Maurohrvatske embahade

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Maurohrvatske embahade (starohrvatska diplomacija i srednjovjeka veleposlanstva): Kraljevina Hrvatska je jedna od najstarijih slavenskih država, a povrh toga je bila prva i jedina medju srednjovjekim Slavenima, koja je imala razvijenu stručnu diplomatsku službu i uzajamna stalna predstavništva Omayadi-Trpimirovići sa službenim diplomatima i savjetnicima pri Maurskoj embahadi na dvoru Trpimirovića i sličnoj našoj embahadi u španjolskoj Cordobi. Ove su uzajamne embahade dviju sredjenih i suvislih država postojale barem stotinjak godina, tj. u 10. i početkom 11. stoljeća tj. od kralja Tomislava pa do Držislava. Najintenzivniju vojno-diplomatsku suradnju uz logističku podršku tim embahada su imali naš Tomislav i Abdurahman III., ter Držislav i Hišam II. Istodobno smo spram Bizanta i papinskog Rima tada imali samo povremene prigodne poslanike, bez stalnih ambasada i prave diplomacije. Najprvi zapisani ranohrvatski diplomat je bio već u 8. stoljeću pod imenom Abdurahman al-Saqlabi (Slaven) pri dvoru emira Abdurahmana I. u Cordobi, tj. naše uzajamne diplomatske veze s maurskim Omayadima su ukupno trajale kroz 4 stoljeća od prvog emira do zadnjeg kalifa.

Abstract

Croat-Moorish embassies (early Croatian diplomacy and medieval embassadors): Croatian Kingdom is among the earliest ones in Slavs, and it is the first and unique one among medieval Slavs including a true professional diplomacy and official embassies. These earliest mutual embassies were established between Croatian Kingdopm and Cordoba Calyphate in Spain during at least a century from 920ies to 1010ies; the most intense mutual correlations as allies had Croatian king Tomislav and calyph Abderrahman III, and then Croatian Držislav and calyph Hisham II.

Diplomacija Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira pa do Držislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. 'kritičke' tvrdnje renegatskih jugo-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Veze Držislav-Omayadi

Stjepan Držislav nije imao samo dobre savezničke veze s bizantskim carstvom, nego podjednako i s Kordovskim kalifatom u Španjolskoj. Intenzivne i višestruke vojne, diplomatske i trgovačke veze s Kordovskim kalifatom dinastije Omayada je sigurno i dokazano uspostavio već naš kralj Tomislav u doba moćnog kalifa Abdurahmana III., a ove su se nastavile kroz iduće stoljeće sve do Stjepana Držislava i istodobnog maurskog kalifa Hišama II. (976.- 1013.). Potvrda tomu je npr. kako je u doba Držislava i Hišama naš dalmatinski vojskovodja Wadha el-Ameri bio glavnim generalom maurske države i po moći drugi čovjek nakon samog kalifa, pa je tamo predvodio i našu elitnu Slavensku gardu od 13.750 tvrdokornih dalmatinskih legionara kao tjelesnu gardu samog kalifa i 'udarnu pesnicu' Maurske vojske protiv španjolske rekonkviste i berberskih pobunjenika.

Tako Držislav nije bio samo uspješan vladar u domovini, nego je posredno imao i medjunarodni vojnopolitički utjecaj. Kada su Berberi od 1008. ipak nakratko svrgnuli Hišama, njemu vjerni hrvatski legionari pod vodstvom našeg Amerija su opet razbili Berbere i Držislavova saveznika Hišama II. vratili na maursko prijestolje. Zato je barem do Držislava na dvoru Trpimirovića diplomatski djelovala i službena Maurska embahada dinastije Omayada, koju su uspostavili kao saveznici još naš Tomislav i Abdurahman III. Zatim nakon Držislava te direktne i intenzivne maurohrvatske vojno-diplomatske veze postupno slabe i prekidaju se, najvjerojatnije od našega slabijeg kralja Krešimira III. Surine koji je poveo dinastičke sukobe. Tada se istodobno i u Španjolskoj već raspada Kordovski kalifat, pa odonda uglavnom prestaju i arapske vijesti o našim Trpimirovićima i Kraljevini Hrvatskoj.

Maurohrvati: Atlantik, Amerika

Hrvatsko kraljevstvo je prostorno bilo izrazito najveće u vrijeme moćnog Stjepana III. Dobroslava kad je doseglo čak do Mure, Dunava i Drima (više nego Tomislav i Krešimir IV.). Naprotiv je Hrvatska nakon Tomislava dostigla svoj najveći medjunarodni i pomorski utjecaj u doba kralja Stjepana Držislava u savezu s maurskim Omayadima. Tada je naš maurohrvatski admiral Galib kao rodjeni Dalmatinac predvodio tada najmoćniju maursku mornaricu na Atlantiku do Biskajskog zaljeva u žestokim bitkama protiv Normana koje je privremeno odbacio natrag na sjever i potom je uspješno nastavio bojeve protiv Berbera na obalama Afrike u Magrebu. Nakon njega je sličnu ulogu na čelu maurske flote igrao i drugi maurohrvatski admiral Hayran al-Ameri, pa isto i treći naš admiral Mudjahid al-Ameri koji je uz ino kraće osvojio i Sardiniju (vidi Vojskovođe Ameri). Takodjer i kad su pobunjeni Berberi u Cordobi privremeno svrgnuli glavnog kalifa Hišama II., kada kopnenu vojsku vodi naš veliki vezir Wadha el-Ameri rodom iz Dakmacije, oboje o tom izvješćuju preko hrvatske embahade u Cordobi našeg maurskog saveznika Držislava. Uz logističku pomoć Maurske embahade na njegovom dvoru, po maurskim zapisima uskoro potom stiže u Cordobu naša elitna garda od 13.750 dalmatinskih legionara, koji pod komandom našeg Wadha el-Amerija razbijaju Berbere i izbacuju ih u Afriku, pa vraćaju na prijestolje kalifa Hišama II., što je bio vrhunac starohrvatskoga medjunarodnog utjecaja.

Tada savezna Maurohrvatska flota već gospodari ne samo zapadnim Sredozemljem i Tirenskim morem do Korzike i Tunisa, nego takodjer i srednjim Atlantikom do Biskaja, Azora i Kapverda. Dotle su istodobno Vikingi svojim drakkarima osvajali sjeverni Atlantik do Islanda, Grenlanda i Labradora, opjevanim u nordijskim Sagama i upisanim kamenim runama na istoku USA i Kanade. Za ovima ne zaostaju ni Maurohrvati čiji brodovi tada povremeno navigaju širom srednjeg Atlantika ("Zapadna pučina") do Antila i Južne Amerike što je slično prikazano u našim Vejskim legendama (Veyske Povede). Te naše kvarnerske 'Sage' opisuju srednjovjekog admirala Hrvoja (Harvàtje Marjakýr) kako je sa 7 mihyrûna (jedrenjaka) preplovio Zapadni ocean (Semèrna Kulàp) i stigao na Zapadno kopno Semerâye ili po onodobnim maurskim zapisima Ard-Maykola. Da ta naša legenda i arapski zapisi nisu tek mašta, uz ine tragove (Kufski novci) potvrdjuju i noviji nalazi čak 61 glagoljičnih petroglifa na raznim stijenama Paragvaja uz još par sličnih kamenih nadpisa u Argentini i Bahiji (Brazil): Ovi su arheološkim poredbama približno datirani od 9.- 14. st. tj. svi prije Columba, a najveći paragvajski je pobliže radiodatiran oko godine 970., tj. u doba našeg Držislava i maurohrvatskog admirala Galiba.

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Vojskovodje Ameri

Vojskovođe Ameri: U svijetu su najpoznatija 5 hrvatskih nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodja-vezira ili admirala i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar) tj. u španjolskoj povijesti nazvani "los regulos Eslavos". To su Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taifa: njihov nećaci Hayran al-Ameri (1014.- 1028.), pa Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).

Naš admiral Galib

Admiral Galib (Ghâlib al-Nasiri): Galib je podrijetlom iz Dalmacije rodjen u doba kralja Tomislava, a postao je maurohrvatski admiral u doba omayadskih kalifa Hakim II. i Hisham II., te šogor generala Almanzôra. Zbog svoje vojne sposobnosti je postao glavnim vojno-pomorskim zapovjednikom u Magrebu u doba našega kralja Držislava. Po smrti Hakima god. 976, sukobio se s berberskim vojvodom Al-Hadjib Mushaf-om kojega idući kalif Hišam II. postavlja za vojnog ministra. Od 977. se Galib povezuje s budućim vezirom Muhammed ibn Amir-om (špan. Almanzôr) i god. 978. je udao svoju kćer Asma za novog vezira Almanzora. Zbog stalnih sukoba s Mushafom, Ghalib napokon napušta kalifat i prelazi u savez sa sjevernim španjolskim kršćanima. Time je došao i u sukob sa svojim zetom, vezirom Almanzorom s kojim se našao na suprotnim stranama u bitki kod San-Vincente-a gdje je poginuo 981.

Literatura

  • V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
  • J. Andrassy: Slaveni u Španiji prije 1000 godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • Y. Kuchinski: Moorish sailors discovered the New World. Deja News 1999
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • Eduardo Manzano Moreno: Conquistadores, emires y califas. Los omeyas y la formación de al-Andalus. Crítica, Barcelona, 2006. ISBN 84-8432-674-8
  • Antonio Muñoz Molina: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona, 1991. ISBN 84-08-02495-7
  • Caludio Sánchez Albornoz: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid, 1986. ISBN 84-239-4915-X
  • Reinhart Dozy: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner, 2004.
  • Mohamed Meouak: La biographie de Galib, haut fonctionnaire andalous de l'époque califale: carrière politique et titres honorifiques. Revista de estudios árabes 11/1: 95-112, Al-Qantara 1990.
  • M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Maurohrvatske_embahade&oldid=35638"