Europska zajednica
Europska zajednica ili Europska unija (kratica: EU, kolokvijalno: Unija) političko-gospodarska je zajednica 27 europskih država članica aktivna preko hibridnoga sustava iznaddržavnoga i međudržavnoga donošenja odluka.
Organizacija je razvila jedinstveno unutarnje tržište kroz standardizirani sustav zakona primjenjen u svim državama članicama. U okviru Schengenskoga prostora obustavljeni su nadzor državnih granica i provedba provjere putovnica. Politika Europske zajednice cilja na osiguravanje slobodnoga gibanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Zakoni i politika su sve više standardizirani i na ostalim područjima. Monetarna zajednica uspostavljena je 1999. godine, a stupila je na punu snagu 2002. godine, zbog čega većina država članica rabi euro kao svoju službenu novčanu jedinicu.
Europska zajednica vuče korijene od Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) i Europske ekonomske zajednice (EEZ) što ih je sastavljala Europska šestorka (države osnivačice) 1951. i 1958. godine. Tijekom godina, zajednica i njezine nasljednice proširivale su se s pristupanjem novih država članica, te su jačale dodavanjem političkih područja u svoj djelokrug. Ugovorom iz Maastrichta uspostavljena je sadašnja Europska zajednica 1993. godine, s čime je uvedeno i državljanstvo Europske zajednice. Zadnji glavni amandman na ustavnoj osnovi Europske zajednice, Lisabonski ugovor, stupio je na snagu 2009. godine.
Europska zajednica postupno je povećavala broj država članica, među njima i Republiku Hrvatsku 2013. godine. S druge strane, na temelju ishoda referendumskoga glasovanja održanoga 2016. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo službeno se povuklo iz Europske zajednice 31. siječnja 2020. godine.
Države članice i kandidati
Trenutne punopravne države članice Europske zajednice jesu: Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Švedska.
Službene države kandidati za pridruživanje Europskoj zajednici jesu: Albanija, Crna Gora, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska i Ukrajina. Države potencijalni kandidati jesu Bosna i Hercegovina te Kosovo.
Republika Hrvatska
Republika Hrvatska postala je dvadesetosma članica Europske zajednice 1. srpnja 2013. godine.
Jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Republike Hrvatske bio je ulazak u punopravno članstvo Europske zajednice, za što je Republika Hrvatska podnijela zahtjev 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo dobila je 18. lipnja 2004. godine. Pristupni pregovori, što su trebali započeti u ožujku 2005., bili su odgođeni, a kao uvjet za početak pregovoranja bila je istaknuta potpuna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada iste godine, nakon što je glavna haaška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Republike Hrvatske s Haaškim sudom.
Republika Hrvatska završila je pregovore o pristupanju 30. lipnja 2011. i potpisala je Ugovor o pristupanju 9. prosinca 2011. godine. Iste godine, 23. prosinca, Hrvatski sabor potvrdio je odluku o pristupanju i utvrdio kako će se referendum održati 22. siječnja 2012. godine. Po službenim ishodima Državnoga izbornog povjerenstva, na referendum je izašlo 43,51% birača, od čega je za ulazak Republike Hrvatske u Europsku zajednicu glasovalo 66,27%, dok ih je 33,13% bilo protiv. Međutim, referendum je osporavan zbog nesređenoga popisa birača i utjecanja dijela državnoga vrha na birače kroz ucjene i prijetnje.
1. siječnja 2023. godine, Republika Hrvatska postala je članicom Schengenskoga prostora i eurozone usvojivši euro kao službenu novčanu jedinicu umjesto hrvatske kune.
Kritike
Koncept Europske zajednice podupiru različiti pristaše globalizacije, poput kontroverznoga Richarda Coudenhovea-Kalergija, osnivača utjecajne organizacije Paneuropske zajednice i zagovornika opsežnoga rasnoga miješanja s Afrikancima. S druge strane, kritičari globalizacije često imaju negativne stavove o Europskoj zajednici.
Neki od brojnih primjera kritika Europske zajednice uključuju uporabu Europske zajednice za prisiljavanje država s politički manje podobnom politikom na prihvaćanje različite politički podobne politike utemeljene na ideji kulturnom marksizmu (što se posebno odnosi na države koje se odupiru masovnoj imigraciji), gubitak suvereniteta država članica, veliku, skupu, složenu i nepotrebnu birokraciju, korupciju, lobiranje i nedjelotvorne podružnice za posebne interesne skupine (poput poljodjelskoga odjela što je u jednom trenutku primio 70% proračuna Europske zajednice), kao i manjak demokratičnosti i transparentnosti.
Velika inozemna pomoć koju bogatije članice plaćaju siromašnijim članicama kritizirana je zbog nedjelotvornosti, jer je doprinijela financijskim mjehurićima i rabi se kao sredstvo za provedbu politički podobne politike prema siromašnijim članicama. Euro kao jedinstvena novčana jedinica kritiziran je kao neprikladan za područja koja još uvijek imaju uvelike različite i odvojene financijske/gospodarske sustave, te zbog toga što je pridonio financijskim/gospodarskim krizama. Postojanje Europske zajednice često služi kao opravdanje za sprječavanje ratova, no brojni su primjeri građanskih ratova koji su se događali u zemljama koje su bile politički i gospodarski integriranije nego što je Europska zajednica.
Tvrtke su optužene za uporabu zajedničkoga tržišta Europske zajednice za nelojalnu konkurenciju izbjegavanjem poreza i propisa, što je, kako se tvrdi, uzrokovalo nestanak čitavih sektora u nekim zemljama ili veliku opasnost za njihovu budućnost, smanjenje poreznih prihoda, pogoršanje uvjeta rada i ekološku štetu. Bez obzira na to, Europska zajednica nije nužna za postojanje slobodne trgovine, budući se to može postići organizacijama i sporazumima o slobodnoj trgovini izvan Europske zajednice.
Osobito kontroverzan aspekt načelo je „slobodnoga gibanja ljudi”, što je pridonijelo velikim gibanjima skupina poput Cigana, „tražitelja azila” i kriminalaca unutar Europe. To se posebno odnosi na članice Schengenskoga prostora koje su stoga ukinule provjeru putovnica i svaku drugu vrstu granične kontrole na međusobnim državnim granicama. Kriminalci često mogu rabiti „slobodno gibanje ljudi”, ali još uvijek uglavnom odvajaju sustave za provedbu zakona u različitim zemljama u svoju korist na različite načine. „Tražitelji azila” često se mogu lako preseliti u zemlje koje daju najveće povlastice, ako uspiju ući u teritorij Europske zajednice, umjesto kada bi ostali u zemlji najbližoj njihovoj (navodnoj) zemlji podrijetla.
Ako bi se Turskoj dali neki oblici pristupa Europskoj zajednici bez graničnih kontrola, ili čak članstvo u Europskoj zajednici (kako se često predlagalo), tada bi „slobodno gibanje ljudi” obuhvatilo 80 milijuna turskoga pučanstva. Osim toga, dugu granicu Turske sa susjednim azijskim zemljama teško je nadzirati i s lakoćom ju prelaze ljudi i krijumčari (poput krijumčara imigranata i „izbjeglica”) koji žele protuzakonito ući.
Gibanja skupina ljudi iz istočne u zapadnu Europu također su izazvala kontroverze iz razloga poput natječaja za radna mjesta i plaće.
Neki oblici kritika Europske zajednice kritizirani su kao zapravo više „politički podobnije” inačice manje politički podobnih stajališta. Stoga je, umjesto kritiziranja useljavanja ne-Europljana i straha od optužbi za „rasizam”, moguće sigurnije kritizirati Europsku zajednicu i useljavanje Europljana.
