Korienska neVukova čakavica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Korienska neVukova čakavica (korienski izgovor i etimologijsko pisanje u srednjovjekoj glagoljici i reliktnim pradialektima): Izvorno-hrvatsko koriensko pisanje je hrvatska jezična protivnost spram balkaniziranog fonetskog pisanja ili kolonialnoga jugoslavenskog Vukopisa. Hrvatski korienski pravopis je inače naš izvorni pravopis koji čuva korien, postanak i postojanje riječi, pa u pravomu korienskom i nekim inačicama polukorjenskog pisanja u riečima održava korienske suglasnike. Pravopis je načelno način pisanja, a većinom ne govora - uz iznimku prave otočne čakavice (i ranije glagoljice), pa pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho": Medjutim je to zapravo tek kompromisno polukorjensko pravilo prielaznog hrvatskoga, jer je u srednjovjekomu starohrvatskom manjeviše postojao i korienski izgovor, vidljiv iz glagoljice i današnjih arhajskih pradialekata osobito iz Kvarnerskih otoka (Cres i Krk) i dielom u Istri, pa manje oko kajkavske Bednje (vidi: Bednjanska prakajkavica).

Temeljna razlika izmedju izgovornoga jugoslavenskog i hrvatskoga korienskog pravopisa: Korienski se pravopis uglavnom očituje u očuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju nepodobnih suglasnika iz nekih suglasničkih skupova: uglavnom onih koje nemaju Srbi tj. izjednačavanje s Vukovim srboidnim pisanjem. Naprotiv u ranohrvatskom ultrakorienskom iz srednjovjeke glagoljice i otočnih pradialekata je ovo koriensko (etimologijsko) načelo još daleko izrazitije nego li poznati Korienski pravopis iz NDHrvatske, pogotovo još i zbog manjeviše korienskog izgovora kod starijih otočana. Polukorijenske razlike izmedju fonetskog izgovora i tradicijskog pisanja medju čakavcima postoje pretežno kod netipskih polučakavaca u odumiranju na dalmatinskoj kopnenoj obali, koji su pod najjačim pritiskom štokavizacije i miješanja dosad većinom fonetski vukovizirani.

Abstract

Chakavian etymological pronouncing: 'Radical Croatian orthography' is an old national writingt model, which was used in Croatia during 9 centuries before 1945, and it was inseparable part of the original Croatian language. This word 'Radical' is coming from the Latin radix , which means root (i.e. etymoloy). After Yugoslavian occupation, the Croatian radical ortography was forbidden, and forcibly replaced by the Serbian phonological orthography (so-called 'Serbo-Croat') after the imposed model of Balkanic Sprachbund, which is then in official use there. The most consequent 'radical' writing and even etymological pronouncing ocurred within the Chakavian dialect (micro-language), especially in the medieval Glagolitic script and also in the recent relict Chakavian archidioms of Kvarner archipelago islanders.

Poviestni proslov

Čakavska književnost i ini javni dokumenti su izrazito dominirali u srednjovjekoj Hrvatskoj od 11.- 15. stoljeća unutar Kraljevine Hrvatske pod vlašću Trpimirovića i Arpadovića. Tada su prije Turaka kroz srednji vijek najbrojniji čakavci prevladavali na 2/3 hrvatskog ozemlja južno od Kupe i jugozapadno od Une sve do Boke Kotorske, gdje se i oko Dubrovnika govorilo jekavskom čakavicom kao danas Lastovo i Janjina na Pelješcu. U tada prevladavajućim glagoljskim tekstovima sve do 17. st. je manjeviše dominirala korienski pisana čakavica, - a koju su dogmatski Vukovi jugoslavisti u 20. st. pri latiničnom priepisu idejno "adaptirali" tj. unatrag fonetizirali i krivotvorili da ju silom uklope u srbohrvatski jugojezik tj. današnji "srednjejužnoslavenski dijasistem".

Nakon obnove novočakavske književnosti u 20. st., npr. Vladimir Nazor i slični, ovi se više nisu ugledali na raniju glagoljsko-čakavsku književnost, - nego im je politički poželjnim uzorom postao balkanizirani novoštokavski Vukopis, pa su i ovi novočakavski tj. većinom polučakavski tekstovi dosad u pisanju manjeviše fonetizirani. Time je zapravo izvorna i arhaična pučka čakavica iz jadranskih otoka umjetno nagrdjena i krivotvorena često do neprepoznatljivosti, samo da bi bila što bliža 'bratskim' Srbima u poželjnom okviru jugoslavenskog bratstva-jedinstva.

Glagoljični predkorjenski

Koriensko pisanje je kod Hrvata bilo u javnoj uporabi kroz najveći dio njihove poviesti tiekom prošlih 9 stoljeća, od prvih očuvanih glagoljičnih tekstova iz 10/11. st., pa sve do kraja 19. st., a na korjenopisu je dakako zapisana i ogromna većina svih ranijih tekstova na čakavici, kajkavici i staroštokavskoj ikavici. Tomu protivni fonetski vukopis balkansko-urodjeničkog tipa u hrvatskoj javnosti je bio nepoznat sve do sredine 19. st., tj. do jugoslavenskog bečkog dogovora s Vukom Stefanovićom Karadžićem, ali se sve do kraja 19. st. uglavnom još rjedje rabi i tek nakon magjaronske diktature Khuena Hedervarya od 1892, taj novi balkanski vukopis postupno prodire u školstvo i širju javnost. Kao službeni javni pravopis tj. dio kolonialnog srpsko-hrvatskog novogovora, nametnut nam je u porobljenoj domovini Hrvatskoj vojnopolicijskom silom tek pod Jugoslavijom od 1919-1939, ter ponovno od 1946-1990.

Koriensko pisanje u klasičnomu izvornohrvatskom jeziku se dakle javno-službeno rabilo izmedju 17.- 19. stoljeća do godine 1918. i još ukratko obnovljen god. 1939.- 1945. Medjutim je i taj sada najpoznatiji korienski bio tek osiromašenom naknadnom fazom iz još raniega ultrakorienskog izgovora, s ekstremno-inverznom homogenizaciom starohrvatskih glagoljskih tekstova u srednjem vieku. Nažalost za kajkavicu nema takovih ranijih uzoraka, jer dosad nisu poznati raniji kajkavski tekstovi prije 16. st., dok za starije šćakavske (ranoštokavske) tekstove postoje oskudni nalazi većinom iz srednjovjekog Dubrovnika.

Naprotiv ipak postoje razmjerno obilnije očuvani ranočakavski tekstovi na glagoljici, ali su oni nažalost u lažnim priepisima na latinicu uglavnom lažno "adaptirani" po uzoru na Vukopis, tj. za naivne laike s nepoznavanjem glagoljice su ovi nepodobni ranohrvatski tekstovi većinom manjeviše krivotvoreni: Dogmatsko-ideologizirani jugoslavisti su ih naknadno nedopustivo fonetizirali, - zato jer bi takvi u vjernomu izvornom priepisu čak i polupismenim laicima očito dokazali, kako su se srednovjeki ranohrvatski i srbianski drastično razlikovali s neznatnim sličnostima tek na širokoj obćeslavenskoj razini (a po dogmatskim vukovcima su morali biti sličniji "srednjejužnoslavenski" ?).

Idući, za Vukovske jugoslaviste 'šokantni' prikaz ranohrvatskoga ultrakorienskog pisanja na glagoljici je stoga prvi takav javni pregled na internetu izrazito nejugoslavenske fonetike i ortografie ranohrvatskoga srednjovjekog jezika. Kasnie nakon odumiranja glagoljice su u hrvatskoj kulturi ovakva arhajska ortografia i starofonetska homogenizacia većinom postupno odumrle, ali su ipak bar dielom bile sve donedavna očuvane u našim arhaičnim pradialektima, npr. kod domaćih starosjedilaca (osobito starih bakica) iz Bednje, Cresa i otoka Krka. Sada sliedi sažeti izvod bitnih osobitosti te ultrakorienske homogenizacie iz srednjovjeke glagoljice (i staraca Kvarnerskih otoka):

Ultrakorjenska homogenizacia

Glagoljična pračakavica i arhajski 'bodulski' dialekt otočana je kod nas daleko "najkorjenskiji" tj. najizvorniji medju svim pučkim tekstovima i govorima u Hrvatskoj (pa se Pavelićev "korienski pravopis" iz NDH može shvatiti tek kao malo polukorjensko nedonošće spram ultrakorienske pračakavice). Zato u glagoljskoj i otočnoj deklinaciji i konjugaciji uglavnom izostaje većina vukovskih "asimilacija po srbosti", tj. većinom nema ni palatalizacie niti ikakvog jotiranja, a sibilarizacie su rjedje i obratno-atipične, zato jer je nepromjenjiva osnovica riječi u pračakavskoj deklinaciji, konjugaciji i stupnjevanju pridjeva stalno i bezuvjetno ista. Tako se vukovsko jotiranje (jotacija) slično kao ni štokavska palatalizacija (k > č, g > ž, h > š) u tom izvornomu pračakavskom doslovce nikada ne pojavljuju, pa čak su i u novijemu turističkom žargonu kvarnerskih otočnih čakavaca (izim doseljenika i miešanih brakova) jotiranje i palatalizacia su još razmjerno rjedje pojave tek kod najmladjih govornika pod utjecajem vukovske škole i medija.

Od svih tih vukovskih asimilacia, jedino se netipska sibilarizacia (k > c, g > z, h > s) tek dielom nalazi u pračakavici, ali je i tu posvema atipično-izvrnuta tj. obratna od štokavske sibilarizacie: Naime u slučajevima gdje bi se inače zbivala vukovska palatalizacia pred vokalom i, ona u pračakavskom izostaje, pa ju na istim mjestima tek dijelom zamjenjuje posebna bodulska sibilarizacia npr. skòk - škocìt, dùh - dusêvni, pèkal - pecên, mùka - mucìt itd. Ipak se i ta zamjenska sibilarizacia u pračakavici nalazi samo ponegdje i češći su slučajevi bez ikakve slavenske asimilacie: rukÿca, nogÿca, muhÿca, junâki, tarbùhić itd. Samo u novijoj polučakavici mladjih otočana zbog škole, medija i turizma je takva zamjenska sibilarizacia bar ljeti podpuna i tek odnedavna nju sada postupno zamjenjuje vukovska palatalizacia. Prava vukovska sibilarizacia kao u štokavskom, ovdje se odnedavna tek rjedje pojavljuje ljeti u polučakavskom turističkom slangu, uglavnom kod novijih asimiliranih jugoslavizama i balkanizama, dok izostaje u arhaizmima i u domaćemu zimskom govoru bez turizma.

Dapače je nasuprot inim južnoslavenskim jezicima, u arhajskoj otočnoj i glagoljičnoj čakavici čest upravo obrnuti proces, tj. zbog bezuvjetnog očuvanja stalno iste osnovice i njenoga lakšeg korienskog izgovora, najčešće postoji obrnuta neslavenska uskladba (progresivna homogenizacia) tj. prisilna izmjena pridodanih nastavaka iza stalne nepromjenjive osnovice, po idućim modelima suglasničke homogenizacie, značajnim za naš starodalmatski i orientalne jezike (tj. baš obrnuto od štokavskog "jednačenja po srbosti") - pa je to vjerojatno antička baština indoiranskih Prahrvata: ____________________________________________________________________________________________

bc > bz, bk > bg, bm > bn, bp > bb, bs > bz, bš > bž, bt > bd; cf > cv, cg > ck, cn > cm, cp > cb, cs > cc; dc > dz, df > dv, dk > dg, dp > db, dt > dd, ds > dz; fd > ft, fg > fk, fm > fn, fz > fs, fv > ff; gf > gv, gk > gg, gm > gn, gp > gb, gs > gz, gt > gd; hć > htj, hd > ht, hf > hv, hm > hn, hp > hb; kb > kv, kd > kt, kf > kv, kg > kk, km > kn, kz > ks, kž > kš; lb > lp, lf > lv, lr > ll, lt > ld, lz > ls; mp > mb, ms > mz, mt > md; nb > np, nf > nv, nm > nn; pb > pp, pd > pt, pg > pk, pm > pn, pz > ps, pž > pš; rl > rr; sb > sp, sć > stj, sd > st, sf > sv, sg > sk, sz > ss; tb > tv, td > tt, tf > tv, tg > tk, tn > tm, tž > tš; vm > vn, vs > vz, vš > vž; zf > zv, zk > zg, zp > zb, zs > zz ... etc. ____________________________________________________________________________________________

Poseban je jedinstveni način korienskog izgovora u arhaičnim i pračakavskim složenicama iza prefiksa, gdje je novija vukovska asimilacia očito posve spriečena održanjem ranoga praslavenskog poluglasa (šwa: latinična oznaka ' ), najčešće iza prefiksa pod' i raz' koji u ranočakavskim složenicama uglavnom ne prjelaze u vukovske "pot- i ras-": npr. pod'kopàt, pod'kupìt, pod'kurìt, pod'pomòć, raz'kopàt, raz'kuhàt, raz'paràt, raz'pilàt, raz'targàt, raz'tužìt, ... itd. Zato su skoro sve takve natuknice iz Kvarnerskih otoka koje počinju s ot-, pot-, ras- i slične, uglavnom naknadni unos doseljenika ili novonametnuti jugoslavizmi koji su tu u 20. stoljeću potisnuli domaće korienske arhaizme.

Povrh svega toga, kad je potrebno za dosljedno održanje nepromjenjive osnovice, u pračakavici se čak zbog ekstremnoga ultrakorienskog izgovora još dodatno ubacuju i umetnuti epentetski vokali: podapÿs (potpis), podačelo ('potčelo'), tvârdija (tvrđa), žêlija (želja), zêlije (zelje), grôzdije (groždje), ûlije (ulje) i slično, kako bi se zapriječila govorna asimilacija. Nadalje, štokavsko nepostojano (a) u pračakavskim padežima i pluralu većinom trajno ostaje i čak je većinom naglašeno: npr. pàši ter macàki (psi i mačori), križàci, šilàci, svytlàci, itd.

Takodjer tu ne postoji ni slavensko vokalno "r", koje u glagoljici i živoj pračakavici uvijek zamjenjuju vokalizirani slogovi -ri- ili -ar-: hribét (hrbat), ârta (rt), pâršt (prst), kàrva (krv), raz'tàrgat (rastrgati), itd. U novijoj polučakavici mladjih otočana je arhajska povratna homogenizacia još samo dielom očuvana, npr. ženit-ba > ženÿtva (Vuk: ženidba), a tek u novomu turističkom žargonu (polučakavska koiné) se ljeti već češće pojavljuje obično vokalno "r" izmedju dva suglasnika (zimi izvan turizma i kod staraca se to još govori kao -ri- ili -ar-).

Nejugoslavenski pračakavci

Medju svim čakavskim govorima, pored Baegnjunske prakajkavice su najarhaičniji živi govori u Hrvatskoj domaći pračakavci nekih Kvarnerskih otoka, a osobito na sjevernom Cresu (Cres-Beli) i jugoistočnom Krku (Baška Vrbnik): Na tim otocima je izvorni govor domaćih staraca sve do dandanas ostao zamalo isti kao u glagoljskim tekstovima iz srednjovjekog Kvarnera, a time i drastično različit od Vukova srbohrvatskog jugojezika. Ekstremni bodulski cakavizam Cresa i susjedne Baške na Krku su izrazito arhajski i nebalkanski pradialekti: Oboje najbolje razumiju slovenski turisti, manje vukovizirani gradski Hrvati, dok su npr. Srbima (unatoč creskoj ekavici) zamalo nerazumljivi kao neki drugi slavenski jezik, zato jer imaju (ovisno o govorniku) jedva 4% do 10% s njima zajedničkih sličnih riječi (M.Tentor 1956, M.Lovrić 2005).

Od 28.700 popisanih bodulsko-cakavskih riječi s tih otoka, čak njih oko 27.000 su drugačije nesrbske - ali je 1/3 iz tih rječnika puno sličnija slovenskom jeziku. To stvarno znači kako je dominantni slavenski dio otočnih rječnika na Kvarneru stvarno triput bliži slovenskom jeziku, negoli srbohrvatskom jugojeziku (što sve Vukovci i Wikipedie uporno taje - jer im ruši bratsku srbohrvatsku idilu). Za tipske primjere nejugoslavenske tradicionalne pračakavice iz Kvarnerskih otoka, vidi pobliže ranočakavsku poeziju Staročakavske pysni, pa arhajske prozne legende Veyske Povede i arhaični staročakavski rječnik.

Cekavsko-praekavski Cres

Sjeverni Cres - arhajsko-ranočakavski Cryš (Tentor 1909., Velčić 2003): Najzapadniji otok s izrazitom nepalatalnom pračakavicom i jedini ekavski otok je Cres, gdje se bodulsko-cakavski dijelom govori u gradu Cresu (Tentor 1909. i 1956.) i u dvadesetak sela i zaselaka na sjevernom dijelu tog otoka (Velčić 2003): Merag, Beli, Predošćica, Porozine, Ivanje, Filozići itd. Ova creska "cekavica" je razmjerno najsličnija susjednoj cakavici istarske Labinštine i takodjer ima uglavnom ekavski oblik jata. Creska otočna "cekavica" je zbog otočne izolacije fonetski znatno arhaičnija od susjedne labinske, pa su uz zamjenice ce (što) i zacê (zašto) još česti prijelazni polupalatali s/š i z/ž, te ine cakavske značajke, dok creski rječnik sadrži cijeli niz leksičkih arhaizama uz obilje sličnih slovenskih riječi. Uz ekstremnu bascansku "scakavicu" i izraziti cokavizam Komiže na Visu, creska cekavica spada medju najarhaičnije i najtipičnije bodulsko-cakavske govore. Naprotiv, na srednjemu i južnom dijelu Cresa se većinom govori ekavska palatalna čakavština (Hamm i sur. 1956), koja je donekle slična kao u sjeveroistočnoj Istri.

Istočni Krk (Vrbnik-Baška)

Jugoistočni Krk (arhajsko-čakavski Khârk): Na većem dijelu otoka Krka govori se običnom čakavicom, koja je na jugozapadnoj obali (Malinska-Punat) prijelazna ikavsko-ekavska, a na sjevernoj strani otoka (Omišalj-Vrbnik) više ekavska. Nepalatalnom cakavicom se na Krku govori samo na jugoistoku oko Baške u naseljima Baška, Jurandvor i Batomalj (donedavna i susjedni izumrli zaselci Gorica, Sv. Juraj, Vinca itd.). Ovaj krčki scakavizam je u odnosu na primorske i ine otočne čakavce krajnje arhaičan i u svojoj starijoj verziji Gan-Veyãn koja se donedavna govorila u Baški i okolnim selima, a sad još malobrojni starci u selima Batomaãl i Yurandvuõr, najstariji je tip otočne cakavice koji se leksički i gramatički bitno razlikuje od obične (polu)čakavice.

U njoj se ističu zamjenice ca (starije scà = što) i zoãc (zašto), dvoglasi, polupalatali sj, tj, zj i sve ine značajke cakavizma, uz ine dodatne osobitosti bascanskog "scakavizma". Za bascansku "scakavicu" je uz ino nadasve markantan imenski dual (muški nastavak -oj, ženski -aj, srednji rod -ej) i posebni sibilarni skup "sc" (= šć / št), što sve nema nijedan ini naš govor: Bascàne (Bašćani), scâp (štap), scipàt (uštinuti), scemêr (otrov), scerbâv (krnjast), itd. U leksičkom pogledu, bascanska scakavica sadrži 1/3 romanizama, 2/5 su slavenske riječi, a 1/4 indoiranski i mezopotamski arhaizmi po kojima je najbogatija kod nas (M. Lovrić 2005).

Riečka filoložka škola

Logičan posljedak i naknadni izhod takove ultrakorienske glagoljske čakavice je u 19. stoljeću bila Riečka filoložka škola, koja je od svih onodobnih najdosljednije zastupala strogo koriensko-etimoložko pisanje uglavnom bez Vukovog fonetiziranja. Njezin glavni predvodnik je bio akademik prof. Fran Kurelac (1811.- 1874.), a ini su važniji pristalice bili uglavnom njegovi učenici kao dr. Ivan Dežman (1841.- 1873.), pravaš prof. Fran Pilepić (1838.- 1890.), pa mladji Bude Budisavljević (1843.- 1919.) i dr. Glede pisanja su se zalagali za vrlo dosljedan morfološko-tvorbeni (etimologijski) pravopis.

Značajno im je nastojanje za uvedbom tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine i starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik. Ova je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je Fran Kurelac koji se zalaže za arhaičan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije čakavsko najrečje, koje on smatra ranom jezgrom hrvatskog jezika. Smatrali su kako glavnu osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Ova arhaična Riečka škola do danas najviše odgovara arhajskoj čakavici Kvarnerskih otočana i diela Istre.

Riječka filološka škola se zalagala za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i kod glagola (ter me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za arhaične konstrukcije kao poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, pa za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile zastarjele, (čest - sreća, dugotrp - strpljiv, lotrija - besposlica, nauzprek - protivan, saharana - spasenje, zaobstun - uzalud itd.). Taksativno se zalažu za:

  • Gen. mn. na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), 1. l. pz. na –u (ja ispletu),
  • za dvojinu i kod imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), koja je nalik slovenskom do dandanas očuvana u čakavskoj Istri, Vinodolu, Cresu i najarhaičnija na Krku (nalik lužičkom dualu).
  • za stari čakavski kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi.
  • za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit),
  • za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola.
  • za posve arhaične konstrukcije kao što su čakavski poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe),
  • za dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim) te
  • za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile dielom zastarile, kojima je on sam mijenjao dotadanja značenja ili koje je posuđivao iz inih slavenskih jezika: čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, zaobstun – uzalud itd.), kao i za arhaične oblike: čto, vsaki, udilje – odmah (to nije arhaizam: i danas otočni čakavci!).

Literatura

  • Tentor, M. 1950: Leksička slaganja creskoga narječja i slovenskoga jezika protiv Vukova jezika. Razprave SAZU 1: 69-72, Ljubljana.
  • Tentor, M. 1909: Der čakavische Dialekt der Stadt Cres. Archiv fũr slawische Philologie 30: 146-205, Berlin.
  • Velčić, N. 2003: Besedar Bejske tramuntane. Čakavski sabor-Adamić, Beli-Rijeka 579 str.
  • Mihovil Lovrić 2005: Gramatika, fonetski sustav i leksički iskon, Ranohrvatski pradialekti knj. I: str. 211-339, Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb 2005. ISBN 953-96125-2-7
  • M. Krmpotić: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa 2001.
  • I. Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb 2001.
  • M. Horvat-Mileković: Korieni. ITG, 359 str., Zagreb 2006.
  • V. Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, Zagreb 1991. (ili kasnija skraćena izdanja)
  • Franjo Cipra i A.B. Klaić 1944: Hrvatski pravopis. Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 451 str. (2. pretisak: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1992, 466 str.).
  • Umberto Urbani: Grammatica della lingua croata, F. Zigiotti, 149 str. 1945.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovice, I. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944.
  • Blaž Jurišić: Nacrt hrvatske slovnice, Tvorba imenica u povijesnom razvoju (rukopis završen 1948.), pretisak: Zagreb 1992.
  • I. Esih: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika. Zagreb 1941.
  • Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje, Zagreb 1942.
  • P. Guberina & K. Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Zagreb 1940 (pretisak: Mainz 1977).

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, enlarged and elaborated by GNU-license partly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Korienska_neVukova_čakavica&oldid=9190"