Dialektne gramatike

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dialektne gramatike (kajkavske, čakavske i ikavske slovnice): U nestručnim Wikipediama (hrvatska i English) sliedom jugoslavenskih vukovaca lažno piše, kako navodno u zadnjih 2 stoljeća više nema nikakvih novijih dialektnih gramatika u kajkavici ni čakavici (što im je ideološki poželjno). Ipak su od domaćih područnih govora dialektne gramatike dosad razmjerno najbolje pismeno razradjene za kajkavski Varaždin, pa čakavski Trogir i otok Krk, a manje još npr. za Zagreb, Sutlu, Vinodol, Cres i Rab, ter slabo ili nikako za ine lokalne govore izim njihovih abecednih rječnika i ponekih primjernih tekstova. U doba Jugoslavije dialektne (nestandardne) gramatike uglavnom ne izlaze, ali ih je opet objavljeno bar desetak u novoj Hrvatskoj od 1990tih.

Glavni je baš ideolopolitički razlog zašto jugo-vukovci i povezani wikipedisti uporno prešućuju, prikrivaju (i odbacuju) novije dialektne gramatike kod nas uprav taj, što nam one sve jasnije postupno potvrdjuju kako hrvatska kajkavica i čakavica strukturno i podrietlom zapravo ni ne pripadaju balkanskomu unitarnom jugojeziku (tzv. "srednjo-južnoslavenski diasistem"), nego drugomu posebnom jugozapadno-slavenskom jeziku izvornih srednjovjekih Hrvata koji je izmedju slovenskoga i bošnjačke jekavice, ali je taj u Hrvatskoj ukinut Bečkim dogovorom od 1850. Glavni su idejno 'nepodobni' i potisnuti dokazi ovoga iz dialektnih gramatika: nazočnost dialektnoga imenskog člana u izvornoj kajkavici kao i u čakavici, ter povrh toga i očuvani čakavski duali nepoznati u inim vukovsko-srboidnim govorima, pa još ini manji neštokavski pokazatelji kao glasovi y, ä, ö, umekšani ś i ź, itd.: usp. o tomu pobliže Čakavski dual-paukal i Dialektni imenski član.

Prva je hrvatska gramatika uglavnom napisana na starinskoj šćakavskoj ikavici prije četiri stoljeća (B. Kašić 1604.): većinom nam je razumljiva i danas jer je prielazni hrvatski jezik u njoj čakavsko-štokavski stiliziran. Od tada do danas hrvatsko je gramatičarstvo razmjerno plodno: uključivo kajkavske kao i hibridne srbohrvatske gramatike, napisano je sedamdesetak izvornohrvatskih i poluhrvatskih gramatika s više ponovljenih naklada. Nakon okupacije pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, od 1918.- 1939. i 1945.- 1990. već manje izlaze prave hrvatske slovnice, nego više hibridne polu-gramatike za umjetni srbohrvatski pidgin (jugojezik), a tek od 1939.- 1945. i 1990.-1999. još postoje noviji pokušaji obnove izvornih hrvatskih slovnica.

Abstract

Dialectal grammars (Kaykavian, Chakavian, and Ikavian): So far one published about seventy successive Croatian grammars, and among them more than a half or 3/5 grammars are on the Croatian litteral standard. Among others, a dozen treat the Serbo-Croat hybrid pidgin (or atificial ex-Yugoslavian language), and another dozen are the regional grammars of Croatian dialects i.e. Kaykavian and Chakavian elaborated here. The main peculiarities of Croatian dialectal grammars are the presence of grammatic articles at substantives, and the conserving of dual forms in Chakavian, both very divergent from the newer artificial pidgins of Serbo-Croatian hybrid language.

Čakavske slovnice: zaykôvje

Izim prvoga B. Kašića 1604. na ikavskoj šćakavici, ina posebna i suvisla, veća čakavska gramatika kasnije dugo nije objavljena, izim djelomičnih uvida i manjih članaka. Ipak u novoj Hrvatskoj kroz prošlih dvadesetak godina, kraći gramatički prilozi s do desetak uvodnih stranica za područne čakavske govore se navode uz neke mjesne čakavske rječnike npr. za Trogir (D.Geić - M.S. Šilović 1994), Pag (N. Kustić 2002), Beli-Cres (N. Velčić 2003), Krk-Baška (M. Lovrić 2004.), itd. Od tih novijih čakavskih gramatika ili po staročakavski "zaykôvje", najveće su iduće dvije:

Trogirska gramatika

Od inih posebnih gramatičkih knjižica iz dalmatinske čakavice je jedna od najvažnijih: Duško Geić, Gramatika trogirskoga cakavskog govora, Matica hrvatska, sv. 2, Trogir 1998.

Od preostalih primorskih gradova s nepalatalnim cakavicom, danas je jezično najviše ugrožen baš Trogir, gdje je zbog okružja štokavskog zaledja domaća cakavica već krajnje osiromašena i govore ju još malobrojni starci i žene na središnjem trogirskom otoku, dok je na kopnu i Čiovu zamalo već nestala. Izim tek formalne zamjenice "ca", ovdašnji govor skoro više ni nema inih posebnih cakavskih oznaka, pa su čak i zajedničke značajke opće čakavice pod vukovskim utjecajem okolnih štokavaca tu dosta osiromašene: nema glasa h, a pojavljuje se novi vukovski dj i produženi muški plurali na -ovi, -evi. U odnosu na ekavsku cakavicu Labina i donedavnu poluikavsku cakavicu u Senju, trogirska cakavica je pretežno ikavska. Trogirski govor medju svim cakavcima danas ima najmanje romanizama koji obuhvaćaju samo 1/5 njegovog rječnika, a 3/4 su slavenske riječi. Danas je taj domaći trogirski govor u sličnom stanju samrti kao bivša cakavica u Omišu na Cetini oko 1. svj. rata, nakon kojega je izumrla, a uoči toga početkom 20. st. govorila se u osiromašenom vukoviziranom obliku slično kao danas u Trogiru.

Zaykôvje istočnog Kvarnera

Od tih novijih je razmjerno najveća podrobnija razrada poredbene čakavske gramatike istočnog Kvarnera uz veliki enciklopedijski rječnik "Gan-Veyãn", knj. I: str. 211-339, Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb 2005 (prof. Mitjel Yošamya: Gramatika, fonetski sustav i leksički iskon), što je dosad ujedno i najdetaljnije izašla čakavska slovnica na 128 str. Ova gramatika obuhvaća većinom domaće govore jugoistočnog Krka oko Baške i susjedna sela, a manjim dielom još i područne govore otoka Raba i srednjeg Vinodola u selima oko Grižana: vidi još i Čakavski dual-paukal.

Na većem dijelu otoka Krka (domaće-scakavski Khârk) govori se običnom palatalnom čakavštinom, koja je na južnijoj obali (Krk-Punat) prijelazna ikavsko-ekavska, a na sjevernoj strani otoka (Omišalj-Vrbnik) više ekavska. Nepalatalnom cakavicom se na Krku govori samo na jugoistoku oko Baške u naseljima Baška, Jurandvor i Batomalj (donedavna i susjedni izumrli zaselci Gorica, Sv. Juraj, Vinca itd.). Ovaj krčki scakavizam je u odnosu na primorske i ine otočne čakavce izrazito arhaičan i u svojoj starijoj verziji Gan-Veyãn koja se donedavna govorila u Baški i okolnim selima, a sad još malobrojni starci u Batomlju i Jurandvoru, najstariji je tip bodulske cakavice koji se leksički i gramatički bitno razlikuje od obične čakavštine.

U njoj se ističu zamjenice ca (starije scà = što) i zoãc (zašto), dvoglasi, umekšani polupalatali ś, ź (sj, zj) kao poljski i crnogorski, ter sve ine značajke cakavizma, uz druge dodatne osobitosti bascanskog "scakavizma": 'meko' h i tvrdo kh, dvojni jat kao kratko i (= je) i dugo y (= ije), ...itd. Za bascansku "scakavicu" je uz ostalo nadasve markantan imenski dual nalik arhajskom lužičkomu (muški -oj, ženski -aj, srednji rod -ej) i posebni sibilarni skup "sc" (= šć / št), što sve nema nijedan ini naš govor: Bascàne (Bašćani), scâp (štap), scipàt (uštinuti), scemêr (otrov), scerbâv (krnjast), itd. U leksičkom pogledu, bascanska scakavica sadrži 1/3 romanizama, 2/5 su slavenske riječi, a 1/4 indoiranski i mezopotamski arhaizmi po kojima je najbogatija kod nas (M. Yošamya 2005).

Kajkavske slovnice

Kajkavskih slovnica je napisano desetak + 3 najnovije, ali nakon sredine 19. stoljeća su se kajkavske gramatike većinom prestale pisati, jer je kajkavica odonda iz javnosti prisilno potisnuta Vukovom novoštokavštinom, pa kasnije osobito pod Jugoslavijom za rad na kajkavici i pripadnim slovnicama uglavnom nije više bilo sredstava ni većeg interesa. Osim naknadnih pretisaka ranijih slovnica, 3 novije veće iznimke od toga su nova sažeta kajkavska slovnica koju je nedavno objavio Ž. Funda (2004), kao i razradjena gramatika ikavske kajkavice uz Sutlu (Jakolić - Horvat 2007.), ter par novijih gramatičkih priloga o zagrebéčkoj kajkavici. Glavne su starije kajkavske slovnice iz 18.- 19. stoljeća:

  • Ivan Vitković: Gründe der kroatischen Sprache zum Nutzen der deutschen Jugend verfasst, Zagreb, 1779. (rukopis)
  • Ignacij Szentmartony: Einleintung zur kroatischen Sprachlehre für Teutschen, Varaždin, 1783.
  • Franz Kornig: Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlerner, Zagreb, 1790.
  • Josip Ernest Matijević: Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, Zagreb, 1810.
  • Josip Đurkovečki: Jezichnica horvatzko-slavinzka za hasen Slavincev, i potrebochu oztaleh ztranzkoga jezika narodov (Kroatisch-Slavische Sprachlehre zum Nutzen der Slavonier und Gebrauche der übrigen auswärtigen Nationen), Pešta, 1826., pretisak 2007.
  • Ignac Kristijanović: Grammatik der kroatischen Mundart, Zagreb, 1837.; Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart enthalt eine Samlung der nothwendigsten Wörter in der Kroatischdeutschen und deutsch-kroatischen Mundart, Zagreb, 1840.
  • Medju novijim kajkavskim slovnicama iz 20./21. stoljeća su dosad najvažnije iduće tri:

Kajkavska slovnica Varaždin

Željko Funda 2004: Mala kajkavska gramatika (temeljine). Gimnazija Varaždin, 59 str.

Varaždin je danas nedvojbeno najbolje očuvani kajkavski grad u kojemu kajkavski gradjani ili "purgeri" zajedno s kajkavskim priseljenicima iz okolice još uvijek čine nadmoćnu većinu preko 3/4 gradjana. Zato tu bar polujavna kajkavica dominira na ulici kao i u većini obitelji, izuzev samo poluštokavsku upravu i škole. Ova gramatika pridonosi razmjerno dobrom poznavanju varaždinske kajkavice, u kombinaciji s velikim varaždinskim rječnikom: Lipljin, T. 2002, Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str.

Donjosutlanska slovnica

B.Jakolić - J.Horvat: Školska razlikovna gramatika kajkavske ikavice. Zbornik: Donjosutlanski govor i običaji, str. 221-242, Šenkovec 2007.

Kajkavska ikavica (ikavski kajkavci): To je dosad najmanje proučeni tip hrvatskih ikavaca, a obuhvaća 1/4 kajkavaca ili 8% Hrvata koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. Ovima je vrlo slična tzv. ikavska slovenščina Slovenskog Primorja i Bele Krajine, a ranije se slično govorilo i u Furlaniji. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tok rijeke Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća da su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka. Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su to izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, uprave i književnosti, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda.

Taj interdialekt kajkavske ikavice je bio najidealniji zajednički standard za ogromnu većinu ili 90% svih Hrvata tj. za 58% ikavaca (+ čakavaca) i još 32% kajkavaca. Zato i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još uvijek pišu ovim starohrvatskim interdialektom - npr. donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković. Znanstveno-lingvistički su u novije doba kajkavsku ikavicu najviše proučavali Josip Vončina i Stjepko Težak pa su jasno dokazali da to nije bio izmišljeni umjetni križanac (kao vukopis), nego naš prastari prirodni pučki govor dijela sjeverozapadne Hrvatske od 15. stoljeća pa sve do danas, koji su pripadni pisci samo dodatno kultivirali za javnu upravu i književnu uporabu. Zato je sada to iznova postao na internetu i službeni jezik ove nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije, jer je taj frankopanski standard već stoljećima ujedno bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), pa ga i danas rabe npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Novo o zagrebéčkoj slovnici

Agrámerska špreha zagrebéčkih purgerof: Ranije do sredine 19. st. je većinom zagrebéčka kajkavica kao prestižni govor hrvatske banske prijestolnice bar dijelom bila okosnica javne književne kajkavice u Banovini Hrvatskoj, pa su pretežno na temelju klasičnoga zagrebačkog govora izradjene bar 2 starije kajkavske gramatike hrvatskog jezika: J.E. Matijević 1810. i I. Kristijanović 1837.

Medjutim zbog Bečkog dogovora o novoštokavsko-srbohrvatskom jugojeziku, kajkavica u Banovini Hrvatskoj prama kraju 19. st. izlazi iz javno-službene uporabe i potom je pod Jugoslavijom bila uglavnom potisnuta i odbačena samo u privatnoj i obiteljskoj uporabi ili kao folklorno pjesništvo. Tek nakon jugo-razpada od 1991, javni interes za kajkavicu kod nas se opet postupno obnavlja i posebno za urbani domaći govor zagrebéčkih purgerof kao prestižni izvorni idiom obnovljene hrvatske prijestolnice. Stoga u novije doba opet izlazi par novijih gramatičkih priloga o kajkavskom govoru Zagreba i okolnih satelitskih naselja, koji manjeviše razradjuju i zagrebéčku slovnicu, npr.:

  • A. Šojat i surad.: Zagrebački KAJ, Institut za jezik - Zagreb 1998.
  • A.Ž. Lovrić, M. Rac, M.H. Mileković: Agrámerski slovár i rani iskon zagrebéčke kajkavice. Zbornik 5. simpozija KAJ, Krapina-Zabok 2006.
  • A.Ž. Lovrić &: Cakájski pragovor zagrebéčkih Sesveta, leksička i fonetska osebujnost. Zbornik 6. simpozija KAJ, Krapina-Zabok 2007.
  • A.Ž. Lovrić i surad.: Jen agrámerski slovár (purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrînjska). Agram & Sisek, (monografia u tisku) 2013/2014.

Ikavsko-štokavske slovnice

Medju hrvatsko-štokavskim gramatikama je napisano razmjerno malo ikavskih slovnica, uglavnom starijih iz 17. do 19. stoljeća. Zbog ideopolitičke nepodobnosti hrvatske ikavice u 20. st. pod Jugoslavijom zamalo ni nema posebnih prikaza ikavsko-štokavske gramatike, jer se ideološki (krivo) tvrdilo kako je navodno sva ikavica gramatički podjednaka Vukovom srbohrvatskom jugo-standardu osim jedino osobitoga ikavskog jata. Tek nakon jugo-raspada od 1990tih godina u novoj Hrvatskoj i BiH se opet povremeno pojavljuju većinom skromniji prilozi o ikavsko-šćakavskoj gramatici.

Većina novijih slovničkih priloga o hrvatsko-štokavskoj ikavici su tek kraći gramatički uvodi oko desetak stranica uz novije ikavske rječnike, npr. I.B. Šamija 2004. (vidi niže), a jedina nova veća monografia je o šćakavskim ikavcima zapadne Bosne (A. Peco 2007.). Zato je ikavsko-šćakavska gramatika danas podjednako slabije poznata kao i kajkavska slovnica, pa je po slabijoj razradjenosti od ove zaostaje samo čakavska slovnica. Popis važnijih ikavskih slovnica:

  • Bartol Kašić: Institutiones linguae Illyricae libri duo., Romae 1604. (Noviji pretisci: Slavistische Forschungen herausgegeben von Reinhold Olesch, Band 21, Böhlau Verlag, Köln, Wien, 1977. Most/The Bridge, Zagreb, 1990.; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.
  • Blaž Tadijanović: Svaschta po mallo illiti kratko sloxenye immenah i ricsih u illyrski i nyemacski jezik, koje sloxio Blax Thaddianovich, Magdeburg, 1761., Tropava, 21766.
  • Matija Antun Relković: Nova slavonska i nimacska grammatika. Neue Slavonische und Deutsche Grammatik, Zagreb, 1767., Beč.
  • Josip Voltić: Grammatica illirica, Beč, 1803. u rječniku: Ricsoslovnik (Vocabolario, Wörterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s'jednom pridpostavlienomm grammatikom ili pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi Istranina.
  • Šime Starčević: Nova ricsoslovnica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starscevicha xupnika od Novog u Lici, Trst, 1812. (pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.)

Noviji prilozi poznavanju štokavsko-ikavskih slovnica su npr.:

  • Ivan Branko Šamija: Današnji imotsko-bekijski govor. Uvod uz: Rječnik imotsko-bekijskog govora, str. 11 - 26, Društvo Lovrećana - Zagreb 2004.
  • Stipan Budimir i sur.: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište 10, Karlovac 1999.
  • Milan Okuka: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo 1979.
  • Asim Peco: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, 409 + 304 str. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo 2007. ISBN 978-9958-9309-1-1

Korienske hrvatske slovnice

  • Petar Guberina i Kruno Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940. (reprint: Liber Croaticus Verlag, Mainz 1977.)
  • Umberto Urbani: Grammatica della lingua croata, F. Zigiotti, 1945, 149 str.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovice, I. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (rukopis završen 1948.), pretisak: Zagreb 1992.

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dialektne_gramatike&oldid=41979"