Ustaški pokret

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži

Ustaški pokret (izvorno: Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija, u širjoj javnosti: Ustaše) je bio hrvatska nacionalistička organizacia koju je 7. siečnja 1929. u Italiji osnovao dr. Ante Pavelić. Organizacia je tiekom Drugog svjetskog rata vodila Nezavisnu Državu Hrvatsku tiekom njenog cielokupnog postojanja (1941. - 1945.). Ustaše i ustaški pokret poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima, provodio velikosrpski režim.

Sadržaj

Nazivlje

Službeni nazivi

  • 1929. - 1933. - Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO)
  • 1933. - 1941. - Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret
  • 1941. - 1945. - Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret

Podrietlo rieči

Rieč ustaša (množina: ustaše) je izvedenica glagola ustati. Pučki-ustaša je bio vojni čin u Kraljevskom hrvatskom domobranstvu (1868. - 1918.). Izti naziv se rabio kao ime hrvatskih pješačkih pukovnija tiekom Prvog svjetskog rata. Još jedna variacia glagola ustati je ustanik (množina: ustanici), a što znači pobunjenik.

Organizacia se u širjoj javnosti naziva Ustaše, nu po pravilu se taj naziv rabi za pojedince (u jednini: ustaša) i ostale pripadnike Ustaškog pokreta.

Politički "podobna" uporaba rieči

Danas se rieč ustaša većinom rabi kao politička novogovorna rieč za sve hrvatske nacionaliste, u svrhu njihove sustavne ozloglasitbe i kriminalizacie od strane politički "podobnih" množtvenih medija i ostalih, ideoložki protunacionalističkih, etnomazohističkih i protuhrvatskih gradjana.

U nekim susjednim državama, najčešće u Srbiji ter Bosni i Hercegovini, rieč ustaša se rabi kao pogrdan i uvriedljiv naziv za sve Hrvate. U Srbiji se rabi kao pridjevak za stigmatizaciu političkih protivnika i za nešto protusrbsko. U Bosni i Hercegovini se rieč izto tako rabi, ali ju izim Srba rabe i tzv. Bošnjaci.

Poviest

Početci

Datoteka:Rob nikada (plakat NDH).PNG
Promičbeni plakat Ustaškog pokreta

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića ter skora smrt 8. kolovoza izte godine su stvorili novu političku i psiholožku okolnost u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga je bilo revolucionarno gibanje medju hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerbi. Hrvatska sjedinjena mladež je održala veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji izniela kako neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države.

Nastanak Hrvatskog domobrana

Tiekom listopada 1928. godine, stvorena je organizacia Hrvatski domobran koja počinje tiskati iztoimene novine 16. listopada izte godine. U novinama su suradjivale vodeće hrvatske političke osobe, od Vladka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. godine. Poslie proglasitbe Šestosiečanjske diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine i promjene naziva države iz Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjegličtvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević ter desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog odbora podpisuju Sofijski proglas koja naglašava kako će rukovoditi svoju zakonitu djelatnost za izvojevanje čovječjih i narodnih prava, političke slobode ter podpune neovisnosti i Hrvatske i Macedonie. Sbog tog proglasa, Sud za zaštitu države u Beogradu je 17. srpnja 1929. godine na smrt osudio Pavelića i Perčeca. Od tada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uzpostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. godine, postoji suradnja izmedju Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. godine, počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji ter zatim u Južnoj i Sjevernoj Ameriki. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran je bio množtvena organizacia koja je tiskala tjednike: Hrvatski domobran u Buenos Airesu i Nezavisnu hrvatsku državu u Pittsburghu.

Nastanak UHRO-a

Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija počinje u siečnju 1932. godine tiskati prvi broj mjesečnika Ustaša. Sredinom 1932., objavljeni su Ustav Ustaše - hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i Načela Hrvatskog ustaškog pokreta u vezi s organiziranjem. Rad Ustaškog pokreta je bio tajan, dok je rad Hrvatskog domobrana bio javan. Od tada u uporabu ulazi naziv "domobransko-ustaški pokret".

U rujnu 1932. godine, organiziran je Velebitski ustanak. Pred novim valom represie, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnutak ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescie u Italiji. Postupci i progoni Hrvata su svakodnevni u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934., kada poslie toga popušta diktatura. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik su se nalazili u talianskom zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936. godine.

Atentat na kralja Aleksandra

16. prosinca 1933. godine, ustaše su pokušali izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Trebao ga je izvršiti Petar Oreb Mijat, ali je posustao. Pokušao se je izvući, nu upao je u oružani okršaj s redarstvom. Osudjen je na smrt u ožujku 1934., a obješen 12. svibnja 1934. godine[1], zajedno s partnerima Josipom Begovićem i Antunom Pogorelcem.[2][3][4]

Ilegala i širitba utjecaja

Ubrzo poslie atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacie u Europi zabranjene, a sva glasila prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške djelatnosti poslie listopada 1934. se nalaze u domovini, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama. Sveučilištna mladež u domovini postaje središte domovinske djelatnosti. Prosvjedi, eksplozie, tiskanje letaka i povriemenih novina su glavne djelatnosti domovinskog odjela.

Almanah hrvatskih sveučilištaraca iz 1938. godine najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937., kada je podpisan ugovor o priateljstvu izmedju Kraljevine Italie i Kraljevine Jugoslavije, su razpršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica taliansko-srbskog priateljstva je bila dolazak ustaša u Italiji, izim Pavelića, pod nadzor srbskog redarstva. U takvoj okolnosti se oko polovica ustaša vraća u domovinu od jeseni 1937. do kraja 1938. godine. Medju povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, je mislio time zatorniti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali je to zapravo bio početak značajne domovinskedjelatnosti, jerbo su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciu. U veljači 1939., počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićom koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacie. Gotovo u svakom kotaru je postojao ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Obće razpoloženje hrvatskog naroda je bilo za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati priatelje medju inozemnim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srbsku političku prevlast u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Magjarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsko političko izseljeničtvo. Italia je bila jedina od velikih sila koja je imala interesa u rušitbi Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politiki održavala ravnotežu izmedju pro-srbske ili pro-hrvatske usmjerbe. Zapadne demokratske države Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuzka su bile za održanje Jugoslavije i pomagale su srbsku prevlastničku politiku.

Drugi svjetski rat

Glavni članak: Nezavisna Država Hrvatska

Nakon Drugog svjetskog rata

Nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, brojni dužnostnici Ustaškog pokreta su osudjeni na smrt u komunističkoj Jugoslaviji. Dio ustaških dužnostnika je, pod vodstvom Ante Pavelića, uzpio pobjeći i naći utočište u više država, posebice državama Latinske Amerike i Španjolskoj Državi pod Francovim vodstvom, dok je jedan dio bio organiziran u protukomunističku odporašku gerilsku skupinu Križari. Ante Pavelić i ostatak hrvatskog vojnog i državnog vrha je osnovao Vladu Nezavisne Države Hrvatske u izbjegličtvu, a 1956. godine su osnovali Hrvatski oslobodilački pokret, kao izravni nasljednik Ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske stranke prava. Neke članove Ustaškog pokreta i častnike Ustaške vojnice, poput Vjekoslava Luburića, su progonili ili ubili UDBA-ini agenti. I na Antu Pavelića je 1957. godine izvršen napad, od čijih posljedica je preminuo 1959. godine. Nemali broj sudionika i pripadnika Ustaškog pokreta i Ustaške vojnice, raznih činovnika Nezavisne Države Hrvatske i podržavatelja gibanja (poput intelektualaca i inih) je ustrojio hrvatske narodne udruge i političke stranke ter je organizirao uljudbeno-znanstvenu djelatnost u hrvatskom izseljeničtvu (Zapadna Europa, Amerike, Australia, itd.). Sve su te državotvorne organizacie jugoslavenske komunističke vlasti najčešće proglašavale "ustaškima" i "terorističkima" (uglavnom, politički "nepodobnima"). Ipak, dio udruga i gibanja su u svojim programima imali oružanu ili mirnu obnovu Nezavisne Države Hrvatske, i brojne udruge su bile pro-ustaške.

Politički podobni stavovi i ozloglasitbe

Poveznice

Nezavisna Država Hrvatska (barjak).png Ovaj članak je dio portala
Nezavisna Država Hrvatska
Hrvatska (barjak, prvo bijelo polje grba).png Ovaj članak je dio portala
Hrvatski nacionalizam

Izvori

  1. HIC Ivan Gabelica: Bl. Alojzije Stepinac i hrvatska država (XXVIII.) (iz Političkog zatvorenika, srpanj/kolovoz 2006.)
  2. Časopis za suvremenu povijest br.3/2006. Petar Barčot: Nesuđeni atentator na kralja Aleksandra: Petar Oreb Mijat i njegov put do vješala
  3. Stranka hrvatskog prava Christophe Dolbeau: Vjekoslav Maks Luburić - Početci revolta
  4. Studia croatica Journal of Croatian Studies, XXVIII-XXIX, 1987-88 Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York, N.Y., Electronic edition by Studia Croatica, James J. Sadkovich: The Use of Political Trials to Repress Croatian Dissent 1929-1934
Osobni pribor