Starohrvatska kruna

Datoteka:312px-Crown of Zvonimir (Croatia).svg.png

Moderan prikaz Starohrvatske krune.

Starohrvatska kruna (Zvonimirova kruna, Tomislavova kruna) simbol je vjekovne hrvatske državnosti, državne i narodne samostalnosti, nezavisnosti i suverenosti ter vrhovništva Hrvata nad svim hrvatskim poviestnim, narodnim i državnim područjima.

Srednji viek

O prikazu hrvatske krune svjedoče nam dva izvora. Prvi je otkrio arheolog Nikola Bjelovučić otkrio je u starohrvatskoj crkvi sv. Mihajla u Stonu sliku hrvatskog kralja, po njegovom mišljenju Tomislava, s krunom posvema sličnoj onoj na reljefu splitske krstionice. Drugi izvor je splitska krstionica. U Splitu, u bivšem Jupiterovu hramu, a potom krstionici sv. Ivana nalazi se kameni krsni zdenac sastavljen od desetak ukrašenih kamenih ploča. Na jednom od njih, ponešto oštećenom, koji je prethodno služio kao oltarna pregrada, nalazi se reljef s pleternom ornametikom i prikazom triju osoba. Medju njima ističe se čovjek sa širokim plaštem i krunom na glavi. Sjedi na priestolju bez naslonjača, u lievoj ruci drži kraljevsku jabuku, a u desnoj križ. S njegove desne strane u stojećem je stavu prikazan dostojanstvenik odjeven pripasanom tunikom, a pod njegovim nogama potrbuške ispruženi podanik s rukama koje se sklapaju u prošnju. Najveći poticaj romantičarskom tumačenju ovog reljefa dao je 1879. godine Ivan Kukuljević Sakcinski u radu o kralju Tomislavu. Ovakvu se tumačenju usprotivio don Frane Bulić, koji je 1888. iznio svoje mišljenje da je osoba na priestolju zapravo prikaz Isusa Krista. Prigodom proslava tisućite obljetnice hrvatskoga kraljevstva održao je Ljubo Karaman predavanje koje je kasnie i objavljeno, a u kojem je ispitao i Kukuljevićevu i Bulićevu tezu, te zaključio da je na reljefu prikazan hrvatski kralj, a da kruna ima oblik koji su imale krune hrvatskih kraljeva. Vjekoslav Klaić daje naslutiti kako misli da bi vladar s reljefa mogao biti kralj Tomislav, naslovljujući čak i članak o tom reljefu "Kruna kralja Tomislava".

Tomislavova kruna

Vidi još pobliže: Kralj Tomislav
Tomislav se po prvi put 925. navodi kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. i istodobno još u arapskim spisima kalifa Abdurahmana III., koji ga takodjer priznaje sebi ravnopravnim vladarom i šalje mu službenoga maurskog embahadora. Zato nije isključeno da naša legendarna kruna zapravo potječe iz Cordobe, jer se u maurskim diplomatskim zapisima (N. Ibrahimi 2007) na arapskom navodi kako je kralj Tomislav od kalifa Abdurahmana preko službenog embahadora uz ino primio na dar bogate zlatne poklone i vladarske insignie, vjerojatno za ključne vojne protuusluge koje je novomu Maurskom kalifatu dotad izvršio sposobni hrvatski general Hadjib Badr i naša elitna garda od 6 000 dalmatinskih legionara. Takodjer jedna teoria koju je zagovarao Ferdo Šišić je ta da nije nemoguće da je papa Tomislavu poslao i krunu s ostalim kraljevskim znacima.

Krunitba Stjepana Držislava

Vidi još pobliže: Stjepan Držislav
Stjepan Držislav bio je u izuzetno dobrim odnosima s Bizantom koji mu daje upravu nad bizantskom Dalmaciom, te mu šalje znakove kraljevske vlasti (krunu, žezlo, plašt i zlatnu jabuku). Tako bi vladar s reljefa mogao biti Stjepan Držislav, a kruna bi bila ona što ju je primio do Bizanta.

Zvonimirova kruna

Vidi još pobliže: Dmitar Zvonimir
Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075. ili 8. listopada 1076. u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku korugvu. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacie od stane Turaka i Venecie (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju posle krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Poviestno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski. Postoje naznake da je kraljevske znakove, pa tako i Zvonimirovu krunu, u vremenu anarhie nakon smrti Stjepana II. najvjerojatnie čuvao splitski nadbiskup, a nakon toga vranski prior.

Personalna unija s Magjarskom

Krunidba Ladislava Napuljskog 1403. godine starom hrvatskom krunom, Celestin Medović.

Nakon ulazka Hrvatske u personalnu uniju sa Magjarskom 1102. godine, Koloman se okrunio Zvonimirovom krunom u Biogradu. I drugi ugarski vladari nakon njega, barem u početku, dolaze se kruniti u Biograd posebnom krunom hrvatskoga kraljevstva. No, Mlečani su 1124. iz temelja razrušili Biograd. Nakon toga, sve do polovice 13. stoljeća ugarsko-hrvatski kraljevi i dalje su se krunili posebno za hrvatskog i ugarskog kralja. Takav način krunjenja potrajao je do vladavine Bele IV. (1235. - 1270.). Prestankom prakse zasebnih krunidbi za Hrvatsku, na neko vrieme nestaje i svaki spomen hrvatske krune. Ponovno oživljava prilikom dinastičkih borbi početkom 15. stoljeća. Dalmatinski gradovi i većina Hrvatske pristali su uz Ladislava Napuljskog, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. kolovoza 1403. godine u katedrali Sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića za kralja Hrvatske okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj. Nije poznato kojom je krunom okrunjen, no može se naslutiti da je to bila upravo Zvonimirova kruna, možda iz Vrane ili Splita. Već početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar, kako bi se vratio u Napulj, gdje je 1409. prodao Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata. Nije poznato je li ponio Zvonimirovu krunu sa sobom. Ova krunidba je bila posljednja na hrvatskom tlu, a nakon nje nestaje svaki spomen hrvatske kraljevske krune. Legenda danas govori da se Zvonimirova kruna danas nalazi negdje u uvali Blaž u Raškom zaljevu. Legenda o hrvatskoj kruni dobijala je svoje veće značenje u doba kad je hrvatsko plemstvo tražilo načina kako se oduprieti ugarskim nastojanjima oko potpunog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Cetinski sabor prilikom kojega je na vlast u Hrvatskoj došao Ferdinand I. Habsburgovac bio je jedno od očitovanja neprijateljstva protiv ugarskog plemstva koje je stalo uz Ivana Zapolju. Vjekoslav Klaić u članku "Nagađanja o kraljevskoj hrvatskoj kruni" piše da je u Zagrebu živio starohrvatski plemić Ivan Ručić, muž odličan i obrazovan, prijateljevao je s većinom velikaša, a medju njima i sa Zrinskima. 4. studena 1634. piše Ručić jednom prijatelju da se u Ozlju gradu raspukao neki zid, gdje se nalazilo skriveno veliko blago knezova Frankopana, a medju blagom i "kraljevska kruna, urešena obilato predragim kamenjem". Dalje, 30. travnja 1671. zločinski je general Herberstein opljačkao Ozalj i druge gradove junačkog Petra. Smarta se da je to bio zadnji izvor o kruni kralja Zvonimira.

19. stoljeće

U 19. stoljeću javlja se ponovno pitanje o hrvatskoj kruni. U drugoj polovici 19. stoljeća pojam Zvonimirove krune odnosi se najčešće na pojam suvereniteta Kraljevine Hrvatske. Tada za Hrvate Zvonimirova kruna postaje ono što je Madjarima u to vrieme kruna sv. Stjepana i slično. U tom smislu značajno je razlaganje don Mihovila Pavlinovića u njegovom djelu Hrvatska misao (program) iz 1869.

Mi hoćemo samostalnu Hrvatsku, prema državi i državnoj zajednici kojoj mu god bilo. Ugarsku krunu priznajemo hrvatskom krunom u koliko je danas s tom krunom, nekim običajem, spojena hrvatska 
kruna dok ju nose kralj iz porodice Habsburgo-Lorenske, od Hrvata slobodno i samostalno god. 1527. izabrane. Netom izumre ta porodica, pravno prestaje i zajednica te krune, iz koje nastaju 
istanovice dvie posebne krune. Za Ugre Stjepanova, za Hrvate Zvonimirova. Medjutim ta kruna nije ni danas naprama Hrvatskoj samo ugarska, nego je Hrvati zovu hrvatskom, kao što uistinu 
i jest, a samo kao zajednička zove se ugarsko-hrvatska; nit se ta kruna pravno zove za obe države Stjepanova, nego Stjepano-Zvonimirova, premda je tvarno (materialno) Stjepanova.
Rieč ugarska uobičajila se kao obćena i kraća i sobom podrazumievajuća ime krunu te prave Ugarske kao što i kraljevine družice Hrvatske.

Godine 1876. obilježena je osamstota obljetnica Zvonimirove krunidbe. Tom prigodom je August Šenoa napisao pjesmu U spomen osamstogodišnjice krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira. Osim toga, kralj Zvonimir i njegova krunidba bili su popularan motiv hrvatskim slikarima Celestinu Medoviću, Otonu Ivekoviću, Josipu Franji Muckeu, Ferdi Quiqerezu, Jozi Kljakoviću i drugima.

Tisuću godina Hrvatskog kraljevstva

Iako su pripreme počele još 1914., tiekom 1925. godine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji) održavale su se svečanosti prigodom tisućite obljetnice hrvatskoga kraljevstva, potaknute upravo prvim spomenom naslova kralj za Tomislava u papinu pismu. Tada je i govor o starohrvatskoj kruni, u prvom redu o kruni kralja Tomislava, dobio na simboličnoj važnosti. Godine 1925. prikaz te krune u zlatotisku resio je Zbornik kralja Tomislava. Tom su krunom bili okrunjeni i svi hrvatski kraljevi iz vremena postojanja hrvatske ranosrednjovjekovne kraljevine prikazani na plakatu tiskanom uz tisućitu obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva. Prikaz sličnih kruna izveden je na nekim korugvama Hrvatskog sokola izradjenih i posvećenih tiekom dvadesetih godina. Istom je krunom okrunjen i grb na korugvi koju je Hrvatski radiša godine 1928. poklonio Hrvatskoj bratskoj zajednici u Pittsburghu. Prema pozivu koji je gradjanima Zagreba uputio zagrebački biskup dr. Dominik Premuš, predsjednik Odbora za crkvenu proslavu 1000. godišnjice hrvatskoga kraljevstva, na taj su dan Hrvati trebali svečano zasvjedočiti svoju ljubav prema domovini i vjernost prema Bogu slaveći svoj 1000. godišnji jubilej i zahvaljujući Božanskom Srcu za sva dobročinstva, koja im je vječna dobrota podielila od krunisanja kralja Tomislava do naših dana. Pored središnje zagrebačke proslave, bilo je predvidjeno da se tisućljetnica obilježi i u katoličkim crkvama po svim hrvatskim zemljama.

Kada se godine 1934. obilježavala 250. godišnjica postavljanja kipa Majke Božje Bistričke i maloga Isusa na oltar crkve u Mariji Bistrici i zavjetnog hodočašća Zagrepčana u to svetište, pojavila se ideja o izradi novih kruna za kip. To je ubrzo i ostvareno. Dana 7. srpnja 1935., tek dva mjeseca nakon izbora za beogradsku Narodnu skupštinu i u doba jačanja protuhrvatskoga nasilja, zagrebački nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor Alojzije Stepinac u Mariji Bistrici predvodili su svečanost krunidbe kipa Majke Božje Bistričke krunom hrvatskih kraljeva, koju nazivaju "krunom Tomislavovom i krunom Zvonimirovom". Osobito dirljiv prizor za vjernike bio je kada se nadbiskup Antun Bauer približio kipu Majke Božje Bistričke, kruneći ga zlatnom krunom i govoreći :

Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice! 
Naših patnja ne prezri u potrebama našim,
nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,
Djevice slavna i blagoslovljena.

Zvonimirova kruna za vrieme NDH

Vrh Nezavisne Države Hrvatske, pod ucjenom podpisuje Rimske ugovore 18. svibnja 1941. godine. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka morao prepustiti Italiji, a ujedno je dielom prihvaćen talianski politički, gospodarski i vojni nadzor na širemu primorskom pojasu u NDH, pa je i hrvatska kruna formalno ponudjena talianskom vojvodi Aimoneu de Savoia-Aosta. Tiekom potpisivanja ugovora, drugi zahtjev na listi je bio ostvarivanje personalne unie s Italiom pod zajedničkim talijanskim kraljem. Prije Rimskih ugovora Amione je kraljem imenovan od svoga rodjaka, Viktora Emanuela III. Pri primanju Zvonimirove krune uzeo je ime Tomislav II., kao spomen na prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Krunidba je predvidjena u Tomislavgradu, ali je Aimone odbio otići u Hrvatsku zbog krize oko "Dalmatinskoga pitanja" (Rimski ugovori). Tomislav II. osjećao je da Dalmacia nikada ne može biti talianska zemlja i da su Rimski ugovori nepriatelj hrvatsko-talianskom izmirenju. Jedan od drugih razloga zašto nije došao u Hrvatsku bila je ugroženost njegove osobne sigurnosti. Nikada nije imao stvarnu vlast za vladavine ustaške Vlade, koja je njegovu titulu kralja pretvorila u samo neznatan simbol nekadašnjega slavnog kraljevstva. U duhu toga, vraćeni su i dodieljeni neki plemićki naslovi. Nakon raspuštanja Mussolinia na 25. srpnja 1943., uskoro je i Tomislav II. abdicirao, na 25. srpnja 1943. na naredbu Viktora Emanuela III. Nakon talianske kapitulacie 8. rujna službeno je sišao s položaja kralja 12. listopada 1943. Tiekom NDH, jedno od najviših odlikovanja bio je Red krune kralja Zvonimira, a postojalo je i odličje Kolajna krune kralja Zvonimira. I neka druga odličja su imala nosila prikaz Zvonimirove krune. Korugva Lakog prievoznog zdruga, hrvatske postrojbe u sastavu talijanske vojske na istočnoj bojišnici, nosila je Zvonimirovu krunu iznad hrvatskog grba.

Kruna do danas

Kralj Tomislav na konjaničkom spomeniku Roberta Frangeša-Mihanovića, koji je izradjen 1935. godine i danas resi srce Zagreba, okrunjen je sličnom krunom. Takodjer su izradjene i značke različitih veličina na kojima je bila prikazana samo glava kralja Tomislava u reljefu, a i istovjetni brončani reljef manjih izmjera. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, ponovno u ikonografiju ulazi prikaz hrvatske krune. Ponovno češće korištenje te krune povezano je s Domovinskim ratom, kada su je na svoje znakove stavile neke postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane. Poslie je ona prisutna u grbovima dalmatinskih gradova, ali i gradova u BiH, povezanih s hrvatskim kraljevima, kao i u grbovima Šibensko-kninske županije i Splitsko-dalmatinske županije. Time se htjelo naglasiti da se upravo na njihovu području nalazila kolievka hrvatske države i da su upravo tamo stolovali hrvatski kraljevi. Nakon Domovinskog rata prisutna je i u grbu Knina kao grada u kojem je stolovao kralj Zvonimir. U BiH se nalazi na grbu Tomislavgrada, podsjećajući na legendarnu Tomislavovu krunidbu na Duvanjskom polju. Usto, prikaz splitskog reljefa s likom hrvatskog vladara nalazi se i na novčanici od 500 kuna.

Povodom snimanja dokumentarno-igrane serije HRT-a Hrvatski kraljevi, po prvi put je vjerno rekonstruirana starohrvatska kruna, koja se pojavljuje u seriji. Na kraju se i sama hrvatska kruna može smatrati općeprihvaćenim nacionalnim simbolom, koji bi stajao uz bok hrvatskom grbu, korugvi i pleteru.

Vanjske poveznice

Ovaj je članak dio portala Hrvatski nacionalizam

• Vjekoslav Klaić: Kruna kralja Tomislava
• Vjekoslav Klaić: Nagađanja o hrvatskoj kraljevskoj kruni
• Nikola Bjelovučić: Hrvatska kruna u Stonu