Sv. Leopold Bogdan Mandić
| |
| Rodno ime | Bogdan Ivan Mandić |
| Smrt | {{{smrt}}} Padova, Kraljevina Italia |
| Svetišta | Svetište sv. Leopolda Mandića u Padovi |
Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić (Herceg-Novi, 12. svibnja 1866. - Padova, 30. srpnja 1942.) je drugi kanonizirani hrvatski svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati izpovjednik i promicatelj jedinstva kršćana.
Životopis
Roditelji su mu bili podrietlom iz Zakučca kod Omiša.
Na krstitbi je dobio ime Bogdan Ivan, a po ulazku u kapucine promienio ga je u Leopold. Bio je najmladje od dvanajstero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju, Bogdan je od malena učio puno moliti. Rodbina i znanci zvali su ga "naš Bogdo". Bio je visok samo 135 cm.
Njegova dobrostojeća obitelj nije uzpjela očuvati blagostanje. Bogdan će druge u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog izkustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u izpovjedaonici: "Razumiem vaš žalostni položaj, jerbo je i moja obitelj nekoć bila bogata. Nu izgubila je sve svoje imanje i dobra, ter zapala u biedu. I vi ste slično izkusili, pa stoga razumiem vašu žalost."
Živeći u Herceg-Novom medju pravoslavcima, Bogdan je vrlo rano upoznao i izkusio žalostnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar". Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cienili i pravoslavci, Bogdan je mislio kako će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom poziva, premda im je rastanak s njime bio vrlo težak.
U dobi od 16 godina polazi na poduke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.
Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rieci, po volji svojih poglavara bio je konačno odredjen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat ter uzkliknuo: "Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Iztok." Kao dugogodišnji neumorni izpovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!" Stalno je molio Boga za pomirbu i što bolju slogu pravoslavaca i katolika.
Početkom Prvog svjetskom rata, nije htio primiti taliansko državljanstvo, pa je kao tudjinac iz, za Taliane, nepriateljske države (Austro-Ugarske) morao u sabirni logor. Obrazložio je to riečima: "Krv nije voda!"
Imao je izvanrednu sposobnost razumievanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.
Prije smrti otac Leopold je prorekao kako će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne nesreće, njegova je izpovjedaonica ostala poštedjena kako bi bila trajnim znakom njegova pomiriteljskog apostolata. Brojni hodočastnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage izpovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.
Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je blaženim papa Pavao VI. 2. svibnja 1976. godine, dok ga je svetim proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine. Spomendan mu je 12. svibnja.
Izvori
Vanjske sveze
- Kotorska biskupija - Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić
- Zakučac proslavio blagdan sv. Leopolda Mandića
- Živi' će nam ime makar granu sikli Reportaža Glas Koncila
- Svetište sv. Leopolda Mandića u Maglaju
