Starojekavska čakavica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starojekavska čakavica ili lastovsko-janjinska čakavština je krajnji jugoistočni tip naših čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom južnom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nadjen i oko Janjine na središnjem Pelješcu tj. na prielazu izmedju ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prama kopnu. Arhaični čakavski starojekavci su vjerojatno najranija kombinacija medju hrvatsko-jekavskim dialektima, koji su još u srednjem vijeku bili vrlo prošireni i većinom dominantni duž južnojadranskog primorja od Pelješca i Neretve južnije preko dubrovačkog primorja i susjednih otoka (Lastovo, Mljet, Elafiti itd.), pa oko Boke Kotorske i uz sadanje Crnogorsko primorje sve do Bojane i Skadra.

Stoga je tadanja jekavska čakavica bila i glavnim javnim govorom Crvene Hrvatske u ranijem srednjem vijeku uz jugoistočni Jadran. Kasnijim srbianskim provalama na jugozapad do Jadrana i masovnom doselidbom novoštokavaca iz kopnenog zaledja, ova jekavska čakavica dosad je potisnuta i postupno izumire, pa je danas usko ograničena na zadnje oaze s par tisuća staraca na otoku Lastovu i srednjem Pelješcu oko Janjine. Njome su ranije često pisali i srednjovjeki dubrovački književnici, npr. Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković i više inih iz obitelji Gučetić (Gozze), koje sve jugojezičari lažno krivotvore kao prve štokavske 'vukopisce' (ili čak kao prve srbianske pisce iz njihove 'Atine').

Summary

Yekavish-Chakavian dialect: This is a rare archaic dialect of southeastern Adriatic. Its main peculiarities is pronoun ča (cha = what) simultaneous with Slavic yat as je (ye), and stress is mostly in penultima or in last syllable. This rare dialect is now spoken disjunctly in southern Dalmatia, and all its users are catholics: in Lastovo island, and in Janjina on Pelješac peninsula, and also in Bigova hamlet at entrance of Boka Kotorska bay (Montenegro coast). In medieval times, it was widespread at southeastern Adriatic between Neretva estuary and Skutary lake, i.e. in southeeast Herzegovina, in Ragusan Republic (Dubrovnik), in Boka Kotorska and along southern Montenegro (then called Duklja) up to Albanian border at Scutari. This dialect also used some major medieval writers in Dubrovnik: Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković, etc. By the subsequent seaward expansion of Serbia and also by Turkish invasions, its speakers were expelled westwards, and replaced by SerboCroat Shtokavians, now predominating there. So far it is conserved in some old texts of Dubrovnik Archive, and in specific coastal toponyms along southeastern Adriatic, divergent from actual Shtokavian.

Povijest upoznavanja

Već od 19. stoljeća je više hrvatskih jezikoslovaca uočilo sličnosti s Lastovom u arhaizmima dubrovačke štokavštine i mjestopisu (toponimima) susjednog otočja Elafiti, konavoske obale i Boke Kotorske, pa kod starijih dubrovačkih književnika sve do Nikole Nalješkovića i pisaca obitelji Gučetić (Gozze) sredinom 16. stoljeća. Iz toga su logično zaključili kako se ranije možda i u okolici Dubrovnika govorilo sličnom jekavskom čakavicom, - ali je zatim to ideološki presjekao kao besmislicu jugodogmatski vukovac Milan Rešetar (vidi: Hrvatski Vukovci). Kasnije je pod Jugoslavijom u 20. st. sve dosad, ta moguća dubrovačka čakavica postala tabu-tema, zato jer je idejno ugrožavala srbianske pretenzije na Dubrovnik (tzv. 'srpska Atina').

Zbog ovoga velesrbskog embarga i noviji jezikoslovci u Hrvatskoj i Hercegovini sve do danas zaziru od toga nepodobnog tumačenja, ali su taj problem mimo mlakih hrvatskih mazohista, već riješili novi crnogorski lingvisti. Pri proučavanju povijesti nastanka crnogorskog jezika, dio njih je zaključio kako su se zetsko-dukljanski govori doduše razvili pod kasnijim štokavskim utjecajem iz srbianskog zaledja, ali su izvorno postali na prvotnoj podlozi stare jekavske čakavštine od srednjeg vijeka, koja se prije govorila od Dubrovnika do Boke, Budve i možda primorjem sve do Skadra, gdje okolna albanska plemena (npr. Kuči) još do danas imaju tipske čakavske primjese, a takodjer su zapisani tipski čakavski toponimi gore na Orjenu i još brojni čakavski arhaizmi u selu Markovići nasred Crne Gore.

Nedavni jekavski čakavci

Nedavno izumrla jekavska čakavica se sve do 20. st. govorila po selima i širje uzduž dubrovačkog primorja izmedju Mljeta na zapadu pa sve do Molunta na jugoistoku, jer je domaćim ribarima sve do danas tamo poznat cijeli niz tipskih čakavskih toponima kakvih nemaju ini jekavci, a takvi su osobito brojni u otočnom mjestopisu Elafita i duž konavoske obale ispod Konavoskih stijena (Cavtat - Molunat). Takodjer su već osiromašenom starojekavskom polučakavicom ranije do prošlog stoljeća govorili i domaći starci iz Vodica i lučice Bigova (Trašte) na jugu Boke Kotorske, gdje je ta polučakavica dosad već izumrla. Iz navedenog slijedi kako se u prošlim stoljećima jekavska čakavica vjerojatno govorila duž južnojadranskog primorja od donje Neretve do Boke i možda do Skadra, a danas je u završnom izumiranju kao zadnji takav živi govor ograničena samo još kod parsto staraca iz Lastova i Janjine u južnoj Hrvatskoj.

Područje i značajke

Na svom jugoistočnom rubu tj. južnije od Neretve, južni polučakavci Pelješca i Lastova su fonetski različiti od inih sjevernijih čakavaca, jer tu jat ne daje "i" niti dvojno i/e, nego se većinom izgovara kao srednje "je". Ta istočna jekavska čakavica je danas zadnji ostatak staroga prijelaznog medjudialekta izmedju prave čakavice na većini jadranskih otoka i istočnije jekavske štokavštine u Dubrovniku i Crnoj Gori. Ova jekavska polučakavica je danas već u zadnjem izumiranju na otoku Lastovu i sredini Pelješca.

Jekavska čakavica je najistočnija inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja s istoka od Srbije danas zauzima najmanji prostor. Jekavska polučakavica ima najveći broj govornika medju domaćim starosjediocima na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na sredini Pelješca oko Janjine, gdje se nalazi u prijelazu izmedju ikavske čakavice na jugozapadu (Trpanj-Orebić) i jekavske štokavice na istoku oko Stona. Ova su dva područja danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima srednjovjeke Crvene Hrvatske uz južni Jadran. Iz današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima i širje još očuvane zemljopisne toponimije slične kao na Lastovu, proizlazi kako je slična jekavska čakavica ranije u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su jasno vidljivi njezini tragovi osobito u mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986) i manje u domaćem govoru oko Dubrovnika, pa na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd. Još vidljive čakavske tragove u dubrovačkoj jekavskoj štokavštini navodi niz pisaca npr. KUŠAR 1889, JAGIĆ 1891 i VANČIK 1990.

Takodjer je oko Dubrovnika dosad još očuvan cijeli niz čakavskih obalnih toponima kojima se služe ribari osobito duž konavoske obale i na dubrovačkom otočju Elafiti. Tako je uz danas formalni vukovski naziv otoka "Jakljan", tu u lokalnom otočnom govoru očuvano njegovo izvorno čakavsko ime Lakjan. Na susjednom otoku Koločepu su čakavski nazivi uvala Mandrać, Saplun i Orsan, pa oko obale otoka Šipana niz čakavskih toponima: uvale Gregurica i Prodoje, tjesnac Harpoti, obalne špilje Šupjak, Podmrčon i Pod Klačinon, crkvice Suspas i Mandajena, itd. Najbogatiji je izvan Lastova još očuvan čakavski mjestopis kod Dubrovnika duž konavoske obale Cavtat-Molunat podno Konavoskih stijena: uvale Košćera, Manćina, Celinka i Molunat, pa rtovi Gaoj, Paće, Vratlo i Šipanat, obalne pećine Oaće, Vejebrdo, Noždra i Metale, otočići Veji Škoj i Markanac, itd. Stoga se jedva može sumnjati kako su još pred koje stoljeće konavoski ribari i elafitski otočani govorili sličnom jekavskom čakavicom kao danas Lastovo. I u samom gradu Dubrovniku, u jekavskom govoru domaćih staraca, ribara i pomoraca dubrovačkog podrijetla, još uvijek obstoje tipični čakavski izrazi npr. jubav (= ljubav), maška (mačka), zamjenice tega i ovega (toga i ovoga), pa dativi i lokativi sa starim čakavskim nastavkom -on (ženon, dobron, mrčon) i skraćeni infinitivi na -it (umjesto -iti).

ŠTEDIMLIJA (1990) spominje čakavske primjese čak i u govoru albanskih katoličkih plemena uz sjeverozapadnu granicu, a takvih čakavskih riječi je dosad ostalo najviše u dialektu albanskoga polučakavskog plemena Kuči kod Skadra (H. BARIĆ, Sarajevo 1959). Iz svega spomenutog slijedi kako je u srednjem vijeku, vododjelnica izmedju dunavskog i jadranskog rječnog sliva najvjerojatnije bila i prvobitnom jezičnom granicom izmedju kontinentalne ikavske štokavice u Sandjaku i primorske jekavske čakavice od Neretve do Skadra i na susjednim južnojadranskim otocima Lastovu, Mljetu i Elafitima. Tek s kasnijim osvajanjima Nemanjića i zatim invazijom Turaka, ova je jezična granica naknadno pomaknuta i započelo je nadiranje iz zaledja prama moru pravoslavnih Vlaha i štokavskih Srba sve do današnje prevlasti srbojekavske štokavštine uz južni Jadran.

Osobine govora

Pored zamjenice ča koju još dijelom rabe starci iz Lastova i Janjine, istodobno se većinom izgovara jedinstveno je bez razlikovanja kratkoga i dužeg jata. U izgovoru j zamjenjuje lj, š je umjesto č, čr- umjesto cr-, šć umjesto št, završno -on je umjesto -om, a naglasak je dijelom pri kraju riječi. Dio tih starih značajki (bez ča) dolazi i u crnogorskom selu Markovići. Kod mladjih govornika iz tih mjesta staro ča je uglavnom zamjenjeno novim što, a završni naglasak se pomiče naprijed, pa dijelom govore sve sličnije štokavcima okolnih naselja.

Starohrvatska jekavska čakavica je dosad razmjerno najbolje očuvana na Lastovu gdje je to do danas još ostao dominantni otočni dialekt kod starosjedilaca, pa su tu najizrazitije njezine značajke. O jezičnim osobitostima lastovskog idioma prvi su podrobno razpravljali KUŠAR 1893 i OBLAK 1894, a jekavska čakavica središnjeg Pelješca dosad još nije pobliže proučena. Na Lastovu samo dijelom starci još rabe upitno-odnosnu česticu kao ča, dok ju mladji većinom govore u obliku "što". Na Lastovu se glas "jat" bez obzira na dužinu uvijek izgovara podjednako pa tu nema jasnih štokavskih razlika izmedju kratkog "je" i dugoga "ije", nego se on tu stalno izgovara kao dvoglas je (tj. slično kao u hercegovačkoj poluikavici ili u "jekavskoj" kajkavici središnjeg Zagorja): npr. rjeć (riječ), mjeh (mijeh), šnjeg (snijeg) itd. Štokavsko "lj" na Lastovu ne postoji i uvijek je zamijenjen sa "j": poje (polje), jeto (ljeto), jubav, košuja, posteja (turs. 'krevet'), uje (ulje), veji (velik), zeje (kupus), mjeko (mlijeko), gjiva (gljiva), itd. Na Lastovu su završni -l i -r redovito očuvani u izvornomu hrvatskom obliku (nikada ne izostaju kao u srboštokavskom): stol, sokol, del (dio), bil (bio), itd. Takodjer je i početno h- većinom očuvano i ne gubi se kao u novoštokavskom: hodit, Hrvat. "Č" je kao i u čakavskomu češće zamijenjeno sa "š": maška, kuška (kuja), koška (kvočka). Očuvana je i stara skupina "čr" (umjesto jugoštokavskoga "cr") npr. črv, črn. Takodjer je očuvana i stara čakavska skupina šć (nikada kao štokavski "št"): šćap, gušćer, prišć, šćir, itd. Starije vokalno "l" u lastovskom daje o (a ne štokavski "u"), npr. soza (suza), žot (žut), itd.

Na Lastovu i srednjem Pelješcu kao i na većini naših otoka, čakavski infinitiv ima skraćeni oblik na -it (oblikom poput supina) npr. poć, nać, sjest, dignit, žerat (žderati) itd. U sklonidbi imenica su ovdje dativ i lokativ sa čakavskim nastavkom na -on: orlon, zecon, ženon i slično. Takodjer su i muški plurali uvijek kratki starohrvatski (a ne produženi jugoštokavski na "-evi, -ovi"): zeci, orli, sokoli. U zamjenicama je očuvan starohrvatski genitiv i dativ: tega, ovega, temu, ovemu. Na Lastovu se nalazi više čakavsko-kajkavskih izoglosa zajedničkoga starohrvatskog podrijetla, kakve izostaju u srboidnim jugoštokavskim govorima: težak (seljak), žmul (čaša), oganj (vatra), muka (brašno), kozlić (jarić), rest (rasti) itd. Naprotiv su u jekavskoj čakavici vidljivi i poneki novoštokavski utjecaji: u futuru je čestica "ću" spojena s glagolom (biću, doću, ićeš), a složeno d+j se većinom izgovara kao štokavski đ: đed, đete, đevojka.

Noviji naglasak je danas na Lastovu nestabilan zbog štokavizacije pod pritiskom škole i javnih medija. Mladji tu uglavnom već imaju štokavske naglaske slično Dubrovčanima, dok starci još izvorno rabe stare čakavske naglaske koji su većinom na kraju riječi (kao u francuskom): jedân, ogânj, težâk, zagôn (štala). Za izvornu lastovsku čakavicu, kao i za većinu naših otočnih govora, posebice je tipičan i čest na završnom slogu oštrobrzi naglas: onì, ženà, ovcà, lozà, daskà, gredà, zorà, travà, maglà, falà, metlà, dobà, stablò, gnjezdò, petàk, izùt, trebàt, oženìt, ...itd. Po ovomu starohrvatskom završnom naglasku, južnojadranska jekavska čakavica se izgovorom slaže s inim čakavskim i kajkavskim dialektima, ali se time jasno razdvaja od srboidne jugoštokavštine i njezinoga ideopolitičkog derivata tzv. književnog standarda (vukopisa).

Novije odumiranje

Kontinentalno nadiranje novoštokavskih Vlaha i potiskivanje izvornih čakavaca iz južnojadranskih obala na otoke i do srednje Dalmacije, započelo je od 14. st. sa srbijanskim invazijama Nemanjića na jugozapad, gdje su postupno prisvajali dotadanju Crvenu Hrvatsku tj. sada Crnu Goru, Boku Kotorsku i istočnu Hercegovinu. To je zaustavljeno i tek privremeno spašeno oslobodjenjem Balšića u samostalnoj Zeti iz 14. st., ali su katolički jekavski čakavci dotle vjerojatno već potisnuti iz zaledja tek na uži primorski pojas od Pelješca do Boke Kotorske. Zatim opet od 15. st. slijede turske invazije s kojima štokavski Vlahi i Srbi već prodiru do crnogorske obale, a dijelom se kao izbjeglice pred Turcima naseljuju i u Dubrovačku republiku, čime se i sam dubrovački govor postupno štokavizira do sadanjeg mješovitog stanja sa čakavskim reliktima. Nakon svega navedenog, prvobitna jekavska čakavica iz srednjovjeke Crvene Hrvatske je dosad diljem Crne Gore uglavnom nestala, a u dubrovačkom primorju je krajnje osiromašena i već bliža štokavici, kao njezina dubrovačka inačica. Tako su zadnji prepoznatljivi još živi ostatci iz nekoć prostrane jekavske čakavice uz južni Jadran, danas još samo na otoku Lastovu i sredini Pelješca, pa još malobrojne čakavske primjese u govoru i mjestopisu Elafita, Dubrovnika i Konavala.

Književna uporaba

Jekavskoj čakavici lastovskog tipa pripada i rano doba srednjovjeke dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku, najviše u 15. stoljeću i do polovice 16. stoljeća. Tako su uglavnom na njoj svoje pjesme i ina djela objavili npr. Gjore Držić (1461-1501), Šiško Menčetić (1457-1527) i Nikola Nalješković (1505-1587). Naši dogmatski vukovci koji bezuvjetno hoće dokazati kako je štokavski vukopis jednako star kao čakavica, doduše tvrde da su i ovi pisali štokavski natrunjeno čakavštinom, ali to iz pripadnih tekstova jednostavno nije istina: ili nisu čitali te pisce - ili naprosto izmišljaju da dokažu svoju vukovsku fiks-ideju unatrag. Tim ideološkim podvalama naši vukovci samo lažno dokazuju kako bi Dubrovnik "odvajkada bio srpska Atina". Vidi o tomu još pobliže: Dubrovački čakavci.

Literatura

  • J. Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, JAZU - Zagreb 1980.
  • Š. Kulišić: O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd 1980.
  • M. Kušar: Glavne osobine lastovskog narječja. Nastavni vjesnik 1: 319-327, Zagreb 1893.
  • Nikola Nalješković, Književna djela / Kritičko izdanje priredio i popratne tekstove napisao Amir Kapetanović, Zagreb: Matica hrvatska, 2005. (biblioteka Djela hrvatskih pisaca, ISBN 953-150-734-1)
  • Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Gjore Držića (skupio i napisao Uvod Vatroslav Jagić), JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, Zagreb, 1870.
  • V. Oblak: Der Dialekt von Lastovo. Archiv fur slavische Philologie 16: 426-450, Berlin 1894.
  • P. Šimunović: Istočnojadranska toponimija. Logos, 306 p. Split 1986.
  • S. Zeković, B. Cimeša: Elementa Montenegrina 1. Hrestomatija. C.F.P., Zagreb 1990.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, chiefly from Wikinfo and Wikislavia [1]

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starojekavska_čakavica&oldid=35040"