Ban Budimir Svetolik

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Budimir Svetolik
Hrvatski ban
Vladavina 752. - 780.
Nasljednik Višeslav
Osobni podatci
Materinski jezik ranohrvatski
HrvatGrb.png

Budimir Svetolik (prvi dokumentarni hrvatski ban Dalmacije): Rani ban Budimir (oko 752.- 780.) je prvi vjerojatni i razmjerno sigurni dalmatinski vladar Primorske Hrvatske. Paralelno je manjeviše potvrdjen iz crkvenih kao i iz arapskih zapisa, a bio je prethodnikom kasnijeg bana Višeslava (oko 799.- 802.). Vladao je u doba bizantskog cara Konstantina V. i Kordovskog emira Abdurahmana I., a država mu je priznata dvostruko od rimskoga pape i kordovskog emira, pa je ustoličen na saboru u Duvanjskom polju.

Po Barskom ljetopisu je vladao s 4 vazalne banovine, od Vinodola do sjeverne Albanije i u zaledju do Bosne i Sandjaka kao jedan od najmoćnijih ranohrvatskih vladara. Iz njegove "Slavenske države" na Jadranu stižu u maursku Španjolsku poslanik Al-Saqlabi i elitna garda dalmatinskih legionara, kao rani začetak trajne višestoljetne suradnje Omayada i Trpimirovića.

Poviesni izvori

O ranohrvatskoj državi pod domaćim narodnim vladarima u srednjem vijeku postoje 4 glavna najbliža opisa iz ranih izvora: De administrando imperio (PORFIROGENET 948.- 952.), Annales Barenses (biskupa GRGURA 1149.- 1180.), Historia Salonitana (TOMA Arhidjakon 1242.- 1268.), ter kod nas idejno prešućeni arapski zapisi ranih OMAYADA o nama iz Kordovskog emirata već od 9. stoljeća. Porfirogenet i Kordovski emiri su bili izravni suvremenici rane države Hrvatske, dok se kasnije Barski ljetopis i arhidjakon Toma uglavnom oslanjaju na posredne izvore i dostupnu tradiciju.

Medjutim je uvaženost i prihvaćenost ova 4 izvornika dosad u našoj povijestnoj literaturi ideološki baš izvrnuta, jer je u tendencioznoj 'jugoistoriji' najviše bio prihvaćen zadnji arhidjakon Toma, manje uz kritike i izvrtanja strani suvremenik Porfirogenet, a najmanje priznata i često odbačena domaća Barska kronika. Naprotiv su onodobni arapski izvori o nama iz Kordovskog kalifata ideološki posve izostavljeni i prešućeni.

Franački izvori

Znakovito je da rani franački ljetopisi iz 8. stoljeća u vrijeme kralja Pippina (751.- 768.) istodobnog s našim Budimirom, ne spominju njega ni Hrvatsku nego tek od god. 799. (bitka na Trsatu) u doba kasnijeg Višeslava, što znači da je u Budimirovo doba Hrvatska još bila neovisna od Franaka i vjerojatnije pod bizantskim utjecajom.

Bizantski izvori

Najoskudniji su i nejasni grčki izvori iz Bizanta, koji izričito ne navode samog Budimira, ali ipak bar posredno u isto doba cara Konstantina V. Kopronima (741.- 775.) spominju vazalnu Slavensku provinciju u Dalmaciji na istočnom Jadranu, koja je implicite trebala imati ondašnjeg neimenovanog čelnika.

Crkveni izvori

Najopsežniji su glede Budimira crkveni izvori u doba pape Stjepana II. (752.- 757.) tj. Annales Barenses ili Ljetopis biskupa Grgura Barskog (u jugoistoriji iskrivljen kao tzv. "Pop Dukljanin"), koji se poziva na još starije detaljne izvornike "Liber Methodius" i "Regnum Sclavorum" (dosad izgubljene), koji pobliže opisuju Budimirovu državu. Sve te izvornike jugoistoričari-"minimalisti" ideološki odbacuju kao nepodobne i sumnjive.

Arapska vrela Omayada

O gornjima neovisni i paralelni arapski zapisi iz ranoga Kordovskog emirata u doba emira Abdurahmana I. (756.- 788.), takodjer usputno spominju bez inih detalja istodobnu "Slavensku državu" uz Jadran u Dalmaciji (bez imena vladara), koja bi po rangu bila ravnopravna njihovu Kordovskom emiratu. U vezi toga se navodi kako iz ove Slavenske države na Jadranu stižu u maursku Španjolsku poslanik Al-Saqlabi i elitna garda dalmatinskih legionara.

Ovi objektivni i neovisni arapski izvori su iznimno važni zato što posredno potvrdjuje navode Barskog Ljetopisa,- ali ovo vrijedno rano vrelo u dokumentarnoj historiografiji naši pristrani jugo-minimalisti ideološki posve izostavljaju i prešućuju, uglavnom zato da bi unatrag ukinuli Budimira i ranohrvatsku državnost.

Etimologija imena

Budimir je starohrvatsko pučko ime i danas se pojavljuje kao ime i prezime ne samo na sadanjem hrvatskom etnoprostoru, nego i na povijesnom području Bijelih Hrvata oko istočnih Karpata tj. u Slovačkoj i zapadnoj Ukrajini. Tamo kod Košica u istočnoj Slovačkoj i danas postoji naselje Budimir sa 325 stanovnika. Takodjer i u današnjoj Dalmaciji kod Trilja, na jugozapadnoj padini planine Kamešnice iznad Cetine danas postoji zbirno naselje Budimiri od desetak brdskih zaselaka, odakle je vjerojatno bio i rodom naš prvi hrvatski vladar Budimir. Njegov manje sigurni pridjevak 'Svetolik' zadobio je tek po kasnijoj legendi zato, što je taj Budimir bio prvi hrvatski vladar koji se je pokrstio. Svetolik je i danas razmjerno rjedje osobno ime kod južnih Slavena.

Vladarska titula ban

Barski ljetopis jasno navodi kako su se vazalni čelnici svih hrvatskih pokrajina već tada općenito nazivali iranohrvatskom titulom BAN koja je odgovarala latinskom "dux", a nije taj dux = tzv. srboslavski "knez", kako su nam to dosad uporno nametali jugoslavisti i jugoistoričari. Doslovni citat Barskog ljetopisa: "Unaquamque in provincia banum ordinavit, id est ducem ex suis consanguineis fratribus" = U svakoj od ovih oblasti postaviše bana, to jest vodju od svoje braće po krvi" (MOŠIN 1950 i MUŽIĆ 1998).

Ovo se slaže sa zaključkima i dokazima S.K. SAKAČA 1943. o tituli bana, a ne kneza kod Hrvata (u izvornoj hrvatskoj tradiciji je tzv. 'knez' tek niži selski načelnik daleko ispod bana, a ne nekakvi tobožnji vladar). Povrh toga isto paralelni arapski zapisi iz ranoga Kordovskog emirata spominju Slavensku državu na Jadranu koja je po rangu ravnopravna samom Kordovskom emiratu, tj. to nije bila "kneževina" nego barem autonomna banovina (ili čak posebno kraljevstvo) kojim je logično morao vladati viši samostalni ban a ne poluovisni slavenski "knez" kako nam to uporno nameću naši pristrani jugo-minimalisti.

Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjeki banovi redovno navode kao tzv. "knezovi", što je sigurno pogrješni prijevod po srboslavskoj tradiciji za izvorne latinske navode "dux Croatorum" i slične. Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno-niži naslov "knez" uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj. do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podredjen banu i njihovo izjednačenje je besmislica.

Stoga uvredljivo-pejorativni nazivi tzv. "hrvatski knezovi" u verziji jugoistoričara-'minimalista' djeluju priglupo i nestručno. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom naši banovi. Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (= dux, srpski: vožd).

Predhodnici i sljednici

Već prije Budimira se tek pod golim imenima ipak nejasno spominje još par ranijih mogućih dalmatinskih čelnika, koji još nisu sigurno dokazani pa zasad imaju tek polumitski značaj: najraniji Radoslav (678.- 688.), pa najmanje poznati Pavlimir (oko 700. ?). Budimirov nasljednik ban Višeslav (latin. Wissisclaus) je vjerojatno bio u ranomu srednjem vijeku drugi razmjerno sigurno poznati dalmatinski vladar južne Primorske Hrvatske krajem 8. stoljeća tj. oko god. 800. (? 799.- 802.): Ovoga priznaju i jugoistoričari tzv. "minimalisti", premda se još uvijek ne zna koliko je dugo vladao ni koliko je prostrano područje bilo pod njegovom vlašću.

Višeslava je potom naslijedio već bolje poznati ban Porin (lat. Borna, grč. Porgas 802.- 821.) koji bi najvjerojatnije mogao biti njegov sin. Iako za rane hrvatske banove u Dalmaciji od 7.- 9.st., prije dolaska dinastije Trpimirovića još nisu sigurno potvrdjeni svi detalji, u glavnim je crtama već donekle poznat njihov vjerojatni redoslijed uskoro nakon naše doselidbe. Taj je pregled nedavno najbolje obradio JAKIĆ (1994), pa se ovdje daje njegov skraćeni izvod uz nužne novije dopune.

  • a) Admiral Kadzik (grčki Khatzon oko 620.- 642, možda kasnije slavizirani Kačić ?): doveo je južne Hrvate (praikavce) iz Azova i Crnog mora na iztočni Jadran i od bizantskog cara Heraklija postigao državnopravni dokument Keleusis tj. službeni ugovor za hrvatsko posjedovanje tog područja. Zasad još nije poznato tko ga je naslijedio sredinom 7.st. do 677.
  • b) Ban Radoslav (678.- 688.): prvi je poznati domaći vladar dalmatinske Hrvatske od Kvarnera do Skadra i u zaledju do Bosne, a 679 god. dobio je od Bizanta i drugi državnopravni dokument Prostaxis o hrvatskom pravu na jadranske otoke i neke primorske gradove.
  • c) Ban Pavlimir (od 700.- ?): to je najmanje poznati ranohrvatski vladar kao hrvatski vazal bizantskog cara Justiniana II., kojemu je zapisano samo ime i početak vladavine u Dalmaciji, ali je zasad još nepoznato dokle je vladao niti tko ga je naslijedio.
  • d) Budimir (Svetolik, 752.- 780.): vladao je u doba bizantskog cara Konstantina V, priznat je od rimskoga pape (i jamačno od ranih kordovskih emira), ustoličen je na saboru u Duvanjskom polju, a vladao je nad 4 vazalne banovine od Vinodola do sjeverne Albanije i u zaledju do Bosne i Sandjaka kao jedan od najmoćnijih ranohrvatskih vladara koji se prvi pokrstio.
  • e) Ban Višeslav (latin. Wissasclavus, 799?.- 802.): prvi je hrvatski vladar pismeno arheološki dokumentiran vlastitim nadpisom na krstionici u Ninu. Od njega je većina Hrvata već prihvatila rimsko katoličanstvo i postupno prelaze pod franački utjecaj. U njegovo doba sjevernu panonsku Hrvatsku (Slovinje) naseljuju panonski Slaveni (prakajkavci) sa sjedištem u Sisku: prvi panonsko-slavenski knez Vojnomir, 796.- 816.
  • f) Ban Porin (Borna), 802.- 821.: prvi je višestruko dokumentirani hrvatski vladar i franački vazal Karla Velikoga, pa kao njegov saveznik uspješno ratuje protiv slavenskog kneza Ljudevita Posavskog i novodoseljenih panonskih Slavena koji se potom kroatiziraju. Odonda kroz iduće tisućljeće u Hrvatskoj dominiraju južni ikavski Iranohrvati kao nositelji naše državnosti i identiteta od 9.- 19. st. Tek od postanka Jugoslavije do danas opet kod nas prevladavaju Slavenohrvati s pripadnim posljedicama njihove vladavine.
  • g) Ban Vladislav (Wladisclaus, 821.- 835.): franački vazal Ludwiga I, pod kojim započinje sukob s Venecijom za obalne luke i otoke. Tada u Panoniji vlada slavenski knez Ratimir (829.- 838.) kao bugarski vazal kana Omurtaga.
  • h) Ban Mislav (lat. Muisiclaus, 835.- 840.): bio je franački vazal Lothara I., a s mornaricom neretvanskih Marjana ratuje na Jadranu protiv Venecije i arapskih Saracena. Tada Franci protjeruju Bugare iz Panonije na Balkan.
  • j) Ban Držislav I. (lat. Diudislaus, 840 -848): kao bizantski saveznik ratuje na Jadranu protiv Arapa i Venecije, a nakon njega u Hrvatskoj započinje vlast kraljevske dinastije Trpimirovića (Trpimir I, 848.- 863). Istodobno s njim je u Panoniji franački vazal slavenski knez Pribina (845.- 860.), a nakon slavonskih knezova Muncimira (864.- 884.) i Braslava (884.- 897.), kroz Panoniju do Slavonije provaljuju Magjari, ali ih odatle ubrzo izbacuje kralj Tomislav (910.- 929.) koji time ujedinjuje sjevernu i južnu Hrvatsku do Drine i Drave.

Uvjeti njegove vladavine

Kako je stručna objektivnost Barske kronike uglavnom slična kao kod Porfirogeneta i arhidjakona Tome, treba očekivati bar sličnu vjerodostojnost sadržanih navoda u tom ljetopisu, koji je bar dijelom neovisno potvrdjen iz arapskih zapisa. Zato objektivnost izvješća o Duvanjskom saboru, ustoličenju Budimira i njegovoj vladavini nad 4 banovine uključivo južnu Crvenu Hrvatsku, ostaje do daljnjega vrlo vjerojatna, dokle god se drugim istodobnim ili ranijim dokumentima objektivno ne dokaže suprotno. To vrijedi prvenstveno za glavne navode ljetopisa, a drugo je pitanje da li su baš svi ini detalji posve precizni, jer od takvih približnih i okvirnih navoda pati većina tadanjih pa i najboljih europskih kronika i skoro nijedna nije nepogrješiva do detalja.

U svakom slučaju je taj ljetopis sigurniji i podrobniji izvornik negoli npr. Homerova Iliada ili Vikinške sage, a dosad se potvrdilo da su nakon pozornih poredbenih proučavanja čak i to postali vrijedni povijestni pokazatelji, koje se nikako ne smije unaprijed odbacivati kao naivne i nesigurne. Stoga je Duvanjski sabor održan najvjerojatnije sredinom 8. st. (ako ne baš točno 752. god.), a Budimir je očigledno vladao Hrvatskom u drugoj polovici istog stoljeća, što dijelom potvrdjuju maurski zapisi. Medjutim je slična nesigurnost i za neke druge kasnije vladare u Hrvatskoj, kao i u inim europskim državama u ranom srednjovjekovlju nakon selidbe naroda, ali ih zato tamo nitko unaprijed ideološki ne odbacuje kao izmišljene i nepostojeće, nego se trude na sve moguće načine da ih pobliže dokumentiraju.

U svakom slučaju je već nesporno, kako je od sredine 8. st. u južnoj Hrvatskoj tj. u široj Dalmaciji zavladao na razini bana (ne jugo-"kneza") autonomni ranohrvatski vladar, koji se vjerojatno zvao Budimir (Svetolik). Protivna naklapanja naših ideologiziranih medievalista su jednostavno bespredmetna i nestručna tj. ideopolitički motivirana. Po svim dostupnim pokazateljima je njegova država obuhvaćala veći dio istočnojadranskog primorja, a u političkom pogledu je imao sigurne istodobne veze s rimskim papom i s kordovskim kalifatom, a vjerojatno i s Bizantom kojemu je možda bio saveznički vazal, dok je od Franaka još bio jamačno neovisan. Takodjer je još imao neku diplomatsku i vojnopomorsku suradnju (savezništvo ?) s ranim Kordovskim emiratom u Španjolskoj.

Veze Budimir-Abdurahman I

Po ranim arapskim zapisima je Budimirova primorska Hrvatska jamačno imala višestruke izravne veze s ranim Kordovskim emiratom u maurskoj Španjolskoj, koje se po daljim maurskim analima trajno nastavljaju obostranim vezama izmedju kordovske dinastije Omayadi i hrvatskih Trpimirovića kroz iduća 3 stoljeća tj. sve do sredine 11. st. Najizrazitije su i mnogostrane potom te maurohrvatske veze u doba kralja Tomislava i Držislava te kod njih moćnih kalifa Abdurahmana III. i Hišama II. U ovo rano doba Budimira i Abdurahmana I. se početne maurohrvatske veze najviše očituju kroz diplomatske i vojne medjuodnose:

Diplomatske veze

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira pa do Držislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik Abbasida bio je naš Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762.: Ovaj se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira, što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Po maurskim državnim analima su u kasnijoj obostranoj povijesti od Tomislava do Držislava ove neslužbene veze uzajamno prerasle u službene državne embahade Maurskog kalifata na dvoru Trpimirovića i Kraljevine Hrvatske u srednjovjekoj Cordobi, kao prva stalna diplomatska poslanstva u Hrvatskoj i u cijeloj slavenskoj povijesti.

Vojna povezanost

Kako su Hrvati kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se zbog njihovih uzastopnih ustanaka nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba prvih kordovskih emira (istodobnih Budimiru i Višeslavu) je takva hrvatska garda imala oko 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira koji odgovaraju istodobnim zadnjim banovima Dalmacije (Branimir) pod komandom našega generala H. Badrova je bilo 6.087 oružanih hrvatskih legionara kao osobna tjelesna garda kordovskog emira.

Kako su potom ovi dalmatinski legionari u Kordovskom kalifatu prepoznati kao najbolji izvježbani i tvrdokorni ratnici, njihov se broj u kalifatu od Abdurahmana III. do propasti države upetostručio, pa je zatim ta naša garda brojala po 13.000 - 15.000 dalmatinskih legionara, kao glavna 'udarna pesnica' maurske vojske protiv uzastopnih berberskih pobunjenika i sjevernih španjolskih konkvistadora. Zbog uzajamne koristi je dapače u doba kalifata, ovima pouzdanim i iskusnim hrvatskim ratnicima još službeno dopušteno neka slobodno dolaze iz Hrvatske i idu po Maurskoj državi kao naoružani kršćani (bez prijelaza na islam).

Zaključak o Budimiru

Tijekom Jugoslavije u 20. stoljeću je postojanje ranohrvatskog bana Budimira bilo unatrag ukinuto i praktički zabranjeno. Kako je stručna objektivnost Barske kronike uglavnom slična kao kod Porfirogeneta i arhidjakona Tome - a k tomu je još dijelom i neovisno potvrdjena maurskim analima, treba očekivati bar sličnu ili još višu vjerodostojnost sadržanih navoda u tom našem ključnom ljetopisu o Budimiru. Zato objektivnost izvješća o Duvanjskom saboru, ustoličenju Budimira i njegovoj vladavini nad 4 banovine uključivo južnu Crvenu Hrvatsku, ostaje do daljnjega vrlo vjerojatna, pa je nakon istodobnih arapskih potvrda sve manja ili već nikakva mogućnost za dokazati suprotno.

Ovo vrijedi prvenstveno za glavne navode ljetopisa, a drugo je pitanje jesu li baš svi ini detalji posve precizni, jer od takvih približnih i okvirnih navoda pati većina tadanjih pa i najboljih europskih kronika i skoro nijedna nije nepogrješiva do detalja: osim možda maurskih ljetopisa koji su zbog njihove visoke civilizacije tada bili najprecizniji pa često i brojčano dokumentirani.

U svakom slučaju je Barski ljetopis sigurniji i detaljniji izvornik negoli npr. Homerova Iliada ili Vikinške sage, a dosad se isto potvrdilo da su nakon pozornih poredbenih proučavanja čak i to postali vrijedni povijestni pokazatelji, koje se nikako ne smije unaprijed odbacivati kao naivne i nesigurne. Obzirom na još neovisne posredne potvrde i iz maurskih anala, slijedi kako je Duvanjski sabor najvjerojatnije i održan negdje sredinom 8. st. (ako ne baš točno 752. god.), a Budimir je već očigledno i sigurno vladao Hrvatskom u drugoj polovici tog stoljeća, iako iz inih izvora još nisu potvrdjeni njegovo vladarsko sjedište ni točna godina kraja vlasti.

Medjutim je slična nesigurnost i za neke druge kasnije vladare u Hrvatskoj, kao i u inim europskim državama ranog srednjovjekovlja nakon selidbe naroda,- ali ih zato tamo vani nitko unaprijed ne odbacuje ideološki kao izmišljene i nepostojeće, nego se bar trude na sve moguće poredbene načine da ih pobliže dokumentiraju. Sve to nam očito dokazuje strukovnu bijedu i ideološku zasljepljenost naših medievalista u podilaženju jugo-partijskim direktivama.

Abstract

Budimir Svetolik (first known Croatian ruler of Dalmatia): This is the first known Croatian ruler of medieval Dalmatia, ruling between 752-780, then followed by prince Višeslav. His Slavic state was mentioned both by Church sources (Annales Barenses), and also by Arabic notes in early Cordoba Emirate, where during emir Abderrahman I came a related Slavic delegate named Al-Saqlabi, and also the elite Slavic guard of 3,750 Dalmatian legionaries.

Bibliografija

  • ANONYMUS, 855-1115: Annales Barenses, S.S. rerum Ital. 5: 133; Anonymi Barensis chronicon (855 - 1.115), RISS, vol. 5: 147, edit. Moratori.
  • RAČKI, F. 1877: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, p. 376-377, Zagreb.
  • Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
  • BELOŠEVIĆ, J. 1997: Počeci kršćanstva u Hrvata u svjetlu arheološke građe. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 36, Razdio povijesnih znanosti 23: 132-136 Zadar.
  • BAGARIĆ, I. 1989: Povijest župa duvanjskog samostana. Sveta baština, 272 str., Duvno.
  • BANAŠEVIĆ, N. 1971: Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd, 35 str.
  • BENAC, A. 1985: Utvrdjena ilirska naselja Delmatske gradine na Duvanjskom polju. Zemaljski muzej BiH, Sarajevo.
  • HADŽIJAHIĆ, M. 1970: Pitanje vjerodostojnosti Sabora na Duvanjskom polju. Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti BiH, 8/6: 201-261, Sarajevo.
  • HADŽIJAHIĆ, M. 1983: Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und territoriale Substrat. Südost-Forschungen, 62: 11 - 60, München.
  • HADŽIJAHIĆ, M. 1984: Da li je najstariji slavenski zakon, Metodijev "Zakon sudnij ljudem" donešen na tzv. Duvanjskom saboru? Forum 2: 1103 - 1138.
  • JAKIĆ, Ž. 1994: Kronološki razvoj srednjovjekovne Hrvatske države pod narodnim vladarima (Orontska banovina). Ognjište 6: 107 - 121, Karlovac - Zagreb.
  • KELEMINA, J. 1939: Popa Dukljanina "Libellus Gothorum" 1-7. Etnolog 12: 15-35, Ljubljana.
  • MEDINI, M. 1942: Kako je postao Ljetopis Popa Dukljanina. Rad Hrvatske akademije, 273: 151 str., Zagreb.
  • METHODOS, 752-753: Zakon sudnij ljudem, Dalemin. In: M. Hadžijahić 1984, Forum 2: 1103-1138.
  • MIJUŠKOVIĆ, S. 1988: Ljetopis popa Dukljanina. Srpska književna zadruga 1, Beograd.
  • MOŠIN, V. 1950: Ljetopis Popa Dukljanina (Latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i "Hrvatska kronika"). Matica Hrvatska, 107 str., Zagreb.
  • MUŽIĆ, I. 1998: Libellus Gothorum (Kraljevstvo Slavena) kao izvor za staru povijest Hrvata (VI, VII. i VIII. stoljeće). Hrvatska obzorja 2: 267 - 325 Split.
  • MUŽIĆ, I. 1999: Hrvatska kronika 547-1089. Matica Hrvatska, 176 str., II. izdanje, Split.
  • PERIČIĆ, E. 1991: Sclavorum Regnum Grgura Barskog. Kršćanska sadašnjost, 178 str., Zagreb.
  • PORPHYROGENETOS, K. 948-952: De administrando imperio. Harvard University, dept. Columbia, reprint 1967, 341 p., Byzantine center Dumbarton.
  • STEINDORFF, L. 1985: Die Synode auf der Planities Dalmae (Reicheinteilung und Kirchenorganisation im Bilde der Chronik des Priesters von Dioclea). Mitteilung. Instituts Österreich. Geschichts. 93: 279-324, Wien.
  • STEINDORFF, L. 1986: "Liber Methodius". Mitteilung. Bulgar. Forschung. Österreich. 8: 157-172, Wien.
  • STEINDORFF, L. 1995: Tumačenja riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj historiografiji, istovremeno o Saboru na Planities Dalmae. In: N. Budak, Etnogeneza Hrvata, str. 149 - 158, Matica Hrvatska, Zagreb.
  • ŠIŠIĆ, V. 1928: Letopis Popa Dukljanina. Posebna izdanja SAN, 67 / 18, Beograd.
  • ŠTEDIMLIJA, S.M. 1969: Zagonetka popa Dukljanina. Crkva u svijetu 1: 67-85, Zagreb.
  • THOMAS Archidiaconus: Historia Salonitana. Izdao F. Rački 1894, 225 str., JAZU Zagreb.
  • ZAKARIJA, A. 1993: Hrvatska kronika i hrvatska povijest. Revija Marulić, 24/4: 492 str., Zagreb.
  • ZELIĆ-BUĆAN, B. 1976: Dukljaninova vijest o Crvenoj Hrvatskoj u svjetlu novije historiografije, 1-2. Revija Marulić, 9/1: 12 - 20, 2: 91 -102, Zagreb.
  • ANTONIO Muñoz MOLINA, 1991: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona. ISBN 84-08-02495-7
  • CLAUDIO Sánchez ALBORNOZ, 1986: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid. ISBN 84-239-4915-X
  • REINHART DOZY, 2004: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner.
  • EDUARDO MANZANO MORENO, 2006: Conquistadores, emires y califas. Los omeyas y la formación de al-Andalus. Crítica, Barcelona. ISBN 84-8432-674-8

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

  1. PREUSMJERI Predložak:Hrvatski narodni vladari
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ban_Budimir_Svetolik&oldid=40823"