Uskrs

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Vazam (Uzkrs, čakavski Vazan, kajkavski Vuzem, perzijski: Vazma) je najveći blagdan (svetak) kršćanstva, to je dan uzkrsnuća Isusa Krista. Uzkrs je pomični blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom, ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uzkrs uviek dolazi na nedjelju izmedju 22. ožujka i 25. travnja, a u iztočnom kršćanstvu izmedju 4. travnja i 8. svibnja.

Abstract

Easter (Greek: Πάσχα, Paskha; Hebrew: Pesaḥ) is the central feast in the Christian liturgical year. According to the Canonical gospels, Jesus rose from the dead on the third day after his crucifixion. His resurrection is celebrated on Easter Day or Easter Sunday (also Resurrection Day or Resurrection Sunday). The chronology of his death and resurrection is variously interpreted to be between AD 26 and 36. Easter marks the end of Lent, a forty-day period of fasting, prayer, and penance. The last week of the Lent is called Holy Week, and it contains Good Friday, commemorating the crucifixion and death of Jesus. Easter is followed by a fifty-day period called Eastertide or the Easter Season, ending with Pentecost Sunday. Easter is a moveable feast, meaning it is not fixed in relation to the civil calendar. The First Council of Nicaea (325) established the date of Easter as the first Sunday after the full moon (the Paschal Full Moon) following the northern hemisphere's vernal equinox. Ecclesiastically, the equinox is reckoned to be on March 21 (even though the equinox occurs, astronomically speaking, on March 20 in most years), and the "Full Moon" is not necessarily the astronomically correct date. The date of Easter therefore varies between March 22 and April 25. Eastern Christianity bases its calculations on the Julian Calendar whose March 21 corresponds, during the 21st century, to the 3rd of April in the Gregorian Calendar, in which calendar their celebration of Easter therefore varies between April 4 and May 8.

Podrietlo rieči i nazivlje

Uzkrs je mladji novoštokavski naziv nastao od rieči "uzkrsnuti" koja vuče koriene iz staroslavenskog u kojem je glagol *krьsn značio "rasti" i "razvijati se". Prefiksaciom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol. Drugi naziv Pasha je češći u drugim poviestnim konotaciama. Hebrejska rieč pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Pasha. Germanski nazivi - engl. Easter i njem. Ostern vuku podrietlo od imena saksonske božice Ēostre koja je bila slavljena za vrieme proljetne ravnodnevnice.

Staroperzijska Vazma

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vazma-Nawruz

Naš stariji je dialektalni naziv Vazam (kajkavski Vuzem) osim Uzkrsa obuhvaća cielo sveto trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uzkrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju - Uzkrs. Naši dogmatski jugoslavisti (Petar Skok) tumače ga podobno iz rieči uzeti (stsl. vъzęti < uz + imati), odnosno razdobolje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi to još izvode kao da su Ćiril i Metod slavizirali grčku rieč Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) pa je tako dobivena rieč Vazam.

Naprotiv izti naziv tj. proljetna Vazma već je odavna tj. od antike poznat i u Iranu - ali je o tome kod nas sbog ugrozitbe (jugo)slavenstva sve dosad praktički zabranjeno govoriti i pisati: Prije novijega islamskog imena Nawruz za početak godine dne 21. ožujka, taj prvi proljetni dan se u staroj ahemenidskoj Perziji zvao Vazma i na njega se sve do danas kao i kod nas spremaju podjednake šarene pisanice i pale se vazmene vatre - ali je sve to kod nas još uviek nepodobno javno spominjati.

Evangjelje

Biblia mladih: Po suboti, u osvit prvog dana sedmice, dodje Maria Magdalena i ona druga Maria pogledati grob. I gle, nastade žestok potres, jerbo andjeo Gospodnji sidje s neba, pristupi i odvali kamen i sjede na njega. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća biela kao snieg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. Kada dakle žene pogledaše, opaziše kako je kamen od groba odvaljen, a bijaše vrlo velik. Zatim andjeo reče ženama: "Znam, vi tražite Isusa Nazarećanina razpetoga. Zašto tražite živoga medju mrtvima? Nije ovdje, nego uzkrsnu kako reče! Dodjite i vidite mjesto gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je naviestio dok je još bio u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji treba biti predan u ruke griešnicima, biti razpet i treći dan uzkrsnuti. Potecite žurno i javite njegovim učenicima, i Petru, kako je ustao od mrtvih. I gle, on pred vama ide u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče. Eto, rekoh vam."

A one se žene sjetiše rieči Isusovih, brzo otidjoše s groba ter sa strahom i velikom radošću otrčaše obaviestiti njegove učenike. I gle, Isus im izidje ususret govoreći "Zdravo!" One poletješe k njemu, obujmiše mu noge i ničice mu se pokloniše. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći neka podju u Galileju! Ondje će me vidjeti!"

Datiranje

Uzkrsni nadnevci u razdoblju od 2000. - 2020.
Godina Zapadno kršćanstvo Iztočno kršćanstvo
2000. 23. travnja 30. travnja
2001. 15. travnja
2002. 31. ožujka 5. svibnja
2003. 20. travnja 27. travnja
2004. 11. travnja
2005. 27. ožujka 1. svibnja
2006. 16. travnja 23. travnja
2007. 8. travnja
2008. 23. ožujka 27. travnja
2009. 12. travnja 19. travnja
2010. 4. travnja
2011. 24. travnja
2012. 8. travnja 15. travnja
2013. 31. ožujka 5. svibnja
2014. 20. travnja
2015. 5. travnja 12. travnja
2016. 27. ožujka 1. svibnja
2017. 16. travnja
2018. 1. travnja 8. travnja
2019. 21. travnja 28. travnja
2020. 12. travnja 19. travnja

Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uzkrsu jest Pashalna homilia iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori kako je slavitba Uzkrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su povezane pojedinosti bile lokalizirane. Sinezie Cirenski u 4. stoljeću zapisao je sljedeći hvalospjev Uzkrsu:

O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
sladja od raja,
očekivana godinu dana!

Kroz poviest su postojale brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaist) prepirka kad je Polikarp Smirnski, sliedivši Ivanov običaj kako je Isus razpet u petak, razpravljao s papom Anicetom. Pojam se odnosi na praksu kako je slavlje Prielaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaisti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uzkrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uzpjeli složiti ter je pitanje ostalo neriešeno. Nu, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor I. izopćio je biskupa Polikrata Efežkog i ostatak azijskih biskupa sbog privrženosti slavitbi na 14. Nisan. Izobćitba je poslije opozvana, pa su se obje strane pomirile sbog intervencie biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog predhodnika. Sama metoda računanja nadnevka Uzkrsa nije službeno riešena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.

Na Prvomu nicejskom saboru 325. odlučeno je kako se Uzkrs slavi na iztu nedjelju u cieloj Crkvi, ali vjerojatno je da nikakva metoda odreditbe nije donesena (nisu očuvani nikakvi pismeni spisi o saboru). Problem se premjestio u Aleksandriu - ondje su slavili Uzkrs na prvu nedjelju poslije najranijeg četrnaistog dana mjeseca koji bi bio 21. ožujka ili poslije tog nadnevka. Od srednjeg vieka to je pravilo pojednostavljeno: Uzkrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ravnodnevnice. Nu, to baš i nije dosljedno sliedilo crkvena pravila: Uzkrs pada na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca 21. ožujka (dan proljetne ravnodnevnice) ili poslije tog nadnevka (rieč je o proljetnoj ravnodnevnici koja se dobija putem tabličnog računanja, a ne putem astronomskih mjerenja). Taj puni mjesec četrnaisti je dan tablične lunacie (novi mjesec).

Rimska Crkva je rabila vlastite metode datiranja Uzkrsa sve do 6. stoljeća kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Sbog razlike u porabi gregorianskog i julianskog kalendara, zapadne i iztočne Crkve imaju različite nadnevke Uzkrsa. Godine 1997. u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamieniti dosadanju i ukloniti nesklad izmedju datiranja zapadnog i iztočnog kršćanstva. Početak preuredbe priedložen je 2001. godine, ali još nije usvojen.

Crkveni običaji

Zapadno kršćanstvo

U zapadnom kršćanstvu priprava za Uzkrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uzkrs. Nakon Uzkrsa sliedi Uzkrsni ponedjeljak. Običajna priprava započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdienje. Na misi se pali uzkrsna vatra na žutoj ili bieloj uzkrsnoj svieći. Nekoć je Uzkrs bio smatran savršenim trenutkom krstitbe stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme ter slavi samo uzkrsnuće. Slavlje vazmene noći rasporedjeno je na sliedeće dielove:

  • Služba svjetla: Ova je služba svečani početak vazmenog bdienja. Prvo se blagoslivlja sveta vatra kojom se pali uzkrsna svieća, simbol uzkrsnulog Isusa, ter zajednica svečano pali vlastite svieće i okuplja se. Nakon toga sliedi vazmeni hvalospjev kojim se poziva na uzkrsno veselje:

Nek' uzklikne sad nebesko množtvo andjela,
nek' uzkliknu službenici Božji
i za tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!

Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom,
i rasvietljena sjajem vječnoga kralja neka osjeti
da je nestalo po čitavom svietu mraka!
nek se veseli i majka Crkva urešena bljeskom tolikog svjetla
i silnim poklicima naroda nek odjekne ova dvorana!

Ovo je noć koja svjetlošću stupa
razprši tmine grieha.
Ovo je noć koja danas po svem svietu one što u Krista vjeruju
od tmina grieha i od opačina otima,
vraća milosti i pridružuje svetosti.
Ovo je noć u kojoj je Krist razkinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.

  • Služba rieči
  • Krstna i potvrdna služba
  • Euharistijska služba

Iztočno kršćanstvo

U iztočnom kršćanstvu priprava takodjer počinje korizmom u kojoj se smanjuje zabava i sve nepotrebite djelatnosti sve do Velikog petka. U večeri Velike subote slavi se ponoćna misa nakon 23 sata. Pri završetku sva se svjetla ugase ter se pali uzkrsna svieća iz "vječnog svjetla" u crkvi, a potom se svjetlo dalje širi. Procesia se nastavlja oko crkve i u nju vraća u ponoć ter se služi pashalna misa. Poslije bogoslužja običaj je objedovati, a sutradan nema bogoslužja jerbo je već proslavljeno. Umjesto njega, u podne se održava običajno Agape vesper u kojem se čitaju dielovi Ivanova Evangjelja na raznim jezicima.

Pučki običaji

Uz slavlje Uzkrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji koji se razlikuju od države do države. Nu većini je zajedničko ukrašavanje pisanica. Česti simboli jesu zečevi i pilići, a takodjer i brojne slastice.

  • Belgia ima slične običaje kao Amerika, ali se češće govori kako uzkrsna jaja donose zvona iz Rima. Naime, priča govori kako zvona sa svake crkve na tihu subotu (stille Zaterdag) ne zvone jerbo su otišla u Rim.
  • U iztočnom dielu Nizozemske pale se uzkrsne vatre u sumrak. U okolici Magdenburga, dječacima se simbolički "izprašio tur" kako bi se iz njih iztjeralo loše ponašanje. Taj je običaj bio čest i u Škotskoj gdje postoji izreka "iztučen kao na Uzkrs" koja znači kako je za neki priestup dobivena preblaga kazna.
  • U Norvežkoj je zanimljiv običaj rješitbe ubojstva na Uzkrs - na dalekovidnim su programima detektivski (iztražiteljski) slikopisi, časopisi objavljuju kriminalističke priče, a i kartoni mlieka imaju priče o neriešenim ubojstvima. Drugi je običaj igranje Yahtzee igara. Norvežani i Danci na Veliku subotu u žepovima nose komadiće nekvasnog kruha umotanog u bielo platno kako bi ga pojeli u ponoć. Sam običaj bio je čest i u vikinžko doba kad su Vikinzi nosili sa sobom zizmelene bobice koje su simbolizirale život.
  • U Finskoj i Švedskoj običaj je bojanje jaja. Malena djeca odjevena kao vještice skupljaju slatkiše od vrata do vrata u zamjenu za ukrašene cice-mace. To je izhod miešanja pravovjernog običaja blagoslivljanja kuća s grančicama cice-mace ter skandinavskog vještičjeg običaja.
  • U Laponiji se uz pjesmu i ples igraju sa sniegom, prave se snjegovići ter se slavi Isusovo uzkrsnuće i budjenje prirode.
  • U Rusiji se uz običajna jela veže i običaj čestitanja trostrukim ljubljenjem u obraz.
  • Na Lampedusi, talianskom otočiću na Uzkrs se zaboravljaju sve svadje i nesporazumi. Na Veliku subotu Sicilianci kući nose cviet pasjeg zuba koji tog dana ima čarobne moći ter donosi veselje i izpunitbu želja. Sličan je običaj razvijen i u Poljskoj gdje se Uzkrs naziva Wielkanoc (velika noć) što upućuje na vjerovanje i održitbu obreda u uzkrsnoj noći.
  • U Španjolskoj plutaju splavi s ukrašenim figurama koje predstavljaju likove iz biblijske priče o Kristovu uzkrsnuću. Česte su povorke i gozbe.
  • U Sjevernoj Americi, Uzkrs je dielom sekulariziran, odvojen od sakralnog. Najpoznatiji je običaj lova na pisanice - roditelji ili rodbina skriju pisanice u kući ili okućnici/vrtu, a potom ih djeca traže. Naime, djeca vjeruju kako ih je prieko noći skrio uzkrsni zec zajedno s drugim slasticama ili darovima u uzkrsnoj košari. Brojne obitelji odlaze na nedjeljnu uzkrsnu misu ujutro, a održavaju se i uzkrsne povorke.
  • U Brazilu se u državi Minas Gerais na Veliku subotu žepovi pune komadićima kremena koji se na Uzkrs ostavljaju kod kuće.
  • U Polineziji se na Veliku subotu krste školjke za koje se vjeruje kako su povezane s morskim duhovima. Nakon obreda vraćaju ih u more gdje uzkrisuju novi život.

Vazmene pisanice

U hrvatskom je uzkrsnom običaju bojanje jaja, takozvanih pisanica (od ie. koriena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice), najstariji zapis je prapoviestni mitano-arijski: pisannu. Pisanice su osim proljetnog simbola života bile i običajni dar, a često su si ih medjusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje - Medjimurje), kako ljubavnim, tako i vjerskim čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi izpekle bi pletenicu od tiesta.

Pisanice su se prije bojale na prirodne načine, a taj je običaj i danas živ. Najčešće je bojanje jaja pomoću ljuske crvenog luka, a rietko od cikle, koriena broča ili crvenog radiča kako bi se dobila crvena boja. Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čadjom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom kako bi se dobila smedja boja. Uz crvenu, crnu i smedju, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim podpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska izpod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako što bi jaje iztim postupkom dobilo zanimljiv ukras.

Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama kako bi se dobili razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i liepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare. Jedna od najljepših, najvećih i najvriednijih sbirki pisanica u Europi nalazi se u zagrebačkomu Etnografskom muzeju. Najstarija pisanica je iz Beča, a potječe iz 1847. godine i dar je biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Izte takve vazmene pisanice sa slamom naveliko se prave i u Iranu za početak proljeća na dan ravnodnevnice 21. ožujka koji se naziva Nawruz (starije ahemenidska Vazma), kada se takodjer pale proljetne vatre kao i kod nas - što sve zajedno (uz ostale pokazatelje) upućuje na staroiransku etnogenetsku bašćinu Vazma i pisanica kod Hrvata.

Ini vazmeni običaji

U sjevernozapadnoj Hrvatskoj se često pale uzkrsni kriesovi, tzv. vuzmenke - jednako kao goruća Vazma u Iranu i Kurdistanu. Vatru pripremaju vjernici izpred crkava koji je pale kriesanjem dva kamena. Prije se vatra palila i tako što je svećenik podpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dva drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon palitbe vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi palitbom svete vatre (= mazdaizam) u domovima bio nazočan i sam Bog.

U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cviećem (često ljubicama) i biljem. Za Uzkrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdjenje. Na sam Uzkrs običajno se blaguje šunka, a domaćice često izpeku kruh i priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uzkrsnu misu gdje ju svećenik blagoslovi, a potom vjernici odlaze kućama na uzkrsni objed i slavlje.

Pjesme

Jedna od najpoznatijih pjesama jest "Kraljice neba", ali postoje i brojne druge uzkrsne pjesme koje se pjevaju na misnim slavljima i procesiama:

  • "Gospodin slavno uzkrsnu"
  • "Isukrst nam slavni"
  • "Isus ista slavni"
  • "Na čast uzkrsnuloga"
  • "Na nebu zora rudi"
  • "Na Uzkrsa dan toga"
  • "Naš je ust'o Spasitelj iz groba"
  • "Nek' mine, majko"
  • "Pjevaj hvale, Magdaleno"
  • "Raduj se majko Kraljice"
  • "Radujte se kršćani"
  • "Uzkrsnu Isus doista"
  • "Uzkrsnu Pastir dobri"
  • "Veliko je sad veselje"
  • "Veseli se o Mario"
  • "Zora nebom zarudjela"

Vanjske sveze

Izvori

Corrected and elaborated by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Uskrs&oldid=47456"