Kraljevi Stjepan I.-IV.
Kraljevi Stjepan I.- IV.: Značajno je da je starohrvatska dinastija Trpimirovića na čelu Kraljevine Hrvatske imala čak 4 uzastopna vladara pod imenom Stjepan: Stjepan I. Miroslav (945-949), Stjepan II. Držislav (969-995), Stjepan III. Dobroslav i Stjepan IV. (naš zadnji kralj 1089-1091). Stoga je to bilo razmjerno najčešće kršćansko ime starohrvatskih kraljeva, a pored njih je tada još postojao i sjevernohrvatski ban Stjepan Svetislavić u Slavoniji (1027.- 1050).
Sadržaj
Stjepan I. Miroslav
Stjepan I. Miroslav je bio po redu četvrti starohrvatski kralj iz srednjovjeke dinastije Trpimirovića i stariji sin kralja Krešimira I. (935.- 944.). Vladao je kratkotrajno tek od 944. do 949. godine i supruga mu je bila prva poznata hrvatska kraljica Margareta. Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala i oslabila u građanskom ratu Miroslava protiv njegova mladjeg brata Mihela Krešimira II. (949.- 969.). Tada je hrvatska mornarica spala tek na 30 brodova, a konjica i pješaštvo je pretrpilo velike gubitke. Građanski rat je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović, koji je zavladao istočnom Bosnom (do Vrbasa) i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Časlava je u tomu podupiralo i Bizantsko Carstvo, čiji je bio vazal, zbog težnje za obnovom vlasti nad hrvatskom obalom. Rat završava Miroslavovom smrću i preuzimanjem vlasti od njegova brata Krešimira II. uz pomoć bana Pribine II. Vranskog 945. godine koji je ubio Miroslava i ustoličio Krešimira. Napomena: istoimeni Pribina I. Panonski je bio raniji ban Panonske Hrvatske od 845.- 864.
Kraljica Margareta
Kraljica Margareta je prva imenom zapisana kraljica Hrvata sredinom 10. stoljeća, koja je razmjerno slabije poznata spram svojih vladarskih prethodnica i sljednica. Bila je supruga našega četvrtog kralja Stjepana I. Miroslava (945.- 949.), a vjerojatno nisu imali muške djece jer ih je na prijestolju naslijedio mladji brat Mihael Krešimir II.
Stjepan II. Držislav
Stjepan Držislav (latin. Stephanus Dirsisclaus) je bio srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića. Rodjen je kao sin kralja Mihajla Krešimira II. (949-969) i kraljice Jelene Zadarske, a imao je 3 sina: bana Gojslava (oko 1000-1020), kasnijeg kralja Krešimira III. (999-1035) i kratkotrajnog kralja Svetislava Surinu (jugoime: Svetoslav Suronja - 996-999) koji ga je prvi naslijedio. Značajno je da je starohrvatska dinastija Trpimirovića na čelu Kraljevine Hrvatske imala čak 4 uzastopna vladara pod imenom Stjepan: Stjepan I. Miroslav (945-949), Stjepan II. Držislav (969-995), Stjepan III. Dobroslav i Stjepan IV. (naš zadnji kralj 1089-1091). Kralj Držislav je vladao od 969. do 996./997. godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carom Samuilom.
Povijest vladanja
Nakon smrti oca Mihajla Krešimira III, umjesto mladog Držislava je sve do svoje smrti 976. kao regent vladala njegova majka Jelena Zadarska. Stjepan Držislav je zatim župana Godimira proglasio hrvatskim banom. Dotle je u Srbiji oko god. 960, bez pravog nasljednika umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Smatra se da je u to doba Bosna s većim dijelom Crvene Hrvatske došla opet u okvir kraljevine Hrvatske, ali bez Duklje gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića.
Bugarski car Samuilo (980.-1014.) uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast prama zapadu na Srbiju, istočnu Bosnu, Srijem i današnje srpsko Podunavlje, kao i na dio jadranskog primorja u Dalmaciji južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Time je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što pokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava već uspjela oporaviti od posljedica nutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom tih ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskog nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.
S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i većinu otoka do Kvarnera (kao nekoć i Tomislavu). Samom Držislavu je Bizant priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštom i zlatnom jabukom, pa ga je odlikovalo titulom carskog "eparha i patricija". Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo i kršćansko ime Stjepan.
Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je i razvitak trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su obnovili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su od 996. prestati plaćati "uobičajeni danak" (solitus census) Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na Jadranskom moru s novim mletačkim duždom Petrom II. Orseolo.
Sukobi nasljednika
Držislav je bio jedan od najdužih hrvatskih vladara koji je kraljevao oko 3 desetljeća, a pred kraj života od 990. godine je za podkralja i nasljednika proglasio svoga najstarijeg sina, Svetislava Surinu. U arheološkom muzeju Split se čuva ploča s oltara crkve u Kninu gdje piše latinski: CLV DUX HROATOR IN TE PUS D IRZISCLV DUCE MAGNU - što bi značilo: Svetoslav, hrvatski princ u doba velikog kralja Držislava. Napomena: u jugoslavenskoj historiografiji i dijelom sve do danas se spomenuti Svetislav Surina često navodi iskrivljeno pod 'srboidnim' imenom kao tzv. "Svetoslav Suronja", što je pogrješno. Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996./997, a za sobom je ostavio 3 sina: Svetislava Surinu, Krešimira i Gojslava. Izmedju tih sinova su nakon smrti Držislava nastupili dinastički sukobi i višegodišnje borbe za prijestolje, pa je zato Hrvatska država na prijelazu 10./11. stoljeća opet jako oslabila i izgubila većinu otoka i dalmatinske gradove, te svu Crvenu Hrvatsku na jugoistoku. Prvo je nakratko zavladao najstariji sin Svetrislav Surina (996.- 999.), a kada je ovaj svrgnut, kroz duže vrijeme je vladao njegov brat Krešimir III. (999.- 1030.) koji je bio i otac Držislavova unuka i kasnijeg kralja Stjepana III. Dobroslava (1030.- 1056).
Stjepan III. Dobroslav
Stjepan III. Dobroslav (Stjepan "I. Krešimirović" kod jugoistoričara), bio je srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1030. do 1056, kao jedan od najmoćnijih hrvatskih vladara svih vremena, s prostranom državom do Drima, Drine, Dunava, Mure i Raše (zato je dosad prešućen i nepodoban).
Ime i rodbina
To je sin kralja Krešimira III. (999-1030) godine, oženjen Mlećankom Hicelom Orseolo i imao je 2 sina: mladjeg Tišemira (Častimir) koji je umro 1975. i Petra Krešimira IV. koji ga je naslijedio kao kralj 1056.- 1073. Iako su još prije njega kraljevi Stjepan Miroslav kao i Stjepan Držislav već nosili takva imena „Stjepan“, Dobroslav ga nije primio po krunidbi kao Miroslav i Držislav (što je običaj većine srednjovjekih vladara da pokažu svoje kršćanstvo), nego mu je to ime dano na rođenju. Zato ga naši pristrani jugoistoričari ovlaš zovu novokovanicom Stjepan "I. Krešimirović", a izostavljaju njegovo pravo osobno ime Dobroslav - za kaznu što je na istoku zavladao Srijemom, Bosnom i vazalnom Dukljom. Za svoje vladavine vratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je podpao pod mletačku vlast, dok mu Duklja postaje vazalnom banovinom. Također se za njegova vladanja prvi puta 1042. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.
Povijest vladavine
Stjepan Dobroslav je jedan od najsposobnijih hrvatskih kraljeva uz Tomislava i Petra Krešimira, čija je proširena država dosezala na istoku do Srijema na Dunavu i kroz Bosnu do Drine, na sjeveru preko Drave do Medjimurja, na jugu do Dubrovnika i na zapadu do pola Istre oko Raše, a Duklja mu je bila vazalna banovina do Drima. Kralj Dobroslav se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa. Naime, sukobi između Bizanta i arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.
Trgovina i gospodarstvo su procvale za Dobroslava, pa se već razvija aristokratska buržoazija u gradovima npr. Zadar, Biograd, Knin, Split i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme izrasli i gradovi u Slavoniji osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak. O njegovom savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No zabilježeno je kako kralj Dobroslav iste godine šalje svog rođaka Dobronju u Carigrad da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. Kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom - Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.
Za njegove vladavine su se Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, pa je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prama Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Dobroslava. U Zadru je zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.
Kao odraz svoje samostalnosti, Dobroslav je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dosezala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko. Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana III. Dobroslav je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istoku je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.
Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV. 1050. god. kralj Dobroslav kao vladar Bosne i Dalmacije, izdao je potvrdu kojom donira zemlju od Zatona do grada Dubrovnika (oko 16 km) ovom gradu, čime mu osigurava izvor svježe vode iz dubrovačke rijeke Omble koja se nalazi u darovanom području. Ova donacija je također obuhvatila i luku Gruž, koja je dosad glavna trgtovačka luka grada Dubrovnika. Stjepan Dobroslav je vladao do 1056. god. kada vlast preuzima njegov stariji sin, Petar Krešimir IV. Njegov mlađi sin bio je Častimir (Tišemir) koji je opet bio otac zadnjega hrvatskog kralja Stjepana IV. (1089-1091).
Stjepan IV. (zadnji kralj)
Stjepan IV. (jugoistorija: Stjepan II - hrvatski kralj), je kratkotrajno vladao je od 1089. do 1091. godine i to je posljednji Trpimirović na hrvatskom prijestolju. Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV. i unuk je Stjepana III. Dobroslava, najmoćnijega hrvatskog kralja. Kako mu je jedini sin Radovan umro mlad još za njegova života, kralja Zvonimira je naslijedio 1089. Stjepan IV., posljednji muški Trpimirović. Nakon svoga prvog neuspjeha da preuzme vlast odmah po smrti Petra Krešimira IV. kojega je naslijedio Zvonimir, Stjepan IV. je bio prisiljen dalje živjeti u samostanu Sv. Stjepana pod borovima u Splitu na poluotoku koji se i danas zove po tom samostanu - Sustipan (današnji gradski predjel Splita).
Dolazak na vlast
Formalni razlog za njegov život u samostanu bila je navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše (Vukovski prijevod): "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, ter se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama." Nakon tog povlačenja Stjepana IV. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089., kad ga je hrvatski narod već kao starca bez djece, doslovno izvukao iz samostana i svečano okrunio za kralja. Stjepan IV. nazivao se kao i većina njegovih prethodnika "Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca". Oko njega se okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. Kralj Stjepan IV. je vladao manje od 2 godine tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali većih problema očekujući smrt staroga kralja bez djece.
Sukobi nakon smrti
Kako pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života jer više nije ni očekivao vlast, očekivani ratni sukob koji je nastao oko vlasti i hrvatskog prijestolja nakon njegove smrti nije nikoga iznenadio. Odmah nakon njegove smrti početkom 1091., snalažljiva magjarska udovica kralja Zvonimira Jelena Lijepa, uspjela je pozivom na navodno pravo posljednje živuće osobe dinastije Trpimirovića, kasnije nametnuti za kralja Hrvatskoj svoga brata - ugarskog kralja Ladislava.
Medjutim je istodobno još živio i ban Petar II. Slavac-Krešimirov (Petar Svačić) kao sin Nede Krešimirove i neretvanskog bana Marjana II. Slavca, kojega je iz svog interesa još podržao i Bizant protiv velike Magjarske do Jadrana. Stoga je po ženskoj lozi Petar II. kao pravi unuk Petra Krešimira IV. imao približno bar jednaka nasljedna prava na hrvatsko prijestolje kao i Jelena Zvonimirova što mu madjarski pristaše (kao ni jugoistoričari sada) nisu priznali. Zatim je u ratnom sukobu Petar II. poginuo na Gvozdu 1097, ali je potom uporni Bizant i dalje podupirao Hrvate protiv Magjara, pa je mitom i huškanjem još izazvao dinastičke borbe i u samoj Magjarskoj (Almoš-Koloman) i povrh toga istodobno poslao saveznike Kumane u Magjarsku, koja je svim tim bila poduže blokirana od 1097.- 1102. Zbog daljega hrvatskog otpora i tih jakih pritisaka, Madjari su dijelom konačno popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju pod ugovorom "Pacta Conventa" (Qualiter). Da nije bilo te bizantske podrške u najgore doba, pitanje je što bi bilo s Hrvatskom i dali bi potom još ikako postojala?
Stjepan Svetislavić
Ban Stjepan Svetislavić (1027.- 1050., jugoistorija: "knez Stefan Svetoslavović") bio je sin svrgutoga hrvatskog kralja Svetislava Surine (995.- 999., jugoistorija: Svetoslav Suronja). Nakon očeve smrti u Magjarskoj, Magjari su od južne Primorske Hrvatske pod kraljem Krešimirom Surinom II. (Krešimir III., 999.- 1035.) oduzeli bivšu Panonsku Hrvatsku ili Slovinje sjeverno od Save, pa ju od 1027. proglasili za novu posebnu banovinu Sclavonia kao početak kasnije i današnje Slavonije od 11. stoljeća. Za njezina prvog bana postavljen je sin svrgnutoga hrvatskog kralja Svetislava Surine I. tj. Stjepan Svetislavić koji je bio slavonskim banom od 1027. do 1050. godine. Ovaj je oženio Strezinu Bribirku-Šubić od banova Bribirskih, s kojom je imao sina Zvonimira, kasnije takodjer panonskog bana (1050.- 1076.) i konačno hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (1076.- 1089.). Jugoslavističke pretpostavke tzv. "minimalista" da je navodno Zvonimirova majka Hicela Orseolo jesu ideološka podvala unatrag protiv kralja Zvonimira, jer je iz genealogije sad jasno poznato da je zapravo Hicela (Joscella) Orseolo bila supruga istodobnoga hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava i preko njihove unuke Nede Krešimirove takodjer je prabaka Petru Svačiću (Petar II. Krešimirov).
Summary
Croatian kings Stephen I - IV: In medieval Croatia reigned 4 successive kings named Stephen from the Terpimiri dynasty (Trpimirovići). The first is Stephen I Miroslav (945-949), a short and weak ruler mostly blocked by civil war. Then Stephen Držislav (969-997) was a major King of Croatia from 969 AD until his death in 997. He ruled from Biograd with Godemir as his Ban. Držislav was a son of king Michael Krešimir II and his wife, queen Jelena of Zadar; Jelena acted as a regent for the young king from 969 until her death in 976. He had 3 sons, and all three of them were to hold the title of King of Croatia over the following decades. Držislav died in 997, leaving his descendants to struggle for control over the Croatian Kingdom.
Stephen III Dobroslav was the most powerful King of Croatia (1035–1056) and the first one of the Krešimir's branch. He was the son of former King Krešimir III. He was married to Hicela Orseolo of Venice, the daughter of Pietro II Orseolo, who bore him two sons: Peter Krešimir IV, who succeeded him as the King of Croatia and Častimir, the father of the last Croatian King Stephen IV (1089-1091) being the last member of the Trpimirović dynasty and last native Croatian king to rule the entire medieval Croatian Kingdom.
Literatura
- Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
- J. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, str. 62.
- Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske sv. I., Zagreb.
- Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
Poveznice
Kačić · Radoslav · Pavlimir · Budimir · Višeslav · Borna · Vladislav · Mislav · Držislav I. · Trpimir I. · Domagoj · Inoslav · Branimir · Muncimir II. · Tomislav
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
