Srbohrvatske jugoslovnice

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Srbohrvatske jugoslovnice (Vukobalkanska hibridna gramatika - tzv. "hrvatske" slovnice nakazno balkanizirane po Vuku Karadžiću): Prva je hrvatska gramatika napisana i objavljena već prije četiri stoljeća (B. Kašić 1604.) i za većinu je Hrvata sve do danas razumljiva, jer je izvorni hrvatski jezik u njoj čakavsko-štokavski stiliziran na većinskoj ikavskoj šćakavici. Od tada je dosad (polu)hrvatsko gramatičarstvo razmjerno plodno spram inih susjednih Slavena: uključivo kajkavske kao i hibridne srbohrvatske gramatike, napisano je već sedamdesetak izvornohrvatskih i manje poluhrvatsko-vukovskih gramatika s više ponovljenih naklada. Nakon okupacije pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, od 1918.- 1939. i 1945.- 1990. već manje izlaze prave hrvatske slovnice, nego više hibridne polu-gramatike za novi umjetni jugojezik tj. srbohrvatski pidgin.

Tek od 1939.- 1945. i 1990.-1999. još postoje novija nastojanja obnove izvornih hrvatskih slovnica: P. Guberina i K. Krstić 1940, U. Urbani 1945, B. Jurišić 1943. i 1948. i sl. Približno izmedju god. 1890.- 1918. su naši jugo-unitarni vukovci klasičnu izvornohrvatsku slovnicu zbog nasilne prilagodbe na njihov Balkanski Sprachbund već duboko unakazili i deformirali u svrhu stvaranja hibridne gramatike za novi i umjetni srbohrvatski jugojezik. Od sredine 20. stoljeća uglavnom nije napisana nijedna novija stručna ni veća gramatika pravoga izvornohrvatskog jezika, za što je ipak nužno profesionalno znanje jezikoslovaca, a takvih pravih hrvatskih nema već pola stoljeća na režimskim sinekurama kod nas gdje još uvijek uporno prevladavaju Vukovi 'jugojezičari'. Kultiviranim pismenim intelektualcima je u Hrvatskoj ipak razmjerno lakše naslagati poveće razlikovne rječnike hrvatski/srbianski (nego li stručne gramatike): npr. V. Brodnjak 1991, pa Ž. Šikić 2010. i ini slični - uključivo i ovaj naš wiki.

Zato uglavnom odonda novija vukopisna gramatika u javno-službenoj uporabi po Hrvatskoj zamalo više ne naliči na klasični izvornohrvatski: kao da su u pitanju 2 druga i različita južnoslavenska jezika. Eufemistično-prikriveni kao tzv. "mladogramatičari" (njem. Junggrammatiker), to su ustvari jugoslovničari koji su zbog režimskih sinekura izdajom unakazili klasični izvornohrvatski jezik do neprepoznatljivosti i dalje ga nastavili razarati donedavna na usluzi okupatorskim jugo-režimima u 20. stoljeću. Za partijsku nagradu zbog kulturne izgradnje srbohrvatskog bratstva-jedinstva su ovi politički unaprijedjeni u univerzitetne profesore i akademike, pa potom stvaraju svoje novije jugo-klonove. Stoga se ovdje daje pregled nastanka te hibridne poluhrvatske gramatike balkaniziranoga srbohrvatskog jugojezika i sustavna poredba niza važnijih gramatičkih razlika spram prave slovnice za klasični izvornohrvatski jezik.

Abstract

Balkanized half-Croat grammar (classic Croatian of 19th century deformed to a new SerboCroat hybrid pidgin): The numerous essential divergences concerning both grammars between the classical original Croatian of 19th century, and the new hybrid grammar od SerboCroat pidgin are listed systematically. Their considerable divergences suggesting two different languages, are approximately as these ones between e.g. Spanish and Catalan, German and Dutch, Danish and Nynorsk, Czech and Slovakian, Russian and Belarus, etc. This new Balkanic pidgin recently was shifted forcibly within the Balkansprachbund of southeastern Europe, while the original classic Croatian of 19th century was almost out of that Sprachbund, being considerably closer to Slovene and Slovakian languages.

Balkanski Sprachbund

Balkanski Sprachbund (Balkanska jezična grupa ili Balkansprachbund) je zajedničko ime za paralelne sličnosti u gramatici, sintaksi, rječniku i fonologiji, koje se nalaze u balkanskim jezicima jugoistočne Europe što inače pripadaju raznim granama indoeuropskih jezika kao albanski, grčki, romanski i slavenski jezici. Iako je razmjerno ograničen broj zajedničkih riječi koje njihovi rječnici sadrže (izim obilja zajedničkih turcizama), gramatike i fonetika ovih jezika imaju dosta paralelnih sličnosti, medju kojima je zajednički defektni padežni sustav, gubitak infinitiva i prezentskog participa, težnja k analitizaciji, gutanje suglasnika, obilje turcizama i doslovno fonetsko pisanje ('piši kako govoriš').

Prvi koji je pismeno uočio značajne sličnosti medju susjednim balkanskim jezicima iz različitih skupina je bio Slovenac Jernej Kopitar 1829. godine, ali se ova teorija Sprachbunda razvila osobito izmedju 1920. i 1930, radom Gustava Weiganda i Kristiana Sandfeld-Jensena (Linguistique balkanique, 1930). Termin „Balkanska jezična zajednica“ je skovao rumunjski lingvist Aleksandar Rosetti 1958. godine. Theodor Capidan je tvrdio kako struktura balkanskih jezika može biti zamijenjena standardnim jezikom. Mnogi tekstovi koji su raspravljali o ovoj temi su bili na njemačkom, pa se za stručni termin „Balkanska jezična zajednica“ često rabi i kraći njemački naziv Balkansprachbund.

Medju ove slično-balkanizirane jezike danas uglavnom pripadaju: suvremeni novogrčki (Dhimotikî), albanski, rumunjski, bugarski, macedonski, bošnjački i torlački, pa većim dijelom još srbianski, crnogorski, Vukov novohrvatski standard, novoštokavska jekavica i novoštokavska poluikavica. Od južnoslavenskih, u taj Balkanski Sprachbund ne pripadaju zapadniji idiomi: slovenski, gradišćanski, hrvatska kajkavica i čakavica, staroikavska šćakavica i klasični izvornohrvatski jezik do 1918. tj. službeni javnohrvatski jezik prije prisilne jugoslavenske balkanizacije po Vuku Karadžiću.

Prisilni balkanski Vukopis

Do godine 1890. je na ozemlju matične Hrvatske tj. sada Republike Hrvatske kao javno-službeni i književni jezik važio klasični izvornohrvatski kojim je napisana većina naše književnosti i hrvatskih dokumenata do 19. stoljeća. Zatim se od 20. st. taj klasični izvornohrvatski jezik dosad javno rabi uglavnom samo u hrvatskoj diaspori, ali je takav vrlo sličan kodificiran i unutar Europske Unije kao Gradišćansko-hrvatski mikrojezik naših EU-manjina: Austria, Magjarska, Slovačka, Češka i pripadni odseljenici u inim europskim državama. Naprotiv u domovinskoj Hrvatskoj taj klasični izvornohrvatski od god. 1918. više nije službeno-javni jezik, pa se dosad kod nas rabi većinom neformalno u privatnom društvu i obitelji, ter u dialektalnoj uporabi na selima, izim kraće javne uporabe kod nas opet od god. 1939.- 1945. To je takodjer taj tip klasičnoga izvornohrvatskog, na kojemu je uglavnom napisana i ova naša Hrvatska Metapedia.

Naprotiv, god. 1850. je pod nadzorom i uputama samukoga i polupismenog srbskog 'jezičara' Vuka Stefanovića Karažića sklopljen Bečki jezični dogovor jugofilno-unitarnih predstavnika južnih Slavena za ujedinjeni srbohrvatski jugojezik na temelju Vukove jekavske novoštokavštine iz okolice Bileća u istočnoj Hercegovini, - što je zapravo zajednički srbojekavski govor pravoslavnih zapadnih Srba - 'Prečana': Bosna, Crna Gora, istočna Hercegovina, 'Krajina' u Hrvatskoj. Djelomična zamjena ovim srbojekavskim jugojezikom (umjesto klasičnoga izvornohrvatskog) u Hrvatskoj je neslužbeno započela pod zloglasnom diktaturom bana Khuena Hedervarya od godine 1890. Taj novo-hibridni srbohrvatski pidgin je službeno-javno stupio na snagu s proglašenjem prve SHS-Jugoslavije od kraja god. 1918, pa je od 1919. ranije višestoljetni klasični izvornohrvatski ukinut i stvarno zabranjen u javno-službenoj uporabi (kraće je obnovljen 1939.- 1945. i opet zabranjen).

Kasnije, nakon naše stidljive 'Deklaracije o hrvatskom jeziku' od hrvatskih vukovaca, do god. 1971. je ovaj srbohrvatski Vukopis, uglavnom sličnoga vukovskog sadržaja (bez bitnih izmjena u izvornohrvatskom smjeru) tek formalno prepakiran kao tzv. 'hrvatski' pravopis pod nadimkom "Londonac", koji je nakon Titina državnog udara krajem 1971. zabranjen i većina je naklade po odredbi zloglasnoga partijskog sekretara Stipe Šuvara u Jugoslaviji uništena. Po malobrojnim inozemnim primjercima tog "Londonca" iz Engleske, nakon jugo-razpada i Domovinskog rata je naivnim (i dijelom polupismenim) Hrvatima, tek pod formalnim hrvatskim imenom opet podmetnut taj manjeviše sličan prepakirani Vukopis: većinom na temelju propaloga srbohrvatskog jugojezika i uglavnom bez mnogih elemenata klasičnoga izvornohrvatskog do 19. st. (i danas najsličnijega gradišćanskog).

Učinak 'hrvatskih' vukovaca

Tzv. Bečki književni dogovor je naknadno postao najvećim kulturnim porazom Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je to bio zlokobni početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću): Umjesto toga nam je pod Jugoslaviom u 20. stoljeću silom nametnut drugi, srbojekavski standard po govoru zapadnih Srba - 'Prečana' po modelu iz Vukovih Bileća (izvan Hrvatske: granica istočna Hercegovina/Crna Gora).

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati", str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

I od tih novijih izjava se dosad još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik ...

Slovnica izvorna /jugohrvatska

Izvorni ili klasični starohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, njemački / nizozemski, švedski / norveški, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 10.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike izmedju klasičnoga izvornohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća pravila:

  • 1. U izvornomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
  • 2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
  • 5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "DŽ" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom. Naprotiv - u izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko Dź (Дзь) tj. približno kao "dzj".
  • 6. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
  • 7. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
  • 8. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
  • 9. U izvornohrvatskom se particip sadanji na -êće i -ûće rabi gdjegod je prikladno, umjesto Vukova opisnog "kojakanja" kao u jugogohrvatskom: hrv. mislêći čovjek i sjedêće diete = jugo-Vuk. "čovjek koji misli" i "dijete koje sjedi", ...itd.
  • 10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
  • 11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
  • 12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dugo prešućivano i zanemareno - jer su to ine slovnice iz 2 jezika) npr.:
    • 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
    • 12b) Nazivi stanovnika: hrv. -an, ženska -anka / srb. -anin, žen. -inja
    • 12c) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
    • 12d) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka (doktorica / doktorka,...)
    • 12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!
    • 12f) Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom/putem, mužom/mužem, itd.
    • 12g) Muški dativ-lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome
    • 12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
    • 12i) Glagolske imenice: hrv. -ba, -uće / srb. -enje, -njenje
    • 12j) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Sažeti izvod razlika

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

  • Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas, apelativ mjesto vokativa, particip sadanji mjesto "kojakanja" + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: Dž, ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati.
  • Vukov balkanski novohrvatski ima: glas/slovo Dž, uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje i kojakanje, vokativ umjesto apelativa, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Dadakanje bez infinitiva

Vukov balkanski veznik "da": Kao veznik na početku zavisno-odnosnih rečenica se jugobalkansko "da" u izvornomu hrvatskom jeziku kroz prošla stoljeća razmjerno riedko rabio, a uglavnom se na hrvatskom ozemlju proširio pod Jugoslavijom, kroz novonametnuti srbohrvatski Vukopis u 20. stoljeću nakon 1. svjetskog rata. U izvornohrvatskom su ranije prije Jugoslavije, takve odnosno-zavisne rečenice umjesto s Vukovim novobalkanskim "da ... da ...", ranije većinom započinjale sa česticama kako, što i sličnima bez "da".

Za cieli Balkanski Sprachbund jugoiztočne Europe je zajednički znakovit nestanak infinitiva i njegove zamjene inim opisnim konstrukciama sa da..., da..., poznatim kao tzv. "dadakanje", što je izrazito u novogrčkom (dhimotiki), albanskom, rumunjskom, bugarskom, macedonskom, pa dielom u bosanskom, srbskom i novohrvatskom vukopisu. Naprotiv u klasičnomu izvornohrvatskom do 1918. (i 1939-45.) umjesto tih balkaniziranih da-konstrukcia redovno i često stoji glagolski infinitiv.

Vukovski jugoslavisti nam sada lažno izmišljaju kako je taj hrvatski infinitiv navodno usvojen naknadno iz njemačkog i talianskoga, - iako se sličan nalazi puno ranije već u glagoljskim tekstovima, pa je očito bio izvorno svojstven ranohrvatskom jeziku još odavno prije novosmišljenoga srbohrvatskog jugojezika s njegovim nametnutim dadakanjem. U današnjoj novoj Hrvatskoj je uzastopno dadakanje tipična govorno-pismena pojava za domaće pravoslavce i ine iztočno-balkanske doseljenike, ter za lieve jugonostalgike koji do danas uporno nastoje ostati što sličniji unitarnomu srbohrvatskom jugojeziku.

Poredbeni primjeri

Infinitiv koji je normalno čest i uobičajen u inim slavenskim i romanskim jezicima diljem Europe, na Balkanu je često izgubljen i zamijenjen opisnim konjuktivnim konstrukcijama, tzv. balkansko dadakanje:

  • u makedonskom, grčkom i toski-albanskom, infinitiv je potpuno izgubljen i nepoznat
  • u bugarskomu, arumunskom i južnim srbskim dialektima, infinitiv je skoro potpuno izgubljen
  • u gheg-albanskom i megleno-rumunjskom rabi se samo u manjem broju izraza
  • u standardnom rumunjskom i srbianskom, infinitiv dijeli mnoge funkcije paralelno s konjunktivom
  • balkansko-turski koji se govori u Slivenu i Šumeni je takodjer skoro potpuno izgubio infinitiv. Iako je to altajski jezik, njegova tračka inačica ipak pripada balkanskom Sprachbundu.

Npr. izraz "Želim pisati" u različitim balkanskim jezicima glasi:

  • Jezik: Primjer - Napomena
  • Srpski "Želim da pišem", nasuprot obliku koji je oduviek uobičajen u Hrvatskoj: "Želim pisati".
  • Makedonski: "Sakam da pišuvam"
  • Bugarski: "Iskam da piša"
  • Moderni grčki: "Θέλω να γράψω"
  • Albanski: "Dua të shkruaj"
  • Rumunjski: "Vreau să scriu" nasuprot starijemu "Vreau a scrie", koji je takodjer ispravan, ali se već rijetko koristi.
  • Balkanski turski (Bugarska-Trakija): "isterim yazayım". U standardnom turskom jeziku u Turskoj Anatoliji "yazmak istiyorum" gde je "yazmak" infinitiv.

Vukovo balkansko 'kojakanje'

Druga česta pojava defektne gramatičke degradacije pri Vukovoj balkanizaciji izvornohrvatskog jezika još je u konjugaciama (glagolskoj spregi) i tzv. "kojakanje" tj. gubitak i izostanak prezentskog participa (glagolski prilog sadanji), pa ga u balkaniziranim jezicima i dialektima zamjenjuju opisno-odnosne konstrukcije većinom pomoću čestice "koji ...". U jače balkaniziranim idiomima kao što su torlački i makedonski, participi prezenta su već posve nestali i uvijek ih zamjenjuju slične opisne konstrukcije. U Vukovim polubalkanskim idiomima kakvi su npr. srbianski, crnogorski, bošnjački i vukovizirani novohrvatski standard (ne izvornohrvatski ni ini dialekti), gubitak prezentskog participa je djelomičan tj. nemaju ga svi svršeni glagoli, iako se dijelom očuvao kod nekih trajnih glagola, ali se i tada vrlo rijetko rabi u praksi (većinom stilski u pjesništvu). Naprotiv je u tim Vukovsko-balkanskim idiomima većinom uobičajeno da umjesto prezentskog participa stoje opisne produžene konstrukcije s odnosnom česticom 'koji, koja, koje' po Vukovom balkaniziranom modelu "... onaj, koji ..."

Naprotiv, u predjugoslavenskom izvornohrvatskom jeziku sve do 1918, i jednako u većini hrvatskih dialekata osobito u kajkavici i čakavici, umjesto tih produženo-opisnih balkanskih konstrukcija sa "koji ...", uz imenicu većinom stoji samo kratki particip prezenta na -eći ili -ući. U javnomu izvornohrvatskom, pa u gradišćanskom, staroštokavskom i kajkavici je taj particip sadanji obično ispred pripadne imenice, dok je u arhaičnoj jadranskoj čakavici on češće iza imenice. Ideologizirani Vukovski jugoslavisti doduše nam dogmatski podmeću, kako su ovi hrvatski participi neizvorni tj. navodno uneseni pod germanskim ili romanskim utjecajem, što je lažna ideološka besmislica zato, jer se slični nalaze već i u našim srednjovjekim tekstovima na glagoljici (bez 'kojakanja') još od 11. stoljeća, pa su dakle nedvojbeno izvornohrvatski. Slijedi nekoliko tipskih glagolskih primjera toga Vukovo-balkanskog "kojakanja" uz dodane participne oblike iz izvornohrvatskog i glavnih dialekata:

Poredbeni primjeri

  • Vukov Balkan: čovjek koji misli; - izvornohrvatski: misléći čovjek, kajkavski: misléči človek, otočno-čakavski: čovîk mislêći.
  • Vuk.Bal. dijete koje sjedi; - izv.hr. sjedéće diete, kaj. sedéče dete, čak. dîte sidêće.
  • Vuk.Bal. djevojka koja pjeva; - izv.hr. pjevajúća divojka, kaj. pevajóča divôjka, čak. divôjka pivajûća.
  • Vuk.Bal. duh koji lebdi; - izv.hrv. lebdéći duh, kaj. prhajóči duh, čak. jamna parhajûća.
  • ... itd.

Srbohrvatske Vukoslovnice

Ovdje su posebno izdvojene hibridne balkanizirane jugo-gramatike s Vukopisom umjetnoga srbohrvatskog jugojezika, tj. Vukova jugoslavenskog pidgina, preko kojega je novonametnuti javno-službeni jezik u Hrvatskoj silom prebačen u Balkanski Sprachbund (o ovima i sličnima vidi još pobliže pod Srbohrvatske jugoslovnice). Niže su kronološki nanizane važnije poluhrvatske (tj. hrvaćanske) gramatike balkaniziranoga srbohrvatskog jugojezika tj. njegove tzv. "zapadne varijante", koje su manjeviše protivne i uglavnom različite od pravoga klasičnog izvornohrvatskog do 1890./1918.

Stoga su ove naše jugoslovnice najviše ideopolitički služile stručnoj zatorbi, uništavanju i izkorjenjivanju pravoga izvornohrvatskog jezika iz domovinske Hrvatske - osobito u školama kroz niz naraštaja mladih Hrvata. Krajnji cilj toga je bila kulturno-jezična asimilacia hrvatske mladeži i i uglednih Hrvata u katoločke Srbohrvate, po poželjnom uzoru na jugojezičare Milana Rešetara, Peru Budmanija i Vatroslava Jagića - koji su sebe sami javno proglasili "katoličkim Srbima".

  • Pero Budmani: Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), Beč, 1867.
  • Vinko Pacel: Slovnica jezika Hrvatskoga ili Srbskoga, I. diel. Nauka o prieslovu. Zagreb, 1860.
  • Dragutin Parčić: Grammaire de la langue Serbo-Croate, Paris 1877.
  • Frane Vuletić: Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole, Nauka o glasovima i oblicima, Sarajevo, 1890.
  • Josip Florschütz: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje i slične škole, Zagreb 1916.
  • Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1899., 2. izd. 1931.
  • Tomo Maretić: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb, 3 izd. 1963.
  • Karl Kokolj: Grammatik der kroatischen (serbischen) Sprache, Pula, Buchdruckerei und Buchbinderei J. Krmpotić & co., 1904.
  • Milan Rešetar: Elementar-Grammatik der kroatischen (serbichen) Sprache, Zagreb, 1916.
  • Juljusz Benešić (Julije Benešić): Gramatyka jezyka chorwackiego czyli serbskiego, Instytut Wydawniczy "Bibljoteka Polska", Warszava 1937.
  • Ivan Brabec, Mate Hraste, Sreten Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb 1952.
  • Stjepko Težak - Stjepan Babić: Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole, Školska knjiga, Zagreb, 1966.
  • Josip Hamm: Kratka gramatika hrvatskosrpskog književnog jezika za strance, Zagreb 1967.
  • Slavko Pavešić i Zlatko Vince: Gramatika - Jezični savjetnik s gramatikom, Zagreb 1971.
  • Josip Silić – Ivo Pranjković: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb, 2005. (unatoč lažnom naslovu: novosadski srboidno-vukovski !)

3/4-hrvatske poluslovnice

U zadnjih pola stoljeća tj. uglavnom nakon "Hrvatskog proljeća" od 1971. dosad, dio manje izdajničkih i mladjih jezikoslovaca u Hrvatskoj su se utilitarno "prestrojili" u umjerene (umivene) poluvukovce, jer su konačno ipak shvatili kako umjetno-hibridni srbohrvatski pidgin nema dugoročnih perspektiva, pa jednom konačno ubuduće mora odumrijeti (slično kao i pripadna propala Jugoslavija). Stoga su ovi reformirani poluvukovci naknadno ipak počeli pisati i objavljivati dosad ponešto 'hrvatskije' gramatike i pravopise, koji dijelom izlaze iz unitarnoga srbohrvatskog jugo-modela, ali su ipak sve dosad u nekim bitnim značajkama još uvijek podalje od pravoga klasičnog izvorenohrvatskog do 1890/1918.

U tim novije reformiranim poluvukovskim gramatikama i pravopisima sve do danas su još uvijek oko 1/4 do 1/5 jezičnih pravila dosad i dalje ostala nehrvatsko-srboidna, jer se dotični poluhrvatski lingvisti nikako ne uspijevaju konačno 'odlijepiti' od ranije nametnute vukovštine i jugoslavenstva (izim tek malobrojnih novijih kao B. Laszlo, M. Kačić, I. Škarić, Z. Šojat, M. Krmpotić - ali je ove dirigirani vukovski mainstream većinom javno izolirao kao 'outsidere'). Zato se te naše novije jezične naklade tek uvjetno mogu donekle ocijeniti kao pretežno hrvatske (negoli jugobalkanske), - ali ipak još uvijek bar dijelom sve dosad i ove dalje pripadaju u Balkanski Sprachbund, u koji su nas Vukovi jugo-jezičari silom ubacili od godine 1918. pa manjeviše sve do danas. Takve su 3/4-poluhrvatske novoslovnice kod nas npr. ove iduće još i sada različite od pravoga izvornohrvatskog:

  • Stjepko Težak - Stjepan Babić: Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, Zagreb (u Londonu je 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašao fototipski pretisak, a izišao je i jedan pretisak londonskoga izdanja bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja) = tzv. "Londonac".
  • Stjepko Težak - Stjepan Babić: Gramatika hrvatskoga jezika - Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb.
  • Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika: Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1979. - Gramatika hrvatskoga književnog jezika.
  • Stjepan Babić: Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb 1986.
  • Radoslav Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb 1986.
  • Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1991.
  • Dragutin Raguž: Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, 1997.
  • Sanda Ham: Školska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2002.
  • Sanda Ham: Povijest hrvatskih gramatika, Globus, Zagreb, 2006. ISBN 953-167-185-0
  • Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Ivo Škarić, Stjepko Težak: Glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 2007.

Ina literatura

Vukovsko-balkanske gramatike jugohrvatskoga tzv. 'zapadna varijanta', vidi gore pod: 'Srbohrvatske Vukoslovnice'.

  • Petar Guberina i Kruno Krstić: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940.
  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, Yale University Press, 1984
  • Branko Franolić, Mateo Zagar: A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture, Erasmus & CSYPN, London & Zagreb 2008 ISBN 978-953-6132-80-5
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini).
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics" (PDF).
  • Sanda Ham: Povijest hrvatskih gramatika, Globus, Zagreb, 2006. ISBN 953-167-185-0

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Original compilation, adapted and condensed by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Srbohrvatske_jugoslovnice&oldid=45359"