Srednjovjeke sagene i kondure

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

- PROVIZORNO U IZRADBI -

Srednjovjeke sagene i kondure (starohrvatski brodovi na Jadranu u doba Trpimirovića i Arpadovića): - Srednjovjeka kraljevina Hrvatska je, uz Bizant i Arape, takodjer držala jednu od onodobnih značajnijih mornarica u okviru Sredozemlja. Prve poviestne podatke o starohrvatskoj mornarici u doba srednjovjeke dinastije Trpimirovića navodi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"): kako je tadašnja "Hrvatska mogla dići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka, da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakomu do 40 mornara-ratnika i 100 manjih brodova (kondura), na svakomu 10-20 mornara-ratnika". Na svim tim brodovima je osim mornara-ratnika još bilo i veslača. Dosad su podatci za starohrvatske veće sagene još razmjerno oskudniji, dok su manje kondure ipak već bolje poznate osobito iz podmorskih arheonalaza kod Nina.

Hrvatski srednjovjeki pomorci

Obzirom na te vojne snage se proporcionalno procjenjuje, kako bi u to doba Hrvatska približno mogla imati oko 2,000.000 stanovnika (tj. polovica od današnjih). U toj knjizi je isti car Konstantin Porfirogenet također zapisao: "Ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako njih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije".

Izim toga, približno istodobno ove sagene i kondure tada tek ukratko još spominju i srednjovjeki franački izvori, kao i srednjovjeki arabski zapisi iz Kordobskog kalifata. Ova starija arabska vrela (inače posve prešućena i zanemarena u podobnoj srbohrvatskoj jugoistoriji o balkanskim 'lađama'), takodjer navode kako su te starohrvatske sagene u doba Tomislava i njegovih kraljevskih nasljednika plovile ne samo po Jadranu i Jonskom moru, nego i diljem srednjeg Sredozemlja tj. povremeno takodjer do Tirenskog mora, Tunisa, Sicilije, Sardinije i Korzike.

Čak se još spominje i kako su ovi starohrvatski pomorci tada na zapadu Sicilije, blizu današnjeg Palerma tj. tada klasični Panormis, stvorili 2 hrvatsko-pomorska naselja (tzv. emporije) tj. sadanji Scafani i Seralcaldi. Odatle su potom uz ino još odplovili na svojim sagenama čak do Egipta i tamo su u delti Nila osnovali kasniju egipatsku priestolnicu Kairo (rana latin. Cahira ili arab. el-Qahirah), o tomu vidi još i pobliže: Hrvati osnovali Kairo.

Starohrvatske veće sagene

Sagena (grč. sagene = veća riblja mreža) je bio poviestni naziv za razmjerno veći tip srednjovjekih brodova koji su se rabili u Bizantu i takodjer gradili na Jadranu oko X. st. u doba hrvatskog kralja Tomislava i inih Trpimirovića. Koliko je dosad poznato, izvorna srednjovjeka slika takve starohrvatske sagene nije nigdje očuvana, ali se po inim analognim navodima drži, kako je sagena po svojem obliku bila približno između ratnoga i trgovačkog broda, tj. da je bila duga oko 20m i široka po 4m s gazom oko 1 metra.

To su bili razmjerno čvršći i veći višenamjenski brodovi, takodjer prikladni i za duže pučinske plovidbe. Sagene su bile bolje gradjeni drveni brodovi, koji su ciele godine i po zimi plovili duž Jadrana i ponekad širje po srednjem Sredozemlju. Sagena je za pogon obično imala oko 16 veslača. Takva srednjovjeka sagena bi imala po 15 pari vesala u jednom redu (jednoveslarka), uz jedan, dva ili tri jarbola na kojima su se razapinjala križna ili latinska jedra, a kormilarilo se dvama velikim veslima po krmi.

U ulozi ratnog broda su takve sredozemne sagene još bile opremljene i privremenim kaštelima (kašuni) s kruništem na pramcu i na krmi. Bizantski naziv broda sagena potječe od grčkoga sagene (velika mreža), pa su se prvobitne sagene u ranomu srednjem vieku vjerojatno najprije rabile kao veći ribarski brodovi. Po izviešću cara Konstantina Porfirogeneta, u doba našega kralja Tomislava je Hrvatska imala 80 takvih sagena.

Starohrvatske ine kondure

Srednjovjeka kondura (grč. ϰονδοῦρα) je bio manji tip srednjovjekih brodica na Jadranu i Sredozemlju. To su bila skromnija morska i lagunska plovila za bližu vožnju uzduž obala, izmedju otoka, ter po riečnim ušćima i lagunama. Godine 1966. na ulazu u ninsku luku su u podmorskom mulju pronađeni drveni ostatci dvaju srednjovjekih brodica, koji su 1974. izvađeni i preneseni u Zadar, gdje je započelo njihovo odslanjivanje, konzervacija i restauracija. Metodom radiokarbonske datacije pomoću ugljika C14, datirano je kako su te brodice plovile krajem XI. st. i početkom XII. st.

Arheolozi smatraju da ovi morski nalazi odgovaraju srednjovjekim manjim kondurama koje spominje car Konstantin Porfirogenet, kada piše o starohrvatskoj ratnoj mornarici. Ovo je i jedan razlog zašto su pronađeni brodovi sada prozvani kao "Condura Croatica". Ove su drvene brodice dugačke 7-8 metara, a izradjene su klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim klinovima. Nemaju kobilicu već zaobljena ravna dna, dok se na krmi i pramcu nalaze pojačanja u obliku krmene i pramčane statve.

Umjesto kobilice se na tim kondurama nalaze po dvije drvene grede koje idu uzporedno s dnom broda, a spojene su izvana na rebra preko oplate. Uloga ovih gredica se može predpostaviti na temelju konstrukcije broda tj. njegove krme, koja je jako plitka i slična krmi grčkih brodova. Plitka krma i ove dvije paralelne grede su dokaz za izvlačenje tih kondura krmom na kopno, kada nisu bile u uporabi. Tako su u svako doba bile sigurne pri ruci tj. spremne za porinuće i polazak u slučaju potrebe.

Ove brodice po svojem obliku spadaju u uske brodove, pa su se rabile kao brze veslarice, a u slučaju povoljnog vjetra podizalo bi se četvrtasto jedro i tada se uloga tih paralelnih greda na dnu mienja, pa one s jarbolom postaju stablilizatori broda. Pronađene "Condure Croatice" su konzervirane i danas se nalaze u posebnom paviljonu pri Muzeju ninskih starina. 1998. godine su izrađene i porinute orginalne replike obiju ovih kondura, od kojih se jedna sada nalazi u ninskoj luci, a druga je u Zadru u vlasništvu Sveučilišta i Arheološkog muzeja.

Pomorska baština Liburna

Već prije srednjovjekih sagena i kondura su antičkim Jadranom plovili i domaći liburnijski brodovi. Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao priznate tradicijske pomorce. Izim poljodjelstva u Ravnim kotarima, većina inih Liburna bave se plovidbom, ribarstvom, trgovinom i gusarstvom. Zbor orkanske bure na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Zato su Liburni u rimskom Mediteranu rabili najviše raznovrsnih brodskih tipova od kojih potječu i neki današnji nazivi plovila na Jadranu, Sredozemlju i širje.

Pomorski Liburni su prvo naselili upravo najvjetrovitiji kutak Sredozemlja u Kvarneru, gdje uzastopne velebitske bure haraju kroz najveći dio godine izim ljeta. To je dobro poznato i starim piscima pa npr. već Procopius navodi da uz iztočni Jadran strahovite oluje ponekad odnesu konjanika skupa s konjem i zakovitlaju ih zrakom. Zbog te prirodne prisile, kako bi tu uopće mogli obstati, Liburni su postali izkusnim pomorskim "vukovima", pa su u antici gradili najbrže i najčvršće brodove za olujno more.

Jedno od najstarijih očuvanih brodogradilišta kod nas i na Jadranu, imali su Liburni do 5.st. pr.Kr. u svojoj vojnopomorskoj bazi Mala Luka (Portìć) nasuprot burnom Senju na iztoku otoka Krka pod njihovom velikom gradinom "Uri-Kvorýta" (sada turistički: Corynthia), gdje su do danas vidljive kamene bitve za brodski privez, stražarske utvrde i sedam kamenih navoza po 17 X 5m za gradnju i popravak liburnijskih brodova.

Liburnijske pomorske tradicije imitirali su potom i Rimljani da bi zavladali Sredozemljem, pa su svoje ratne brodove prozvali "naves liburnae" i za njih su Liburni postali glavni brodograditelji u velikim carskim arsenalima Ravenna i Aquileia. Izim toga, Liburni su već od rane antike razvili najveću brodsku raznolikost s bar pet specialnih plovila, kojih su se tipovi pa i nazivi u južnohrvatskoj tradiciji na Jadranu većinom očuvali sve do danas (Wetter 1925, Krahe 1952, Panciera 1956, Della 1967) :

  • Drakkophoroi (drakari) bili su im su manji i brzi desantni brodići za olujno more na jedra i vesla, a slično se sve do danas na Kvarneru ratni brod čakavski naziva: dragãr.
  • Gandeia (= gajeta) je prapovijesni naziv i vjerojatno najraniji tip broda na Jadranu koji je ostao u stalnoj uporabi već kroz punih 4 tisućljeća, jer su ga rabili još Pelašti, pa Iliri i do danas Hrvati. Služio je za prijevoz i ribolov kao i danas gajeta.
  • Lembul (= naš leut, lat. lembus) je kod Liburna osobiti jadranski tip većeg broda za ribolov, kao i današnji leut kod Hrvata.
  • Galaia (galija, lat. navis liburna, grč. Libyrnidas naus) bila je kod Liburna najveći, teško naoružani bojni razarač s podvodnim pramčanim kljunom za probijaje neprijateljskog broda, na jarbolu s okovanom gredom tzv. aries ("ovan") za proboj tudje palube i obalnih utvrda, pa još s velikim artiljerijskim praćkama za izbacivanje kamenja na primorske gradove i tudje brodove. Ovaj prvotni liburnijski naziv galije održao se stoljećima za naoružane ratne jedrenjake sve do pojave parobroda.
  • Paros (barka) je bila manja brodica na vesla za ribolov i lokalni prievoz, kojoj je prvotni naziv pradavnoga staroegipatskog podrijetla (baris).
  • Liburna rotata: Kasnolatinski izvori pred propast carstva spominju kako su romanizirani Liburni iz carskih brodogradilišta već porinuli i prve brodove na mehanički pogon tzv. liburna rotata (brod na kotače) s bočnim kotačima na lopatice koje je tjerala volovska zaprega vrtnjom velikog vodoravnog kotača nasred palube - ali je gradnja toga brzo prestala s propašću carstva. To je bio isti prototip ranih mehaničkih brodova, još odavno prije parobroda s kotačem u Americi.

Možda su tek rasulo Rimskog carstva i navale barbara spriečili da te nove mehaničke Liburnae ne osvoje svjetska mora već u srednjem vieku. Stoga su jadranski Liburni bili najgenialniji brodograditelji prije parobroda, koji su već u antici pronašli i ostvarili bitna načela svjetske brodogradnje. S propašću Rima ova liburnijska tradicija nije prestala, nego se je logično dielom nastavila u naslijedju naših primorskih čakavaca i otočnih bodula. Zbog ovog je naslijedja Hrvatska donedavna uoči Domovinskog rata, po izgradjenoj brodskoj tonaži bila prva u Europi i treća u svjetskoj brodogradnji, odmah nakon Japana i USA (Brajković 1972-89).

Abstract

Medieval sagenae and condurae (early Croatian ships in Adriatic under the dynasties of Terpimiri and Arpadi): ...

. - . - .

Poveznice

Reference

Introduction and middle parts almost original compilations, then others partly loaded from Wikinfo and Croatian Wikipedia by GNU license.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Srednjovjeke_sagene_i_kondure&oldid=35068"