Osman Kulenović
| Osman Kulenović | |||
|---|---|---|---|
| Smrt | 7. lipnja 1947. Zagreb, SFRJ | ||
| Narodnost | Hrvat | ||
| Zanimanje | odvjetnik | ||
| Stranka | Stranka prava, UHRO | ||
| Roditelji | Pašaga i Meleća | ||
| Rodbina | Džafer Kulenović (brat) Nahid Kulenović (nećak) | ||
Dopredsjednik Vlade NDH
| |||
| Služba | 16. travnja 1941. - 7. studenog 1941. | ||
| Nasljednik | Džafer Kulenović | ||
Osman Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa 15. prosinca 1889. - Zagreb, 7. lipnja 1947.), hrvatski političar i pravnik.
Životopis
Rani život
Rodio se u Rajnovcima kraj Kulen Vakufa, 1889. godine od otca Pašage i majke Meleće Kulenović rodj. Sulejmanbegović. Potječe iz bogate begovske obitelji. Za vrijeme gimnazijskih dana ističe se kao Hrvat, a dolazkom na Zagrebačko sveučilište se priključuje starčevićancima, a kasnie frankovcima. Tu mu je sveučilištni suučenik i prijatelj bio budući poglavnik, Ante Pavelić. Bio je veoma aktivan u "Hrvatskom muslimanskom akademskom društvu" koje je, također, bilo na frankovačkoj liniji djelovanja. Za vrieme austrougarske vladavine bio je jedan od najmladjih zastupnika u Zemaljskom saboru. Pravo je diplomirao u Beču 1917. godine, ter doktorirao. Početkom 1920-ih godina bio je kotarski predsjednik u Kotor Varošu, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen. Tada je (1923. godine) otvorio odvjetnički ured u Bihaću. U Bihaću se nije bavio samo politikom nego je bio i član hrvatskog pjevačkog društva "Krajišnik". Višekratno mu je nudjeno da bude na listi Hrvatske seljačke stranke, kao i Jugoslovenske muslimanske organizacije u kojoj je veoma aktivnu ulogu igrao njegov mlađi brat Džafer, ali je on te ponude redovno odbijao.
Djelatba u NDH
Nakon proglasitbe NDH-a na poziv poglavnika dr. Ante Pavelića odlazi u Zagreb, gdje je 16. travnja 1941. godine imenovan za dopredsjednika Vlade. Početkom svibnja 1941. godine Banja Luka je, uz Zagreb i Sarajevo, postala jedno od glavnih središta države, pa je poglavnik kanio tamo preseliti i druge podvlade. U tom se cilju Dopredsjedničtvo Vlade i seli iz Zagreba u Banju Luku, gdje nastavlja raditi. Na putu iz Zagreba u Banja Luku zaustavili su se u Novoj Gradiški gdje ga je dočekao gradski načelnik na čelu jedne delegacije gradjana koja ga je pozdravila. Pri dolasku u Banja Luku dočekala ga je masa svijeta i to ispred banjalučkog kazališta. Pri izlasku iz automobila pozdravio se i poljubio sa ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, nakon čega je Gutić održao prigodan govor dobrodošlice. Kulenović prima stranke, obilazi bosanske gradove i medju narodom politički djeluje. Poglavnika Pavelića obavještava o pokoljima koje izvršavaju Srbi Srba. K Poglavniku je vodio i poklonstveno izaslanstvo muslimana. Poslije tri mjeseca je podnio ostavku, koja je Poglavnik usvojio tek u jesen, imenovavši na mjesto dopredsjednika njegova brata Džafera (a Dopredsjedničtvo Vlade je od studenog opet u Zagrebu). Kulenović je bio u izaslanstvu NDH-a u Rimu, gdje su 18. svibnja 1941. godine pod prisilom Poglavnik i Benito Mussolini potpisali Rimske ugovore. U studenome 1941. godine je postavljen za poslanika i opunomoćenog podvladonosca u Podvladi vanjskih poslova NDH-a. Bio je na proslavi godišnjice NDH-a 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943. godine, nakon čega je umirovljen. Od tada do kraja rata je živio u Zagrebu.
Kraj rata i smrt
Iz Zagreba je krenuo 6. svibnja 1945. godine s ostalim dužnostnicima NDH-a u Austriju. Predali su se britanskim vojnim vlastima, koji su ih smjestili u zarobljenički logor. S Kulenovićem izmedju 130 visokih dužnosnika bili su i dr. Mile Budak, Ademaga Mešić, dr. Pavao Canki, dr. Julije Makanec i drugi. Njih je britanska vojna policija uvjerila kako će biti prebačeni u Italiju nu ipak su u Rosenbachu na željezničkoj postaji ukrcani u vlak ter 10. listopada 1946. godine bili izručeni jugoslavenskim vlastima. Na saslušanju u UDB-i 20. ožujka 1947. godine Kulenović je izjavio: "NDH sam 1941. godine smatrao poviestnim ostvarenjem hrvatske težnje za vlastitom državom, a nacistički i fašistički sponzori, ter države Njemačka i Italija nisu mi smetali da se primim podpredsjedničtva vlade, jer mi nije bilo stalo iz čijih ruku ćemo mi Hrvati primiti slobodnu državu".[1] U Zagrebu je sa skupinom dužnostnika NDH, na čelu sa Slavkom Kvaternikom, osudjen na smrt.
Izvori
- Tko je tko u NDH
- ↑ Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest-Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-60852-8, str. 182.
