Starohrvatska Oceanija

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatska Oceanija (hrvatske veze s Australazijom): Oceanija je zemljopisno ime koje se rabi za niz otočnih grupa na Tihom Oceanu i sjeveroistoku Indijskog Oceana. Ta otočja se grubo mogu podijeliti: Polinezija (uključivo Novi Zeland), Melanezija (uključivo Novu Gvineju) i Mikronezija, dok u širem smislu spada u Oceaniju i Australija, a u Oceaniju se najčešće svrstava i Malajski arhipelag tj. Indonezija i otočni dio Malezije. U cijeloj Oceaniji sada ukupno živi oko 83.000 hrvatskih doseljenika: Australija 78.000, Novi Zeland 4.000 i ostali na inim otocima.

Abstract

Early-Croat Oceania (Croatian relations with Australasia): Oceania is a region centered on the islands of the tropical Pacific Ocean. Conceptions of what constitutes Oceania range from the coral atolls and volcanic islands of the South Pacific (ethnologically divided into the subregions of Melanesia, Micronesia, and Polynesia) to the entire insular region between Asia and the Americas, including Australasia and the Malay Archipelago. The term is sometimes used more specifically to denote a continent comprising Australia and proximate islands, or biogeographically as a synonym for either the Australasian ecozone (Wallacea and Australasia) or the Pacific ecozone: Melanesia, Polynesia, and Micronesia apart either from New Zealand or from mainland New Guinea. Australasia is the major western part of Oceania: Australia, New Zealand, the island of New Guinea, and neighbouring islands in the Pacific Ocean (Melanesia, potentially including 'Wallacea'). The term was coined by Charles de Brosses in Histoire des navigations aux terres australes (1756). He derived it from the Latin for "south of Asia" and differentiated the area from Polynesia (to the east) and the southeast Pacific (Magellanica). It is also distinct from Micronesia (to the northeast). Australasia sits on the Indo-Australian Plate, together with India. Oceania includes together 83,000 recent Croatian immigrants.

Zemljopisni pregled

Oceanija je naziv za nekoliko grupa otoka koji se nalaze u Tihom Oceanu. Oceanija se pruža preko velikog prostranstva Tihog Oceana (Pacifika) i sastoji se od Australije, Novog Zelanda, Papue-Nove Gvineje i mnoštva manjih pacifičkih otoka. Ove brojne skupine otoka se mogu grubo podijeliti na nekoliko cjelina: Polinezija (uključivo Novi Zeland), Melanezija (uključivo Novu Gvineju) i Mikronezija. U Oceaniju u širem smislu još pripada i kontinent Australija, a tu se najčešće svrstava i Malajski arhipelag tj. Indonezija i otočni dio jugoistočne Malezije, nadalje još Australija s Tasmanijom i inim okolnim otocima. Veliki dio Australije tvore sušno-vruće pustinje i travnate nizine, gdje većina europskih bijelaca žive u manjim i većim gradovima na primorju, najviše uz južne obale. Papua Nova Gvineja je zemlja visokih planina i gustih prašuma, gdje mnoga domorodačka plemena žive izdvojeno u planinskim dolinama pa su tek nedavno došla u vezu s vanjskim svijetom.

Novi Zeland se sastoji od dva veća otoka: Sjevernog otoka koji je topao i vulkanski, te Južnog gdje je svježija klima zbog planina i šuma. Travnate nizine su plodne i prikladne za poljodjelstvo. Zbog udaljenosti od Eurazije i inih kontinenata, na Novom Zelandu, Papui-Novoj Gvineji i Australiji žive osobite životinje i bilje kojih nema drugdje u svijetu. Pacifički otoci su većinom proizvod aktivnih podmorskih vulkana, a neki otoci npr. Havaji još imaju aktivne vulkane. Ovi su otoci danas grupirani u otočne države, gdje su neke neovisne, a ini otoci kao Nova Kaledonija su kolonije europskih državaa ili SAD. Većina tih pacifičkih otoka su privlačni za turizam, a zbog vlage i plodnog tla su uglavnom prikladni za poljoprivredne nasade.

Zoološka Australazija

Australazija je posebni zoogeografski pojam koji obuhvaća zapadni dio Oceanije i jugoistočne azijske otoke: Australija, Novi Zeland, Nova Gvineja i mnogi susjedni otočići kojih je najviše u istočnom dijelu Indonezije. Charles de Brosses je u svojem djelu Histoire des navigations aux terres australes (1756) skovao umjetnu riječ 'Australasia' u latinskom značenju "južno od Azije" i izdvojio uže područje Australazije od Polinezije i jugoistočnog Pacifika (Magellanica). Australazija se ponekad rabi kao zajednički pojam za Australiju i Novi Zeland zbog izostanka druge riječi koja bi bila ograničena na te dvije zemlje.

Iz gledišta zoologije je Australazija posebna zoo-regija sa zajedničkom evolucijskom poviješću i mnogim jedinstvenim životinjama od kojih su neke zajedničke za čitavo područje, dok su ine specifične za određene dijelove ali ipak dijele zajedničke pretke. Biološku razdjelnicu od Azije tvori tzv. Wallaceova pruga koja predstavlja geotektonsku granicu 2 kontinentalne ploče. Wallacea je zoogeografska oznaka za skupinu indonezijskih otoka oko te Wallaceove linije, koje od kontinentskih šelfova Azije i Australije odvajaju duboki morski tjesnaci. 'Wallacea' obuhvaća otok Celebes, Molučke otoke i Male sundske otoke, dok Sulawesi i Lombok leže na istočnoj australskoj strani linije, a Borneo i Bali se nalaze na zapadnoj azijskoj strani.

Wallaceova linija je biogeografska razdjelnica između azijske i austalske flore i faune. Ime je dobila po znanstveniku Wallaceu koji je između 1854. i 1862. godine istraživao otoke između kojih se pruža ta razdjelnica. Prvi znanstvenik koji je 1857. pokazao postojanje ove razdjelnice bio je ornitolog Philip Lutley Sclater. Ova zoogeografska pruga koja obuhvaća prijelazno područje izmedju azijske i australske flore i faune, prolazi izmedju otoka Bali i Lombok, a sjevernije ide izmedju Bornea i Sulawesija. Područje istočno od te pruge se zoološki naziva "Wallacea" i vrlo je zanimljivo, gdje kako na kopnu tako i u moru, živi čitav niz endemskih vrsta. 'Wallacea' obuhvaća oko 346.000 km2 i spada u tzv. hotspotove tj. ključna čvoriša bioraznolikosti, gdje su životinje i biljke dijelom jako ugrožene. Tako na Sulawesiju od poznate faune 62% vrsta sisavaca, 27% ptica, 62% gmazova i 76% vodozemaca ugroženo izumiranjem. Stoga na Sulawesiju i istočno od njega žive tobolčari srodni s klokanima i oposumima u Australiji, dok ih nema zapadno od njega na Borneu.

Iz političke, kulturne i pomorske perspektive, pojam 'Australazija' ima dosta malu uporabu, jer su Australija i Novi Zeland razmjerno bogate, pretežno anglofone zemlje i u mnogo čemu imaju malo zajedničkog s inim državama okolnih područja. Taj novi umjetni zoološki naziv je dosta nepopularan na Novom Zelandu jer ističe Australiju i značajno podrazumijeva kako je ovo područje dio Azije. Umjesto njega se u praksi najčešće rabi već dugo uobičajeni naziv Oceanija, koja ima različito značenje i mnogi Novozelanđani smatraju kako Australija nije dio Oceanije. U prošlosti se naziv 'Australazija' rjedje rabio u praksi, npr. u športu kao naziv za udruženi australsko-novozelandski tim. Primjeri su tenis izmedju 1905.- 1913. godine kad su Australija i Novi Zeland udružili svoje najbolje igrače u natjecanju na međunarodnom turniru Davis Cup i olimpijskim igrama 1908. i 1912.

Politički uvid Oceanije

U političkom pogledu, Oceanija obuhvaća dvadesetak posebnih otočnih država, odnosno još ovisnih kolonija na pučini Tihog Oceana i susjednom prijelaznom akvatoriju na sjeveroistoku Indijskog Oceana, ukupne površine 8.508.648 kv.km (sa 31.623.138 stanovnika). U idućem abecednom popisu je uz ime države još površinska kilometraža (i u zagradi broj stanovnika iz podataka god. 2002.):

  • Neovisne otočne države u Oceaniji su: Australija 7.686.850 kv.km (19.546.792 stanovnika), otočje Fidji 18.270 (856.346), Kiribati 811 (96.335), otočje Marshall 181 (73.630), Savezne države Mikronezije 702 (135.869), Nauru 21 (12.329), Novi Zeland 268.680 (3.908.037), Palau 458 (19.409), Papua-Nova Gvineja 462.840 (5.172.033), Samoa 2.944 (178.631), Solomunski otoci 28.450 (494.786), Tonga 748 (106.137), Tuvalu 26 (11.146), Vanuatu 12.200 (196.178).
  • Ovisne otočne kolonije u Oceaniji: otočje Cook (N.Zeland) 240 (20.811), Guam (SAD) 549 (160.796), Kokosovi otoci (Аustr.) 14 (632), Sjeverni Marjanski otoci (SAD) 477 (77.311), Niue (N.Zeland) 260 (2.134), otoci Norfolk (Austr.) 35 (1.866), Nova Kaledonija (Fran.) 19.060 (207.858), otočje Pitcairn (Engl.) 47 (47), Francuska Polinezija (Fran.) 4.167 (257.847), Američka Samoa (SAD) 199 (68.688), Tokelau (N.Zeland) 10 (1.431), Uskrsni otoci (Аustr.) 135 (474), Wallis i Futuna (Fran.) 274 (15.585).

Hrvati u Oceaniji

Sigurno zapisane novovjeke doselidbe hrvatske diaspore u Oceaniju započele su bar pred dva stoljeća i do danas je tamo stalno naseljeno oko 83.000 Hrvata. Većina njih sada žive u Australiji s oko 78.000 Hrvata najviše u gradovima Sydney, Melbourne i Perth, a još dosta naših ima i na Novom Zelandu s oko 4.000 Hrvata većinom na sjeveru oko Aucklanda. Na svim inim otocima Melanezije je danas vrlo malo stalnih Hrvata najviše oko njih tisuću, uključivo naše crkvene misionare, te turističke i diplomatske zastupnike i sl. Osobita je demografska značajka iseljenih Hrvata u Oceaniji, da za razliku od američkih Hrvata ovi naši na istoku imaju statistički vrlo nizak natalitet slično kao i u domovini Hrvatskoj, pa tamošnje naše zajednice u Oceaniji većinom stagniraju ili se smanjuju i nestaju. Ipak osim tih izravnih i službenih navoda o Hrvatima u Australiji i na Novom Zelandu iz zadnjih stoljeća, postoji tamo još cijeli niz inih posrednih pokazatelja o povremenim pojavama starohrvatskih pomoraca u Oceaniji još puno ranije, u doba prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije parobroda i otvaranja Sueza.

U ranijim stoljećima su hrvatski pomorci plovili na istok preko Indijskog Oceana do zapadnog Pacifika većinom kao saveznici ondašnjih ranih pomorskih velesila. Tako su od 14.- 16.st. vjerojatno djelovali u ranom savezu s Kineskim carstvom koje je pomorski dominiralo na srednjovjekom Pacifiku, a te veze je izgleda potaknuo već poluhrvatski istraživač Marko Polo (što je tada još nedovoljno proučeno - usp. kineski wiki Baidu-Baike). Potom su sigurno od 1490tih Dubrovčani već započeli savezničku trgovinu i istraživanja istočnih mora zajedno s Portugalcima koji krajem 15. i u 16. st. postaju prvom europskom prekomorskom velesilom. Zatim prekomorsko vodstvo na istoku preuzimaju Španjolci s kojima dubrovački i ini naši pomorci opet djeluju u savezništvu krajem 16. i u 17. stoljeću. U tom smislu više negoli za prekomorsku Ameriku (vidi Staročakavska Amerika i Rani Hrvati u Americi), takodjer i za mogućnosti naših ranijih plovidba do Oceanije postoji čak 10 raznih neovisnih pokazatelja:

  1. Od materialnih arheonalaza se s našim ranim plovidbama najvjerojatnije mogu povezati barem 2 najranija arheološka lokaliteta na Novom Zelandu datirana krajem srednjeg vijeka, gdje obilno postoje tipski kameni suhozidi, ali napose par primjera ruševnih suhozidnih kućica s ostatcima krova od pločastog kamenja vrlo sličnih na naše istarske kažune i dalmatinske bunje, vidi još pobliže: Suhozidne gradnje.
  2. Ubrzo nakon dolaska naših nedavnih doseljenika na N.Zeland, autohtoni su Maori po govoru odmah prepoznali Hrvate kao legendarni narod Tarara što je specifični maorski naziv za slavenske govornike zbog jasnoga i čestog izgovora našega glasa Rr - nasuprot Engleza i inih sjeverozapadnih Europljana koji sličan glas nejasno "račlaju". Stoga to maorsko "Tarara" za nas u prijevodu približno znači "Rr-kavci". Obzirom da su u ranijim stoljećima od Slavena zamalo samo Hrvati šire plovili do prekomorja, taj maorski etnonim uglavnom stvarno označuje Hrvate.
  3. Na pacifičkom otočju Samoa su prvi zapadnoeuropski osvajači zatekli polubijela plemena koja dijelom žive dosad i po pučkom iskonu bi bili križanci domorodaca s pradavnim bijelim pomorcima (Tarara) koji su tu doplovili preko pacifičke pučine "Kula-kula" (čakav. kulaf-kulàp). Osobito domaće bijele Samoanke doslovno izgledaju kao kopije naših Hvaranki.
  4. U starim autohtonim jezicima melanezijskih domorodaca su dosad očuvane njihove asimilirane riječi čakavskog iskona u sličnom značenju, koje tamo smatraju domaćima prije kolonizacije: npr. mali, veli, debeli, kotar, boca, kolo, kanap, palenta, ...itd.
  5. Povijesno su poznate krajem srednjeg vijeka plovidbe dubrovačkog kapetana Vice Bune-Petrova kao španjolskog saveznika do indijske Goe i dalje do Filipina, odakle je od 1580.- 1597. dalje istraživao Melaneziju bar do otočja novi Hebridi (danas Vanuatu) - vidi iduće poglavlje o Melaneziji.
  6. Na brojnim otocima diljem Melanezije je kod domorodaca očuvano pedesetak naših čakavskih toponima od prije kolonizacije, vidi niže i još pobliže: Melanezia i Hrvati.
  7. Na više otočnih područja Oceanije postoje stare legende domorodaca o ranijim plovidbama inih "bijelih bogova" (maorski 'Tarara') preko pacifičke pučine "Kula-kula" (čak. Kulaf-Kulàp), s kojima su ti otočani nekoć trgovali već prije kasnijih kolonizatora Španjolaca i Engleza (R. Poignant 1967).
  8. Iz domaće predaje jadranskih otočana na Kvarneru su isto poznate legende o pradavnim plovidbama naših oceanskih jedrenjaka oko Indijskog Oceana na istok i jugoistok bar do današnje Australije (vidi Veyske Povede).
  9. Kod naših ranijih pomoraca na prekomorskim jedrenjacima iz prošlih stoljeća je uz ino bio poznat i naš osobiti čakavski mjestopis za Oceaniju uključivo niz toponima oko Australije i Novog Zelanda koji su posve različiti od medjunarodnog nazivlja: vidi popise Starohrvatska Oceanija i Hrvati u Aziji.
  10. Najnovije detaljne biogenetske analize istočnog Jadrana, uz ovdje očekivane europske haplotipe (dinarski, slavenski, itd.) pokazale su na južnodalmatinskim obalama, još i neočekivanu manjinsku nazočnost egzotičnoga jugoistočnog genoma - rijetkog ili nepoznatog drugdje u Europi: Ovaj je inače najobilniji u dalekoj Indokini i Indoneziji, što nas upućuje na ranije seksualne kontakte naših pomoraca na ovom dalekom području u vezi tamošnje plovidbe.
  • Zaključno, na rane pojave pomorskih Hrvata po Oceaniji u doba zapadnih otkrića ili još ranije, istodobno upućuje čak 10 raznih neovisnih pokazatelja: 1. novozelandski kameni "kažuni" (bunje), 2. staro maorsko ime Hrvata (Tarara), 3. prastari polubijeli Samoanci, 4. naše riječi kod Melanežana, 5. plovidbe kapetana Vice Bune, 6. čakavski toponimi u Melaneziji, 7. pacifičke legende o bijelim "Tararama", 8. kvarnerske legende o plovidbi Pacifikom, 9. naši čakavsko-pomorski nazivi za Oceaniju, 10. Nalaz genoma iz Australazije kod Dalmatinaca.

Australski Hrvati

Dok su npr. u većinu država obje Amerike tijek doselidbe i današnje stanje Hrvata bar približno ili pobliže poznati, u Australiji se zbog poznatih engleskih utjecaja spram Hrvata, na tomu nije puno nastojalo. Sve do kraja 20. st. i raspada Jugoslavije se u Australiji o Hrvatima službeno nije znalo zamalo ništa, pa su svi formalistički tek grupno iskazani kao tzv. 'Austrougari', Austrijanci, 'Jugoslaveni' i slično. Zato sve do kraja 20. st. nema ni približnih procjena o doselidbi i ranijem broju Hrvata, pa dosad jedino od 1990tih godina postoje bar neki suvisli podaci o novijem broju australskih Hrvata. Po tim podatcima bi dosad u Australiji živjelo bar 78.000 hrvatskih potomaka, a medju ovima njih 67.000 u privatnom životu (društvu, obitelji i sl.) sada bar povremeno rabe hrvatski jezik. Iako nema ni suvislih javnih podataka pobliže o smještaju tih Hrvata po Australiji, procjenjuje se kako ih je razmjerno najviše u velikim gradovima na jugoistoku, osobito u Sydneyu i Melbournu gdje su većina naših doseljenika kopneni štokavci. Naprotiv u zapadnom Perthu većinom prevladavaju dialektalni Hrvati pa je tu najviše kajkavskih iseljenika iz Medjimurja, a druga su polovica naših u Perthu čakavci iz Dalmacije, vidi pobliže: Perth i Hrvati. U inim australskim gradovima je znatno manje Hrvata i o njihovom iskonu nema bližih pokazatelja. Stoga je brojnost Hrvata u Australiji osrednja, približno slična kao u Kanadi ili Brazilu, a mnogostruko manja negoli u SAD, Čileu i Argentini.

U demografskom pogledu je znakovito, za razliku od američkih Hrvata, da ovi u Australiji imaju krajnje nizak prirast i slabi natalitet koji je podjednak ili još niži od domovinske Hrvatske, pa su većina australskih Hrvata sad već u zrelijoj dobi izmedju 50 - 60 godina. Zbog toga je u poredbi s inim iseljeničkim zemljama u obje Amerike gdje takodjer žive naši iseljenici, broj novijih povratnika iz Australije u slobodnu Hrvatsku izrazito najniži. Obzirom da tamo prevladavaju srednjodobni i stariji iseljenici koji se teže vraćaju, dosad je u Hrvatskoj kroz zadnjih dvadesetak godina poznato jedva oko 1.000 povratnika iz Australije. Nadalje je u našoj javnosti nastao krivi šablonski dojam, kako su Hrvati u Australiji navodno najbrojniji medju južnoslavenskim iseljenicima (iz bivše Jugoslavije), što većinom važi za obje Amerike. Po stvarnim novijim popisima u Australiji ima približno podjednako Srba, Hrvata i Makedonaca, tj. najbrojniji su australski Makedonci za desetak tisuća više od Hrvata, dok je tamo Srba za 1/4 manje od nas. Svih zajedno južnoslavenskih iseljenika je tamo oko 250.000, a najmanje je Crnogoraca i islamskih Bošnjaka čiji je broj u Australiji neznatan, dijelom i zato što se većina doseljenih iz Bosne i Crne Gore tamo spontano izjašnjavaju bilo Hrvatima ili Srbima.

Osim tih najnovijih pokazatelja o stalno naseljenim Hrvatima u Australiji, za ranija stoljeća prije 1990tih nema jasnih službenih podataka o mogućem dolasku Hrvata u Autraliju ili barem o njihovim povremenim brodskim posjetama australskih obala. Ipak u tom smislu postoje drugi istosmjerni pokazatelji iz ranijih naših razdoblja prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije otvaranja Sueza, koji su jamačno bar povremeno plovili ne samo do obje Amerike i Indije, nego ponekad i do Australije. Jedan pokazatelj su kod nas na Jadranu stare pomorske legende čakavskih otočana koje govore o ranijim plovidbama naših jedrenjaka oko Afrike i Indijskog oceana sve do Australije, npr. na Kvarneru (Krk) slikovita čakavska "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (izvornik: Povêda ud Ýndrah kadý parsjùte restû), o tom vidi pobliže: Veyske Povede i Hrvati u Aziji.

Hrvati Novog Zelanda

Brojnost hrvatske diaspore na Novom Zelandu danas nije velika, tj. približno je slična kao npr. u Južnoj Africi ili Urugvaju. Na temelju novijih popisa 2008., na Novom Zelandu ima oko 3.700 osoba koje su označene kao Hrvati i još 273 njih iskazane kao 'Dalmatinci'. To ukupno znači da se tamo nalazi oko 4.000 potomaka Hrvata, a od toga njih oko 2.500 bar povremeno govore hrvatskim jezikom. Po iskonu su njih većina podrijetlom ikavci iz Dalmacije, a razmjerno ih najviše ovamo dolazi iz Makarskog primorja. Na Novom Zelandu su oni uglavnom koncentrirani na sjeveru oko grada Auckland, gdje su ranije više radili kao najamni radnici u crnogoričnim šumama na skupljanju kauri-smole (iz četinjače Agathis dammara). U novije doba su tu naši više usmjereni na podizanje brojnih vinograda oko Aucklanda, tako da su dosad ovi Hrvati već postali vodećom grupom u novozelandskom vinogradarstvu.

Jedan od najuglednijih hrvatskih intelektualaca na N.Zelandu je naš povjesničar prof.dr. James Belich, koji je najviše proučavao ranu povijest i prve doselidbe na N.Zeland. Koliko je poznato, novovjeki Hrvati se na Novi Zeland doseljuju unatrag dva stoljeća. Dok se useljeni Hrvati na N.Zelandu engleski službeno nazivaju 'Croatians' (ili kraće Croats), domaći Maori za nas imaju svoj posebni etnonim "Tarara". Pod tim nazivom nisu shvaćeni samo Hrvati, nego su odnedavna u demografskom svrstavanju etnogrupa na N.Zelandu tako nazvani i naši medjurasni mješanci s Maorima tj. maorski Poluhrvati ili poluhrvatski Maori.

Hrvati u Melaneziji

Danas je nazočnost Hrvata u Melaneziji neznatna i osim nekoliko katoličkih misionara (Nova Gvineja i Salamunovi Otoci), ovo područje razmjerno rjedje posjećuju naši turisti i pomorci. Ipak u starijoj povijesti Melanezije za vrijeme prekomorskih otkrića, tu su već od kraja 16. stoljeća važnu ulogu odigrali dubrovački pomorci kao saveznici Španjolaca. Prvi i najpoznatiji među njima bio je starohrvatski moreplovac i istraživač, kapetan Vice Bune-Petrov (1559.-1612.) koji je s našim dalmatinskim mornarima iz indijske luke Goa gdje je od srednjeg vijeka bio dubrovački trgovinski emporij Sao Braz (Sv. Vlaho), otplovio je preko Indijskog Oceana na istok do nedavno otkrivenih španjolskih Filipina.

Tamo se opskrbio za daljnje ekspedicije na tad još jedva poznati jugozapadni Pacifik (Tihi Ocean), koje su potrajale kroz dva desetljeća od god. 1580.-1597., pa je pritom istražio veći dio Melanezije. Najprije je detaljno oplovio sjeveroistočne obale nedavno otkrivene Nove Gvineje i niz susjednih otoka, a potom se zaputio na otvorenu pučinu Tihog Oceana gdje je oplovio i pobliže istraživao tad još jedva poznate skupne otočja Bismarck i Solomunsko Otočje. Nakon toga se od 1595.-1599. zaputio još dalje u posve nepoznati južni Pacifik, gdje je prvi od Europljana otkrio i oplovio većinu otočja Novi Hebridi (danas Vanuatu).

Potom su u 17. st. Dubrovčani u Melaneziji uspostavili stalno naseljeni trgovački emporij na otoku Velakula (Solomunsko Otočje), gdje se odonda u domorodačkom govoru sve do danas očuvalo desetak naših naziva za uvale, rtove i za cijeli taj otok. Ovi naši Dubrovčani u prekomorskim zemljama nisu nastupali kao grubi kolonijalni osvajači, nego su kao diplomatski trgovci uz atraktivne poklone uspostavili prijateljske veze s raznim domorodcima, koji su od njih preuzeli niz hrvatskih društvenih i tehničkih pojmova pa ih asimilirali u domaćem govoru. Kao trag tih dubrovačkih posjeta, sve donedavno su među ovim otočnim urođenicima kolale prastare legende o posjetama dobrih "Bijelih bogova" koji su u davna vremena plovili oko tih otoka, a pučinu Tihog Oceana ovdašnji urođenici i sada zovu "Kula-Kula" što je povezano s našim dalmatinskim "kulaf" i kvarnerskim kulàp (pučina-ocean).

Nakon proglašenja nezavisnosti novih otočnih država Papua-Niugini (Nova Gvineja), Saloma (Solomunsko Otočje) i Vanuatu (Novi Hebridi), umjesto kolonijalnoga englesko-španjolskog mjestopisa koji je zadržan tek za glavne najveće otoke, dijelom su obnovljeni i stari domaći toponimi. Zato je na dalekom zapadnom Pacifiku odnedavna iskrsnulo čak šezdesetak naših naziva na novijim domaćim kartama, pa zato Melanezija danas sadrži najveću skupinu očuvanih hrvatskih toponima izvan Europe. Glavni su među njima u smjeru sjeverozapad-jugoistok, vidi još pobliže Melanezia i Hrvati:

  • Papua-Niugini - Nova Gvineja (sjeveroistočna obala i otoci): uvale Buna i Milna, susjedni otoci Tamara, Boca, Karkar, Seka, Bili, Beli, Kanap, Kriwina, Iwa, Nada itd.
  • Otočje Bismarck (istočni dio): Siroti, Buka, Jowo, Jame i uvala Torokina, itd.
  • Salamunsko Otočje (domorodački Saloma): otoci Owan, Lina, Velakula, Narovo, Uveli, Rendova, Sawo, Mala, Ulova, pa vulkanski vrhovi Kula i Kolovrat, te otočni rtovi Debeli, Alan, Sokolovi i uvala Voza itd.
  • Novi Hebridi (danas Vanuatu): otoci Rava, Valun, Mata, Mala, Malakula, Nina, Torba, Matas i uvale Marina, Palenta, itd.

Staročakavski mjestopis

Osim novijih pokazatelja o naseljenim Hrvatima pretežno u jugozapadnoj Australiji, za ranija stoljeća prije 20.st. još nema jasnih podataka o mogućem dolasku Hrvata u Oceaniju ili barem o njihovim povremenim brodskim posjetama pacifičkih obala. Ipak u tom smislu još postoje višestruki istosmjerni pokazatelji iz ranijih naših razdoblja prekooceanskih drvenih jedrenjaka prije otvaranja Sueza, koji su jamačno bar povremeno plovili ne samo do obje Amerike i Indije, nego i do Australije i ponekad do Novog Zelanda. Jedan pokazatelj su kod nas na Jadranu stare pomorske legende čakavskih otočana koje govore o ranijim plovidbama naših oceanskih jedrenjaka oko Afrike i Indijskog oceana do Kine i Japana, npr. na Kvarneru (Krk) slikovita čakavska "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (izvornik: Povêda ud Ýndrah kadý parsjùte restû), o tom vidi još: Hrvati u Aziji i Veyske Povede.

Nakon vukovskog zatiranja hrvatskog jezika i jugobalkanskog brisanja hrvatske povijesti unatrag, u lažnoj i cenzuriranoj naobrazbi kroz 20. stoljeće je Hrvatima praktično bilo zabranjeno upoznavanje vlastite kulturne baštine i uravnilovkom im je nametnuta nova i uškopljena jugoslavenska polukultura na nižoj balkanskoj razini. Time nam je zamalo posve izbrisana i bačena u jugo-ropotarnicu naša duga i bogata pomorska tradicija i s njom vezano nazivlje, umjesto čega nam je nametnuto novokovano "vlajsko-žabarsko" nazivlje slaviziranih tudjica i rjedje stranih prevedenica (kalkovi) za pomorske pojmove i prekomorske zemlje. Zato kod nas ogromna većina u povijesno-jezičnom pogledu defektnih intelektualaca doslovce pojma nema, kako su jugozapadni primorski Hrvati kroz zadnjih pola tisućljeća većinom imali vlastito pomorsko nazivlje i medju prvima u Europi svoj posebni i jedinstveni prekomorski mjestopis za ine kontinente, daleka mora i otoke itd. S nasilnim Vukopisom i jugoslavenstvom nam je sve to oteto i u 20. stoljeću izbačeno u povijesnu ropotarnicu, kao da nikad nije ni postojalo.

Drugi važniji i bogatiji pokazatelj nazočnosti oko Azije naših ranijih pomoraca (kulàpne navakýri) iz doba velikih jedrenjaka u prošlim stoljećima pretežno za primorska područja oko Pacifika je njihovo osobito čakavsko nazivlje, posve drugačije od novijega medjunarodnog, koje se kod otočnih staraca na Kvarneru bar dijelom očuvalo sve do 20. st. Zahvaljujući tom našemu ranom i razvijenom pomorstvu, Hrvati su zamalo jedini medju Slavenima već od 16.- 19. st. oblikovali brojne staročakavske nazive za sve kontinente i oceane, veće otoke i poluotoke, tamošnje planine i jezera, koji su se održavali kroz naše doba starinskih jedrenjaka od 16.- 19. st. Nakon toga s prevlašću novih strojnih parobroda, većina naših pučinskih jedrenjaka za duge plovidbe odumiru, a s njima dijelom već nestaje i to naše osobito prekomorsko nazivlje. Vrhunac bogatstva je ovaj staročakavski mjestopis za izvaneuropska mora i kontinente dosegao na prijelazu 18./19. st. kad je poznato preko 200 čakavskih prekomorskih toponima, od kojih se bar dio predajom očuvao kod otočnih staraca sve do 20. st. (npr. u Kavarneru), a manji dio je još bio i zapisan rukopisnom glagoljicom.

Naši jugolingvisti i unitarni geografi su taj naš originalni prekomorski mjestopis ideološki posve zanemarili i izbjegavali, a jedan od rjedjih koji ga je bar dijelom popisao kod starih otočnih pomoraca gornjeg Jadrana je bio pokojni profesor Mitjel Yoshamya (koga je potom likvidirala UDBA). Osim tih dvjestotinjak čakavskih prekomorskih toponima, dosad poznatih širom svijeta izvan Europe, za još pedesetak inih sada više nije sigurno značenje ni pobliža lokacija. Prostorno od toga staročakavskog pomorskog mjestopisa izvan Europe, 2/5 je oko Azije, a 1/3 duž obje Amerike i ostalih manje oko Afrike, Australije itd. Znakovito je, kako je njihov izbor vrlo sličan kao što su ucrtane na najranijim europskim kartama drugih kontinenata, a osobito se podudara s ranom kartom koju je objavio Henricus Martellus (Mapa Mundi 1486.), što upućuje na veliku višestoljetnu starost većine toga čakavskog prekomorskog nazivlja.

Takodjer je značajno kako na cijeloj istočnoj strani Pacifika tj. u trokutu izmedju Havaja, Vancouvera i Antofagaste kao i na zapadnoj polovici Australije uglavnom nema nijednoga poznatog staročakavskog toponima, što najvjerojatnije znači da na ta područja naši drveni jedrenjaci, prije željeznih parobroda još nisu plovili (ili ako je koji tamo i odlutao - više se nije vratio na Jadran). Za obale oko Pacifika pa okolna mora i otoke je u staročakavskom mjestopisu donedavna poznato pedesetak ranohrvatskih pomorskih toponima: o tomu vidi još Hrvati u Aziji i Staročakavska Amerika. Niže se prvo navodi osobiti staročakavski naziv, pa zatim novoštokavski prijevod i medjunarodni engleski sinonim (u zagradi):

  • Sionkulàp: Tihi Ocean (Pacific)
  • Kulapsorÿn: Južni Ocean-Antartičko more (Southern Ocean - Antactic Sea)
  • Kulapÿndrah: Indijski Ocean (Indian Ocean)
  • Skopje-Yndrâne: Indonezija (Indonesia)
  • Šadrýni-Yndrâne: otočje Maledivi (Maldives islands)
  • Mićaýndra (Seylân): otok Cejlon (Shri-Lanka island)
  • Artyndrân (Malâya): Malajski poluotok (Malay Peninsula)
  • Buke-Yndrâne (Šingapûr): tjesnac Singapur (Singapore Strait)
  • Mićakitây: otok Formosa (Taiwan)
  • Kitajmôri: Kinesko more (Chinese Sea)
  • Šadrezihòd: otočje Ryu-Kiu (islands)
  • Seuneskôpje: Oceanija (Australasia)
  • Skopje-Kulàpne: Havajski otoci (Hawaii)
  • Polnebrôć: južni otok Nova Kaledonija (New Caledonia)
  • Šadrekulàp: Polinezija (Polynesia)
  • Skopjepolnèb: Melanezija (Melanesia)
  • Seune-Šadrýtje: Mikronezija (Micronesia)

Australija (Polnêbje)

  • Kraýna-Polnèbna: Australski kontinent (Australian continent)
  • Mićapolnèb: otok Tasmania (island)
  • Velapolnèb: Australija (Australia)
  • Sridpolnèb: otok Nova Gvineja - Papua (New Guinea island)
  • Sinjehlâmi: Australske Alpe (Australian Alps)
  • Sinjavãr: najviši vrh Australije (Mt Kosciusko)
  • Zdolnãrta: južni rt Tasmanije (South Cape of Tasmania)
  • Zgornãrta: sjeverni poluotok York (northern York Peninsula)
  • Krajpolnèb: istočna Australija (New South Wales)
  • Zdolpolnèb: jugoistok Australije (Victoria & Australian southeast)
  • Zgorpolnèb: sjeveroistok Australije (Queensland & Australian northeast)
  • Polnèbna-Valâda: australski zaljev Carpentaria (gulf)
  • Planpolnèb: australska srednja ravan (Mid-Australian plains)
  • Polnèbne-Pustòši: južna Australija (Nullarbor & South Australia)
  • Sadrapolnèb: Koraljna bariera istočne Australije (Great Coral Reef)
  • Polnebùka: tjesnac Tasmanija-Victoria (Bass Strait)
  • Polnebmôri: Tasmansko more, Tasmanija-Novi Zeland (Tasmanian Sea)
  • Šadremôri: Koraljno more na istoku Australije (Coral Sea)
  • Polnêbje: Australia & Oceania
  • Polnebvàrhe: Papuanske Alpe - Maoke (mountains & Papuan Alps)

Novi Zeland (Sorÿna)

  • Sorÿna: Novi Zeland (New Zealand)
  • Sorynskôpje: Novozelandsko otočje (New Zealand archipelago)
  • Zgorsorÿna: zelandski Sjeverni otok (North Island)
  • Zdolsorÿna: zelandski Južni otok (South Island)
  • Sorynbùka: srednji Cookov tjesnac (Cook Strait)
  • Sorynârta: najsjeverniji poluotok Northland (northermost peninsula)
  • Sorynvàrhe: zelandske Južne Alpe (South Alps of New Zealand)
  • Mićasorÿna: najjužniji otok Stewart (southernmost Stewart island)
  • Skopje-Sorÿtje: istočno otočje Chatham (eastward Chatham Islands)
  • Sorynmmôri: južnije more do Antartika (southward sea to Antarctica)
  • Sorynjâne: novozelandski Maori (indigene Maoris of New Zealand)
  • Sorynÿce: novozelandske Maorke (indigene female Maoris)
  • sorynjêlva: novozelandska četinjača (Agathis dammara)
  • mićanôj: novozelandska ptica kivi (Apteryx novae-zelandiae)
  • sorynpavũn: južna rajska ptica (Paradiseidae)

Narodi i južni egzoti

  • Štraliâni: bijeli Australci (white Australians)
  • Polnebjâne: domaći Aborigjini (Australian Aborigines)
  • Polnebýce: domaće Aborigjinke (female-Aborigines)
  • Kulapjâne: Polinežani (he-Polynesian islanders)
  • Kulapnýce: Polinežanke (she-Polynesian islanders)
  • Skopjâne: Indonežani (Indonesians)
  • orkûli: kitovi (whales)
  • klokûne: australski klokani (cangaroes, Macropodinae)
  • polnèbne-pavûni: rajske ptice (Paradiseidae)
  • polnebnôy: australska ptičurina emu (Dromaeus)
  • kulàpna-tić: oceanski albatros (Diomedea exulans)
  • sionorýh: kokosov orah (Cocos nucifera)
  • velapýpa: smokvenica - baniana (Ficus sycomorus)
  • šćulýni: obalne mangrove (Rhizophoraceae)
  • tamarýni: tropske kazuarine (Casuarinaceae)
  • paprutýni: stablaste paprati (Dicksoniaceae)
  • šadrýna: kameni koralj-atol (reef corals - atoll)
  • ... i prôć: ... itd. (... etc.)

Predaja: Povêda ud Ýndrah

Legenda o Indiji gdje rastu pršuti, iz kvarnerskog ciklusa Veyske Povede (čakavski izvorno: Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû): Iako je po očuvanom zemljopisnom nazivlju ova legenda vjerojatno jedna od naših najranijih, ona je danas već dijelom zaboravljena i jedna od slabije poznatih, pa nije u cjelini zapisana i tek se zna da govori o nekim istočnim plovidbama oko legendarne zemlje "Ýndrah" (= Indija) negdje do Australije (Polnêbje) i Japana (Skopje-Zihòdne). Po toj legendi u Indiji postoje bujne "pršutove prašume" gdje na drveću kao voćni plodovi navodno rastu i dozrijevaju jestivi pršuti (šunke). Donedavna je na Krku iz te legende, za poredbeni opis blagostanja ili raja bila očuvana stara uzrečica: "... Kòti va_Ýndrah kadÿ parsjùte restû". Tu se još spominju i prastari čakavski nazivi, npr. Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Varindran (Kašmir - Karakorum), Kulàp-Yndrân (Indijski Ocean), Mićaÿndra (Ceylon - Šrilanka), itd.

Sam tijek zbivanja po preostalim ulomcima iz te legende danas je teško povezati u neku suvislu radnju, jer su sjećanja preostalih staraca sad već tako blijeda, da je njezin sadržaj većinom nejasan. Ipak su dostupne oskudne naznake iz ove legende već povjesno znakovite, jer sadrže prastare nazive, inače nepoznate u Europi, npr. Indija = Ýndre (genitiv: Ýndrah). U toj su legendi "Yndre" prikazane kao bajoslovna zemlja obilja i kao prvobitni raj na zemlji, što se prilično podudara s pradavnim opisima ranoarijske pradomovine Ariane Veyah u ranoindskoj Rigvedi, odnosno Aryan Vaejo u staroiranskoj Avesti. Stoga su vjerojatno zajedničkog prapoviesnog podrijetla iz nedavno geološki i arheološki dokazane, ranoarijske pradomovine od 3.700-2.200 pr.Kr. u današnjoj indijskoj pustinji Thar, gdje je tada bila plodna nizina s visokom civiliyacijom Harappa oko nekoć velike rijeke Saraswati, koja je potom u antičko doba presušila i dosad je okolo nastala pustinja.

Čakavski original

Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû˙ (original):

Va_trešântna tar_štoâra povêda ud_bôdulskih navakÿreh vaõn Kulàp Yndrãn eš_dêlon pozâbjena, aš_unê finjenìca eš_jûr zgûbjena tar_šamôr unê parvÿ dêl eš_kunšervân. Homorèć štoâri bôdulski navakÿre ky_esû prÿa mihyràli na_onû bându švÿta, semòru spamètit zi_vêyske bascÿne ud_nìkeh parvànjeh ymjâh kolotôrno Kulàpi Yndrâne. Va_unê parvànje vrymjâ prÿa storÿtve ud_vapôrih tar_prÿa udpârteg kanalà ud_Sûeza kyeš_fìnjen kolo_letâ miljâr ošanstotÿn šedandesêtog, štoâre mihyrûni bìhu navigàli špràm Yndrah (caterèć danàska Indija) kolotôrno unê kraÿni ud_Morÿah vaõn Kulàp Yndrãn. Va_unê vrymjâ ud_mihyrûneh seunê pôrti ud_Yndrâne Kulàpi bìhu Gôa va_zihòdnih krâjeh ud_Yndrah tar_Šingapûr vaunê Bùke Yndrâne. Vaunê vrymjâ sẽy navÿg va_Yndre kolotôrno Morÿah biše_durâl tritrátt dalgÿe lèho uõn navÿg ud_Bùke Zahôyne alãy Skôpje Zahôyne drìto va_Mèrike. Noâse navakÿrne zjurnâli ontrátt esû sepisàli pjutòšto va_bôdulskih besèdah zi_glagôlskimi bùkvicam, ma_potlèn unê esû pohìtali kako_šmèti va_šufìti tar_danàska esû pjutòšto zgûbjeni.

Štoâri mihyrûne zi_Sinjemorà va-tên navÿgu bìdu vapârvo mihyràli škrôz unê Velemôri vazahõy tar_esû pasàli unê Bùke Zahôjne (caterèć danàs Gibraltâr). Potlèn bìdu mihyràli vapolnèb lajunê Krâje Morèške tar_Skôpje Morèške, oscé alãy Zahòjne Morÿe tar_Medmorÿe (caterèć Gvinêja i_Kôngo) kadÿ stavâju unê tjarnàći taroscè lefânti, lyũni tar_inòke polnèbne žvirÿni. Poli_Artapolnèbi (caterèć Kaplând) bìdu setornàli vatohôr tar_esû navigàli lajunê Zihòdne Morÿe šuê do_Artamišÿreh (caterèć danàska Somâlya), kadÿ esû unê Bùke Mišÿrne za_rêšt va_Zdolnemôri (caterèć danàs Cavjèno môre). Undÿ štoÿ unâ Mišÿrna Skopãl (caterèć Sokotra) tar_vazahõy eš_vît unê vàrhe ud_Mišÿrneh Hlâmi (caterèć Abešÿnija). Potlèn tegâ esû setornàli vazihòd tar_esû mihyràli lajunâ Mića_Morÿa zi_vèleh pustòši (caterèć Arabÿa), kadÿ esû Bùke Peršyâne za_rêšt va_unê Muõri Peršyâne. Ud_tegâ vazihòd esu_mihyràli kolotôrno unê vèle artÿni ud_Yndrah kadÿ esû unê Šadrÿni Yndrâne tar_Mićaÿndra (caterèć înšula Cejlôn). Potlèn esu_prišlÿ poli_Kukûri Yndrâneh (caterèć danàske Bengâl) kadÿ navigâju tat_peškâju Indrâne va_mîćih bârkah tar_undÿ eš_vît vatohôr unê vÿšne vàrhe šenygàve ud_Hlâmi Yndrâneh (caterèć danàs muntànja Himalâja). Nìki bìdu mihyràli oscé vazihòd Zadÿndrah, kadÿ esu_pasàli lajôn Artyndrân tar_škrôzi unê Bùke Yndrâne (caterèć Malâja i_Šingapûr) bìdu prišlÿ medunê Skôpje Yndrâne (caterèć Indonêzia).

Undÿ serê vazihòd na_Sionkulàp (caterèć danàs Paćîfik) tar_vatohôr serê za_Kitãy tar_Artazihòd, unù Kitâjnu Skopãl tar_Skôpje Zihòdne (caterèć danàska Formôza i_Japôn), kadÿ stavâju unê pašoglàvi Kitajâne tar_inòki Zihodâne. Keterkÿ bìdu mihyràli taroscè vapolnèb ud_Skôpjah Yndrâneh, kadÿ eš_unâ vela_kraÿna ud_Polnêbja (caterèć danàska Oštrâlija) zinê Sinjehlâmi lajunê zihòdne krâje, taroscè sušèdne înšule Mićapolnèb, Velapolnèb tar_unê Zihòdne Šadrÿni. Najpòtle šamôr nìki rÿdki bìdu prišlÿ meyõn vèli Sionkulàp kadÿ esu unê Skôpje Kulàpne, taroscè cùda ud_mîćeh skôpjah homorèć Seunê Šadrÿtje (caterèć danàs Polinêzia) ky_esû pjutòšto stôrene ud_vèlih korãyeh. Potlèn seÿh naprÿd vazihòd eš_samôr uõn tremêndi Sionkulàp šuê do_Semerâjeh tar_undÿ nimané skôpjah, kadÿ noâse navakÿre pjutòšto nišuné mihyràli prÿa vapôrih tar_ninè prÿa udpârteg kanalà ud_Panâme. Prÿa vapôrih, Sûeza tar_Panâme, siõn navÿg ud_Sinjemorà tar_škrôzi Sionkulàp kolotôrno švÿta zi_mihyrûneh bìše durâl mar_letodân. Perkè šamôr ketarkÿ rÿdki Bôduli ontrátt bìdu mihyràli zi_zihòdnih vètrih kolotôrno švÿta, caterèć škrôzi Semêrnu Kulàp lajunê Skôpje Zahôjne tar_Polnèbne Baršÿtje bìdu prišlÿ va_Zdôlnu Semerãy (caterèć danàs Teple-Mèrike), oscé škrôzi unê Bùke Polnèbne ud_Magelâna mejunà Bârša Polnèbna tar_Zahôjne Pustòši bìdu vlêzli va_Sionkulàp, tar_škrôzi Seunê Šadrÿtje, Kulàp Yndrãn tar_Semerãn najpòtle bìdu sevarnùli vaunê Velemôri tar_Sinjemôri.

Kadâ esu_prišlÿ vapôri tar_nuôve vrymjâ, ve_bôdulske ymjâ kolotôrno Yndrâne Kulàpi danàska esû pjutòšto pozâbjene. Potlèn tegâ vèleg navÿga kolotôrno Kulàpi Yndrâne, unâ finjenìca ud_vê povêde eš_debòto zgûbjena tar_pozâbjena, aš_tutû esû kunšervàne šamôr keterkê navodÿla. Homorèć koti_vêyska bascÿna zi_vê povêde eš_oštàla unâ finâlna provêrba˙ Ubÿdno kòti Indra-Pÿndia kadÿ parsjùte restû. Va_vôj povêdi Indra-Pÿndia bìše sionšèsni pardÿš ud_ovêg švÿta, kadÿ va_vèlih darmûnih unê štûpi restû zi_parsjùti na_kitàmi, keunê râbi šamôr pobÿrat tar_ÿšt. Va_povêda eš_špecyâlna ud_vêyske bascÿne na_Karkû kolotôrno Bàški tar_danàska ny_požnàta inodÿ na_Adriânskih înšulah. Unê fètice ud_vê povêde bìhu pobÿrane ud_keterkÿh navakÿreh, ma_nyedân jur_ninè vedêl seunû povêdu zi_finjenìcon.

SUMMARY: Indian legend

Legend on India where dry beacons thrive (an approximative translation):

It is an old and interesting legend on the early Adriatic navigators on Indian Ocean. It was partly forgotten; its final part is mostly lost and only its first half persisted so far in local memory. For example, the old Adriatic islanders that once sailed accross that part of the World, remember some archaic geographical names of Veglian heritage around Indian Ocean (Kulap Yndran). In former times prior to the construction of steamship and the opening of Suez channel around 1870, the old sailing-ships from the Mediterranean navigated to India around the African continent and accross the Indian Ocean. Thus in old times such a sailing to India was triply longer than the navigation to America. In these sailing times, the main harbours of Indian Ocean were Bombay in western Indian coast, and Singapore in Malay Strait. In these early times, the Adriatic navigators noted their sailing diaries mostly in islander dialect (Cakavian) and by Glagolitic script, but then these old diaries were mostly rejected in cellars and so they are lost.

During this long navigation to India, the early Adriatic seamen sailed firstly westwards in the Mediterranean and Gibraltar. Then they sailed southwards along Morocco, Canarias, Guinea and Congo, where dwell the nigers and also elefants, lions and other southern beasts. At Capeland they returned northwards sailing at east Africa up to African Horn (Somalia). There is Sokotra island and Oman Gulf with an entrance to Red Sea, and westwards the peaks of Abessinia (Ethiopia) are visible. Then they returned eastwards along Arabian deserts and Persian strait (Hormuz) with entrance to Persian Gulf. Then one sailed around the big Indian peninsula with adjacent 'Indian atolls' (Maledives and Lakkadives) and ‚Little India‘ (Ceylon island). Then one reached to 'Indian swamps' (Bengal) where the Indians sail in minor boats, and northwards the lofty snowy peaks of 'Indian ranges' (Himalayas) are visible. Someones sailed also further eastwards in Indochina, along the Malay Peninsula and through the Indian Straits (Singapore) they came into the Malayan archipelago (Indonesia).

From there eastwards is the ‚Big Ocean‘ (Sionkulap = Pacific), and northwards is the way to China, Korea, Chinese island and Eastern archipelago (Taivan and Japan). Someones sailed southwards to ‚Southlands‘ or Polnebje (Australia) where at eastern coast occur the ranges Sinjehlami (Australian Alps), as well as the near islands Tasmania and New Zealand. Very rare ones from the Adriatic sailed into the open Pacific, where occur many coral atolls of Polynesia there. Further eastwards is the major offing of Pacific without islands, and Adriatic seamen there mostly did not sail prior to steamships and opening of Panama channel. Prior to steamers, opening Suez and Panama, the entire navigation of sailing-ships from Adriatic accross Pacific and around the World required about a year. Thus only very rare Adriatic navigators then sailed with perpetual eastwinds (passates) accross Western ocean to Southern America, and through Southern straits (Magellan’s) between Americas and Fireland they reached Pacific. Then they sailed accross Polynesia, Indian Ocean and Atlantic back to the Mediterranean. When came the steamers and New age, these archaic geographical names of Adriatic sailors around Indian Ocean are now mostly forgotten.

After that circulating around Indian Ocean, the ending of this legend is mostly forgotten except several scarce indications including the Veglian proverb: It is rich as Indra-Pyndia where dry beacons thrive!‘ In this legend Indra-Pyndia was presented as a protonym of the nicest paradise on the Earth, where in big forests grow the trees with ripen dry beacons on their branches: one needs only to collect and eat them. This legend is specific one of the Veglian heritage in Krk isle, and similar tales are unknown in other Adriatic islands. The fragments of this legend were collected from some old seamen, but nobody knew a complete fabula to its end.

Bibliografija

  • Senka Bozic-Vrbancic, 2008: Tarara; Croats and Maori in New Zealand, memory, belonging, identity. Otago University Press. ISBN 9781877372094.
  • James Belich 1996-2001: A history of the New Zealanders, vol. I - II. Victoria University, Wellington.
  • David Horton (ed.): The Encyclopaedia of Aboriginal Australia: Aboriginal and Torres Strait Islander history, society and culture. Aboriginal Studies Press, Australian Institute of Aboriginal and Torres Strait Islander Studies, Canberra 1994. ISBN 0-85575-234-3
  • Donald Garden 2005: Australia, New Zealand, and the Pacific, an environmental history. Nature and Human Societies. ABC-CLIO/Greenwood.
  • G.M. Robinson & al. 2000: Australia and New Zealand; economy, society and environment. Arnold, London: ; ISBN 0340720336.
  • Donald Denoon & al. 2000: A History of Australia, New Zealand, and the Pacific. Blackwell, Oxford. ISBN 0-631-17962-3.
  • James Jupp 2001: The Australian people; an encyclopedia of the nation, its people, and their origins. Cambridge University Press. ISBN 0-521-80789-1
  • Stuart Macintyre, A Concise History of Australia, Cambridge University Press 2004, ISBN 0-521-60101-0
  • J.M. Powell 1988: An Historical Geography of Modern Australia. The Restive Fringe, Cambridge University Press. ISBN 0-521-25619-4.
  • G.M. Robinson & al. 2000: Australia and New Zealand; economy, society and environment. Arnold, London: ; ISBN 0340720336.
  • Russell Ward: Australia – A Short History. Ure Smith, Sydney 1979, ISBN 0-7254-0473-6
  • Albrecht Hagemann: Kleine Geschichte Australiens. C. H. Beck, München 2004, ISBN 3-406-51101-5
  • Robert Hughes: Australien. Die Besiedelung des Fünften Kontinents. Droemer Knaur, München 1992, ISBN 3-426-04866-3
  • Johannes H. Voigt: Australien. C. H. Beck, München 2000, ISBN 3-406-44783-X
  • Michael King, 2003: The Penguin History of New Zealand. Penguin Books, New Zealand. ISBN 9780143018674.
  • Philipps Mein Smith, 2005: A Concise History of New Zealand. Cambridge University Press. ISBN 0521542286.
  • Tom Brooking (ed.) 2004: The History of New Zealand. Greenwood Press, Westport Conn, ISBN 0-313-32356-9.
  • Archivium historicum Principati Rhagusii, saeculum XVI (Dubrovnik)
  • E. Ambrosius: Andrees allgemeine Handatlas, Auflage VIII/5 (Karten 216-224). Velhagen & Klasing, Bielefeld und Leipzig 1930 (na kartama u zagradi su toponimi koje je dao V. Bune)
  • V. Foretić: Vice Bune. Pomorska enciklopedija, vol. I: p. 651, Leksikografski institut, Zagreb 1972.
  • M. Horvat-Mileković: Hrvatski zemljopisni nazivi u Polineziji. Tomislav, 4 / 46, p. 13, Zagreb 1995.
  • J. Luetić: Vice Bune, pomorac i diplomat. Anali Historijskog instituta, sv. I: 255-267, Dubrovnik 1952.
  • M. Rac, M.H. Mileković: Overseas trips of Vice Bune in 16th century. Proc. 3 scient. symposia 'Early Croats' (2001-2006), 820 p., ITG - Zagreb 2011.
  • Joel D'Souza: Croats return to Gandaulim. GoaNow, Goa (India) 1999: [1]
  • Poignant, R. 1967: Ozeanische Mythologie. Wiesbaden.
  • Gustaf de Lattin: Grundriss der Zoogeographie (Osnove zoogeografije). G. Fischer, Stuttgart, 1967.
  • Alfred Russel Wallace: Die geographische Verbreitung der Thiere (Geografska rasprostranjenost životinja). Dresden, 1876.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starohrvatska_Oceanija&oldid=35053"