Vukovi protuhrvatski talibani

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Đuro Daničić)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vukovi protuhrvatski talibani (naši ekstremni vukovizatori i njihove kulturno-jezične štete): Izim samog Vuka Stefanovića Karadžića, ini njegovi tvrdokorni sljedbenici tj. ekstremni vukovci u Hrvatskoj su još bili osobito Đorđe Popović (tzv. 'Đuro Daničić'), pa Milan Rešetar, Pero Budmani i najgori ekstremist od svih - Tomislav Maretić. Oni se po ideologiji i protuhrvatsvu mogu razlučiti na 3 razna tipa:

  • Vuk Karadžić i Đuro Daničić su izkonom i uvjerenjima bili pravi Srbianci, pa iako ne možemo prihvatiti njihove nazore o Hrvatima, mogu se bar razumjeti jer su ipak nastupali za svoje domoljubno.
  • Milan Rešetar, Pero Budmani i Vatroslav Jagić su se sami izjasnili "katoličkim Srbima", pa su time istodobno postali odpadnicima iz hrvatstva, čime se tek donekle može objasniti njihova manjeviše protuhrvatska lingvistika.
  • Tomislav Maretić je implicitno ostao prividnim Hrvatom (nije se formalno posrbio), - ali je svojim praktičnim postupcima u našoj kulturi i jezikoslovlju nedvojbeno postao najgorjim veleizdajnikom i kulturnim zločincem protiv sveukupne hrvatske uljudbe i hrvatskog jezika, jer je uoči Jugoslavije bio završni čimbenik izkorjenjivanja i ukidanja klasičnoga izvornohrvatskog i potom javno-službenog nametanja srbojekavskog dialekta (rabe ga zapadni Srbi - prekodrinski 'Prečani').
  • Nakon T.Maretića nam u javnom jeziku iz 20. stoljeća više nije ostalo zamalo ništa posebno iz višestoljetnog izvornohrvatskog - izim tek medjunarodna latinica. Maretiću je sada kod nas idejno najsličnija nova ekstremna vukovka Snježana Kordić.

Abstract

SerboCroat dogmatics (anti-Croatian linguists working on the abolition of classic Croatian): A historical review of the extreme anti-Croatian linguists working on the abolition of classical Croatian language, and its replacing by Serbian, is offered. Their main representatives were chiefly: Djuro Daničic, Milan Rešetar, Pero Budmani, Tomislav Maretić, and now Snježana Kordic.

Učinak naših vukovaca

Tzv. 'hrvatski' vukovci su naši jezični paraziti i kulturni jugo-okupatori, postavljeni po ideopolitičkoj podobnosti, što još parazitiraju za vratom hrvatskog naroda, uništavajući nam i razarajući tisućljetnu hrvatsku jezičnu uljudbu. Čak još do danas, nakon krvave propasti premile im Jugoslavije, ovi i dalje uporno produžuju svoju opaku rabotu preko lažnih dogmi i mitova o bratsko-jedinstvenom nastanku srbohrvatske srednjovjeke uljudbe i jugojezika iz (hipotetsko-izmišljene) praslavenske i južnoslavenske jezične baštine.

Tzv. Bečki književni dogovor je naknadno postao najvećim kulturnim porazom Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je to bio zlokobni početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća, što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919. (a ostao u javnoj uporabi tek u našoj diaspori i Gradišću): Umjesto toga nam je pod Jugoslaviom u 20. stoljeću silom nametnut drugi, srbojekavski standard po govoru zapadnih Srba - 'Prečana' po modelu iz Vukovih Bileća (izvan Hrvatske: granica istočna Hercegovina/Crna Gora).

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967. u svom tekstu "Vuk i Hrvati", str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

I od tih novijih izjava se dosad još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik. A sada niže redom slijede imena i sažeti prikazi najgorjih i btvrdokornih sljedbenika Vuka Karadžića, koji su nam najžešće nametali Vukove sveštokavske ideje jezičnog velesrbstva. V.St. Karadžić osobno nije puno djelovao unutar same Hrvatske, nego su tom zlu ponajviše pridonesli njegovi niže navedeni fanatični sljedbenici kao naši ekstremni vukovci i glavni zlodusi zatorbe i razaranja klasičnoga izvornohrvatskog jezika nakon 1890.

Đorđe Popović (Đ.Daničić)

Đuro Daničić (Novi Sad, 4. travnja 1825. - Zagreb, 17. studenog 1882.), srpski jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf. Sin je pravoslavnog svećenika, s pravim imenom Đorđe Popović, a naknadno je promijenio ime u prigodno "Đuro Daničić" po senjskom uskoku, junaku iz narodne pjesme. Kao student filologije u Beču pomaže Vuku Karadžiću na prijevodu Novog Zavjeta, 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis Rat za srpski jezik i pravopis u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićevog protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom podkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa.

Intuitivno koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom Karadžićevom modelu jezika dao je stručniju podlogu znanstvenim aparatom onodobne filolologije: tu su važnija njegova iduća djela u kojima je dao bolji gramatički opis srbskog jezika i potom srbohrvatskoga: Mala srpska gramatika, 1850., Srpska sintaksa, 1858., Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1872., Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1874., Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1876., Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1877. Već je iz naslova vidljivo kako je srbianski i hrvatski shvaćao kao kao jedan jezik.

Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša Karadžićeve ideologije o sveštokavskom jezičnom velesrbstvu tj. uz atribuiranje cijeloga štokavskoga narječja i njegovih izvornih govornika s pripadnom pisanom baštinom srpskoj kulturi. Početne je radove znakovito posvećivao tzv. «Srbima katoličke veroispovesti», što mu je izravno zamjerio i mladi Vatroslav Jagić (inače isto umjereniji vukovac). Godine 1857. Daničić objavljuje tekst Razlike između jezika Srbskog' i Hrvatskog (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojemu identificira hrvatski samo s čakavskim narječjem i kao primjere hrvatskoga jezika je tada uzeo tekstove Hanibala Lucića, Petra Hektorovića i još poneke pretežito čakavske jezične spomenike. Dakle je Daničić posve na velesrbskoj crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije.

Daničić je zatim malo evoluirao u nazorima, što je razvidno iz idućega: situacija se mijenja razpravom Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika, 1867. u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dialektne podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti, iako je sama ta razprava više posvećena povijesnoj dialektologiji. Približno od 1860tih je Daničić uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba, tj. kako je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, a «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. je izabran za glavnog tajnika JAZU u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».

Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao stručno poboljšana Karadžićeva. On nije nikad doveo u pitanje novoštokavski folklorni purizam, niti položaj prostog puka kao primarnog jezičnoga suca. To je neobično s obzirom što je Daničić (za razliku od Karadžića) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je u više navrata izdavao u pretiscima: npr. Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III., 1863-64., Teodosije: Život sv. Save, 1860., Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save, 1865., Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, 1866.

Česti su prigovori Daničiću poglavito s hrvatske strane, kako je odbacio i zanemarivao kajkavsku i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga [[Srbohrvatski jugojezik|hrvatsko-srpskog jugo-jezičnog jedinstva koje je forsiralo novoštokavski purizam i bilo gluho kako za tronarječnu narav hrvatskoga, tako i za umjetnički vid književno-jezične baštine. Ukratko, inzistirao se na ujedinjenju hrvatskoga i srpskoga jezika, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki hrvatskog jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega na sadanju vukovsko-balkansku fizionomiju novo-hrvatskoga.

No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je kako ta pogrješka u uređivanju ide najviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, Tome Maretića koji je i sam dijelom odustao od te koncepcije u 1920tim godinama, uvidjev njenu ograničenost. Izim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije ino djelo prijevod «Starog Zavjeta» na srpski jezik. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao stručni lingvist.

Milan Rešetar

Milan Rešetar (Dubrovnik 1. veljače 1860. - Firenze 14. siječnja 1942.), bio je jugoslavenski tj. srbohrvatski filolog, književni povjesničar i numizmatičar. Završio je studij klasične filologije i slavistike u Beču i Grazu, a radio je kao gimnazijski profesor u Kopru, Zadru i Splitu. Od godine 1891. je bio urednik hrvatskog izdanja "Lista državnih zakona" u Beču, a 1894.- 1918. je bio docent pa profesor slavistike na Univerzi u Beču i suradnik u Balkanskoj komisiji Bečke akademije. Proučavao je našu stariju književnost, bavio se dialektologiom i akcentologiom. Odredio je približne položaje 3 hrvatska dialekta. Dopunio je zbirku dubrovačkog novca svog oca Pavla Rešetara (4000 primjeraka) i objavio je knjigu o dubrovačkoj numizmatici. Rešetarova se znanstvena aktivnost može podijeliti na više područja:

  • U dialektologiji je dao važne, no dosad zastarjele prinose povijesnoj dialektologiji. Rešetar je bio po političkim uvjerenjima prvenstveno "Srbin-katolik" i jugoslavenski unitarist, pa pristaša Karadžićeve etno-narječne podjele po kojoj bi svi štokavski govornici i pisci bili etnički Srbi, - bez obzira na vlastitu nacionalnu pripadnost. Po toj je ideologiji samo čakavsko narječje priznavao jedinim etnički hrvatskim, dok je kajkavsko proglasio za slovensko, a štokavsko za velesrpsko. Unatoč kasnijemu tek formalnom odricanju od tih zamisli, Rešetar se zapravo nikada nije oslobodio tih predrasuda iz svoje mladosti, pa je dosljedno i uporno nastojao dokazati kako je Dubrovnik po svom govoru etnički srpski, a ne hrvatski (zastupnici su suprotne teze o prvotnom čakavskom govoru Dubrovnika bili onodobni filolozi poput pravaša Marcela Kušara), ter jekavski - a ne ikavski - jer je ikavica praktički smatrana izključivo hrvatskom značajkom: - Tih se njegovih srboidnih ideja o povijesnom jeziku Dubrovnika naši tzv. "hrvatski" poluvukovci (na čelu s D. Brozovićem) manjeviše slijepo pridržavaju sve do danas. Glavna su Rešetarova dialektološka djela o štokavskomu i manje o čakavskom narječju:
  • U montenegristici je Rešetar dao niz važnih prinosa o jeziku Njegoša i 'Gorskog vijenca'.
  • Tragom Maretićeve velike gramatike, napisao je gramatike hrvatskoga tj. srpskog jezika na njemačkomu, ne odmaknuvši se od mladogramatičarskoga jezičnog modela o zajedničkomu srbohrvatskom.
  • U ediciji "Stari pisci hrvatski" (JAZU), Rešetar je velikim marom priredio kritička izdanja dubrovačkih pisca kao Držića, Gundulića, Palmotića, pa Zadarskoga i Ranjininog lekcionara. Kasnije tekstološke obradbe nisu bitno promijenile Rešetarova čitanja starijih auktora. Također je u nakladi Srpske kraljevske akademije izdao Dubrovački ćirilski molitvenik iz 1512., pa objavio tekstove o najstarijem dubrovačkom govoru i prozi, ostavši u granicama Karadžićevih sveštokavskih zabluda svoje mladosti.

Pero Budmani

Pero Budmani (Dubrovnik 27. listopada 1835. - Castel Ferretti kod Ancone 27. prosinca 1914.): jezikoslovac i leksikograf. Bio je gimnazijski profesor, pa urednik Akademijina "Rječnika" i jedan od naših najvećih poliglota. Važan je njegov rad o dubrovačkom dialektu, u kojem se prvi puta cjelovitije opisuje jedan štokavski govor. Posebno treba istaći njegov obsežan "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835.", u kojem uz ino govori i o radu Bogoslava Šuleka. U mladim danima i u mirovini bavio se još i matematičkim pitanjima.

Pero Budmani je jedan od naših važnijih filologa krajem 19. stoljeća. Pod snažnim je utjecajem jezika Vuka Karadžića i zato se izjašnjavao Srbinom-katolikom, dok nije prešao u jugo-unitaristički tabor. Nakon školovanja Budmani polaže ispit za "gimnazijskoga kandidata", pa je u tom svojstvu stupio u službu u dubrovačkoj gimnaziji. Od malena je pokazivao talent za jezike i matematiku, pa je rano naučio i talianski, njemački, francuski, engleski, latinski, grčki, što je zatim tijekom života dopunio ovladavanjem ruskoga, poljskoga, samskrita, perzijskoga, arabskoga, a slabije turskog, kineskoga, finskoga, norveškoga, magjarskog i svahilija.

Kao plod nastave na Dubrovačkoj gimnaziji je izašla njegova "Grammatica della lingua serbo-croata (illirica)" u Beču 1867. Ta se gramatika spominje kao prvo djelo u naslovu kojeg se pojavljuje pojam "srpsko-hrvatski", pa se to svrstava medju slovnice hrvatskih vukovaca (mladogramatičara). Iako je Budmani bio vukovac, njegova je talijanski pisana gramatika posredno unesla oblike u porabi u obje tadanje jezikoslovne škole: npr. prijelazni "fonetski" i "etimološki" pravopis, stariji i noviji štokavski oblici u sklonidbi. Budmanijeva je gramatika bila namijenjena poglavito učenicima dalmatinskih škola u kojima je nastavni jezik bio još talijanski, a kako je u njoj izložen cjelovit material od fonetike do sintakse, mnogi ju drže našom prvom kompletnom gramatikom na talianskom.

Auktor je neko vrijeme bio i poslanikom u Dalmatinskom saboru, no zbog nesuglasica se 1873. odrekao bečkoga političkog mandata, a tri godine kasnije i članstva u Dalmatinskom saboru. No njegovi su jezikoslovni radovi koje je objavljivao u Dubrovniku privukli pozornost Akademije i hrvatskih filologa: Nešto o postanju slova z u slavljanskijeh jezika (1873.-74.), a poglavito "Dubrovački dijalekt, kako se sada govori" (Rad JAZU, knj. 65., Zagreb 1883.). Zato se nakon Daničićeve smrti i kratkotrajnog djelovanja Matije Valjavca, Budmani u proljeće 1883. preselio u Zagreb i preuzeo redakciju Akademijinog "Rječnika".

Iako se u glavnim crtama (izgovorni pravopis) Budmani držao Daničićevih smjernica, u nekim je postupcima došlo do većih promjena osobito u modernizaciji i povijesnoj kroatizaciji rječnika: Budmani je u korpus za obradbu uveo i Šulekove rječnike o kojima je imao dobro mišljenje, pa time probio okvire zamišljenoga pučkoga jezika. Nadalje je dao je tiskati i veći broj djela starije hrvatske književnosti na čakavici. Takodjer je uveo fonem /dz/ koji je u to doba još postojao u njegovu rodnom kraju, a i u nekim situacijama i dubrovačko naglašavanje. Niz je pohvalnih svjedočanstava o Budmanievoj radišnosti, no bilo je i prigovora najviše Maretićevih, o njegovoj opširnosti u kojoj je nadmašio i Daničića: Daničić npr. navodi do 100 primjera za riječi, dok Budmani za 'hud' ima 122 primjera, za 'jezik/ 120 itd.

Kad je 25. srpnja 1907. nakon dvadeset i četiri godine neprekidnog rada prestao obrađivati rječnik, imao je iza sebe preživljeno vrijeme od 72 godine i više od 4 debele knjige rječničke obradbe na 4176 stranica. Osim leksikografskim radom, Budmani je i prevodio stranu književnost, pa priredio za tisak djela Gleđevićeva, Sasinova, Zoranićeva, Zlatarićeva, Barakovićeva, itd. Pisao je o književnom djelu Držićevom ("Pjerin Marina Držića", Rad JAZU, knj. 148, Zagreb 1902.), pa dao prijegled hrvatske gramatike i leksikografie o obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda ("50-godišnjica prieporoda hrvatske knjige") u studiji "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835. godine (Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885.), napisao "Praktičnu gramatiku ruskoga jezika (za samouke 1888.)", koja je imala i drugu nakladu.

Posljednje godine života je Budmani posvetio matematici. Tuga za izgubljenom suprugom koja je umrla 1908., pa zdravstvene tegobe i opća malaksalost su ponukali Budmanijevu djecu kojih je imao jedanaistero, neka ga vrate u Dubrovnik da operira oko. Pola godine nakon toga došlo je do nereda uoči 1. svjetskog rata, pa Budmani opet ide na imanje u Castel Ferretti gdje je preminuo 27. prosinca 1914.

Tomislav Maretić

Tomislav Maretić (Virovitica, 13. prosinca 1854. - Zagreb, 15. siječnja 1938.), je bio jezikoslovac i leksikograf, član plemićke obitelji Maretić, a nakon samog Vuka Karađića i Đure Daničića je T. Maretić bio jedan od najekstremnijih unitarnih jugojezičara u Hrvatskoj.

Pučku školu je polazio u Virovitici a gimnaziju u Varaždinu, Požegi i Zagrebu. Na Sveučilištu u Zagrebu je kao trogodišnji studij (trienij) diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Godine 1878. je položio ispit za učitelja srednjih škola iz grčkoga i latinskog kao glavne i hrvatskoga kao pomoćne struke. Od 1877. je pomoćni suplent i od 1880. namjesni učitelj na Velikoj gimnaziji zagrebačkoj. Doktorirao je 1883. doktorskim ispitom iz slavistike i filozofije, pa obranio disertaciju "O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom". Na studijskom usavršavanju je bio u Leipzigu i Pragu. Za izvanrednog profesora zagrebačke slavistike je imenovan 1886., od 1890. je redoviti profesor, a pravi član JAZU od 1890. Godine 1892. na listi unionističke madžaronske stranke je izabran za zastupnika gospićkog, a 1900. slunjskoga kotara. Od 1915. do 1918. je predsjednik JAZU.

U 1880tim godinama je pozornost posvetio hrvatskim pravopisnim i slovopisnim pitanjima o čemu je objavio više radova: npr. "Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima", kojima je pripremao teren za uvodjenje Vukova fonetskog pravopisa. Krajem 19. stoljeća je objavio 2 vukovske gramatike: 'akademsku' "Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika", ter gimnazijsku "Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola", obje 1899. i s blagoslovom zloglasnog bana Khuena Hedervarya. Ovima je gramatičku (morfosintaksnu) normu javnog jezika u Hrvatskoj zlokobno preusmjerio prama jugoslavenskim novoštokavskim govorima, koristeći pri tomu djela potpuno sporedna za tadanje hrvatsko jezično stanje. Ove su gramatike ujedno njegov konačni obračun s jezičnim zasadama hrvatskoga standardnoga jezika po Zagrebačkoj filološkoj školi. Uz Ivana Broza, Maretić je medju prvima štokavskim puristima: što je moguće najviše iz novoštokavštine, a što manje iz kajkavice i čakavice uz idealiziranje tzv. "narodnog jezika" (istočno-sveštokavskog).

Od god. 1907. je preuzeo uredbu Akademijinog "Rječnika" i do svoje smrti, od riječi maslo do riječi pršutina, obradio je oko 5500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih naših leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca i narodnu epiku. Prevodio je s poljskoga, latinskog i grčkog jezika i njegovo su djelo neki od poznatijih prijevoda klasika svjetske književnosti: A. Mickiewicza, Ovidija, Vergilija, Homera. Za prijevode klasika je oblikovao akcentski heksametar koji je Petar Skok nazvao "životnim djelom Maretićevim". Po svojim nazorima je Maretić naš najekstremniji vukovac i zagovornik kulta Vuka Karadžića kod Hrvata, hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva i balkanskih fonoloških pravopisa (vidi: Balkanski Sprachbund), idealizator "čistoga narodnog jezika" i isključivo novoštokavske osnovice tzv. "hrvatskoga" standardnog jezika.

Maretić u predgovoru njegovu jezičnom savjetniku (»Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom« (Zagreb, 1924.), dosljedno izgoni sve kajkavizme jer bi po vlastitim riječima, takve riječi »književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale« i »jer ih Srbi ne bi hteli primiti«. Važno mu je dakle tek ono što o zajedničkom jeziku misle Srbi i oni mu postaju glavni obrazac po kojemu se sve ravna. Čega u njihovu jeziku nema, proglašava se provincijalizmom ili nepotrebnom kovanicom, pa sve to treba (Maretićevim izrazom) izgoniti iz hrvatskog jezika i hrvatskoga jezičnog nasljeđa. Zbog takvoga jezičnog jedinstva sa Srbima savjetuje Maretić, trebali bi Hrvati polako zaboravljati »kovanice« kao glazba, isusovac, tvornica, učiona, knjižnica itd., kako bi u povijesnom pamćenju postali zapravo nepismeni. A onda je svejedno u kojem si jeziku nepismen, važno je u kojemu si pismen.

Kada se nakon stotinjak godina pregleda Maretićevo jezikoslovno "dejstvo", uočava se nekoliko stvari: Najveći je grijeh i promašaj njegove "Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika" što tek u naslovu ima riječi i hrvatskog i književnog jezika, a u toj knjizi praktički ni nema djȇla hrvatske književnosti. Maretić je svoju gramatiku podpuno otudjio od sveukupne ranije hrvatske književnosti. Tzv. škola "hrvatskih" vukovaca koju je predvodio Tomo Maretić je imala je više čudnih uporišnih točaka, od kojih su 3 najvažnije:

  • Sveštokavski purizam, tj. nijekanje, odbacivanje i potiskivanje ranije tronarječne dimenzije hrvatskog jezika.
  • Jezičnopovijesni nihilizam, tj. obožavanje djela Vuka Karadžića i odbacivanje jezičnog izraza cijele dotadanje hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene.
  • Borba protiv jedne od osnovnih posebnih značajki hrvatskog jezika, što je tvorbenost i jezični purizam, izražen u tvorbi hrvatskih medjunarodnih riječi za internacionalizme.

Ove 3 osobite hrvatske značajke, više od pojedinih rješidbi pravopisnih ili naglasnih, bitno razlikuju srpski standardni jezik od hrvatskoga, - a kako je Maretić bio tvrdim jezičnim unitaristom, ove su mu hrvatske značajke smetale i nastojao ih je ukloniti i izbaciti koliko god je mogao.

Neovukovka Snježana Kordić

Nakon Tome Maretića, sve donedavna kroz više desetljeća u samoj Hrvatskoj do kraja prošlog stoljeća uglavnom nije bilo dogmatskih vukovaca takvoga ekstremnog tipa, izim manjeviše umjerenih kompromisnih poluvukovaca. Ipak, nakon novije protuhrvatske "detudjmanizacie" od god. 2000., istodobno se iznova stvara prikladno ozračje za pojavu par najnovijih protuhrvatsko-unitarnih vukovaca poput Rešetara i Maretića, a medju takvima danas osobito prednjači Snježana Kordić (pa donekle još Mato Kapović i manje ini). Rodjena je 1964. u Osijeku iz miješanog braka (što je usmjerilo njenu jezično-političku ideologiu), gdje je diplomirala jugoslavistku 1988. Od 1991. Radi na Filozofskom fakultetu Zagreb, gdje doktorira kod prof. I. Pranjkovića 1993., pa habilitira srbohrvatski u Münsteru.

S. Kordić je inače od početka kontroverzna, jer je već prije na sveučilištu Osijek već kao magistrica htjela smaknuti svoju šeficu prof.dr. Sandru Ham i zamijeniti ju. Nakon neuspjeha ide u Zagreb i doktorira kod prof. Ive Pranjkovića, pa kao nova doktorica hoće odmah ući u Akademiju HAZU - što je odbijeno, ali zbog golemih ambicija i sukoba gubi posao u Zgb i kao Gastarbeiter ode u Njemačku. Tad iz osvete objavljuje svoju napadačku knjigu "Jezik i nacionalizam" protiv hrvatske poviesti i jezika, gdje uz ino čak traži ukidanje cijele HAZU (jer ju nije primila).

Ona s istomišljenicima proglašava taj svoj ideološki mega-pamflet tzv. "znanstvenom monografijom", iako je metodički to tek jezično-povijesni roman, što je javno napisao i sam njezin doktorski mentor prof. Ivo Pranjković - a koji sigurno nije nacionalist jer ga kolege smatraju unitarnim Vukovcem (I. Pranjković: Autizam hrvatske filologije i paranoja Snježane Kordić, Književna republika, Siječanj/Veljača 2005., br. 3-4: str. 210).

Inače dotična ekstremistica ima vrlo slične usmjerbe kao i naša ultraljeva stranka SRP koju je osnovao zloglasni partijski sekretar kulture Stipe Šuvar. Stoga nije čudo što ju napadaju i izopćuju zamalo svi hrvatski lingvisti kod nas, pa i mnogi ini iz Beograda, - a prihvaćaju je tek neki jugo-naivci iz BiH. Pored većine hrvatskih jezikoslovaca koji su uglavnom protivni njenim jugo-unitarnim idejama (čak i naši umjereni vukovci), njenoj doista ekstremističkoj ideologiji se javno uzprotivio čak i dio beogradskih jezičara, uz ine npr. Dragoljub Zbiljić (Odstrel srpskog jezika, NIN 5. 11. 2010: str. 4), pa Nenad Nikolić (Čiji je jezik srpski?, NIN 31. 3. 2011: str. 63–65) i više inih iz Srbije.

Nova vukovska rekonkvista

Nakon ekstremnog Maretića je donedavno još bilo više sličnih 'polutvrdih' vukovaca i manjeviše zastupnika unitarnog jugojezika, koji su u medjuvremenu većinom odumrli: npr. Vatroslav Jagić, Petar Skok, Jerko Gršković. Milan Anić i slični. Tek nakon nedavnoga Domovinskog rata su još živi srednjodobni vukovci npr. Radoslav Katičić, Dunja Brozović-Rončević, Branka Tafra, Josip Lisac, Igor Zidić, dijelom pragmatično zbog očuvanja sinekura uglavnom ipak taktički postali manjeviše umjerenim i reformiranim poluvukovcima, koji donedavna više ne idu frontalno protiv hrvatskog jezika kao njihovi slični predhodnici.

Nakon propasti i razpada ljubljene im Jugoslavije, naši tzv. "hrvatski" Vukovci i talibani srbohrvatskog jugojezika su se taktički povukli i privremeno prikrivali kroz njima kritične 1990te godine, pa su nam čak 'velikodušno' dopustili tek formalnu promjenu imena srbohrvatskog jugojezika u tzv. "hrvatski jezik" - ali zamalo ništa više od toga: samo još par dekorativnih inačica kao tačka u > točka i poneke slične maskote, - ali ostalo je zamalo sve i dalje manjeviše isto kao u bivšoj Jugovini. Sami Vukovci su se tu tek povremeno prikrili kao "umiveni i presvučeni" bivši poluvukovci, u očekivanju poželjne im 3. Jugovine ili neke Balkanije i bar tzv. 'Jugosfere' kako bi se opet uzdigli kao jezični paraziti za vratom hrvatskom narodu.

Potom nakon kritične god. 2000, zajedno s uzlazom na vlast "trećojanuarske koalicije", ujedno započinje idejno-politička i kadrovska "Detuđmanizacija" cijele Hrvatske, a istodobno i paralelno s njom i 'naši' Vukovci pomalo opet dižu svoje jugo-glave i sve otvorenije ulaze u javnost s upornom težnjom povratka na njihov raniji srbohrvatski jugojezik i novosadski Vukopis. Takvi su noviji tvrdo-dogmatski vukovci u Hrvatskoj sada npr. najekstremnija Snježana Kordić, pa Mirko Peti, Josip Silić, Željko Jozić, Ivo Pranjković, Stjepan Damjanović, Robert Pauletić i još ini slični. Konačno od god. 2012., kad se na vlast u Hrvatskoj ponovo uzdižu naši neo-komunisti (SDP), tada takodjer i naši Vukovci zlorabe prikladno ozračje i prjelaze u otvorene protunapade za rekonkvistu srbohrvatskog jugojezika i Vukopisa na više razina kod nas, npr.:

  • Nova crvena vlast bez povoda naglo ukida Saborsko povjerenstvo za hrvatski jezik,
  • Umjesto bar donekle podnošljivog pravopisnog "Londonca", u školama se sve više nameće novosadski Vukopis u obnovljenoj Goldstein-Liberovoj jugo-inačici.
  • Od veljače 2013., nova crvena vlast je školski 'Londonac' javno i službeno odbacila preko Ministra školstva i odredila Institut za jezik neka razradi novo-stari pravopis na temelju srbohrvatskog jugojezika po novosadskom Vukopisu.
  • Jednako i u tzv. "Hrvatskoj" Wikipediji prikriveni Vukovci sad opet dižu glave i sve otvorenije nam nameću raniji srbohrvatski jugojezik, čemu je tamo kao zgodna provokacia poslužio novi članak "Korijenski pravopis".
  • Istodobno sliedi još niz inih sličnih jugojezičnih podvala u sustavno dirigiranoj hrvatskoj javnosti.

Djelomični zaključak

Takodjer nakon uporne vukovske balkanizacie u Jugoslaviji, još su i u 20. stoljeću stvorena poneka novija remek-djela hrvatske književnosti svjetskog ranga na kajkavici i čakavici, npr. Miroslav Krleža i Vladimir Nazor, a ova su narječja bar skromno leksički prodrla (većinom "na kapaljku") u hrvatski standardni jezik usuprot Maretićevim i inim vukovskim otporima. Hrvatska jezična uljudba je bar dijelom ponešto usvojila iz starije jezično-književne baštine (Marko Marulić, Hanibal Lucić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić) koju su naši tvrdi vukovci potiskivali i umanjivali, držeći ju s pravom zaprjekom "hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu".

Novotvorenice od Bogoslava Šuleka do Tomislava Ladana su danas bar dijelom sastavnice hrvatskog jezika - nasuprot glavnim Vukovim i Maretićevim jezikoslovnim predočbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnog sustava škole hrvatskih vukovaca (a najviše samog Maretića), utemeljen na tzv. 'mladoslovničarskoj' filologiji, zatim bar dijelom zamijenjen suvremenim pristupom strukturalne lingvistike tzv. umjerenih poluvukovaca (Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i slični). - Ipak se takodjer i kod ovih još uvijek sve dosad i dalje nastavlja razmjerno duboki jezični jaz spram klasičnoga izvornohrvatskog do 1892. godine, kao i spram njegova najbližeg odvjetka - Gradišćanskog hrvatskoga u Austriji. Ovo sadanje stanje ipak nam potvrdjuje (unatoč novim frazama o 'tronarječnosti' i tradiciji), kako su gornji dogmatsko-tvrdi vukovci od Daničića do S.Kordić sve dosad znatnim dijelom uspjeli dugoročno amputirati novohrvatski javni jezik od vlastite prošlosti i naše predvukovske baštine.

Literatura

  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam. Hrvatsko filološko društvo, Maveda, Rijeka 2009. ISBN 978-953-7029-15-9
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Ivić, Pavle: Die serbokroatischen Dialekte, the Hague, 1958

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated compilation by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and few stubs in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vukovi_protuhrvatski_talibani&oldid=16326"