Monarhizam

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Monarhizam je politička ideologija što zagovara osnutak, očuvanje ili obnovu monarhije kao društvenog poretka neke države. Pristašu ovog oblika vlasti iz načela, neovisno o osobi, vladaru, što će postati vladarom monarhije ili u slučaju svrgavanja tijekom prevrata u određenom vremenskom trenutku, se naziva monarhist.

Ideologija i svjetonazor

Osoba vladara (monarha) u ideologiji monarhizma predstavlja utjelovljenje suverenosti, čija vlast, ovisno o ustroju, može biti više simbolička ili funkcionalna. Iako ovaj oblik vlasti ima začetke od samog postojanja društvene organizacije, njegovi temelji u filozofiji i ideologiji počinju u starom vijeku. Po Platonu, aristokracija (monarhija) je najbolji oblik vlasti, ako njome vlada prosvjećeni vladar filozof.

U europskom srednjem vijeku, taj koncept se nadopunjuje uvedbom božanske potvrde i pitanja legitimnosti, o čemu je pisao sv. Toma Akvinski u svom djelu De Regno u kojemu je u monarhističku praksu uveo elemente skolastike i feudalne prakse. U renesansnoj koncepciji ideologije monarhizma, veliko pitanje odvajanja etike od politike je zagovarao Niccolò Machiavelli, davajući prednost nasljednoj monarhiji pri usporedbi nasljedne, izborne i nove monarhije, uz jamac stare loze što za razliku od nove ne mora silom i inim sredstvima graditi već izgrađeni legitimitet.

U doba empirističke filozofske misli, jedan od najvećih zagovornika monarhizma je bio Thomas Hobbes, što u svom djelu Leviathan propituje ulogu vladara i njegov udio u vlasti kroz zamisao jedinstvene apsolutne i funkcionalne vlasti. U 19. stoljeću, monarhizam u filozofiji je popraćen djelom Johna Lockea i potrebom trodiobe vlasti, te kritikom Jean-Jacquesa Rousseaua što dovodi do propitkivanja izvora legitimnosti. Romantičarske zamisli druge polovice 19. stoljeća se preslikavaju i u filozofiji monarhizma, najbolje predočenih u djelima Renéa Guénona.

Završetkom Prvog svjetskog rata i napose Drugog svjetskog rata, pojavom i širenjem komunizma, te naglim padom brojnih europskih monarhija, stvara se poseban oblik filozofske misli u monarhizmu, vezan često uz metafizičku filozofiju, čiji najistaknutiji predstavnik je Julius Evola, čija misao se temelji na kontinuitetu misli Platona i sv. Tome Akvinskog, uz uvedbu nove paradigme aristokracije duha naspram aristokracije krvi.

Podjela

U svojim osnovama, monarhizam se također dijeli na rojalizam, čiji se sljedbenici zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države, legitimizam kao oblik monarhizma utemeljen na povijesno-pravnoj legitimnosti, i aristokraciju, sustav u kojem vlada određena nasljedna ili izabrana društvena ili dinastička elita.

Budući kako se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim republikanskim poretkom, njihova ideologija je u suprotnosti s republikanizmom. Zagovara nasljedni ili izborni sustav vlasti u kojem osoba vladara ima simboličnu ili stvarnu vlast, te predstavlja znak stabilnosti, jedinstva i suvereniteta jedne države ili naroda.

Povijest

U ideološkom smislu, monarhizam je jedna od najstarijih ideologija, čiji začetci sežu daleko u ljudsku prošlost. Često je među istaknutim filozofima bio ocijenjen kao najbolji oblik vlasti. Tako su ga među antičkim filozofima promicali Aristotel i Platon, a u srednjem vijeku sv. Toma Akvinski. Razvitak nastavlja i u doba humanizma, renesanse i prosvijetiteljstva kad se veže uz prosvijećene apsolutističke vladare. Osnutkom Sjedinjenih Američkih Država, te kasnijom Francuskom revolucijom, počeli su opadati državni sustavi u obliku monarhije, što su se većinom prilagođavali kroz parlamentarni ili ustavni u suvremenije oblike monarhije. Većina europskih monarhija je nestalo nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kada nestaju zadnja velika europska carstva. Suvremene europske monarhije predstavljaju jedne od najrazvijenijih zemalja europskog kontinenta. Ideološki koncept monarhizma je suprotan liberalnim i radikalnim lijevim i desnim republikanskim gibanjima što su se pojavili isprva u zapadnoj Europi tijekom 18. stoljeća, razvijajući se u umjerenije i radikalnije oblike u 20. stoljeću.

Uspon građanske buržoazije i postupno propadanje feudalnog poretka, u kojem je plemstvo i svećenstvo podržavalo vlast monarha, je dovelo do pojave novih političkih ideja zasnovanih na urođenim i neotuđivim pravima čovjeka i prijenosu prava suvereniteta s osobe vladara na narod. Te nove ideje o organizaciji države i društva su se pojavile još 1690. u djelu Dvije rasprave o upravljanju državom Johna Lockea, a razvili su ih kasniji prosvjetitelji poput Jean Jacquesa Rousseaua u djelu Društveni ugovor iz 1762. godine.

Francuski monarhizam nakon Francuske revolucije

Američki rat za neovisnost i osnutak suvremene demokratske republike je utjecalo, između ostalog, i na izbijanje Francuske revolucije 1789. godine. Ustanici su ukinuli feudalni poredak i 26. kolovoza 1789. objavili Proglas o pravima čovjeka i građanina u kojoj se ističe kako se podrijetlo svakog suvereniteta nalazi u narodu, te kako nijedno tijelo i nijedan pojedinac ne može vršiti vlast što ne proizlazi iz njega. 1792. je ukinuta monarhija i proglašena republika.

Nakon pada Napoleonovog Prvog Francuskog Carstva, 1815. godine su Bečkim kongresom reakcionarni političari obnovili stare režime. U Francuskoj i inim državama su na vlast vraćene stare dinastije. Europski vladari su osnovali Svetu alijansu radi osiguravanja postojećeg konzervativnog društvenog poretka. U tom ugovoru, sastavljenom na poticaj ruskog cara Aleksandra I., a kojemu su pristupile sve europske države osim Ujedinjenog Kraljevstva i Papinske Države, ističe se načelo božanskog prava kraljeva suprotstavljen novoproglašenom narodnom suverenitetu.

Liberalna i nacionalna gibanja su iznijedrila novu revoluciju u Francuskoj 1848. godine. Revolucijom je svrgnuta monarhija i uspostavljena Druga Francuska Republika, koja je uskoro bila zamijenjena Drugim Francuskim Carstvom Napoleona III. Francusko-pruski rat jeishodio porazom Francuske i uspostavom drugog Njemačkog Carstva. Kao posljedica poraza, Napoleon III. je bio prisiljen abdicirati s vlasti, nakon čega se na političkoj sceni razvila živa rasprava o novom ustroju države. Premda je većinu činila monarhijska opcija, nije došlo do obnove monarhije, nego je osnovana Treća Francuska Republika. Problem je bila unutarnja podjela monarhista na bonapartiste (pristaše pripadnika dinastije Bonaparte, a koje su republikanci krivili za poraz kod Sedana), legitimiste (pristaše dinastije Bourbon), i orléaniste (pristaše dinastije Orléans). Međusobna rascjepkanost monarhista je bila od presudnog značaja, jer je novi republikanski ustav bio izglasan tek 1875. godine. Monarhističko gibanje u Francuskoj je oslabilo do kraja 19. stoljeća, pa su se monarhisti na kraju priklonili Trećoj Republici.

20. i 21. stoljeće

Nakon Prvog svjetskog rata i s usponom komunističkog poretka u istočnoj Europi, propala je većina europskih monarhija. Nakon sloma komunističkog poretka, u bivšim komunističkim državama (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Rusija, Srbija) su se pojavile marginalne političke struje što su se zalagale za obnovu monarhije, no političke stranke što se zalažu za takav koncept imaju zanemarivu podršku u narodu, neovisno o državi.

Monarhizam u Hrvatskoj

Barjak Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao jedan od simbola hrvatskog monarhizma

Povijest

Od osiguravanja vlasti na prostorima između Jadranskog mora i rijeke Drave, Hrvati od 8. stoljeća stvaraju i razvijaju svoje države u obliku banovina. Od 925. godine, pod vlašću kralja Tomislava iz loze Trpimirovića, sjedinjuju se dvije banovine i uzdižu u prvo hrvatsko kraljevstvo što će u kontinuitetu postojati do 1918. godine. U tom dobu se razvija sustav iz plemićko-plemenskog u feudalni, te kasnije moderniji oblik saborske monarhije.

U 19. stoljeću, jedan od najvećih zagovornika monarhizma je bio ban Josip Jelačić, uz njega istaknuti po stavovima promicanja monarhije su bili ban Ivan Mažuranić, Ante Starčević, Ivo Pilar, Fran Milobar, Aleksandar Horvat, te ini brojni. Od 19. stoljeća se počinju pojavljivati i prve političke stranke što zastupaju monarhizam i različite oblike odnosa unutar Habsburške Monarhije. Neke od njih su: Ustavno liberalna stranka (unionisti), Stranka prava, Čista stranka prava, itd. Između 1918. i 1941. godine, monarhizam se svodi na podršku vladarske obitelji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevini Jugoslaviji, jugoslavenski unitarizam i nacionalizam ili zalaganje za stvaranje vlastite autonomne jedinice ostvarene kao Banovina Hrvatska.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Nezavisna Država Hrvatska je kroz objave zakonskih odredbi o kruni Zvonimirovoj postala kraljevina, te je potpisivanjem Rimskih ugovora ustoličen novi kralj Tomislav II. iz loze Savoja-Aosta. Međutim, s kapitulacijom Kraljevine Italije 1943. godine, Nezavisna Država Hrvatska je postala republikom, čiji republikanizam je zagovarao poglavnik Ante Pavelić. Stvaranjem FNR Jugoslavije 1945. godine, Hrvatska je kao njena sastavnica službeno postala socijalistička republika. Nakon uspostave višestranačkog sustava i osnutka Republike Hrvatske, od 1992. do 2007. godine je djelovala Domovinska građanska stranka kao prva monarhistička stranka u Republici Hrvatskoj.

Sadašnje stanje

Od početka 1990-ih, zamisao povratka tradicionalnog i povijesnog oblika kraljevine naspram republike u Hrvatskoj je sve češći. Glavni razlog se temelji na tisućljetnom povijesnom kontinuitetu monarhije (počevši od srednjovjekovnih banovina, te kroz kraljevinu od 925. do 1918.), kao i činjenici kako Hrvatska svoju republikansku prošlost temelji na dobu socijalističke vladavine.

U Hrvatskoj se monarhisti dijele po svojim pogledima na željeni ustroj monarhije, kao i na vladarsku lozu. Većinski dominira klasična tradicionalna i konzervativna struja što se zalaže za legitimizam, dok najveću podršku u Hrvatskoj ima kraljevska dinastija Habsburško-Lotarinška.

Međutim, među etnocentrično usmjerenim simpatizerima monarhizma u Hrvatskoj (uglavnom pravašima) prevladava stav po kojemu je povijesni kontinuitet hrvatske monarhije prekinut smrću zadnjeg narodnog kralja Petra Svačića i gubitkom pune državnosti Hrvatskog Kraljevstva, odnosno, po kojemu kao hrvatske vladare ne priznavaju pripadnike ostalih europskih vladarskih obitelji osim starohrvatskih narodnih vladara. Za razliku od legitimista, etnocentrični simpatizeri veću ili jedinu prednost za hrvatsko prijestolje davaju pripadnicima etnički hrvatskog plemstva.

Od monarhističkih organizacija, u Republici Hrvatskoj djeluju Hrvatski plemićki zbor, Hrvatsko kraljevsko vijeće (razlikovati od istoimenog izvršnog tijela u Habsburškoj Monarhiji) i Red Hrvatske Krune.

Poveznice

Mislilac (crtež).png Ovaj članak je dio portala
Politički pojmovi

Literatura

  • Ante Brešić Mikulić: Monarhizam kao ideologija i pokret u 21.st., u: Obnova - časopis za kulturu, društvo i politiku, Udruga Obnova, br. 8, Zagreb, svibanj 2017., str. 81 - 83, 88
  • Jochen Bleicken i suradnici: Povijest svijeta, II. dio, Marjan tisak, Split 2005., ISBN 953-214-236-3
  • Jochen Bleicken i suradnici: Povijest svijeta, III. dio, Marjan tisak, Split 2005., ISBN 953-214-237-1
  • Enrico Cravetto: Povijest XII: Kolonijalizam i građanske revolucije, Europapress holding, Zagreb 2008., ISBN 978-953-300-046-6
  • Enrico Cravetto: Povijest XV: Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), Europapress holding, Zagreb 2008., ISBN 978-953-300-052-7
Wikipedia logo.png
Dio članka se sastoji od izmjenjenog proslova iz Wikipedije i zato se ovaj članak nalazi pod GFDL dopuštenjem.