Bivše države oko Hrvatske

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Bivše države oko Hrvatske (niz ranijih državnih tvorbi na pograničnim rubovima i ozemlju Hrvatske): Na sadanjem ozemlju Republike Hrvatske i u susjednim pograničnim područjima se tijekom poznate povijesti, kroz proteklih 3 tisućljeća uzastopce izmjenjivalo ukupno najmanje dvadesetak raznih državnih i autonomno-poludržavnih tvorevina: prva poznata Libyrnike Thalassokratia, pa kraljevstvo Histra (Astraya), Kraljevina Illyria, antički Imperium Romanum, Ostrogotsko kraljevstvo, Panonska kneževina Slovinje, Hrvatska banovina u Dalmaciji, južna Crvena Hrvatska s Petrislavićima, Kraljevina Hrvatska s Trpimirovićima, Neretvanska banovina pod Kačićima, Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo Arpadovića i Anžuvinaca, Bosanska kraljevina Kotromanića, Republika Venecia na Jadranu, Tursko Carstvo pod Osmanliama, Austro-ugarsko Carstvo s Habsburgima, Kraljevina SHS-Jugoslavija, kasnije s Banovinom Hrvatskom, Nezavisna Država Hrvatska u 2. svj. ratu, Titina komunistička Jugoslavija i sadanja Republika Hrvatska.

Abstract

Former states around Croatia (past series of territorial organisations im Croatian area and bordering zones): In the actual Croatian territory and its bordering areas, during the past 3 millenia nearly twenty independent or vassal states followed, i.e. the first known early Libyrnike Thalassokratia, then Histrian kingdom (Astraya), Teutonic kingdom of Illyria, the ancient Roman Empire, Ostrogothic kingdom, Pannonian principality Slovinje, Croatian principality in Dalmatia, southern Red Croatia of Petrislavi, Croatian Kingdom of Terpimiri, Dalmatian principality of Kadziki, Hungarian kingdom of Arpadi and of Anjou, Bosnian kingdom of Kotromani, Venetian Republic at Adriatic, Turkish Empire of Ottomani, Austrian Empire of Habsburgs, Kingdom of SHS-Yugoslavia, including a vassal Croatian principality - Banovina, Independent State Croatia in WW2, Tito's communist Yugoslavia, and now the Republic of Croatia.

Rana nepisana prapovijest

U ranijoj prapovijesti, po bočnim vijestima Feničana, Perzianaca, Grka i prvih Rimljana su na našem ozemlju već postojale prve poludržavne tvorbe domaćih nepismenih plemena i naroda, od kojih su najvažnije stvarali prvo Liburni, pa Histri i zadnje uoči Rimljana južni Iliri. Ranije tj. približno do 10. stoljeća prije Krista, na hrvatskom ozemlju i rubno oko njega još nisu poznate nikakve bar poludržavne tvorbe, nego po oskudnim zapisima Feničana i inih istodobnih kultura, samo poneka neorganizirana plemena divljih domorodaca.

Rani neorganizirani Poluiliri

Još prije klasičnih plemena antičkih Ilira, manjeviše poznatih iz brojnih rimskih izvora, stariji ranogrčki zapisi (periegesis) prvih helenskih moreplovaca na istočnom Jadranu još oskudno spominju bar desetak ranijih poluilirskih ili predilirskih plemena, koje arheolog Alojz Benac imenuje kao Prediliri i Protoiliri. Ovi su po imenima i inim oskudnim indiciama vjerojatno takodjer izkonom iz širjega indoeuropskog kruga i manjeviše srodni kasnijim Ilirima (nabrojeni od sjeverozapada na jugoistok): Rundictes, Fecusses, Hythmetoi, Hylaei, Mannioi, Nestioi, Ismenoi, Peuketes, etc. Od ovih su najvjerojatnije samo kvarnerski rani Hythmetoi bili neindoevropska iznimka drugoga ranijeg iskona, kao relikt predindoevropskih prastanovnika u južnoj Europi. O ovima viditi pobliže: Ranokvarnerski Hythmeti.

Libyrnike Thalassokratia

Prva i najranija, još oskudno poznata poludržavna tvorba na južnohrvatskom ozemlju uz Jadran je bila Libyrnike Thalassokratia (ranogrčki naziv = 'Liburnijska Pomorska Vlast'), koja je ovdje postojala već od 9. st. do 5. st. pr.Kr. kao jadranski savez pomorskih gradova i otoka (grč. dodekapoliteia: savez 12 gradova). Njezino je pučanstvo još bilo nepismeno pa su jedine vijesti o njima iz tadanjih inozemnih civilizacia, ponajviše od ranogrčkih (prahelenskih) moreplovaca. Čelništvo Liburna bijaše ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedništvo" kao neko vijeće uglednih starica.

Po arheonalazima se Liburni pojavljuju na Jadranu u željezno doba od 11.st. pr.Kr., vjerojatno tek nakon velike "selidbe pomorskih naroda" na istočnom Sredozemlju oko 12. st.pr.Kr. Prapovijestna pomorska Liburnia je prvotno tj. od 9.- 6. st.pr.Kr. vladala zamalo cielim Jadranom izim zapadne i jugoistočne obale: većinom jadranskih otoka od Kvarnera do otrantskog Krfa, pa našim obalama od Raše do Krke i jugoistočnom Italiom od Apulie do Gargana. Rani Liburni su bili istodobni suvremenici Etruščana i Feničana, s kojima su manjeviše održavali trgovačke i ine veze, ali su taj prapovjestni modus vivendi zatim potisnuli i poremetili širenjem stari Grci svojim naselbinama na istočnom Sredozemlju i Jadranu. Pomorski Grci su uzastopno na moru ratovali s Liburnima i nakon 6. st.pr.Kr. postupno potiskuju Liburne iz južnoga, pa iz srednjeg Jadrana od 4.st. Viditi o tomu pobliže: Liburni (Libyrnides).

Prvo gradsko središte rane Liburnije od 9.- 6.st. je bila gradina Promôna na Čikoli (nizvodno od sadanjeg Drniša), po kojoj je dosad nazvana susjedna gora Promina. Taj rani grad su im nakon 5.st. preoteli novodoseljeni ilirski Delmati iz bosanskog zaledja, pa je potom sve do rimskih osvajanja u 2.st. pr.Kr. kasnije središte Liburnije bila luka Skardôna (sada Skradin) na ušću Krke. Drugi veći prapovijesni grad Liburna je bio Kouràktike s megalitskim zidinama u sadanjoj luci grada Krka, koji su vjerojatno osnovali još raniji predpovjesni Hythmeti. Zadnje autonomno središte u 5.- 7.st. već poluromanskih Neoliburna pri propasti Rimljana početkom srednjeg vijeka prije doselidbe Slavena i proširene vlasti Bizanta, bila je akropolska gradina Corýnthia (neolibur. Uri-Kworýta) iznad ratne luke Bosãar na istočnom rtu otoka Krka (sad izmedju Vrbnika i Baške), gdje je još od 5.st. pr.Kr. bio veći pomorski arsenal mornarice ranih Liburna. Viditi o tomu pobliže: Gradina Korintija.

Astraya: kraljevstvo Histra

Histri (klasični latinski naziv, starogrč. Ἴστροι - `Istroi): To je antička etnogrupa indoeuropskog izkona, koja se oblikovala pred tri tisućljeća, tj. u okviru kaštelierske kulture krajem brončanog doba i u željezno doba 10.– 2. stoljeća pr.Kr. U prapovjesti prije Kristova doba su nadzirali cijelu Istru, od Timave i Trsta do rijeke Raše, Ćićarije i Učke. Neki im stariji auktori tek po analogiji pripisuju navodno ilirsko podrijetlo, iako se to više ne može potvrditi pa ini danas većinom smatraju kako je to pleme sličnije ranim Venetima na sjeveru Italije i neilirskim Liburnima gornjeg Jadrana. U drugom stoljeću prije Krista su nastanjeni u zapadnom susjedstvu Liburna na većini poluotoka Istre: staroperz. Astraya, starogrč. Istrîa, latin. Histria, njem. Istrien, kajkav. Istrija, primor.čakav. Jîstra, otočno-bodul. Yštrà.

Histarski ratovi (Rimsko-Istarski ratovi) je uzastopni niz niz ratova krajem III. i u II. st. pr.Kr. koje su Rimljani vodili protiv Histra. Prvobitni cilj Rima je bio samo suzbijanje njihova gusarenja, a tek zatim i osvajanje cijele Istre. Ove opasne gusare gornjeg Jadrana su pokorili Rimljani u ratu 178./177. pr.Kr. i razorili im glavno središte - gradinu Nesactium (danas Vizâče kod Valtûre u južnoj Istri).Epulon (lat. Aepulo) je bio kralj Histra oko 178.– 177. pr.Kr., a spominje ga Tit Livije u povijesti histarskoga rata. Ni njegovo ime nije posve sigurno i možda je tek rimski pogrdni nadimak, jer su moguće sveze s lat. glagolom epulari (bančiti, pijančevati), povezane s jednom epizodom iz histarsko-rimskoga rata 178. pr. Kr., kada su ga pijanoga nakon gozbe u osvojenome taboru suborci posjeli na konja i tako spasili od smrti ili zarobljivanja.

Livije ga naziva kraljevićem (regulus), odn. kraljem (rex) i kaže kako je i njegov otac, također kao kralj vladao Histrima. Histri su tada u društvenom smislu tek počeli oblikovati prve elemente državnosti. Epulon je bio najugledniji predstavnik vojne aristokracije Histra, pa ih je predvodio u ratu, dok u miru njegova vlast nije bila sveobuhvatna. Poznata je završna epizoda rata u opsadi Nezakcija 177. pr. Kr., kada su se po predaji koju prenosi Livije, Histri na čelu s Epulonom radije sami ubili negoli se živi predali Rimljanima. Kroz romantičarsku historiografiju je Epulon kasnije ušao u kolektivni imaginarij Istre kao borac za slobodu i oslobodjenje od stranaca (npr. Austrianaca).

Illyria s dinastiom Teutida

Konzervativna Ilirska plemena su živjela većinom u nepristupačnim brdskim i planinskim predjelima i teško ih je bilo pokoriti, na što upućuju teškoće i dugotrajne borbe koje su Rimljani morali voditi s Ilirima. Na jačanje moći Ilira pokazuje još njihov sukob s Macedoniom i progon njihovog kralja Aminte III. iz te zemlje od Ilira. Ilirski kralj Pleurias je vodio rat s kraljem Filipom II. Macedonskim 359.- 336. pr.Kr. Makedonci i Iliri su u ratovima bili i saveznici. Tako je stoljeće kasnije, u sukobu macedonskog kralja Demetrija i Etolaca, po pozivu Makedonaca najmoćniji ilirski kralj Argon porazio Etolce 231. godine pr.Kr., nakon čega je ubrzo i umro god. 230. pr.Kr.

Prvi ilirski rat je vodila ilirska kraljica Teuta protiv Rima. Argonova nasljednica kraljica Teuta, napada Epir i pljačka glavni grad Phoenice, a zatim pokazuje svoju moć istodobnim napadima na Vis (Issa), Apoloniju i Epidamnos (Drač), pa još osvaja Krf (Korkiru) gdje za čelnika postavlja svog Dimitrija Hvarskog podrijetlom Grka. Grčki gradovi ugroženi od Ilira su se obratili za pomoć Ahajcima, Etolcima i Rimljanima. Kao izgovor za svoje miješanje, Rim je naveo opsadu Isse (grčki Vis) i gusarenje Ilira po Jadranskom moru. Rimski poslanici braća Lucije i Gaj Korunkanije i isejski poslanik Kleopor, upućeni su Teuti. Jedan od poslanika je po povratku ubijen, a Rimljani 229. godine započinju rat, usprkos pokušajima Teute da navedeni incident izgladi. Na Ilire su poslani konzuli Gnej Fulvije i Aulo Postumije. Dimitrije Hvarski bez borbe prilazi Rimljanima i predaje im Korkiru, a zatim padaju i gradovi Epidamnos i Apolonija. S dolaskom zime rimske se legije povlače, štiteći osvojene krajeve. Godine 228. pr.Kr. Teuta se povukla u Risan (Risinum), pa traži mir s Rimom i time gubi većinu osvojenog ozemlja. Ovim mirovnim ugovorom se ostvarila rimska politika razbijanja saveza plemena i moći Ilira na suprotnoj obali Jadranskog mora.

Drugi ilirski rat: Isti Dimitrije Hvarski, koga su Rimljani postavili za čelnika novoosvojenih ilirskih provincija, ojačao je svoje pozicije na ovom dijelu Balkana. Oslonio se i na macedonskog kralja Antigona Dosona i oženio se drugom Argonovom ženom Triteutom. Zlorabio je zaoštravanje odnosa Rima i Kartage pred početak drugoga punskog rata, pokušavajući osvojiti Pilos u Meseniji. Ugrožavao je i obale Egejskog mora i zaratio se s Rimom. Nakon poraza od rimskih snaga, Dimitrije je pobjegao novomu macedonskom kralju Filipu V.

Klasične države starog vijeka

U klasičnoj antici iz starog vijeka su oko hrvatskog ozemlja poznate samo 2 države: dugotrajno višestoljetno Rimsko Carstvo i u selidbi naroda kratkotrajna kraljevina Ostrogota.

Antički Imperium Romanum

Nakon tih par manjih ilirskih državica iz prapoviesti, sredozemnoRimsko carstvpo je bila prva veća i prostrana država koja je zavladala svim krajevima oko sadanje hrvatske, tj. Sloveniom, zapadnom Magjarskom, Bosnom, Srbiom, Albaniom, itd. Ranija Rimska republika do 1.st. pr.Kr. je prvotno vladala uglavnom samo duž jadranskog primorja od Istre kroz Dalmaciu do Albanie, a tek nakon prvih careva Cezara i Augusta je povečano Rimsko carstvo zavladalo cijelim ozemljem Hrvatske i okolnih krajeva Panonie i Balkana. Ova je rimska vlast kod nas trajala oko pola tisućljeća, tj. od. 1.st. pr.Kr. do 5.st. po Kr. Tada je u velikoj selidbi naroda propadalo Zapadno Rimsko carstvo, čiji je nazadnji neosvojeni ostatak pod kraljem Nehom bila naša Dalmacia tj. Ilirik duž istočnog Jadrana.

Kraljevina Ostrogota

Krajem antike, nakon propasti Rimljana je na prijelazu u Ssrednji vijek tj. u 5./6. st. oko Hrvatske kraće zavladalo kraljevstvo Ostrogota (istočni Goti), koji su ovamo prebjegli pred ranijim udarima Huna iz Ukraine, nakon što su u velikom boju na rijeci Erax (sada Harvatka) bili poraženi i razbijeni od nadmoćne konjice Iranohrvata (gotski: Haravadja). Gotska vlast je kod nas potrajala manje od stoljeća, nakon čega pod udarom inih germanskih plemena većinom od nas sele u sjevernu Italiu, a preostala manjina se kod nas potom kroz srednji vijek asimiliraju u Hrvate.

Srednjovjeke države kod nas

Razmjerno najbrojnije državne tvorbe tj. njih desetak su se oko Hrvatske uzastopno stvarale tijekom srednjeg vijeka, od 7. do 15. stoljeća: Panonska kneževina Slovinje, dalmatinska banovina Hrvatska, južnija Crvena Hrvatska, Hrvatsko kraljevstvo Trpimirovića, pa Neretvanska banovina s Kačićima, Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo Arpadovića, Dukljanska država sw Balšićima, Zetsko kraljevstvo Crnojevića i Bosanska kraljevina s Kotromanićima.

Slovinje: Kneževina Panonia

Nakon većinske doselidbe Slavena u Panoniu od ranoga srednjeg vijeka, ovi se tu miješaju i asimiliraju s Panoncima, Keltima, Gotima i inim ranijim etnogrupama, pa nakon 7.st. ovdje prvo nastaje slavizirana kneževina Slovinje (od čega je novovjeka Slavonija). Prvotno je ova obuhvaćala srednju i južnu Panoniu od Blatnog jezera sve do Save, gdje je rani glavni grad od god. 758. najprije bio antički Syrmion (Sriemska Mitrovica) pod prvim ranim knezom Khuberom i potom od 8. st. Blatograd (sada Balaton) gdje vlada Pribina I. (845.- 864.), a kasnije se središte premješta u sigurniji Sisak (Siscia) zapadnije na ušću Kupe. Zatim nakon doselidbe nomadskih Magjara, slavensko Slovinje gubi sjeveroistočni dio preko Drave koji se uklapa u srednjovjeko Magjarsko kraljevstvo dinastie Arpadovića, dok na jugozapadu od Drave kasniju vlast kao vodeća plemenska elita već organiziraju južniji Iranohrvati. Zadnji pravi slavenski knez je tu bio Ljudevit Posavski (816.- 823.). Uz prevlast južnijega hrvatskog plemstva, to postaje banovinom panonska ili sjeverna Hrvatska, čiji čelnici od Muncimira I. (864.- 884.) imaju posebne titule panonskog bana (a ne više slavenskog kneza).

U ranomu srednjem vijeku tj. u 8. i 9. stoljeću prije kralja Tomislava tj. prije ujedinjenja sjeverne i južne Hrvatske, u sjevernoj Panonskoj Hrvatskoj izmedju Drave i Save što se tada većinom zvala Slovinje (= danas Slavonija), vladalo je desetak vazalnih banova: prvi ban Huber, pa Vojnomir, Ljudevit Posavski, Ratimir, Pribina I., Muncimir I. i Braslav, zatim kao banski vazali ujedinjene Hrvatske još kasnije Negomir, Stjepan Svetislavić i kao zadnji domaći ban Slovinja Dmitar Zvonimir koji potom postaje i predzadnji hrvatski kralj. Zadnji neovisni panonski ban je bio Braslav (884.- 897.), nakon kojega od 10. st. i kralja Tomislava, panonska Hrvatska postaje sjevernom vazalnom banovinom Kraljevine Hrvatske pod dinastiom Trpimirovića u 10. i 11. stoljeću. Nakon Zvonimira s provalom Arpadovića, početkom 12. st. bansku stolicu sjeverne Hrvatske (Slovinja) preuzimaju većinom magjarski banovi, a prvi od njih bio je Almoš. Medju nabrojenim banovima je nešto bolje poznata vladavina Vojnomira, Ljudevita, Pribine i Braslava, dok se ini spominju uglavnom po imenu bez puno detalja.

Hrvatska banovina Dalmacia

Hrvatska banovina Dalmacia je najranija poluslavenska politička tvorba na sadanjemu hrvatskom ozemlju u jugoistočnoj Europi, koja tu postoji u ranomu Srednjem vijeku već od 7.- 10. st. tj. prije neovisne Kraljevine Hrvatske pod dinastiom Trpimirovića. Ova rana Banovina Hrvatska (po njihovu izvornom nazivlju), uglavnom je buhvaćala iz novije jugo-frazeologije tzv. "kneževinu" Dalmatinska Hrvatska, tj. Liku, Dalmaciju, zapadnu Hercegovinu i dio jadranskih otoka. Prije neovisnog kralja Tomislava, njezini su autonomni banovi od 8.st. do početka 10.st. naizmjence bili vazalima Bizanta i Franaka. Zbog prekida i sukoba s pravoslavnim Bizantom i Srbima, u donedavnoj su lažiranoj jugo-istoriografiji (i danas u Wikipediji) bilo prešućeni, ili su lažno izkrivljeni i nepodobni ranohrvatski tzv. "kneževi": Domagoj, Inoslav i Muncimir I. Kronološki redoslied ranih starohrvatskih banova (prije kralja Tomislava), po nedavnoj frazeologiji jugo-istoričara tzv. dalmatinski "kneževi" (u zaporkama su uobičajena latinska imena iz tog doba):

  • Khadzon (? Kačić), oko 620.- 642.: po legendi, doveo rane južne Hrvate u Dalmaciju.
  • Radoslav, 678.- 688.: prvi jasno zapisan, sklopio s Bizantom ugovor Prostaxis o naselidbi Dalmacije.
  • Pavlimir, oko 700.- ?: slabo poznati bizantski vazal Justiniana II. u Dalmaciji početkom 8.st.
  • Budimir (? Svetolik), 753.- 780.Č priznat od pape i Bizanta u doba Konstantina V., opisan u Barskom ljetopisu.
  • Višeslav (Wissasclaus), 781. - 802.: potvrdjen vlastitim zapisom na krstionici, pokrštenje Hrvata.
  • Borna (? Porin, grč. Porgas), 802. - 821.: franački vazal Karla Velikog protiv Ljudevita Posavskog.
  • Vladislav (Wladisclaus), 821.- 835.: franački vazal Ludwiga I. i nećak Borne, prve borbe s Venecijom.
  • Mislav (Muisclaus), 835.- 840.: franački vazal Lothara I., uspješno ratuje s Venecijom za Jadran.
  • Držislav I. (Diudisclaus), 840.- 848.: s Bizantom ratuje protiv arapskih Saracena iz Barija.
  • Trpimir I. (Tirpimerus), 848.- 863.: začetnik Trpimirovića, ratuje s Arapima i bugarskim carom Borisom.
  • Domagoj (Dommagous), 863.- 876.: neretvanski marjan, rat s Venecijom, pristao uz papu protiv Bizanta.
  • Inoslav 876.- 878. (yugo: "Iljko"): sin Domagoja, ratuje s Francima, uz papu protiv Bizanta.
  • Branimir (Brannimerus), 879.- 892.: nećak Domagoja, najjači do Tomislava, priznat od pape, porazio Veneciju.
  • Muncimir I. 892.- 910. (yugo: "Mutimir"): sin Trpimira, izbacio ratom Srbe iz Bosne i Dalmacije na iztok.

Južna Crvena Hrvatska

Kako je Konstantin Porfirogenet zapisao u svom djelu „O upravljanju carstvom“, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (tj. zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji i Crvenu (tj. južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u današnjoj Albaniji. U ranom srednjovjekovlju iz 10.- 11. stoljeća uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine tzv. srednjovjeke "sklavinije", pa je tu od 9. do početka 11. st. još postojala zajednička Crvena Hrvatska. Ovoj su čelnici bili slabije poznata dinastia banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. st. zamjenili stari Vojisavljevići u posebnoj kneževini Duklja. Razmjerno je slabije poznato više pripadnih banova dinastie Petrislavići (850.- 990.) iz te rane južne Crvene Hrvatske:

  • Ban Petrislav I. (oko godine 850) je prvi polumitski čenik Crvene Hrvatske sredinom 10. stoljeća. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog (jugoistorija: "pop Dukljanin") kao srodnika Hrvatskih Trpimirovića, koji je vjerojatni začetnik rane dinastie katoličkih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj.
  • Ban Predimir Petrislavić je drugi slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950.- 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića.
  • Ban Vladimir I. Petrislavić je vladao od god. 971.- 998. u Crvenoj Hrvatskoj tj. u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik i bliži rodjak ranijeg Predimira. Bio je hrvatski vazal kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.
  • Ban Petar Petrislav II. je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrdjen iz bizantskih izvora i iz barskog Ljetopisa. Takodjer je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom: +ΠΕΤΡ(Ο)Υ ΑΡΧΟΝΤΟΣ ΔΙΟΚΛ(Ε)ΙΑ(Σ) ΑΜΗΝ (Petrou archontos Diokleias Amen). Vladao je od god. 971.- 990. i bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S ovim banom Petrom završava ta prva južnohrvatska dinastia Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih "sklavinija": Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorje (Transmontana: kasniji Sandjak).
  • Odonda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, kojima je začetnik bio rodjak (možda nećak) prvog Jovana Vladimira (990.- 1016.), dukljanski knez Stefan Vojislav (1019.- 1042.), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo Vojisavljević (oko 1050.- 1081.) kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin (1081.- 1108.).

Hrvatska država Trpimirovića

To je klasična i bolje poznata srednjovjeka kraljevina Hrvatska (928.- 1102.) pod našom najjačom kraljevskom dinastiom Trpimirovića. Od dvadesetak srednjovjekih Trpimirovića koji su vladali na hrvatskom etnoprostoru njih oko polovice (desetak) su imali osrednju državu koja približno odgovara današnjem obuhvatu Republike Hrvatske, dok su ostali vladali znatno većim državnim prostorom od našeg današnjeg, osobito kralj Tomislav (910.- 929.), Stjepan II. Držislav (969.- 995.) i Petar Krešimir IV. (1056.- 1074.), ali je ipak daleko najveću europsku Hrvatsku dosad stvorio naš najveći i sposobni kralj Stjepan III. Dobroslav (1035.- 1050.): Moćni je Dobroslav kontrolirao cijeli "zapadni Balkan" pa su tada hrvatske granice bile na Muri, Dunavu, Drini i Drimu (uključivo Medjimurje, Srijem, Bosna, Duklja, ...itd.).

Naprotiv su razmjerno lošiji Trpimirovići s puno manjom državom negoli danas tj. ograničenom pretežno na južnu Primorsku Hrvatsku bez Slavonije, Hercegovine, Istre, otoka i lučkih gradova bili npr. Krešimir I. (935.- 944.), Stjepan I. Miroslav (944.- 949.) Svetislav Surina (995.- 999.) i Petar Svačić (1092.- 1097.), a izrazito je najlošiji i nesposoban od Trpimirovića bio Krešimir III. Surina (999.- 1035.), čija je državica u raspadu bila praktično "reliquiae reliquiarum" tj. ostatak ograničen uglavnom samo na kopnenu Dalmaciju poput najranijih južnohrvatskih banova i čak mu je papa oduzeo kraljevski naslov pa je bio bizantskim vazalom od 1020.- 1035. Kronološki pregled starohrvatskih kraljeva iz dinastie Trpimirovića:

  • Kralj Tomislav (925. - 928.), prvi samostalni kralj Hrvatske
  • Trpimir II. (928. - 935.)
  • Krešimir I. (935. - 945.)
  • Stjepan I. Miroslav (945. - 949.)
  • Mihael Krešimir II. (949. - 969.)
  • Stjepan Držislav (969. - 997.)
  • Svetislav Surina I. (997. - 1000.)
  • dvovlast Krešimir III.+ Gojslav (997.- 1020.)
  • Krešimir III. Surina (1020.- 1035.): bizantski vazalni ban Dalmacije
  • Stjepan Svetislavić (1027.- 1050): magjarski vazalni ban Slavonije
  • Stjepan III. Dobroslav (1030.- 1058.), najmoćniji Trpimirović
  • Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.)
  • Dmitar Zvonimir (1075.-1089.), prije slavonski ban
  • Stjepan IV. (1089.- 1091.), zadnji Trpimirović

Neretvanska banovina 9.-13.st.

Neretvanska banovina (latin. ducatus Naroniae, grč. Orontes, jugonaziv: "Neretljanska kneževina"), bila je srednjovjeka starohrvatska pokrajina na području južne Hrvatske: danas Splitsko-dalmatinska i dijelom Dubrovačko-neretvanska županija. Neretvanska banovina se nalazila između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a na moru je posjedovala otoke Brač, Hvar, Vis, Korčulu i Mljet. Zbog tih pomorskih posjeda, navodno bi dobila i naziv "ducatus Naroniae" (jugonaziv: "Morska zemlja" ?) odnosno Pomorje (= novije nategnuto jugo-tumačenje!). Nakon doselidbe Hrvata na Sredozemlje u prostor rimske provincije Ilirika i susjednih provincija, ovi su se teritorialno i upravno organizirali u par država, koje se mogu podijeliti u dvije skupine: Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska. Ova je bila podijeljena na nekoliko državica "sklavinija," odnosno zemlja Slavena, kojima je vladao vazalni ban (ili jugo-"knez"): Neretvanska banovina, Zahumlje (Hum), Travunja (Tribunia) i Duklja (Dioclea).

Neretvanska banovina je bila uporna i tvrda u međunarodnoj politici protiveći se moćnim susjedima kakvi su bili Mletci. Oslonac su imali u velikom pomorskom i ratnom umijeću svoje ratne mornarice. Bili su u tijesnoj vezi sa zapadnijim primorskim Hrvatima, što dokazuje uzajamno pomaganje primorskog bana Mislava i neretvanskog admirala Družjaka (Družac). Tako su oni skupa pobijedili mletačkog dužda Petra Tradonika, a o tom nam govore spisi Ivana Đakona koji Mislava naziva dux, a Družaka iudex. Zbog istih je razloga mletački dužd Urso Patricijak u siečnju 880. bio prinuđen na obnovu savezništva s Francima, sklopivši ugovor s kraljem Karlom III. Debelim, sve u cilju borbe protiv Neretvana. God. 887. dolazi do legendarne bitke kod Makarske 18. rujna 887. između Neretvana i Mlečana, predvođenih duždom Petrom Kandianom. 18. rujna 887. Nakon početnih uspjeha Mletaka, neretvanski Hrvati u žestokom protuudaru razbijaju mletačku flotu i postrojbe na kopnu, pri čemu pogiba i sam mletački vođa. Nakon te bitke, sve do 11. stoljeća, mletački napadi su utihnuli, a pored svega toga, Mlečani su morali plaćati svake godine danak Hrvatima. Neretvani se u ratu nisu koristili velikim brodovima, nego manjim brodicama tzv. sagene. One su, smatra se, bile inačica vikinških drakkara, a nosile su do najviše 40 ljudi. Medjutim su imali još manja plovila kondure, koje su nosile oko 15 mornara.

Tzv. "Neretljanska kneževina" je jedna od najvećih podvala jugoistorije "minimalista", sklepana uz golemi trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugo-mistifikaciji, to bi bila neopredjeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak primorskih Srba na Jadranu,- iako je čak do 13. st. baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer posebne "Sklavinije" u srednjovjekom zaledju počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugo-obmana u 20. st., tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum (čakavski marjakir), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad uglavnom nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna etnogrupa kao država u državi - osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I. Družac, Marjan II. Deodat, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac i Marjan VI. Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići.

Nakon propasti države Trpimirovića, većina inih poluslavenskih ili slaviziranih starohrvatskih plemića od početka 12. st. su napokon popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju s magjarskim Arpadovićima pa podpisali Pacta Conventa (Qualiter). Naprotiv, tvrdokorni neslavenski Neretvani na jugu to nisu prihvatili i nepopustivo su i dalje opstali izvan Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kao posebna Orontska banovina (jugoistorija: tzv. "Neretljanska kneževina", usp. Ž. Jakić 1994.) boreći se protiv svih naokolo. Pod domaćim vodstvom nove pomorske dinastije Kadziki (kasnije slavizirani Kačići) iz Omiša,- vjerojatno iskonom od davnog rodonačelnika arhonta Khadzona, oni se nastavljaju i dalje oštro i uporno odupirati u žestokim bojevima protiv svih okolnih neprijatelja starohrvatske državnosti,- pa su ih zato većina okolnih susjeda u okruženju (osim rimskog pape) uporno proglašavali ilegalnim gusarima. Stoga je ta Orontska banovina Kačića u Dalmaciji zatim kroz idućih 2 stoljeća ostala posljednjim branikom (reliquiae reliquiarum) kakve-takve starohrvatske državnosti i neovisnosti u nastavku od 1102.- 1287.

Ova se dalmatinska državica prvenstveno temeljila na njihovoj nepobjedivoj floti i pomorskoj moći, ter prirodnoj nedostupnosti ljutoga krasa u njihovu zavičaju, kao tamponska banovina izmedju Magjara, Bizanta, Venecie i nove Bosne. Promjenjive granice njihove kontrole na kopnu su većinom išle od Stobreća do Neretve i na većini srednjodalmatinskih otoka, a njihovo bansko sjedište i tadašnji centar preostale neovisne Hrvatske bio je Omiš. Medjutim, na vrhuncu moći bana Kolmana Kačića čak uz priznanje pape, početkom 13. st. su oni protiv Venecije i Magjarske opet kontrolirali većinu dalmatinskih obala (osim većih gradova) i većinu jadranskih otoka od Visa sve do Kvarnera i Krka, pa im je država bila dijelom slična kao u doba ranih dalmatinskih banova prije hrvatskog ujedinjenja. Od njihovih desetak banova-admirala većina nose osobita uglavnom neslavenska imena: Yuran, Nikol, Brenna, Sebena, Malduk, Kolman, Tollen, Ossor, Radoš, Bogdan. O Marjanima i Kačićima viditi još pobliže: Neretvanska banovina.

Hrvatsko-ugarska kraljevina

Nakon odumiranja domaće dinastie Trpimirovići, od hrvatsko-ugarske nagodbe "Pacta Conventa" (Qualiter) gode. 1102., pa do godine 1301. postoji dvojno Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo pod zajedničkom dinastiom Arpadovići. Ono obuhvaća najveći dio ranije Kraljevine Hrvatske, ali još bez južne Dalmacie preko Cetine, jer uporni banovi Kačići iz Omiša i dalje sve do god. 1297. nastavljaju tradicie južnohrvatske neovisnosti kao posebna dalmatinska banovina koju pod dalmatinskim banom Kolmanom Kačićem od 1221. priznaje i sam rimski papa. Krajem 13.st. u Madjarskoj nastaju dinastičke borbe i od 1301. na vlast dolazi druga dinastia Anžuvinci francuskog podrijetla, koji Magjarskom i Hrvatskom vladaju do god. 1386., nakon čega u 15.st. počinju i provale Turaka. Popis hrvatsko-ugarskih vladara iz dinastie Arpadovića:

  • Almoš (1091.- 1095.), samo ban u Slavoniji
  • Koloman (1102. - 1116.)
  • Stjepan II. (1116.- 1131.), - za Hrvate: Stjepan VI.
  • Bela II. Slijepi (1131. - 1141.)
  • Gejza II. (1141. - 1162.)
  • Stjepan III. (1162.+ 1163.-1172.), za Hrvate: Stjepan VII.
  • Ladislav II. (1162. - 1163.)
  • Stjepan IV. (samo 1163.), - za Hrvate: Stjepan VIII.
  • Bela III. (1172. - 1196.)
  • Emerik (1196. - 1204.)
  • Ladislav III. (1204. - 1205.)
  • Andrija II. (1205. - 1235.)
  • Bela IV. (1235. - 1270.)
  • Stjepan V. (1270.- 1272.), - za Hrvate: Stjepan IX.
  • Ladislav IV. Kumanac (1272. - 1290.)
  • Andrija III. Mlečanin (1290. - 1302.)

Balšići i Crnojevići u Zeti

Pučanstvo Crvene Hrvatske je od starine do 13.st. uglavnom bilo katoličko rimskog obreda, služeći se djelomično latinskim jezikom, a djelomično glagoljicom. Stefan Nemanja i njegova braća Stracimir i Miroslav priznavali su vrhovništvo Rima, kad su postali vladarima u Crvenoj Hrvatskoj. 25. studenog 1189. papa Klement III. Nemanji i njegovoj braći preporučio je kao katolicima novoga dubrovačkoga nadbiskupa Bernarda. I Miroslavovo evangjelje, koje je 1290tih godina napisao zahumski djakon Grigorij i posvetio bratu Nemanjinu, "knezju velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu", napisano je po propisima rimske liturgie za vjernike Katoličke crkve. Taj evangelistar je pisan bosančicom u njezinu početnom razvoju, na osnovi hrvatske recenzije staroslavenskih glagoljskih knjiga. I najstariji Nemanjin sin Vukan i njegov sin Đuro, kraljevi Duklje su bili dobri katolici.

Bizantski obred na ozemlje Crvene Hrvatske je započeo uvoditi najmladji sin Stefana Nemanje arhiepiskop Sava, kada je god. 1219. osnovao prve pravoslavne episkopije u Stonu za Zahumlje i Travunju, a u Prevlaci u Boki Kotorskoj za Duklju. Kako je domaće pučanstvo bilo ustrajno na staromu rimskom obredu, srpski su kraljevi a osobito Uroš I. (1242.-1276.) i njegov sin Uroš II. Milutin (1282.-1321.) pravoslavlje nametali i silom domaćem katoličkom pučanstvu: katoličke biskupe su progonili iz biskupia, ili nisu dopuštali da se rede, a katoličke su župe i samostane oduzimali i u njih smještali pravoslavne svećenike i kaludjere. God. 1345. papa Klement VI. (1342.-1352.) je tražio od kralja Stefana Dušana, neka vrati „samostane, crkve, otoke, i sela, koje su neki kraljevi Raške, tvoji predšasnici, u svoje vrijeme preoteli i ti ih sada držiš zaposjednute".

Taj je pravoslavni pritisak prestao, kad je nakon Dušanove smrti domaća hrvatska dinastia Bališića (1360.-1421.) oslobodila Duklju od srbianske prevlasti i vratila domaću upravu, pa su se Bališići vratili u krilo Katoličke crkve. Iduća dinastia Crnojevići (1439.-1496.), koji su vladali u Zeti tj. brdskome dijelu negdanje Duklje su bili pravoslavni, ali su ipak bili snošljivi prama katolicima i održavali su veze s Rimom i Veneciom. Kada su Turci zauzeli Hercegovinu g. 1482. i Zetu g. 1496., u današnjoj Crnoj Gori su katolici opet bili brojniji u svim krajevima, osobito u primorju od Budve do Bojane, zatim u Nikšićkoj krajini, pa izmedju rijeka Zete i Morače. Još god. 1610. su bila katolička glavna stara dukljanska plemena Bjelopavlovića, Pipera, Bratonožića i polovica Kuća.

Tijekom 17. st. zbog manjka katoličkih svećenika i neprijateljstva Turske, koja je tada vodila ogorčene ratove sa zapadnim katoličkim zemljama, katolicizam je zamalo nestao u Crnoj Gori. Jedan dio je prešao na islam, a većina na pravoslavlje. Stari Hrvati katolici oko Bara i u primorskim krajevima su većinom prešli na islam nakon neuspjelog ustanka g. 1648.Nakon smrti zadnjega Skender-bega Crnojevića, koji je kao turski sandžakbeg vladao Crnom Gorom od g. 1513.-1529., u crnogorskim brdima se stvorila narodna teokratska uprava na čelu sa cetinjskim episkopom. Do god. 1696. su tu vladali cetinjski episkopi iz raznih plemena, a od 1696.-1851. iz bratstva Petrovića Njegoša. Na badnju večer g. 1709. na poticaj episkopa Danila I. (1696.-1737.) pravoslavni Crnogorci su „očistili" crnogorska brda od muslimana: jedan dio su pobili, a drugi se spasio bijegom u hercegovački, bosanski i skadarski sandžakat.

Bosna: kraljevina Kotromanića

Kotromanići su bili vladarska dinastia u srednjovjekoj Bosni od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno neki smatraju da potječu iz slavonskog Kutjeva ili možda od Kutine. Tijekom cijele vladavine su Kotromanići bili manjeviše vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Prvi poznati član dinastie je ban Prijezda I. (oko 1250.- 1287.) kao rodjak i nasljednik bosanskog bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I. Kotroman, po kojemu je zatim dinastia dobila ime. Banovali su zajedno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana imao sam Stjepan. Godine 1301. su Kotromanići kraće izgubili vlast u Bosni u korist hrvatskih plemića Šubića. Stjepana I. je potisnuo Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom kao "ban bosanski". Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., prvo kao vazal Mladena II. Bribirskoga, a nakon bitke kod Blizne 1322. i kao samostalni vladar (1322.-53.).

Za njegove se vladavine Bosna prostorno dosta proširila na Hum, Usoru i Soli, a 1326. godine iskoristio je feudalnu anarhiju u Hrvatskoj i osvojio Završje (Tropolje). Njegova kći Elizabeta se udala za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Stjepana II. je naslijedio nećak Tvrtko I. (ban 1353.-77.; kralj 1377.-91.), najmoćniji bosanski kralj iz dinastie Kotromanići. Od njegove vladavine je plemićki sabor (stanak) u Bosni birao vladare isključivo iz roda Kotromanića. U savezu s kraljem Ludovikom I. i srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem je Tvrtko porazio moćnoga srpskog velikaša Nikolu Altomanovića i zauzeo zapadni dio njegovih oblasti u Polimlju, gornjem Podrinju i Gackom, a 1377. je zauzeo Trebinje, Konavle, Dračevicu i proglasio se kraljem Bosne i Srbije. Do 1390. je osvojio i srednju Dalmaciu osim Zadra, pa se okitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacie.

Za slabijega Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabiše (1391.-95.) je ojačala moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radenovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor vladara u Bosni. Godine 1393. je Dabiša morao u Djakovu sklopiti ugovor o naslijedju s hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom kojime Bosna nakon njegove smrti treba pripasti Ugarskoj. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395.-98.), na bosansko su prijestolje došli Stjepan Ostoja (1398-1404., 1409-18), Tvrtko II. Tvrtković (1404.-09., 1421.-23.), Stjepan Ostojić (1418.-21.) i Stjepan Tomaš Kotromanić (1443.-61.). Za vladavine Stjepana Tomaša je došlo do nutarnjeg sukoba izmedju kralja i moćnog velikaša Stjepana Vukčića Kosače koji je primirila tek turska opasnost. Tomaša je naslijedio sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.) koji je kraljevski dvor preselio iz Bobovca u Jajce zbog neprestanih turskih prijetnja. Suočen s turskom opasnosti, kralj je zatražio pomoć i krunu od pape Pija II. koji je u studenom 1461. poslao izaslanike u Jajce da okrune Stjepana Tomaševića.

Godine 1462. je sklopio savez s kraljem Matijašem Korvinom i uskratio plaćanje danka sultanu. Nato je sultan Mehmed II. Osvajač, na proljeće 1463. godine poslao vojsku na Bosnu. Kralj je pobjegao s dvorom iz Jajca u Ključ koji je turska vojska obsjela. Nakon predaje, kralj i njegov stric Radivoj Ostojić je pogubljen, a dinastia Kotromanići je nestala turskim osvojenjem srednjovjeke Bosne. Kraljeva maćeha Katarina Kosača i supruga Stjepana Tomaševića kraljica Mara su prebjegle u Hrvatsku i Dalmaciu, a Turci su zarobili djecu kralja Stjepana Tomaša, Sigismunda i Katarinu pa ih odveli iz Bosne zajedno s oko sto tisuća robova. Godine 1465. je sultan nasuprot bosanskom kralju Nikoli Iločkom kojeg je imenovao kralj Matijaš Korvin, na vlast u Bosni postavio Matiju Radivojevića sina Radivoja Kotromanića, koji se kao turski vazal održao na vlasti od 1445.- 1471, čime bosanski Kotromanići posve nestaju iz povijesti.

Novovjeke države oko Hrvatske

Tijekom novoga vijeka, tj. od provale Turaka pa do 1. svj. rata su već kod nas poznate tek 3 posebne države: mletačka republika na Jadranu, Tursko carstvo Osmanlija na Balkanu i Astrougarsko carstvo oko Srednje Europe.


Jadranska Republika Venecia

Mletačka Republika ili tada službeno: 'Presvijetla Republika Venecia' (novo-talijanski: Serenissima Repubblica di Venezia, izvorno domaće-venecianski: Repùblica de Venesia ili Serenìsima Repùblica Vèneta), je bila gradska država na ozemlju iztočne Italie uz Jadran čije je središte bio današnji talianski grad Venecia (sada knjževno novotalianski: Venezia), a koja je postojala od 9. do 18. stoljeća tj. do 1797. godine. Nakon propasti Rimskog carstva i selidbe naroda, u prvim srednjovjekim stoljećima tj. sve do 9. st., prvotna Venecia još je bila tek neznatni ribarski zaselak u Mletačkim lagunama. Zatim se približno istodobno s ranom južnohrvatskom banovinom u Dalmaciji (novije jugo-ime tzv. "kneževina" Primorska Hrvatska), tada takodjer i Venecia postupno razvija u osrednji pomorski gradić, koja dotle preko Jadrana još bitno ne ugrožava Hrvate sve do bana Mislava (835.- 840.) i Domagoja (863.- 876.). To je zato što je dotle ovisna Venecia bila tek osrednji obalni grad slična kao i većina dalmatinskih gradova kod nas, s kojima je zajedno kao vazal podpadala pod još moćno Bizantsko Carstvo. Tek od 11. st. zapravo počinje jači mletački uspon i postupni pokušaji stvarnog proširenja spram nas do istočnog Jadrana.

To je prvo ozbiljnije započelo od srednjih Trpimirovića oslabjelih zbog dinastičkih sukoba, tj. od doba kraljeva Svetislava Surine (995.- 999.: jugosrb. "Svetoslav Suronja") i Krešimira III. (999.-1035.), odkad povremeno kraće osvaja neke naše otoke. Odmah zatim najjači hrvatski kraljevi Stjepan III. Dobroslav (1935.- 1956.) i Petar Krešimir IV. (1956.- 1973.) izbacuju Mlečane natrag na zapadni Jadran. Kasnije se već ojačala Republika Venecia pomalo opet vraća na istočni Jadran nakon već slabijeg kralja Dmitra Zvonimira (1976.- 1989.). Zatim s personalnom uniom u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu, iduća magjarska dinastia Arpadovići na Jadranu uglavnom spram Venecie uspješno nastavlja sličnu politiku odbijanja kao i raniji Trpimirovići. Zato je od 10.- 14. st. sjeveroistočni Jadran još uvijek pretežno u okviru Hrvatske, izim povremeno samo kraćih preotimanja nekih otoka i dalmatinskih gradova za Mlečane. Zato tek nakon Arpadovića i formalne 'prodaje Dalmacie' od Ljudevita Anžuvinca (Lodovico Anjou) Mlečanima, nakon godine 1409., tj. od 15.- 18. st. započinje stalna višestoljetna vlast tada najmoćnije pomorske Venecie duž najvećeg dijela istočnog Jadrana i svih naših otoka izmedju Istre i Boke Kotorske. U to predhodno srednjovjeko doba sve do 16. st. je utjecaj Mlečana kod nas bio pretežno negativan zbog njihovih osvajanja, gospodarskog izcrpljivanja i otimanja brojnih galiota za teško robijanje veslača na mletačkim ratnim i trgovačkim galiama.

Pozitivna kasnija uloga: Zatim od novog vijeka potreba i uloga za veslačkim galiotima uglavnom prestaju, jer se razvija bolji i učinkovitiji pogon vjetrom na kasnijim većim jedrenjacima. U Veneciji kao važnomu gospodarskom i kulturnom središtu Sredozemlja su potom bar povremeno živjeli mnogi ugledni hrvatski intelektualci onog doba. Tamo je tiskan i značajan dio naših ranih knjiga, uključivo i neke na glagoljici. Medjutim u novom vijeku nakon provale Turaka i Krbavske bitke 1491., od 15.- 18. st. se uloga Venecie kod nas dijelom mijenja, jer već zbog vlastitih interesa Mlečani odonda preuzimaju veliki teret borbe i organizacie za obranu Dalmacie tj. južne Hrvatske protiv daljih turskih osvajanja i izgledne konverzije primorskih Hrvata na islam, tj. protiv našeg prebacivanja iz europske uljudbe u tudje afro-aziatsko ozračje. Ova često zanemarena, ali ipak ključna vojnostrateška uloga Venecie je kod nas potrajala preko 3 stoljeća, sve do ukidanja Mletačke Republike u doba Napoleona od god. 1797. Približno nakon toga, moć i opasnosti od Otomanskog carstva su većinom već prošle svoj zenit, pa Turci uglavnom više rade na obrani carstva i očuvanju dotadanjih granica.

Tursko carstvo Osmanlija

Osmansko ili Tursko Carstvo (turs. Devlet-i Aliye-i Osmaniye = "Osmanska Uzvišena Država"; novoturs. Osmanlı Devleti = "Osmanska država") je bilo islamsko Tursko carstvo koje je na vrhuncu moći vladalo u u sadanjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi većinom od 15.- 19. stoljeća. Od hrvatskih zemalja je prva na udar Turaka došla Bosanska kraljevina Kotromanića. Nakon njenog osvajanja istog od turskih Osmanlija, oni prvo tu stvaraju tampon-državicu formalno pod vlašću potomaka bosanskih kraljeva tj. Matije Kotromanića, kojega Turci kraće priznaje kao vazalnog vladara Bosne. Nakon zauzeća par zadnjih tvrdjava, koje su se još odupirale vojnoj okupaciji, Osmanlije uzimaju puni vojno-politički nadzor nad Bosnom. Do godine 1465. hercegovački plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača ima punu prevlast na južnom ozemlju Zahumlja i Travunje, ali je opet potisnut i povlači se u svoju tvrdjavu Hercegnovi u Boki Kotorskoj koju je osnovao kralj Tvrtko, gdje umire god. 1466. godine i grad se odonda, po hercegu Stjepanu zove Herceg-Novi.

Na bosanskom ozemlju koje su osvojili Turci se provodio postupak masovne islamizacie, što je najjače u bosanskom sandjaku. Po poreznom registru iz 1520. godine za ozemlje bosanskog sandjaka je broj muslimana prešao 45% ukupnog pučanstva, dok porezni registar iz 1624. godine pokazuje kako u Bosni živi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle je glavni proces islamizacije trajao oko 150 godina i bio je vrlo uspješan. Taj je sandjak radi uspjele islamizacije za cijelo vrijeme turske vladavine zato imao bolji povlašten status spram inih turskih zemalja na Balkanu. Islamizirani feudalci su ne samo zadržali svoje posjede i pravo i njihova naslijedja, a domaći muslimani u Bosni s vremenom posve preuzimaju lokalnu vlast čega nije bilo u inim pokrajinama unutar Osmanskog Carstva, što je omogućeno samo gdje je plemstvo bilo islamske vjere.

Austrijsko carstvo Habsburga

Carsko-kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) je bila višenacionalna država od desetak naroda u Srednjoj Europi s vladarima iz dinasti Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Taliani, Furlani, Ladini, Magjari, Hrvati, Bošnjaci, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrainci i ini narodi. Austro-Ugarska je reorganizirana 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Magjarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Nakon što je Pruska 1866. u bitki kod Sadowe porazila Njemački savez s Austrijom na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća Habsburg je smatrala nužnim postizanje dogovora s Magjarskom čije je težnje za neovisnošću ugušila 1849. uz pomoć Rusije. Nova dvojna monarhia je bila savez jednakopravnih država Austrie i Magjarske sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom ter habsburškim carom kao državnim poglavarom ustavne monarhie.

Prama osnivanju Austro-Ugarske su se negativno odnosili ini narodi višenacionalne države. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlašću. Do ujedinjenja Italije, Austrija je protežirala Taliane i talianski jezik u odnosu na većinske Hrvate. Ta politika se promijenila tek kad je ujedinjenjem na austrijskim granicama nastala velika talianska država umjesto dotad malih državica na Apeninima. Kad je Italia u 1. svj. ratu izdala Austro-Ugarsku, prvo ostavši po strani i potom otvoreno prešla na neprijateljsku stranu, pograničnim su krajevima došli teški dani. Na pograničnom poluotoku Istri koji je sad bio ratna zona, austrijska vlada je tada zatvarala talianske iredentiste. 1916. je raspustila Istarski sabor i Pokrajinski odbor pa uvela komesariat, pa je tada mnogo Taliana prebjeglo u Italiu.

Tek je krajem 1. svj. rata od listopada 1918. car Karlo IV. "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Mjesec dana kasnije je podpisano primirje i Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banat i Država SHS su proglasile neovisnosti, čime je dvojna monarhija prestala postojati. Ovo odvajanje je i službeno potvrdjeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austriom i Trianonu s Magjarskom.

Novije države od 20. stoljeća

Nakon 1. svjetskog rata su na ozemlju Hrvatske i rubno poznate državne i poludržavne tvorbe: SHS-Kraljevina Jugoslavija, kasnije s autonomnom Banovinom Hrvatskom, pa Nezavisna Država Hrvatska u ratu, Titina komunistička Jugoslavija i od njezine propasti nova samostalna Republika Hrvatska, pa istočnije još nejasno-problematična Bosna i Hercegovina.

SHS-Kraljevina Jugoslavija

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije od 1929. Kraljevina Jugoslavija, je naziv zapadno-balkanske monarhije na ozemljima Slovenije, Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Macedonije. Nastala je od prosinca 1918. kao proširena Velesrbia, a propala je u 2. svj. ratu godine 1941. (jugoslavisti i Wikipedia očito ideološki lažu kako je dugo nepostojeća SHS nestala tek "u svibnju 1945"). Kralju Petru II. Karadjordjeviću su Titini jugo-komunisti formalno zabranili povratak u zemlju 29. studenog 1943. - što je tada usred rata bilo irelevantno.

Bez odobrenja Hrvatskog sabora i uz protivljenje najveće hrvatske stranke HSS (S. Radić: "Guske u magli"), samovoljnim tzv. 'ugovorom' izmedju Jugoslavenskog odbora, koji je lažno predstavljao južnoslavenske zemlje koje su se odvojile od Austro - Ugarske monarhije i srbianskog kralja Aleksandra Karađorđevića, stvorena je 1. prosinca 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tog dana je regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Mada su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribičevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Dolaskom u Beograd, odbor napušta "Naputak" i piše novu "Adresu" tj. samovoljni i neovlašteni dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Premda je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formalno bila višenacionalna, priznati status naroda imali su Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to tri plemena istog naroda.

Iako je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. je ozakonio velesrbski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Nakon atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a u Narodnoj Skupštini u Beogradu 20.6. 1920., kralj Aleksandar Karađorđević je od 6. siečnja 1929. uveo otvorenu diktaturu i od 3. listopada 1929. je promijenjeno ime države u 'Kraljevina Jugoslavija' pod geslom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država". Proglašenjem diktature, Kraljevina Jugoslavija je bila bačena u ponor, te zbog sve otvorenije marginalizacije svih nesrpskih naroda dovela je jačanja separatiskizma kod Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca. Nakon atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. počinje slabiti diktatura. Približavanjem drugog svjetskog rata, pod pritiskom Francuske i Engleske, počinje se rješavati hrvatsko pitanje. 26. kolovoza proglašena je Banovina Hrvatska, ali to jugo-kraljevinu nije spasilo da u kratkotrajnom travanjskom ratu 6.- 17.4. 1941. nestane za par dana pod vojnim udarima Njemačke i Italije.

Autonomna Banovina Hrvatska

Banovina Hrvatska iz 20. stoljeća je teritorialna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorčenosti hrvatskog naroda centalističkom politikom Beograda i težnje za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskog ozemlja, suradnje hrvatskih političkih čelnika s vodjama prekodrinskih Srba - 'Prečana' i kao rezultat priznanja srbianskih političara kako je centralizam doveo Jugoslaviju u slijepu ulicu. Formirana je na temelju političkog sporazuma izmedju predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vodje HSS-a Vladka Mačeka u dvorcu Drašković u Božjakovini (tzv. sporazum Cvetković-Maček), uz sudjelovanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke koja sa HSS čini Seljačko-demokratsku koaliciju i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.

Banovina Hrvatska je nastala spajanjem dotadanje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotara iz inih banovina: Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik. Pri stvaranju te nove političke jedinice je većinom primijenjeno povijesno načelo tj. obuhvat ozemlja Kraljevine Hrvatske, Dalmacie i Slavonie s iznimkom istočnog Srijema i Boke Kotorske, a također i etničko načelo kao hrvatski kotari iz BiH. Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, pa nijedna strana nije bila posve zadovoljna. Srbianska strana stoga što je niz kotara sa srbskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije obuhvatila zapadnu Bosnu ("Turska Hrvatska"), pa Baranju i sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je kako će doći do daljnjih promjena u sklopu preuredbe države. Banovina Hrvatska je buhvaćala površinu od 65.456 km2. Prama posljednjem predratnom popisu pučanstva iz 1931. godine, na ozemlju Banovine Hrvatske je živjelo 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotara, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srbskom (12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom) i 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani posebnim narodom.

Za prvoga i jedinog bana Banovine Hrvatske je imenovan dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj su bile odredjene i njene nadležnosti: trgovina, industrija, školstvo, poljodjelstvo, pravosudje i socialna politika. U nadležnosti jugo-države su ostali vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tomu donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad posve provedene, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, ili zbog obstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali se to nije ostvarilo zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata. Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića je nastojala nagovoriti Vladka Mačeka neka ponovo preuzme funkciju podpredsjednika vlade. U zamjenu je obećala prenošenje žandarmerije na ozemlju banovine u nadležnost bana, ter još neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama dne 7. i 8. travnja 1941., tj. već nakon početka Travanjskog rata. Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati proglašenjem NDH od 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan Šubašić je tada otišao u izbjeglištvo i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju kao i članovi vlade. Podpredsjednik banske vlade Juraj Krnjević je nastojao u političkim igrama unutar vlade očuvati garancije, kako će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena,- što se zbog nasilja Titinih jugo-partizana nije ostvarilo.

Nezavisna Država Hrvatska

Nezavisna Država Hrvatska je bila hrvatska država koja je postojala od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine. Uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske proglasio je Slavko Kvaternik prieko Krugovala Zagreb dne 10. travnja 1941. u ime poglavnika Ustaškog pokreta dr. Ante Pavelića. To je bilo omogućeno prodorom država Trojnog pakta (osobito Njemačke i Italie) na Kraljevinu Jugoslaviju, ter je iz tog razloga NDH tiekom cielog svog postojanja bila blizki saveznik Njemačkog Reicha i članica Trojnog Pakta. Državom je vladao Poglavnik dr. Ante Pavelić ter hrvatski nacionalistički i fašistički pokret pod nazivom "Ustaša"-Hrvatski Oslobodilački Pokret, a 1941. - 1943. službeno je kralj bio Aimone de Savoia-Aosta.

Uzprkos ratnom stanju, koje je trajalo za sve vrieme postojanja NDH, razvila se bogata uljudbeno-umjetnička i znanstvena djelatnost, a država je osiguravala socialnu zaštitu za svoje državljane. Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske izprva podieljene na Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo, pa zatim ujedinjene u Hrvatske oružane snage, bile su najjača vojna sila u jugoiztočnoj Europi tiekom Drugog svjetskog rata i bile su primorane pružati nadljudski odpor u borbi protiv pobunjeničkih postrojbi jugoslavenskih partizana-komunista i srbskih četnika koji su težili srušiti NDH. Porazom Njemačkog Reicha 1945. i povlačenjem Hrvatske Državne Vlade i visokih državnih i vojnih dužnostnika prama Austriji u svibnju 1945., Titini jugo-partizani su provalili u Zagreb 8. svibnja 1945. i time označili kraj NDH.

Komunistička Jugoslavija

FNRJ i zatim SFRJ - Jugoslavija, pod kolokvialnim imenom Druga Jugoslavija ili Titina Jugoslavija, je komunistička republika koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju, a postojala je od 1945. do 1991. godine. Deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenog 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a ustavom od 7. travnja 1963. država je preimenovana kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Od početka do pred kraj (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990), ta druga Jugoslavija je bila pod jednopartijskom vlašću Komunističke partije Jugoslavije. Bila je kao federacija, sastavljena od šest republika: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija uz 2 autonomne pokrajine u Srbiji: Kosovo i Vojvodina.

Prvi je Ustav donesen 31. siečnja 1946. godine, kojim je priznato pet južnoslavenskih nacija: uz Slovence, Hrvate i Srbe priznati su kao nacije još Makedonci i Crnogorci. Jugoslavija je uređena kao federacija sa 6 republika: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR Slovenija i SR Srbija s Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom i Autonomnom Oblašću Kosovom i Metohijom. Iako je država imala ustroj federacije, njom su zapravo vladali centralizirana KPJ (kasnije preimenovana u SKJ) i diktator Tito. Izvršena je nacionalizacija imovine, komasacija i arondacija, a po uzoru na sovjetski model i kolektivizacija, koja je nekoliko godina kasnije, od samih vlasti napuštena. Tito nije prihvatio miješanje Staljina u unutarnja pitanja Jugoslavije (Rezolucija Informbiroa), pa je 1948. nastao prekid odnosa sa Sovjetskim Savezom , što je trajalo do Staljinove smrti. Staljinovi su simpatizeri u Jugoslaviji slani u logore i najviše u Konclogor Goli otok.

Unatoč blokadi s istoka i mogućoj vojnoj invaziji od zemalja sovjetskog bloka, ustrajalo se u svojim pravima na Trst i Istru. Neuspjeli diplomatski pokušaji rješenja tog pitanja, kojim su zapadne zemlje nastojale dodijeliti to sporno područje Italiji, pa je proglašena opća mobilizacia i vojska je poslana na zapadne medje, unatoč mogućoj invaziji od istoka. Sukob je ipak izbjegnut dogovorom kojim je, kao privremeno rješenje uspostavljen Slobodni Teritorij Trsta (Zona A i Zona B). Novi je ustav donesen 1963. godine; država mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Jugoslavija je jedan od osnivača Organizacije Ujedinjenih Naroda. Godine 1961. je Jugoslavija bila prvi domaćin Pokreta nesvrstanih, a vodje ovog pokreta su bili Tito, Nehru i Naser. Nakon Titine smrti, njegova komunistčka Jugoslavija se postupno razpada i prestaje postojati izlazom iz nje neovisne Slovenie i Hrvatske od godine 1991.

Nova Republika Hrvatska

Godine 1990. su u Hrvatskoj održani prvi demokratski višestranački izbori na kojima je pobijedili domoljubi na čelu s dr. Franjom Tudjmanom pa započeli projekt čiji je cilj bilo hrvatsko osamostaljenje. Na hrvatskim područjima sa srpskim pučanstvom je kao otpor na to 1991. formirana gerilska 'Republika Srpska Krajina', a napetosti su dovele do izbijanja oružanog sukoba uz pomoć jugo-armije, koji je završen hrvatskom pobjedom 1995. godine i uspostavljanjem hrvatske vlasti na njenomu medjunarodno priznatom ozemlju 1998. godine. Hrvatska vlada, nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991., proglasila je razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja. Pod pritiskom međunarodne zajednice na tu odluku stavljen je tromjesečni moratorij. Nakon jugo-raketiranja zagrebačkog Gornjeg grada, Hrvatski sabor prekinuo je sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada 1991. Odlukom o raskidu državnopravnih sveza. Jugovojska - JNA je od kraja 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskog programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku stavila je na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ.

Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica, JNA i velikosrpski agitanti su poticali lokalne Srbe na pobunu i širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pučanstvo u pobuni protiv Hrvatske. Pobunjenička djela pokazivala su terorističku narav - blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva koje je sve vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. U više navrata je JNA intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a kada bi ove reagirale na pobunjeničke akcije. Sve te akcije JNA bile su pod izlikom mirotvorstva. Velesrbske snage su ušle i u crnogorsko rukovodstvo pa su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela, a njihova promičba je djelovala i u inim jugo-republikama i pokrajinama sa ciljem slabljenja položaja Hrvatske. Snage JNA su pokušale prisilno zadržati Hrvatsku pod okupaciom i tako izazvale rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, najviše Vukovar i Dubrovnik razoreni su na udaru srpskih snaga. Stotine tisuća Hrvata i drugih pobjegle su ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima JNA prisilno istjerala pučanstvo (etničko čišćenje).

Predsjednik Tuđman je umro 10. prosinca 1999. u 77-oj godini, nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast i potom je sve u Hrvatskoj do danas pošlo nizbrdo. Većinu u Saboru osvaja ljevičarska "šestojanuarska" koalicija 6 stranaka na čelu sa SDP, a za novog predsjednika je izabran Stjepan Mesić. Od ovih počinje nutarnja protuhrvatska "Detuđmanizacija" tj. odhrvaćenje Hrvatske koje se nastavlja eskalacijom do danas. Ovo je izravni posljedak toga što je Hrvatska (uz crvenu Bjelorusiju) jedina od istočnoeuropskih postkomunističkih država, gdje nije bilo nikakve lustracie dok je u inima sličnim manjeviše izvršena bar neka lustracia (najjača u Istočnoj Njemačkoj),- pa su zato i posljedice kod nas slične Bjelorusiji: povratak komunista, ukinuće jezika, propast naroda itd. Na izborima 2003. na vlast je opet došao radikalno-izmjenjeni (detudjmanizirani) HDZ, ali bez popravnih izmjena u državi pa je uglavnom nastavljena crvena usmjerba prošle vlade, povrh svega još uz porast zloporaba, gospodarskih pljački i razprodaju državne imovine. Hrvatska se učlanila u neke regionalne i medjunarodne organizacije i 21. veljače 2003. kandidira se (bez pitanja narodu) za članstvo u Europsku Uniju, u koju bi trebala ući od srpnja 2013.

2009. godine Hrvatska postaje članicom NATO-a. Nakon ostavke Ive Sanadera, predsjednicom vlade iste godine postaje Jadranka Kosor. U njenom mandatu započinje borba protiv korupcije, jednog od najvećih problema hrvatskog društva. Nakon 2 (promašena) mandata drugog predsjednika Mesića, 2010. godine za trećeg predsjednika Republike je izabran Ivo Josipović. Krajem 2012. se na vlast opet vraća crvena koalicia ('Kukuriku') pod vodstvom neokomunista (SDP) i ujedno počinje velika socialno-gospodarska kriza u državi, uz negativno-restriktivne reforme školstva, javnih medija, poreza i financija, porast odselidbe, pad nataliteta, ...itd. Na vlast i rukovodstva u javnim ustanovama i državnim tvrtkama su masovnim političkim smjenama odozgor uglavnom opet vraćeni bivši (preustrojeni) komunisti, a cijela Hrvatska je odnedavna opet završila u sličnoj političko-gospodarskoj krizi kao i ranije oko Domovinskog rata 1990tih godina. Od srpnja 2013., Hrvatska nakon dvadesetak godina opet treba izgubiti i formalnu neovisnost, pa bi postala poluovisnom autonomnom državicom unutar zasad konfederalne Europske Unije (s perspektivom buduće federacie s još manjim autonomiama), pa je i ta nova Hrvatska uglavnom već usmjerena kao bivša država neizvjestne budućnosti.

Važnija literatura

  • Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3
  • Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
  • Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. Romilly J. James H. Heald Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.
  • Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
  • Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, 593 str. Zagreb 1975.
  • Hrvoje Gračanin: "Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom: Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78", Povijest u nastavi VI/11 (1), Lipanj 2008.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original compilation, completed and enlarged by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Bivše_države_oko_Hrvatske&oldid=41121"