Ranohrvatski odseljenici

Ranohrvatski odseljenici (naša srednjovjeka diaspora još prije Amerike): - Za razliku od većine inih nepokretnih iztočnoeuropskih Slavena, već rani srednjovjeki Hrvati na jugu uz Jadran pokazuju razmjerno veliku selidbenu pomičnost, pa su manjeviše masovno putovali i plovili od 10.- 17. stoljeća oko Sredozemlja (i poneki još dalje). Ovo vjerojatno ima veze s ranje usvojenom baštinom i selidbenim navikama polunomadskih Iranohrvata još od antike.

Tako se iz raznih srednjovjekih izvora (bizantski, arabski, itd.) spominju skupne preselidbe jadranskih pomorskih 'Slavena' tj. Hrvata diljem Sredozemlja: prvo na otoke Kretu i Siciliju, pa potom u srednjovjeku Španjolsku (maurska Andaluzija) i dalje na jugozapad Magreba (Maroko), itd. Ove polu-asimilirane starohrvatske prekomorske populacije su tamo bar dielom sve dosad vidljive kulturno i biogenetski.

Rani Hrvati na Kreti

Nakon naše prvotne doselidbe iz crnomorske Ukrajine na iztočni Jadran, otok Kreta je najvjerojatnije bio prvo poznato odredište, kamo su se južni Hrvati (pretežno ikavci i čakavci) razmjerno masovno preselili na poticaj Bizanta. Naime, od IX. st. su islamski pomorski Arapi kroz stotinjak godina od Bizanta osvojili otok Kretu god. 821.-824., gdje su većinu ranijega grčkog pučanstva izbacili ili silom islamizirali kao miešane Saracene, izim gerilske kršćanske manjine od par tisuća pastira očuvane u nutarnjem kretskom gorju.

Potom nakon stotinjak godina, bizantska flota pod armenskim admiralom Niketos god. 961. opet oslobadja Kretu i vraća ju u euro-kršćansku kulturu. Pritom su oko 200.000 naseljenih ili islamiziranih muslimana (izim preostalih gorskih kršćana) radikalno protjerali s otoka ili ih pobili, pa su tu naseljeni pretežno Grci iz bizantske Grčke i Armenci iz Male Azije. Treća tamo priseljena veća etnogrupa na poticaj Bizanta su bili srednjovjeki primorski Hrvati iz iztočnog Jadrana. Tu su naši već osnovali više ranohrvatskih srednjovjekih gradova, npr luka Charvata uz sadanji Heraklion.

Te bizantske poviestne zapise su danas snažno potvrdile i nove biogenetske analize kretskog pučanstva, gdje je baš na otoku Kreti egzaktno biokemijski dokazan najviši udjel od 14% ili 1/6 osobitoga dinarsko-hrvatskog genoma I1b/Eu7 (M170),- što zapravo znači da su šestina kretskih muškaraca tj. njih 150.000 danas izravni biološki potomci doseljenih srednjovjekih Hrvata (iako su sad asimilirani i govore južno-grčki). To isto već odavna potvrdjuju i povijesne naznake, najviše iz bizantskih i arapskih kronika (koje zato naši ideologizirani jugoslavisti sve zanemaruju i prešućuju). Vidi još pobliže: Egejski Hrvati.

Hrvati na zapadu Sicilie

Sicilski Hrvati u srednjem vijeku: Dok su kopneni istočni Slaveni kao zarobljenici ili vojni plaćenici u ranomu Bizantskom carstvu 7.- 9. stoljeća, po arapskim i bizantskim zapisima mjestimično naseljavani do Male Azije i sjeverne Sirije, pomorski stari Hrvati iz Dalmacije od 8.- 10. st. su većinom stizali vlastitim hrvatskim ili bizantskim brodovima na južnije otoke Sredozemlja, Peloponez, Kretu i najviše na Siciliju.

Sicilia je najveći sredozemni otok, koji su nakon Krete od kršćana preoteli islamski pomorski Mauri iz sjeverne Afrike u IX. st. Srednjovjeki arapski izvori kao Abul Fiday (Abufeda, god. 1300.) i talijanski povijesnik Michele Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis) i zatim još dalje Apuliju, Sardiniju, Korziku i na kraju su 929. doplovili na zapadnu obalu Sicilije: Tu su se njihovi jadranski pomorci naselili kod Palerma gdje odonda postoji prigradsko 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah).

Još ini onodobni arapski kroničari iz 10.- 12. stoljeća kao i Istakhri u djelu Masālik ul-Mamālik 951.( المسالك الممالك) i Ibn-Hauqal (Abūl-Qāsim Alī al-Nāsībī, 943.- 969.) u djelu Ṣūrat al-’Arḍ (صورة الارض), pa Yaqut al-Hamawi 1179.-1229: ( ياقوت الحموي الرومي‎), isto navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi.

Naši unitarni "jugoistoričari" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme. Ipak i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu preuzeli islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (sicilski Hrvati) su potom od god. 969. (u doba našeg kralja Stjepana Držislava) iz Sicilije doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah).

Od XI. st. Normani izbacuju Arape sa Sicilije, koji dielom bježe u Magreb, a preostali na otoku zajedno s naseljenim Hrvatima do 14. st. prelaze u kršćanstvo s talianskim jezikom, a Hrvati oko Palerma se nazivaju Sciavuni. Dio naših islamiziranih se tada sele na zapad u maursku Andaliziju. Takodjer i novija biogenetika upućuje da su ovi naši rani iseljenici s Jadrana većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Onodobni islamski kroničari Yaqut i Ibn-Hauqal iz 10. stoljeća navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija.

Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genomika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma I1b/Eu7 sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, što znači da 1/6 ovdašnjeg pučanstva oko Palerma gensko-fizički potječu od naših Dinaraca. Vidi još pobliže: Sicilski Hrvati.

Španjolski Maurohrvati

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Stoga su ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. ne samo prva sigurno dokumentirana velika srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.): Stoga su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su kršćani-slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara.

Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava: Ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski unitarni jugoistoričari dosad kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tomu dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti zapisan naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, obvezno je službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat razpada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina.

Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosad dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka).

Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. 'kritičke' tvrdnje renegatskih "jugoistoričara" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Rani Hrvati u Magrebu

Već u srednjovjeko doba islamske Španjolske, manji dio maurskih Hrvata se naselio i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Alžira i Tunisa navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi), dok je glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle je napadao Siciliju, bio Masud Al-Saqlab hrvatskog izkona.

Nakon razpada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): Dok drugdje u Španjolskoj naš genom I1-Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka.

Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a - Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska 'Zagora'

Tada je najviše tih starih maurskih Hrvata preseljeno u puste nenaseljene krajeve jugozapadnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare, gdje njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirana inačica kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na južnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u svojemu srednjem dijelu tvore uglavnom suhe stepe i niže trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, čije je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona značajnog dijela toga arabiziranog islamskog pučanstva, čija je većina možda i po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

• 1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za sjever Maroka), pa je tako još nemoguća približna procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.

• 2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte.

• 3. Zagoranski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ovi Berberi oko Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju posebne 'zagoranske' arhaizme nearabsko-nehamitskog izkona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riečima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.

• 4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg izkona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd.

Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima. Vidi još pobliže: Maroko i Hrvati.

Kasnije selidbe iz zaleđa

Sve do 16. st. uglavnom još nema jasnih naznaka o nekima većim odselidbama iz kopnenog zaledja srednje i sjeverne Hrvatske. Kasniji veći pomaci hrvatskoga nutarnjeg pučanstva počinju izgleda tek nakon srednjeg vieka, tj. s prvima većim provalama Turaka na Balkanu, kada su brojni preseljenici iz srednje i iztočne Hrvatske ter BiH izbjegli spram srednje Europe tj. u smjeru Gradišća, Istre, itd. Ubrzo potom započinju takodjer i naše prekomorske selidbe do Amerike, najviše iz jugozapadnih primorskih krajeva.

Abstract

Medieval Croatian diaspora: - Yet before the recent emigrations mostly to Americas from 18th - 20th centuries, earlier navigating Croats from Dalmatia iteratively emigrated around the Mediterranean between 10th - 17th cent., chiefly to Andalusia, Maghreb, Sicily, and Crete.

Poveznice

• Egejski Hrvati
• Sicilski Hrvati
• Maurski Hrvati
• Maurohrvatska legija
• Maurohrvatske embahade
• Andaluzija i Hrvati
• Maroko i Hrvati

Reference

Condensed comparative compilation by GNU license almost from actual Croatian Metapedia.