga je zatim zamienio Stipe Mesić. Šuvar se potom u novoj Hrvatskoj opet vraća na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje dalje drži katedru Sociologija sela i Demografija, pa se povlači iz javnoga političkoga života i još do smrti djeluje samo u svojoj novoosnovanoj ultralievoj stranki SRP (Socijalistička radnička partija).

Neovukovka Snježana Kordić

Nakon zloglasnoga ekstremnog vukovca Tome Maretića, sve donedavna kroz više desetljeća u samoj Hrvatskoj do kraja prošlog stoljeća uglavnom nije bilo dogmatskih vukovaca takvoga ekstremnog tipa, izim manjeviše umjerenih kompromisnih poluvukovaca. Ipak, nakon novije protuhrvatske "detudjmanizacie" od god. 2000., istodobno se iznova stvara prikladno ozračje za pojavu par najnovijih protuhrvatsko-unitarnih vukovaca poput Rešetara i Maretića, a medju takvima danas osobito prednjači Snježana Kordić (pa donekle još Mato Kapović i manje ini). Rodjena je 1964. u Osijeku iz miješanog braka (što je usmjerilo njenu jezično-političku ideologiu), gdje je diplomirala jugoslavistku 1988. Od 1991. Radi na Filozofskom fakultetu Zagreb, gdje doktorira kod prof. I. Pranjkovića 1993., pa habilitira srbohrvatski u Münsteru.

S. Kordić je inače od početka kontroverzna, jer je već prije na sveučilištu Osijek već kao magistrica htjela smaknuti svoju šeficu prof.dr. Sandru Ham i zamijeniti ju. Nakon neuspjeha ide u Zagreb i doktorira kod prof. Ive Pranjkovića, pa kao nova doktorica hoće odmah ući u Akademiju HAZU - što je odbijeno, ali zbog golemih ambicija i sukoba gubi posao u Zgb i kao Gastarbeiter ode u Njemačku. Tad iz osvete objavljuje svoju napadačku knjigu "Jezik i nacionalizam" protiv hrvatske poviesti i jezika, gdje uz ino čak traži ukidanje cijele HAZU (jer ju nije primila).

Ona s istomišljenicima proglašava taj svoj ideološki mega-pamflet tzv. "znanstvenom monografijom", iako je metodički to tek jezično-povijesni roman, što je javno napisao i sam njezin doktorski mentor prof. Ivo Pranjković - a koji sigurno nije nacionalist jer ga kolege smatraju unitarnim Vukovcem (I. Pranjković: Autizam hrvatske filologije i paranoja Snježane Kordić, Književna republika, Siječanj/Veljača 2005., br. 3-4: str. 210).

Inače dotična ekstremistica ima vrlo slične usmjerbe kao i naša ultraljeva stranka SRP koju je osnovao zloglasni partijski sekretar kulture Stipe Šuvar. Stoga nije čudo što ju napadaju i izopćuju zamalo svi hrvatski lingvisti kod nas, pa i mnogi ini iz Beograda, - a prihvaćaju je tek neki jugo-naivci iz BiH. Pored većine hrvatskih jezikoslovaca koji su uglavnom protivni njenim jugo-unitarnim idejama (čak i naši umjereni vukovci), njenoj doista ekstremističkoj ideologiji se javno uzprotivio čak i dio beogradskih jezičara, uz ine npr. Dragoljub Zbiljić (Odstrel srpskog jezika, NIN 5. 11. 2010: str. 4), pa Nenad Nikolić (Čiji je jezik srpski?, NIN 31. 3. 2011: str. 63–65) i više inih iz Srbije.

Ultralieva jugo-stranka SRP

Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) je novija i ekstremno-ultralieva stranka u Hrvatskoj sa dielom staljinističkom usmjerbom za budućnost. Osnovana je 25. listopada 1997. godine, a glavni utemeljitelj i prvi čelnik je bio zloglasni Stpe Šuvar (vidi gore), koji je ranije u Jugoslaviji nakon gušitbe Hrvatskog proljeća razorio u iništio hrvatsko školstvo.

Politička usmjerba i program

Socijalistička radnička partija (SRP) se u novoj Hrvatskoj ideoložki nalazi na krajnjemu ultralievom rubu političkog spektra, nastojeći pokriti širji razpon radikalno-komunističkih usmjerbi i ideja. Podroban i razradjen program te stranke je verbalno većinom inspiriran zalaganjem za samoupravljanje iz bivše Jugoslavie i tzv. neposrednu demokraciju, pa za pluralizam vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. SRP kao i većina ljevičarskih usmjerbi kod nas traži povratak u komunizam, uz plansku ekonomiu i tzv. radničko samoupravljanje. Osim toga zahtievaju izlazak iz NATO-saveza i odustajanje od ulaza u Europsku Uniju. Takodjer podržavaju i nenaravne spolne usmjerbe na Zagreb Prideu.

Poviest i djelovanje stranke

Osnivač stranke i prvi predsjednik je bio Stipe Šuvar, koji na tom mjestu ostaje skoro do smrti u travnju 2004. kada ga zamjenjuje Ivan Plješa, pa se potom ova stranka razpada u 2 - 3 manje slične partije ultralievih usmjerbi. Tada dolazi i do sukoba oko usmjerbe i imena stranke pa Šuvar i manja skupina istomišljenika osnivaju posebnu Socijalističku partiju. Dio članova stranke na čelu s Draganom Batkom 2005. osnivaju još i novu Komunističku partiju Hrvatske, koja se zbog nedovoljnog broja članova ne uspijeva registrirati i ta je uglavnom odumrla.

SRP izlazi i na izbore, ali sve dosad s neznatnim uspjehom samo uz Jadran (u zaledju uglavnom ništa). Na parlamentarnim izborima 2000. dobiva izmedju 0.27% (X. izborna jedinica - Split) i 1.06% (VIII. I.J. - Pazin), dok u III. IJ - Varaždin ne izlaze na izbore. Na idućim izborima 2003., dobiva takodjer slabo, između 0.29% (III. IJ - Varaždin) i 1.41% (VIII. IJ). Krajem 2006. bivši zastupnik SDP-a Ivan Ninić potiće iniciativu za ujedinjenje izvanparlamentarne ljevice, ali SRP odlučuje i dalje nastaviti samostalno. Na parlamentarne izbore 2007. SRP ipak izlazi kao član koalicie više ljevičarskih stranaka, medju kojima je i tzv. Ljevica Hrvatske (opet "Hrvatska u genitivu" - kao u Jugoslaviji), ali i ova koalicija dobiva manje od 1% glasova.

Program te stranke omogućuje osnivanje frakcia, pa dosad unutar SRP djeluju i neke formalne i neformalne grupe. Tako su 1998. osnovani Mladi socijalisti koji 2006. mijenjaju ime u Socijalistička omladina Hrvatske.

Hrvatski trockisti

U kolovozu 2007. osniva se Klub komunista i neformalna grupa Radnička borba koja po vlastitom shvaćanju okuplja "krajnje lijeve, revolucionarne i antistaljinističke pripadnike partije" s nakanom pretvaranja u hrvatski odjeljak trockističke 4. Internacionale. Ova je trockistička grupa odonda napustila SRP i sada djeluje nepovezano s bilo kojom inom strankom. Mlađi aktivisti SRP su aktivni i u Socijalnom frontu učenika i studenata (SFUS) i Mladim antifašistima grada Zagreba. Od god. 2007. se pojačala nazočnost ove stranke na Internetu, a grupa aktivista počinje i s izdavanjem od SRP-a neovisnog ali idejno blizkoga ljevičarskog časopisa Novi Plamen koji je i suorganizator Konferencije o participativnoj demokraciji i samoupravljanju u Zagrebu od 24-25. studenog 2007. Reagirajući na slab rezultat na parlamentarnim izborima, početkom prosinca 2007. grupa unutar Zagrebačke organizacije objavljuje izjavu "Analiza izbornih rezultata i mogući daljnji pravci razvoja Partije" u kojoj se kaže kako "jedino što se može učiniti jest odustati od čisto političke borbe ... Umjesto toga, treba se orijentirati na rad na terenu kroz socijalnu umjesto političke borbe." Ova pismena iniciativa potom nije prihvaćena.

SRP zajedno s nizom sličnih manjih organizacia i pojedinaca organizira 9. veljače 2008. prosvjed protiv preimenovanja zagrebačkog 'Trga Maršala Tita' u Kazališni trg. Polemike izmedju Predsjedništva SRP i zagrebačkog diela se nastavljaju u ožujku 2008. povodom odvajanju Kosova od Srbije, koje je SRP u svojoj "Izjavi povodom odcjepljenja autonomne oblasti Kosovo i Metohija po direktivi SAD, NATO i EU" osudio. Ovi sudjeluju i na sindikalnom prosvjedu u Zagrebu 12. travnja 2008. Početkom svibnja 2008. u Zagrebu, 26. lipnja 2008. organiziraju tzv. multimedijsku tribinu "Pet godina okupacije Iraka - pet godina borbe za slobodu", pa već tradicijski sudjeluju uz LGBT i na Zagreb Pride-u. Zbog tih polemika oko podrške LGBT, dio članova iz Zagreba godine napuštaju SRP do ljeta 2008. [uredi]

Publikacie: Stranka SRP obvjavljuje glasilo "Socijalizam danas". Pripadna organizacia u Splitu izdaje vlastite novine "Gariful" (srb.= Karanfil), a Regionalna organizacija Istre ima glasilo "Socijalizam". Svi ti navedeni časopisi su dostupni i na Internetu, a takodjer SRP, SRP-Zagreb, SO-Splita i 'Radnička borba imaju svoje posebne www-stranice većinom u obliku danas popularnog "bloga".

Eksplozivne diverzie kod nas

Iako verojatno nisu izravno povezane s gornjom strankom SRP, približno sa sličnim jugo-lievim usmjerbama je očigledno povezan i noviji niz diverzantskih eksplozia u Hrvatskoj, za koje još nisu pobliže objavljeni pozadinski iniciatori ni organizatori, nego tek par mogućih izvršitelja dosad u iztražnom zatvoru. Jedino što je uglavnom sigurno, kako taj niz eksplozivnih diverzia nemaju veze s hrvatskom nacionalnom desnicom. Nadležne državne službe uglavnom zaobilaze i relativiziraju ta zbivanja, kako su navodno "nepovezana", "slučajna" i slično.

U svakom slučaju već dosad poznati pokazatelji ipak logično upućuju kako su svih 5 eksplozia manjeviše slične i najvjerojatnije je u pozadini toga eksplozivnog seriala zajednički ili bar sličan iniciator i organizator, koji je politički vidno ljeviji od vladajućih neokomunista (SDP) i ultralievo-unitarne usmjerbe. Eksplozivne bombe su uglavnom vojnog podrietla i većinom bi mogle doći iz JNA-zaliha. Sve su eksplozie bile kasno noću u razmacima po 7 do desetak dana i dosad još nije bilo mrtvih, - ali su izazvale paniku i materialne štete:

  • 1. Prva bomba je eksplodirala krajem godine 2012. na željezničkoj prugi uz Savu kod Podsuseda, a tek manje je oštećena lokomotiva teretnog vlaka koji je tu slučajno naišao izvan voznog reda.
  • 2. Druga bomba je grunula u siečnju 2013. na glavnoj autobusnoj stanici Vrapče isto uz željezničku prugu, kad je blaže ranjen neki Srbin iz Bosne, koji je potom u pritvoru kao mogući sudionik.
  • 3. Treća bomba s najvećim odjekom je grunula u siečnju pod spomenikom bana Josipa Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, a navodni diverzanti su stigli iz dalmatinskih Vodica.
  • 4. Četvrta bomba u nizu je početkom veljače grunula na zagrebačkoj Trešnjevki, a mogući uzročnik još nije sigurno poznat (neka izvješća relativiziraju kako je to možda "obračun narkomafie" ?).
  • 5. Peta bomba je skoro istodobno grunula te iste noći na ulazu banke Škrljevo u Rieci, gdje je razoren ulaz zgrade i bakomat, ali nema jasnog izvješća o kradji (navodno bi to bio neki neuspjeli pokušaj novčane pljačke ?).- tek ova zadnja po neutralnoj procjeni možda i nema veze s nizom predhodnih ?. Nakon toga do kraja veljače, zasad još nema novih sličnih bombi.

Literatura

  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam. Hrvatsko filološko društvo, Maveda, Rijeka 2009. ISBN 978-953-7029-15-9
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Ivić, Pavle: Die serbokroatischen Dialekte, the Hague, 1958

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated compilation by GNU license almost from WikiSlavia (and few stubs in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ultralievi_naši_staljinisti&oldid=45358#Snje.C5.BEana_Kordi.C4.87"