Monarhizam
Monarhizam je politička ideologija što zagovara osnutak, očuvanje ili obnovu monarhije kao društvenoga poretka neke države.
Monarhist je pristaša ovoga oblika vlasti iz načela, neovisno o osobi, vladaru, koja će postati vladarom monarhije ili u slučaju svrgavanja za vrijeme prevrata u određenom vremenskom trenutku.
Sadržaj
Ideologija i svjetonazor
Osoba vladara (monarha) u ideologiji monarhizma predstavlja utjelovljenje suverenosti, čija vlast, ovisno o ustroju, može biti više simbolička ili funkcionalna. Iako ovaj oblik vlasti ima začetke od samoga postojanja društvene organizacije, njegovi temelji u filozofiji i ideologiji počinju u starom vijeku. Po Platonu, aristokracija (monarhija) najbolji je oblik vlasti, ako njome vlada prosvjećeni vladar filozof.
U europskom srednjem vijeku, taj se koncept nadopunjuje uvedbom božanske potvrde i pitanja legitimnosti, o čemu je pisao sv. Toma Akvinski u svom djelu De Regno, u kojemu je u monarhističku praksu uveo elemente skolastike i feudalne prakse. U renesansnoj koncepciji ideologije monarhizma, veliko pitanje odvajanja etike od politike zagovarao je Niccolò Machiavelli, davajući prednost nasljednoj monarhiji pri usporedbi nasljedne, izborne i nove monarhije, uz jamac stare loze koja za razliku od nove ne mora silom i inim sredstvima graditi već izgrađeni legitimitet.
U doba empirističke filozofske misli, jedan od najvećih zagovornika monarhizma bio je Thomas Hobbes, koji u svom djelu Leviathan propituje ulogu vladara i njegov udio u vlasti kroz zamisao jedinstvene apsolutne i funkcionalne vlasti. U 19. stoljeću, monarhizam u filozofiji popraćen je djelom Johna Lockea i potrebom trodiobe vlasti, te kritikom Jean-Jacquesa Rousseaua što dovodi do propitkivanja izvora legitimnosti. Romantičarske zamisli druge polovice 19. stoljeća preslikavaju se i u filozofiji monarhizma, najbolje predočenih u djelima Renéa Guénona.
Završetkom Prvoga i napose Drugoga svjetskog rata, pojavom i širenjem komunizma, te naglim padom brojnih europskih monarhija, stvara se poseban oblik filozofske misli u monarhizmu, vezan često uz metafizičku filozofiju, čiji je najistaknutiji predstavnik Julius Evola, čija se misao temelji na kontinuitetu misli Platona i sv. Tome Akvinskoga, uz uvedbu nove paradigme aristokracije duha nasuprot aristokraciji krvi.
Podjela
U svojim se osnovama monarhizam također dijeli na rojalizam, čiji se sljedbenici zalažu za konkretnoga vladara ili vladarsku lozu na čelu države, legitimizam kao oblika monarhizma utemeljenoga na povijesno-pravnoj legitimnosti, i aristokraciju, sustav u kojem vlada određena nasljedna ili izabrana društvena ili dinastička elita.
Budući kako se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim republikanskim poretkom, njihova je ideologija u suprotnosti s republikanizmom. Zagovara nasljedni ili izborni sustav vlasti u kojemu osoba vladara ima simboličnu ili stvarnu vlast, te predstavlja znak stabilnosti, jedinstva i suvereniteta države ili naroda.
Povijest
U ideološkom smislu, monarhizam je jedna od najstarijih ideologija, čiji začetci sežu daleko u ljudsku prošlost. Često je među istaknutim filozofima bio ocijenjen kao najbolji oblik vlasti. Tako su ga među antičkim filozofima promicali Aristotel i Platon, a u srednjem vijeku sv. Toma Akvinski. Razvitak nastavlja i u doba humanizma, renesanse i prosvijetiteljstva kada se veže uz prosvijećene apsolutističke vladare. S osnutkom Sjedinjenih Američkih Država i s kasnijom Francuskom revolucijom, počeli su opadati državni sustavi u obliku monarhije, što su se većinom prilagođavali u suvremenije oblike monarhije kroz parlamentarni ili ustavni sustav. Većina europskih monarhija nestala je nakon obajua svjetskih ratova, kada nestaju zadnja velika europska carstva. Suvremene europske monarhije predstavljaju jedne od najrazvijenijih zemalja europskoga kontinenta. Ideološki koncept monarhizma suprotan je liberalnim i radikalnim lijevim i desnim republikanskim gibanjima, što su se pojavili isprva u zapadnoj Europi tijekom 18. stoljeća, razvijajući se u umjerenije i radikalnije oblike u 20. stoljeću.
Uspon građanske buržoazije i postupno propadanje feudalnoga poretka, u kojemu je plemstvo i svećenstvo podupiralo vlast monarha, dovelo je do pojave novih političkih ideja zasnovanih na urođenim i neotuđivim pravima čovjeka i prijenosu prava suvereniteta s osobe vladara na narod. Te nove ideje o organizaciji države i društva pojavile su se još 1690. u djelu Dvije rasprave o upravljanju državom Johna Lockea, a razvili su ih kasniji prosvjetitelji poput Jean Jacquesa Rousseaua u djelu Društveni ugovor iz 1762. godine.
Francuski monarhizam nakon Francuske revolucije
Američki rat za neovisnost i osnutak suvremene demokratske republike utjecalo je između ostaloga i na izbijanje Francuske revolucije 1789. godine. Ustanici su ukinuli feudalni poredak i 26. kolovoza 1789. objavili Proglas o pravima čovjeka i građanina u kojemu se ističe kako se podrijetlo svakoga suvereniteta nalazi u narodu, te kako nijedno tijelo i nijedan pojedinac ne može obnašati vlast koja ne proizlazi iz njega. 1792. ukinuta je monarhija i proglašena republika.
Nakon pada Napoleonova Prvoga Francuskog Carstva, reakcionarni političari obnovili su stare režime Bečkim kongresom 1815. godine. U Francuskoj i drugim državama na vlast su vraćene stare dinastije. Europski vladari osnovali su Svetu alijansu radi osiguravanja postojećega konzervativnog društvenog poretka. U tom ugovoru, sastavljenoga na poticaj ruskoga cara Aleksandra I., a kojemu su pristupile sve europske države osim Ujedinjenoga Kraljevstva i Papinske Države, ističe se načelo božanskoga prava kraljeva suprotstavljen novoproglašenom narodnom suverenitetu.
Liberalna i nacionalna gibanja iznijedrila su novu revoluciju u Francuskoj 1848. godine. Revolucijom je svrgnuta monarhija i uspostavljena Druga Francuska Republika, koja je uskoro bila zamijenjena Drugim Francuskim Carstvom Napoleona III. Francusko-pruski rat ishodio je porazom Francuske i uspostavom drugoga Njemačkog Carstva. Kao posljedica poraza, Napoleon III. bio je prisiljen abdicirati s vlasti, nakon čega se na političkoj sceni razvila živa rasprava o novom ustroju države. Premda je većinu činila monarhijska opcija, nije došlo do obnove monarhije, nego je osnovana Treća Francuska Republika. Problem je bila unutarnja podjela monarhista na bonapartiste (pristaše pripadnika dinastije Bonaparte, koje su republikanci krivili za poraz kod Sedana), legitimiste (pristaše dinastije Bourbon), i orléaniste (pristaše dinastije Orléans). Međusobna rascjepkanost monarhista bila je od presudnoga značaja, jer je novi republikanski ustav bio izglasan tek 1875. godine. Monarhističko gibanje u Francuskoj oslabilo je do kraja 19. stoljeća, pa su se monarhisti na kraju priklonili Trećoj Republici.
20. i 21. stoljeće
Nakon Prvoga svjetskog rata i s usponom komunističkoga poretka u istočnoj Europi, propala je većina europskih monarhija. Nakon sloma komunističkoga poretka, u bivšim komunističkim državama (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Rusija, Srbija) pojavile su se marginalne političke struje koje su se zalagale za obnovu monarhije, ali političke stranke koje se zalažu za takav koncept imaju zanemarivu potporu u narodu, neovisno o državi.
Monarhizam u Hrvatskoj
.png)
Povijest
Od osiguravanja vlasti na prostorima između Jadranskoga mora i rijeke Drave, Hrvati od 8. stoljeća stvaraju i razvijaju svoje države u obliku banovina. Od 925. godine, pod vlašću kralja Tomislava iz loze Trpimirovića, sjedinjuju se dvije banovine i uzdižu u prvo hrvatsko kraljevstvo, što će u kontinuitetu postojati do 1918. godine. U tom dobu razvija se sustav iz plemićko-plemenskog u feudalni, te kasnije suvremeniji oblik parlamentarne monarhije.
U 19. stoljeću, jedan od najvećih zagovornika monarhizma bio je ban Josip Jelačić, uz njega istaknuti po stavovima promicanja monarhije bili su ban Ivan Mažuranić, Ante Starčević, Ivo Pilar, Fran Milobar, Aleksandar Horvat, te brojni drugi. Od 19. stoljeća počinju se pojavljivati i prve političke stranke što zastupaju monarhizam i različite oblike odnosa unutar Habsburške Monarhije. Neke od njih jesu: Ustavno liberalna stranka (unionisti), Stranka prava, Čista stranka prava, itd. Između 1918. i 1941. godine, monarhizam se svodi na potporu vladarske obitelji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevini Jugoslaviji, jugoslavenski unitarizam i nacionalizam ili zalaganje za stvaranje vlastite autonomne jedinice ostvarene u obliku Banovine Hrvatske.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Nezavisna Država Hrvatska je s objavom Zakonske odredbe o kruni Zvonimirovoj postala kraljevina, te je potpisivanjem Rimskih ugovora ustoličen novi kralj Tomislav II. iz loze Savoja-Aosta. Međutim, s kapitulacijom Kraljevine Italije 1943. godine, Nezavisna Država Hrvatska postala je republikom, čiji je republikanizam zagovarao poglavnik Ante Pavelić. Stvaranjem FNR Jugoslavije 1945. godine, Hrvatska je kao njezina sastavnica službeno postala socijalistička republika. Po uspostavi višestranačkoga sustava i osnutka Republike Hrvatske, od 1992. do 2007. djelovala je Domovinska građanska stranka kao prva (i dosad jedina) monarhistička politička stranka u Republici Hrvatskoj.
Sadašnje stanje
Od početka 1990-ih, zamisao povratka tradicionalnoga i povijesnoga oblika kraljevine nasuprot republici u Hrvatskoj sve je češća. Glavni razlog tomu temelji se na tisućljetnom povijesnom kontinuitetu monarhije (počevši od srednjovjekovnih banovina, te kroz kraljevinu od 925. do 1918.), kao i činjenici kako Hrvatska svoju republikansku prošlost temelji na dobu socijalističke vladavine.
U Hrvatskoj se monarhisti dijele po svojim nazorima o željenom ustroj monarhije, kao i o vladarskoj lozi. Većinski prevladava klasična tradicionalna i konzervativna struja što se zalaže za legitimizam, dok najveću potporu u Hrvatskoj ima kraljevska dinastija Habsburško-Lotarinška.
Međutim, među etnocentričnim simpatizerima monarhizma u Hrvatskoj (uglavnom pravašima) prevladava stav po kojemu je povijesni kontinuitet hrvatske monarhije prekinut smrću zadnjega narodnog kralja Petra Svačića i gubitkom pune državnosti Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno, po kojemu kao hrvatske vladare ne priznavaju pripadnike ostalih europskih vladarskih obitelji osim starohrvatskih narodnih vladara. Za razliku od legitimista, etnocentrični simpatizeri veću ili jedinu prednost za hrvatsko prijestolje davaju pripadnicima etnički hrvatskoga plemstva.
Od monarhističkih organizacija, u Republici Hrvatskoj djeluju Hrvatski plemićki zbor, Hrvatsko kraljevsko vijeće (razlikovati od istoimenoga izvršnog tijela u Habsburškoj Monarhiji) i Red Hrvatske Krune.
Literatura
Ante Brešić Mikulić: Monarhizam kao ideologija i pokret u 21.st., u: Obnova - časopis za kulturu, društvo i politiku, Udruga Obnova, br. 8, Zagreb, svibanj 2017., str. 81 - 83, 88- Jochen Bleicken i suradnici: Povijest svijeta, II. dio, Marjan tisak, Split 2005., ISBN 953-214-236-3
- Jochen Bleicken i suradnici: Povijest svijeta, III. dio, Marjan tisak, Split 2005., ISBN 953-214-237-1
- Enrico Cravetto: Povijest XII: Kolonijalizam i građanske revolucije, Europapress holding, Zagreb 2008., ISBN 978-953-300-046-6
- Enrico Cravetto: Povijest XV: Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), Europapress holding, Zagreb 2008., ISBN 978-953-300-052-7
Poveznice
|
Ovaj je članak dio portala Politički pojmovi |
